Tokom zime ponekad klimam glavom dok moji suplaninari govore kako je lijepo ići u planinu po snijegu, blatu, hladnijim temperaturama... Zapravo samo sanjarim o dolasku proljeća i ljeta i općenito vremena kad ću moći u kratkim hlačama izvan kuće. Svi uvijek prigovaraju na vrućinu i nepodnošljivost, ali dijete ljeta to nikako ne može shvatiti. Kamenjar ne, ali ove naše šume sjeverne Hrvatske su kao stvorene za šetnju pod zaštitnički raspoloženim krošnjama. Danas je jedan od tih prekrasnih proljetnih dana i vrijeme je za planinarenje!

Čevo iz Podevčeva - početno ogledavanje s planinom

Danas sam bio u društvu mojeg dugogodišnjeg prijatelja iz školskih klupa, Vedrana Lazara koji je poznat po ranojutarnjim nedjeljnim usponima na Ivanščicu - naviku koju mu je usadio njegov otac. Mislim da sam u njihovom društvu bio i najranije ikad na vrhu Ivanščice (bilo je jedva 7:00). Inače petkom znamo otići na skvoš, ali sada je stvarno previše lijepo vrijeme da ga tratimo na dvorane i zagušljivi zrak. Trebamo brzi uspon, a dok dođe do toga, Čevo je idealni odabir. Mnogo zapisa na ovom blogu posvetio sam upravo Čevu te ga uvijek reklamiram i preporučam kao kondicijski uspon.
Osvojeno Malo Čevo - ne znam koliko sam puta već ovdje bio i razmišljao kako bi bilo odlično imati pivo i uz pogled prema Varaždinu u daljini gucnuti koju kap. To je postala neka vrsta kratkotrajnog cilja kojeg smo, moram s veseljem priznati, danas konačno ostvarili. Pasalo je, probajte!

Pogled prema Varaždinu u daljini

13. siječnja su ovdje bili naši prijatelji iz Marofa - General Usis i David koji su se izgleda isto dobro zabavljali na Malom Čevu (zašto blog editor okreće neke fotografije uporno naopačke, stvarno ne znam

Lazar otkriva pjesnika u sebi i izmišlja haiku. Zapravo smo na Malom Čevu ostavili poruku u obliku jedne pjesme svim planinarkama pa se popnite pogledajte. Ukoliko se nekoj svidi, kasnije ću staviti Vedranov broj ovdje :)

No, svi koji planinare sa mnom, znaju da nikad ne može biti tako lako te da se planirana ruta često nekako magično produži... Tako sam danas dobio ideju da nakon Čeva samo nastavimo prema Pustoj Beli. Ipak, Vedran je morao obaviti još neke obiteljske stvari pa smo odlučili da obiđemo Pustu Belu jedan drugi put. Na Pustoj Beli sam bio dva puta i moram priznati da je to jedno od ljepših mjesta u našoj blizini (ako ne računamo utvrde južne Ivanščice). Prići se Pustoj Beli može i sa ceste u Belskom dolu, a za malo veće avanturiste preporučamo stazu koja vodi od Čeva. No, kad već predlažem - imate na istom mjestu i put za Grebengrad, ali to je stvarno, barem se meni tako čini, za one dobre kondicije ili barem čvrste volje.
Karta je uvijek s nama i pokazujem Lazaru gdje je Pusta Bela u odnosu na Čevo. Ne izgleda mu toliko daleko, ali ga je kasnije tabla na kojoj piše: Pusta Bela 1,5h ipak odgovorila od tog pothvata

Što se tiče Puste Bele, bilo bi definitivno bolje i korisnije da pročitate blog Krešimira Stančića o njegovoj ljubavi prema spomenutom burgu. To možete učiniti na:

ovoj poveznici!

Svakako pronjuškajte po ostatku sadržaja na ovom vrijednom blogu koji vam može dati mnogo ideja za izlete u prirodi, ali i otkriti vam kakve se sve vrijednosti skrivaju oko nas, a mi o tome nemamo pojma.
Klasični pogled s Balkona (Veliko Čevo) prema Ivanščici. Svašta se zapravo vidi na ovoj fotografiji i često svojim suplaninarima objašnjavam što je gdje i gdje bi vrijedilo poći... Mislim da ipak nikad neću prestati gunđati u svezi nakaradne sjenice koju su nedavno izgradili na Balkonu i tako uništili pogled prema Ivanščici. Čevo je rekorder po broju klupa i stolova što se tiče vrhova koji nemaju pl. kuću ni dom. Utjeha mi je jedino činjenica da ti svi silni ljudi željni gozbe moraju svoju hranu i piće prvo sami donijeti do vrha, a onda tek zamastiti brkove.

Uživajte u vikendu i iskoristite lijepo vrijeme!

Oznake: Malo Čevo, balkon, teži put, planinarenje, snovi o Pustoj Beli

Postoji već jedan post na ovom blogu koji nosi naslov: kondicijsko Čevo. Kao što sam i onda spomenuo, povezujem kondicijski trening uz ovaj dio Ivanščice jer uspon ne traje dugo, a možete i birati više strana s kojih prilazite. Tako se tu mogu zadovoljiti trkači, planinari i vikend-izletnici koji traže nešto kratko i slatko, a opet da su na friškom zraku. No, zašto sad ispitno Čevo?

Čevo iz Podevčeva

Maja i ja smo ovaj put na planinarenje poveli njezinu majku. Gospođa Sokol ima veliki interes za šume i prirodu pa je planina samo logičan izbor. Ovo joj je treći put na Čevu, ali prvi put po "težem putu" pa preko Malog Čeva i vrha do popularnog Balkona. Čevo je stoga bila neka vrsta ispita, a sad nakon što je on uspješno položen gospođa Sokol može (možda u društvu još majki) i na vrh Ivanščice! Često stajemo po putu, ali ne zato jer bi se netko morao odmarati nego jer Maja i teta Mirjana komentiraju i pregledavaju razno zelenilo. Svi koji su sa mnom planinarili znaju da dosad nisam pokazivao previše interesa za bilje. Divimo se tako papratima, bobicama, lišću i svemu ostalome što nam priroda nudi na dlanu. Nalukavamo se okolo ne bi li vidjeli koji vrganj, ali naivno je očekivati da će ovdje uz put još biti neki neubrani. Treba nam kojih pola sata do Malog Čeva.
Maja na Malom Čevu

Majke uče djecu kako se pali vatra na Malom Čevu

Još dvadeset i pet minuta te prolazimo pored vrha Čevo (562 mnv) i dolazimo do popularnog Balkona. Uistinu, ako ste iz Varaždina i okolice to je najljepši i najbolji vidikovac. Ravna Gora spava prema sjeverozapadu, a čisto zapadno (jer na kraju krajeva Čevo se nalazi na masivu koji nazivamo Ivanščica) nalazi se vrh Ivanščice.
Klasičan pogled s Čeva

Često je na Balkonu gužva, ali danas posebno jer gradi se sjenica na vidikovcu. Ne odobravamo do kraja taj potez jer je općenito problematično dok netko manje-više na svoju ruku nešto gradi na planini koja u suštini nije ničija. Tako već imamo "kućice" i na Malom Čevu te na spomenutom Balkonu. Jednu smo vidjeli otvorenu i do ključa bi se još i nekako moglo doći, a druga je uvijek zaključana. Čemu sve to, nitko ne zna.
Temelji su tu, a trupci se malo po malo nose na vrh Čeva

Malo se gostimo s orasima i voćem na vrhu te pričamo s jednim od graditelja koji nam priča kako se za bistrih dana može vidjeti sve do Balatona, ali on to osobno nikad nije vidio. Vidi se Varaždinsko jezero, ali pogled nakon toga postaje malo mutan. Ovo očito nije jedan od tih čarobnih dana.
Om nom nom nom je pravi opis ove slike

Na vrh dolazi planinar koji drži kupicu punu gemišta. Vidio sam da neki piju mnogo na vrhovima (tema povezivanja kulture planinarenja i ispijanja alkohola traži poseban post i posebnu studiju za koju će biti vremena jednom drugom prilikom), ali rijetko se viđa da netko pije tokom uspona. Da, možda je to nekad bio slučaj u divljoj mladosti. Ma što ja pričam? Sad je ta divlja mladost, ali očito se nekoj pameti jesmo naučili. Nevezano uz priču s pijenjem, drago mi je da smo odveli tetu Mirjanu na planinu. Ne viđa se često da dijete vodi i potiče svog roditelja u zdravoj aktivnosti kakvo je planinarenje.
Pogled prema Varaždinu

Spuštamo se veselo i brzo te nam treba četrdeset i pet minuta da se vratimo na početnu točku. Predzadnja fotografija koju ću s Vama podijeliti nosi naziv: Buket s Čeva.
Zelenilo ubrano na obroncima Čeva

U tradiciji jednog drugog prijatelja blogera i iskusnog planinara, prilažem fotografiju današnjeg ručka koji je stvarno bio odličan. Ne sjećam se kad sam zadnji put tako dobro, ali stvarno dobro (usput i zdravo!) jeo. Uživajte u prirodi i iskoristite ovo jesensko vrijeme za planinarenje, prije nego nas stisne zima. Onda ćemo svi zajedno uživati u jednom drugom posebnom doživljaju, a to je planinarenje po snijegu. Neka su Vam staze lake i duge!

Oznake: Čevo, Malo Čevo, Ivančica, planinarenje