U prethodnom zapisu mogli ste pročitati o našim doživljajima s Burnog Bitoraja i njegovih bijelih stijena koje itekako konkuriraju onim, najpoznatijim Bijelim stijenama. Čini se da su sve bijele stijene lijepe i impozantne. No, moramo još završiti prvi dan (subota, 20.11.). Oprostit ćete mi, ali učinilo mi se da je bolje ovaj zapis započeti lagano, uz fotografije piva i hrane jer nas je drugi dan (nedjelja) dočekao ledeni i hladni vjetar koji prvo zahtijeva malo zagrijavanja. Budući da je dan sve kraći i kraći, do Platka smo došli negdje oko sumraka. Radovi su na pristupnoj cesti za Veliki dom na Platku pa smo automobil parkirali na velikom parkingu i pješačili još malo do doma. Veliki dom Platak ogromno je zdanje, neskromno i neklasično za jedan planinarski dom pa ga možda onda i neki ne smatraju "pravim" domom iako su to sve, naravno, gluposti i umišljaji manjeg čovjeka. Planinarski dom je planinarski dom samo što je ovaj jako velik za hrvatske kriterije, rekao bih. Nalazi se na rubu doline Pribeniš pa se nekad za njega kaže i dom na Pribenišu. Od njega vode staze za Hahliće, a ima i put za Snježnik te Risnjak. Međutim, ajmo mi na odmor prvo...

Juha od gljiva za okrijepu nakon 20 km hodanja

Razno povrće, palenta, pohani sir, pečeni krumpir i Stiegl Bio-Paracelsus-Zwickl, austrijsko pivo, jako dobra mješavina pšeničnog piva i lagera i to znači mnogo kad dolazi od čovjeka koji baš i ne voli "kiselost" pšeničnih piva

Smjestili su nas u sobu 105 i ispalo je da je cijeli dom prazan te su uz nas noćile samo dvije Francuskinje s goničem i haskijem. Sezona skijanja još nije započela pa je ovo i očekivano. Grijanje još nisu pustili u pogon pa smo dobili mali električni radijator, ali sasvim je zadovoljavajuće zagrijao sobu. Kao čovjek koji je godinu, godinu i pol živio u Istri, mogu reći da nekog iskustva s grijanjem na električnu energiju imam, ali ne bih to nikad mijenjao za plin. Dragi moj sjever i dragi moj plin! Vatra i zvuk gorenja je nešto drugo, ali to jednog dana u dnevnom boravku, čitanje uz kamin - ciljevi u životu! Trebam li govoriti da smo brzo zaspali nakon Burnog Bitoraja i božanske hrane te napitka koji su nam poslužili?
Izgled sobe, a ima i izlaz na balkon koji se vjerojatno tijekom proljeća i ljeta da koristiti kao mjesto za podružiti se sa ljudima. U svakom slučaju, kad je toplije

Bilo bi bolje da su prave knjige, ali i ove tapete su dobre!

Preskočimo noć. Buđenje malo nakon 7:00, spremanje stvari i zakazan doručak u 8:00. Jedemo kajganu koje služi kao pogonsko gorivo. Čaj od višnje i kafa pa napuštamo naše dobre domaćine i krećemo prema automobilu ostaviti ekstra stvari i navući gojzerice na nožice. Planinari su ranoranioci, ali u ovom trenutku je to i čista praktičnost zbog drastičnog smanjenja trajanja dana.
Honda nas dočekuje sama i u magli

Kud idemo? Odlučio sam konačno ostvariti svoj davni plan i posjetiti Guslicu na kojoj se nalazi bivša vojna baza. Plan je za ovaj odličan vikend bio dosta drukčiji nego se to u stvarnosti dogodilo, ali neki su od suputnika došli pod sumnju da su pozitivni na Covid pa su na kraju i odustali. Za jedan par, iako članovi para vole planinarenje, nismo na kraju bili sigurni ni bi li im ovo planinarenje bilo prihvatljivo i, ne neizdržljivo, ali možda ne baš previše ugodno. Na kraju se sve dobro poklopilo jer je ovaj put preko Snježnika za Guslicu predivan u kasno proljeće i u ljeto (ako niste tipovi koji ne podnose vrućine), ali malo je neugodniji ako puše jaki, ledeni vjetar. Puno puta sam tijekom ovog izleta pomislio kako je tim jadnim ljudima, imigrantima koji nisu ovdje po svom izboru, nisu krivo* izabrali dan ili su samo ludi kao mi pa nas nije briga da prijeti kiša i oluja - ne, njima je ovo nužnost. Kad se ovdje nađeš, nađeš se i to zoveš životom. Ukoliko uopće imaš vremena za neku tobože refleksiju. No, problematika s imigrantima je sad jedna druga, ogromna i kompleksna tema u koju nemam namjere ulaziti - uvijek sam za to da se ljudima pomogne i da se uvjeti življenja svakome poboljšaju, ali isto tako ne zaboravljam olako devastaciju Schlosserovog doma na Risnjaku. Nekad treba povući određene granice i ne ekstremno srljati samo u jednom smjeru mišljenja.
Mistična šuma i hladni jutarnji zrak dobri su za bilo kakve mutne misli i ljudske probleme, brzo se vraćate u onu pravu stvarnost, prirodniju

Na parkiralištu zapravo i jesmo na kraju sreli jednu poveću skupinu ljudi od kojih smo više čuli glasove nego dobivali vizualne podražaje. Oni su krenuli istim putem kao i mi, ali smo ih u jednom trenutku, pri usponu prilikom kratkog odmora, prestigli. Zapuhnuo nas je miris rakije. Pogonsko gorivo dolazi u krutom, ali i u tekućem stanju.
Treba se ove stvari doživjeti. Magla/niski oblaci planinarima možda nisu najdraži jer blokiraju daleke vidike i epske poglede, ali, i to je moguće u potpunosti subjektivno jer radi se ovdje o jednom "aurora musis amica" ranoraniocu, imaju ove vremenske (ne)prilike i svoje čari...

Pomalo se počinjemo uspinjati i biramo put za Snježnik preko grebena jer on je ljepši te se ponegdje navodi da je i teži. Ne osjećaš baš težinu nakon što si prijašnji dan prehodao dvadeset kilometara, fino jeo i spavao. Uz to, obično i do podnožja planine moram voziti automobil, a i to uzima neku svoju cijenu i umara, a ovo sad je bilo praktički pa "iz kreveta u šumu". San svakog planinskog čovjeka! Prolazimo i tablu za Risnjak pa opet počinju maštanja o nekim drugim planinarenjima, rutama koje će nas odavde spojiti sa Risnjakom. Ima se tu štošta za vidjeti i obići te se slažem s tim da je Platak ishodište za mnoge velebne avanture.
Postaje sve hladnije i hladnije, ali od ove točke više nema zaštite šume i vjetar dobrano šiba po nama

Razina vidljivosti je ova...

... ali uvijek je lijepo među stijenama

Sada bi se već vidio i odličan pogled na Učku i cijeli Kvarner, ali ovaj put toga nema. Tu smo već došli na ideju da se ovdje moramo ponovno vratiti. Bio sam na Snježniku i po snijegu i po suncu te sad i po magli. Uvijek je to drukčiji doživljaj, ali i da su vremenske prilike konstantne, išao bih ponovno. Gorski kotar ili kako se ponegdje može pročitati naziv za ovo područje: "zeleno srce Kvarnera", što bi mnogima, vjerujem, bio upitan naziv, ima te svoje planinarske specifičnosti koje su dosta prepoznatljive. Nisam svjetski planinar pa ne mogu usporediti s nečim drugim, ali definitivno su ove staze i šume Gorskog kotara raspoznatljive. Pentramo se malo po stijenama i prilazimo vrhu. Stariji par dolazi u isto vrijeme kad i mi, to jest za petama smo im cijelo vrijeme, ali dobro se drže.
Na vrhu ledeni vjetar i magla zaklanja sve moguće poglede

Ovdje se sada apsolutno ništa ne vidi jer je loš tajming fotografiranja, ali na trenutke se vidio Vojak i to samo i isključivo Vojak, njegova poznata "kugla". Učko, dugo te ovaj prekoučkar vidio nije!

Tamo dolje idemo. Gdje je to? Nitko ne može vidjeti pa čak ni oni koji hrabro pokazuju smjer. Situacija ne samo s planina nego općenito iz života

Prokleto je ledeno pa se ubrzo odlučujemo za spust do razrušenog planinarskog doma Moše Albaharija. Skliske su stijene pa se treba dobro paziti pri spustu. Iz tog razloga izabiremo lakši spust i to nije loša odluka. Spust traje manje od pet minuta jer se dom nalazi svega petnaestak metara ispod vrha. Dočekuje nas usamljenik Snježnika koji već dugo vremena tamo stoji i propada. Ništa se dosad po tom pitanju nije učinilo što je velika šteta, ali na neki način bi gužve koje privlače planinarski domovi uništili ovo mjesto. Jesu li to riječi asocijalnog špiljskog medvjeda ili samo čovjeka koji cijeni tišinu i veličanstvenost osamljenih mjesta? Na to pitanje, kao i na sva druga, morate skupiti hrabrosti i sami odgovoriti :)

Vrata zatvorena, ali kroz prozore se može. Unutrašnjost je tužna priča

Ovo je, inače, jedan od najboljih pogleda sa terase na Učku i Kvarner - magla je pokvarila vidike, ali paše si uz atmosferu koja se osjeća oko Albaharijevog doma

Po zaobilaznom se putu spušta i naš nasumični par suplaninara, ali ubrzo se razdvajamo jer mi nastavljamo dalje u maglu i oluju te pratimo putokaze za Guslicu.
Samo jedna mala napomena: crveni putokazi su totalno isprani* i ništa se na njima ne može pročitati. Vlažnost zraka i druge vremenske prilike su izgrizle ove table do krajnje neupotrebljivosti. Ova ovdje se nekako drži, ali već dalje niz put za Guslicu

Put nas vodi gore-dolje, magla je i ništa se ne vidi. Prima se vlaga i na nas, a ne samo na table. Pri svakom sljedećem usponu koji slijedi, postoji nadanje da je upravo to Guslica. Međutim, izbjegava nas prilično vješto - to je bilo dugih, dugih kilometar i pol hodanja.
Dolje u maglu!

Zanimljive prirodne formacije u šumi tik pred početak uspona na Guslicu

Odjednom se izlazi na vijugavi makadamski put, prilaznu cestu za bivšu vojnu bazu Guslica te se uspinjemo dosta nahlađeni i u polako u "dosta mi je svega" stanju. Prvo idemo na sam vrh.
Novo zdanje i postavljene kamere

Jasne su oznake s kim se igraju oni svi infiltratori koji ovdje dolaze iz ne baš planinarskih pobuda

Kad smo već kod toga, nisam ni znao da postoje posebne skupine ljudi koji "infilitriraju" ovakva mjesta. Postoje tzv. skvoteri koji bi po rupama živjeli, ali ovo su ljudi koji se napaljuju na posjećivanje, bivanje u i fotografiranje unutrašnjosti napuštenih vojnih objekata. Malo iznenađenje bi ih dočekalo ovdje na ulazu jer je sve obnovljeno, po izgledu se čini, relativno nedavno. Nema više lakog ulaska u vojnu bazu Guslica, ali poznanici koji se time bave rekli su nam da se sada ulazi kroz ventilacijske otvore. A baš sam pri vrhu komentirao kako bi se oni sigurno tu kroz ove kanalizacijske otvore zavukli unutra kao neki štakoreki. No, kako god bilo, više sam za planinarenje i pošteno hodanje, a manje za te sve ekscentrične "hunczmotarije" kako bi moj djed, također ljubitelj šuma i brda, rekao.
Telekomunikacijski alati na vrhu Guslice

Pogleda, pogađate, nema!

Evo i mjesta hodočašća zbog kojeg ovdje moguće dolaze mnogi planinari - kutija s planinarskim žigom! Jesam li ga udario? Ne. Bilo je prehladno i vraćam se ovdje ponovno, neće žig pobjeći ;)

Slijedi povratak koji započinje spuštanjem niz vijugavu pristupnu cestu. Jakna mi proizvodi čudne zvukove, kao da neka obitelj sa djecom prilazi, negdje iz šume, sa strane, ali razum se buni jer tko bi normalan po ovoj magluštini išao ovdje s djecom? Znam da ja bih, ali djece još nema na vidiku. Ako se slučajno pojavite, znate što vas čeka, draga djeco! Upozoreni ste! Srećemo dvije hrabre planinarke i pozdravljamo ih. Ima jedno 9 i nešto kilometara od samog vrha do doma na Platku. Žestoko marširamo, spuštajući se sve niže i niže dok konačno ne zaokrećemo na ravnu liniju do doma na Pribenišu. Pokraj nas u jednom trenutku prolaze dva ogromna terenca, a uskoro i dolazimo do tabli koje putnike usmjeravaju prema Primorskom Kleku, Crnom Vrhu, Hahlićima... eh, sve su to neki budući pohodi. Možda i uskoro!

Jako zanimljivi i konfuzni dio puta bio je upravo pri samom kraju gdje smo na disk golf terenu, kojih 300-400 metara od doma, u magli tražili planinarske oznake. Našli smo potrgane sanjke, prošli pokraj male kućice i onda konačno došli do doma. Na vanjskom su šanku svugdje reklame za Stiegl pivo. Rijetkost je to, ali ne razmišljam o pivu. Možda čaj s rumom ili nešto slično, ali odlučujemo se krenuti direktno prema automobilu, presvući se i gas za Zagreb.
Prikaz ogromnosti velikog doma na Platku kroz maglu

Ovdje ću stati do nekog sljedećeg puta u planinama. Drugi dan smo prošli 15 kilometara i s time zaključili ovaj zaista prekrasan vikend sa sveukupno 35 prehodanih kilometara. Brojke su samo brojke i ne govore apsolutno ništa o doživljajima i lijepom provođenju vremena u planinama, ali indikator su hodačima koliko se može trenutno i koliko bi se moglo u budućnosti. Kao i uvijek, ostajem motiviran i jedva čekam drugi odlazak u planine. Jedino tamo se, ako sam do kraja iskren sa sobom i svima vama, osjećam kod kuće.

Oznake: platak, Snježnik, Guslica

Počnite se držati za stolice jer ako će vam kroz gledanje fotografija koje slijede biti barem četvrtinu lijepo kao što je meni danas bilo, očekuju vas ugodne stvari! Prognoza je rekla da će nedjelja biti sunčana i prognoza nije lagala. Iako sam jučer najavio ostvarenje jednog izleta koji već dugo očekujem, ipak ništa od toga. No, zamjena je bila svjetska. Nismo krenuli dovoljno rano jer je Dan žena pa sa ženom treba duže ostati u krevetu. Dok su jedni ljetni tipovi, drugi su zimski. Iako sam ja gušter, moja bolja polovica obožava snijeg i zimske radosti. Uskoro ćete vidjeti da se sve poklopilo gotovo savršeno.

Sve izgleda lijepo, ali vjetar šiba kao lud

Pravac Rijeka te na Grobničkom polju skrećemo za staru cestu za Zagreb. Trebali smo automobilom ići sve do Platka, ali zaključili smo da bi bilo ljepše došetati se do tamo. Usput vidimo planinarske table i izgleda da jedan smjer vodi prema obližnjem Kamenjaku, a drugi ide gore prema Platku. Ovdje parkiramo automobil te počinje pogon na vlastite snage. Vjetar nas stvarno nije štedio te sam u jednom trenutku mislio da ćemo odustati - najgore je dok ne znate je li zima ili je toplo; vama se čini da je toplo jer se krećete, ali puše hladan i neugodan vjetar. Prepoznatljivi krajolici i prizori kakve se može vidjeti i na Hahlićima nešto olakšavaju situaciju, a tu je i pogled na Kvarner... Skineš jaknu pa je opet stavljaš. Kapa dolje pa gore. No, izdržali smo i uskoro prelazimo preko "grebena" (tu se nalazi i fukodrom - mjesto na koje parovi dolaze automobilima i... - s vjerojatno najboljim pogledom) te nas stabla štite od daljnjih naleta vjetra. Četiri i pol kilometra hoda i dolazimo do Platka.
Tu se još ne vidi, ali bilo je dosta ljudi na ovoj popularnoj lokaciji

Skijalište i sanjkalište na Platku

Reći ću vam iskreno: mi smo ovdje zapravo došli radi Guslice i možda Jelenca, ali sam znao da je za Jelenc malo prekasno budući da smo kasnije krenuli iz Pazina. Čovjek koji radi na info-pultu nas je uputio za Guslicu po širokoj cesti po kojoj mogu ići i kamioni. Ili to ili put preko Snježnika. Na Snježniku smo bili prošle godine kada smo bili i na Risnjaku te nam to nije bio primarni cilj. Međutim, ni Maja ni ja ne volimo široke puteve i ceste, više preferiramo uske šumske, planinarske staze. Snježnik pod snijegom zvučao je svejedno primamljivo te smo odlučili prvo do gore pa onda vidjeti što dalje.
Naš cilj se vidi zabijeljen i u daljini

Po putu smo vidjeli svakakva vozila, a jedno od GSS-a je čak imalo i gusjenice za snijeg. Frajer je vozio curu na vozilu. Sumnjam da su nekog spašavali. Nakon njih nas je prošao jedan džip otvorene kabine koji je opasno vrludao po snježnoj stazi. Sklonili smo se ustranu, a onda smo uskoro skrenuli na uski planinarski put.
Dva tipa ispred nas su, čini mi se, bili naši Zagorci, ali uglavnom sjevernjaci. Čuo sam ih kako govore kako nije pametno ići u ovo vrijeme "kroz grlo" te smo za njima krenuli preko grebena

Uskoro nam je staza postala poznata, ali pod snijegom ona izgleda totalno drukčije nego po ljeti

Počinju usponi koji su puno zabavniji pod snijegom

Ha, evo i našeg dragog Risnjaka na vidiku!

Ne znam za vas, ali ovo su pogledi za koje živim

Okret malo ustranu i evo već mora

Ponegdje je staza znala ovako opasno "visjeti", ali prošli smo bez većih problema. Po putu je bilo ljudi s derezama i štapovima. Mi smo bili negdje između tih pod punom ratnom spremom planinara i naših Zagoraca od kojih je jedan bio u trenirki

Imam neki blagi osjećaj da bih samo trebao pustiti fotografijama da pričaju. Teško je riječima opisati ove osjećaje, ali svima preporučam da probaju planinariti po snijegu. Ne treba to biti nešto ekstremno, može biti nešto poput ovog našeg današnjeg izleta, ali definitivno je drukčije.
Kapa usred panorame

Zadnji udarac prije osvajanja Snježnika. Zagorci ispred nas pričaju s drugim planinarima kako je čudno da oni/mi moramo doći južnije da bi osjetili snijeg

Risnjak i vidi se Schlosserov dom kao mala crvena točkica

Ovim putem smo došli

Ah, evo je! Opet ništa od mojeg susreta sa Guslicom. Neki drugi put Puslica! U daljini iza, bijeli se Snežnik

U trenutku kada se mi naslikavamo na Snježniku, žena i momak dolaze gore sa druge strane (kroz grlo dakle). Čini se da su naši Zagorci bili u krivu što uskoro i dokazujemo kad se, usprkos uobičajenoj praksi, spuštamo po strmini dolje do napuštenog i devastiranog pl. doma Snježnik. Nemamo štapove ni dereze, pomažemo si malo rukama i to je dovoljno.
Sunčanje na Albaharijevoj terasi - ima čovik dobar pogled!

Impozantan je bio (i jest donekle) ovaj pl. dom Snježnik što pokazuje i ova fotografija. Trebalo je takvo zdanje i izgraditi na ovakvom jednom mjestu. Definitivno jedan od najljepših pogleda s terase planinarskog doma

Prolazimo strmiji vršni dio prilikom spuštanja te trčkaramo po snijegu. Osjećao sam se zaista dobro, a vidim da i upornost u trčanju radi svoje pa sam dodatno zadovoljan. Kod Platka jedemo hranu iz ruksaka te uskoro krećemo natrag prema automobilu.
Glupiranje u šumi

Oko 16:20 dolazimo do automobila pa ostavljamo Kamenjak za neki drugi put. U biti nije bio ni u planu, ali javljaju nam se svakakve ideje dok boravimo duže vrijeme u šumi, na planini. Sunce zalazi oko 18:00 pa se bolje ne žuriti. Vrlo vjerojatno ćemo uskoro opet biti ovdje, stvarno se isplati vidjeti ova izvanredna mjesta.
Još jedan pogled prema moru

GPS trag

Nadam ste da ste i vi dobro iskoristili ovaj vikend! Radujem se sljedećem :)

Oznake: platak, Snježnik, snijeg

Već duže vrijeme planiramo planinarenje po Risnjaku, ali se dosad okolnosti nikako nisu poklopile – nekad su u pitanju bile vremenske (ne)prilike, nekad osobne sumnje, a ponekad je i lijenost odigrala svoju ulogu. Međutim, nikad nije prekasno za posjet ovom čarobnom mjestu našeg Gorskog kotara. Sad nam je i prilično jasno da jednom kad prođete ove šume i vrhunce, stvari više nikad neće biti iste.

Ovim putevima, u napuštenim vremenima, hodaju risovi

Vilje, Veliki Risnjak i ljubav na prvi korak

Plan se u zadnji čas promijenio te smo kao početnu točku uspona uzeli lokaciju Vilje koja je ujedno i zadnje mjesto do kojeg možete doći automobilom. Prvotni plan je uključivao Crni Lug, ali nam je Oleg – iskusni i dugogodišnji planinar – savjetovao da će nam, s obzirom na vrijeme pokreta (odužilo se to na kraju, zbog gužvi na cestama počeli smo uspon tek negdje oko 18:00 s tim da je dan bio oblačan), to biti prerizično ukoliko do planinarskog doma želimo stići prije mraka. Nepoznato nam je ovo područje te smo poslušali iskusnije. Mali savjet, jer sada imamo iskustvo koje možemo podijeliti: ukoliko imate niski automobil, vožnja od Gornjeg Jelenja do Vilja možda i nije najbolja ideja. Upozoreni smo da je i opasno ostavljati automobil usred šume jer na ovom području često prolaze imigranti. O toj mrskoj i mučnoj temi malo kasnije.
Mjesto za ostaviti automobil, Vilje

Preopremljeni planinari

Od Vilja do Schlosserovog doma ima nešto više od jedan sat hoda, a mi smo uspjeli, unatoč prepunjenim torbama, doći malo brže. Uz oblake na nebu te uz gustoću šume, činilo se da je kasnije nego što je zapravo bilo. Možda nas je i to malo potjeralo naprijed. Po putu, kao i na našoj Ivanščici, možete čitati (ljubavnu) priču o Risnjaku i kako je ovo područje zapravo dobilo ime. Naravno, radi se o divljoj mački – običnom risu (Lynx lynx) koji i ovdje obitava u dubokoj šumi. Taj naš ris sve je samo ne običan te ga rijetki imaju priliku vidjeti. U samu priču su, kako to biva u folkloru, upletene i vile Goranke te ljudi između kojih nije bila dopuštena ljubav. Ipak, jedna vila se zaljubila u čovjeka i on u nju te ih je glavna vila pretvorila u divlje zvijeri – ženskog i muškog risa koji su bili prognani i osuđeni da lutaju i žive na ovim prostorima. Znate što? Nama ta njihova sudbina uopće ne zvuči loše! Priroda Gorskog kotara sasvim dobro pristoji ovim veličanstvenim životinjama koje su rođene da budu slobodne.
Usput se pružaju pogledi

Medvjeđa vrata

Prvi pogled na Schlosserov dom

Putevi su pravi planinski, može se jedino kako i treba - pješke

Negdje na sredini puta, staza prolazi kroz dvije stijene, a mjesto nosi naziv Medvjeđa vrata. Sama staza dosta je lagana, ali tim bolje jer vam to ostavlja dovoljno prostora (i daha) da se vrtite uokolo i upijate zelenilo. Uskoro se naziru stijene, a izdaleka se pruža pogled na jedan od najljepših domova u Hrvatskoj – Planinarski dom na Risnjaku Dr. Josip Schlosser Klekovski (1418 mnv). Tu nas, u društvu još jednog planinarskog para, dočekuje gospođa Vesna Devčić koja nas je odmah pitala otkud smo došli jer smo bili znojni te smo izgledali umorno? Drago mi je da smo se svojim podvigom drugi dan iskazali te nismo razočarali tetu Vesnu. Nakon toga slijedi ostavljanje stvari u našoj sobi te kratka tura kroz unutrašnjost doma. Teta Vesna se vjerojatno ne sjeća, ali pričali smo mi već par puta na telefon i dogovarali naš dolazak. Bilo mi je zadovoljstvo konačno upoznati tu hrabru ženu koja sa svojim mužem (koji ponekad u ruksaku nosi plinsku bocu iz podnožja do doma; oni kojima su svojstva plinskih boca poznata, znaju koliko je ogroman takav pothvat) vodi Schlosserov dom.
Schlosser okupan suncem

Pogled prema Kvarneru

No, iako je umor od vožnje bio prisutan, nema vremena za odmor te smo iskoristili idealnu priliku zalaska sunca na Velikom Risnjaku (1528 mnv) koji se nalazi jedno petnaest minuta hodanja/penjanja iznad Schlosserovog doma. Pustit ću fotografijama da govore umjesto ovih riječi. Jedino treba spomenuti tri dobro ugojene divokoze koje smo ugledali s vrha, a kojih nažalost nema na fotografijama.
Penjanje kroz borovu šumicu do Velikog Risnjaka

Schlosser postaje sve manji

Još malo do samog vrha

Solarna yoga, ali prava!

Idealno mjesto za meditaciju

Desno u daljini slovenski Snežnik

Još malo veličanstvenosti

Za Schlosserov dom spremni

Ako se ne računa hotel na Rogli (a ne računa se), ovo je moje prvo noćenje u planinarskom domu. Drago mi je da se ovo razdjevičenje dogodilo upravo kod gospodina Schlossera koji je inače rođen u Moravskoj, ali je svojim djelovanjem postao „naš“ čovjek. Završio je filozofiju i medicinu te kao liječnik došao u Hrvatsku. U botaničkim ekskurzijama obilazi mnoge naše planine, a spada i među prve istraživače masiva Risnjak. Gospodin Schlosser bio je i prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva. Planinari mu zato odaju počast te tako dom na Risnjaku i livada pokraj samog doma nose njegovo ime. Planinarski dom dobro je opremljen, a uz uobičajenu opremu (hranu, piće, ležajeve, veliki dnevni boravak), ovdje možete naći i malu knjižnicu koju pune (i prazne) sami planinari i posjetitelji doma. Ne moram reći da sam bio apsolutno očaran ovim mjestom.
Biblioteka Risnjak 1

Biblioteka Risnjak 2

Manda i njezini medvjedići

Iskoristili smo vrijeme prije spavanja kako bi još malo upijali znanje od gospođe Vesne. Pričala nam je kako je prije znala usred noći planinarima otvarati vrata, ali su se sad vremena promijenila. Danas se sva vrata u Schlosserovom domu dobro zaključavaju i provjeravaju te ovdje stalno netko (gospođa Vesna, njezin muž ili volonteri) „dežura“. Naime, u siječnju ove godine netko je provalio u dom. Počinitelji su razbili prozore i vrata te napravili kolosalni nered unutar doma – razmazali izmet i izlučevine po podovima iako postoji zahod te palili vatru na podu u dnevnom boravku iako tamo postoji veliki kamin koji itekako funkcionira. Svi mi težimo k tome da budemo liberalni, ali treba se povući linija kad vam netko počne uništavati kulturološka dobra. Možemo mi pričati koliko god hoćemo o tome kako su stranci prijazni i pozitivni ljudi, ali sumnja će postojati dokle god se ovakve stvari događaju. Obrazovanom čovjeku lako je teorijski shvatiti da je generalizacija opasna stvar, ali recite to onima koji se nađu u neposrednoj opasnosti i kojima je učinjena šteta.
Dnevni boravak u Schlosseru

No, ove tamne i teške misli o ljudskoj prirodi ubrzo su nestale te smo lagano utonuli u san. Dobro se spava kad znaš da je iznad tebe Veliki Risnjak i veliko divlje prostranstvo.
Pogled kroz prozor naše sobe

Put na Snježnik i snovi o Guslici

Probudili smo se u 7:00 te krenuli van na livadu kako bi doručkovali. Dok sam izlazio na jutarnje sunce, teta Vesna je fućkala kao da nekog doziva. Pun znatiželje, upitao sam je doziva li ona to orlove, a ona mi je odgovorila da zove svog Pabla. Nisam trebao ni pitati, a ona je odgovorila kako je Pablo lisac koji dolazi ovdje jesti, ali ne da se maziti. Ostao sam zapanjen. Teta Vesna nam je skuhala kavu i čaj (s domaćim medom). Pijuckali smo naša pića i uživali u svježem zraku.
Ki to more platit?

Dan je bio dobar, a plan nam je bio čim prije krenuti prema Snježniku preko Cajtiga za što treba otprilike dva i pol sata. Ostavili smo nepotrebne stvari u domu te smo samo s jednim ruksakom nastavili dalje. Put se naglo spušta dolje te smo odmah na početku vidjeli da će se ovdje biti teško vratiti. Najgore je (ili najbolje?!?) kada pred sam cilj moraš zapinjati i penjati se po kamenju. Uski planinarski put ide gotovo cijelim putem kroz šumu te smo zaštićeni od vrućine. Jedan dio hodamo po tzv. rimskoj cesti. Malo prije Cajtiga susrećemo jednu manju skupinu planinara koji su mislili da smo stranci, a mi smo to isto pomislili za njih. Paranoja se očito dovoljno proširila. Na Cajtigama jedan šutljivi planinar koji nas jedva pozdravlja, a tek pola sata do Snježnika, na skretanju za Veliki Risnjak ili Snježnik, susrećemo veću skupinu Španjolaca. Teta Vesna ujutro se dvoumila da li da kuha ručak ili ne, hoće li biti ljudi danas ili neće? Već smo joj skoro poslali poruku da ipak kuha jer dolaze Španijardi, ali pratili su oni nas ipak do Snježnika. Došli su iz smjera Platka gdje se može komotno i bez „drndanja“ doći automobilom iz Rijeke.
Zavidna količina drveća pola sata prije Snježnika

Snježnik je naš!

Puhalo je na Snježniku (1505 mnv) te smo brzo krenuli dalje. U daljini smo tada vidjeli Guslicu koju nam je već prije spominjao Oleg. Eto, to je onaj trenutak kad znaš da si nezasitan i da uistinu voliš te vražje planine, prirodu i vlastiti znoj te ćeš vjerojatno svojoj strasti robovati dokad će te vlastite noge nositi. Ovo je bio i jedan od rijetkih trenutaka kada ja ne posjedujem planinarsku kartu područja po kojemu lutamo.
Poziranje za HPS (jer imaju loše prijemčiv papir u dnevniku Hrvatske planinarske obilaznice

Spuštamo se dolje po stijenama do planinarskog doma Snježnik ili planinarskog doma Moša Albahari (1490 mnv) koji već godinama propada, točnije od godine 1974. kada je zadnji put obnovljen. Dom je u užasnom stanju, a vide se i znakovi provaljivanja. Drvenu terasu s koje se pruža lijep pogled na Kvarnerski zaljev i Učku ne preporučam vam obilaziti jer su i same daske u derutnom stanju i netko bi mogao tamo i propasti.
Tužna realnost planinarskog doma Moša Albahari

Devastirana terasa,…

…ali kakav pogled!

Pogled prema stvarima koje tek dolaze: u daljini je Guslica

Ne znamo kud dalje, ali u daljini vidim starijeg gospodina koji se penje prema nama. Imali smo sreće jer je on ovdje često i zna sve staze kao svoj vlastiti džep (mora da ima veliki džep). To je naš čovjek, ali ne samo po nacionalnosti nego i po duhu te nam odmah predlaže prekrasnu kružnu stazu od šest do osam sati hoda. Volim takve ljude! Nema predrasuda, ne pokušava pogoditi koliko mi možemo ili ne možemo nego nudi ono najljepše i najbolje – to je stav s kojim treba kročiti kroz život, to je stav onih koji nisu uvjetovani obrascima. Daleko od toga da su svi planinari takvi slobodni ljudi, ali skrivaju te puste visine dosta mudraca, začudili bi se koliko. Guslica i Jelenc nam ostaju za drugi put (koji će, sudeći po količini anksioznosti prilikom vraćanja u „normalan“ život i civilizaciju, biti prilično brzo), a mi se sada spuštamo u smjeru Platka da bi se spojili opet na cestu za Cajtige i krenuli po istom putu do Schlosserovog doma po stvari.
Prirodni totemi po putu natrag prema domu

Zadovoljan sam, a zadovoljna je i teta Vesna kad nas je vidjela da smo se vratili. „Već ste ovdje?!“ mi je bilo dovoljno da znam da sad definitivno postoji međusobno uvažavanje između nas i ove izuzetne planinke. Jurcanje po planinama mi je zadnje na pameti, ali lijepo je kad stigneš obići čim više vrhova i lokacija kad si gotovo uvijek ograničen vremenom. Skidamo gojzerice i hladni planinski zrak nam miluje tabane. Kod doma je pomalo gužva, ali nas to nimalo ne smeta. Psi i ljudi – svi zajedno uživamo u ovom izuzetnom mjestu. Naručujemo svoju dozu C-vitamina (kiselo zelje) koja je uopće neopisivo bolja nego bilo koja doza u dolini. Još malo sjedimo i uživamo, a tada krećemo dolje do Vilja gdje smo ostavili automobil.
Pozdrav Snježniku u daljini!

Palenta i kiselo zelje neuobičajeno gode, a ni Laško pivo nije nikad bilo bolje

Mrzla Vodica i zaključne misli

Nakon dan i pol planinarenja prilikom kojeg smo prošli malo preko dvadeset kilometara, plan je bio obići još Mali i Veliki Kamenjak koji se uzdižu iznad istočne strane Grobničkog polja. Iako su tijela davala minimalne znakove umora, pretpostavljam da je um taj koji se umorio. Tabani su malo boljeli i moja ramena od ruksaka, međutim generalno se osjećao neki zamor uz koji je još trebalo voziti dva sata do Poreča. Tako smo se ipak odlučili da obiđemo jezero Mrzla Vodica u istoimenom naselju. Ispalo je da smo vidjeli samo manji dio jezera (drugi dio je Lokvarsko ili „Omladinsko“ jezero koje je u biti zasebno jezero), ali i to je bilo sasvim dovoljno za mali odmor uz vodu. Ležali smo tako na drvenom molu i slušali kako vjetar ljulja grane. Oko jezera postavljena je i izložba fotografija te drvene skulpture raznih autora stvorene i izložene od goranske kiparske radionice Lokve.
Jezero Mrzla Vodica

Bara Mrzla Vodica

Instalacija „Dom“ uz jezero

Puteljak vodi kroz prirodni teren

Malo i ljudskih mrzlovodičkih totema

Malo je za reći kako je ovaj tekst poziv apsolutno svima da istraže Gorski kotar koji opasno konkurira za najljepše mjesto naše domovine. Nevjerojatno je, a to mi je sve jasnije kako se moja planinarska iskustva i svijest šire, koliko je Hrvatska bogata zemlja i koliko je ovdje kod nas priroda lijepa. Moramo se potruditi svim silama da sačuvamo ovo što imamo, ne samo zbog nas samih nego zbog svih koji će ovdje doći i u poštovanju uživati u ovim prirodnim čudesima. Priroda je dio nas i ako je izgubimo, izgubili smo sebe.

Oznake: Gorski Kotar, Risnjak, Vilje, Medvjeđa vrata, Schlosserov dom, Veliki Risnjak, Snježnik, Cajtige, Guslica, Moša Albahari, Mrzla Vodica