Svaki planinar zna da je racionalno pričekati minimalno tri dana prije izleta pa se primiti osluškivanja vremenskih prognoza - DHMZ-a, prognozica na mobitelu, Norvežana, ali zapravo bilo kojih prognoza dostupnih. Mi planinari kao i svi ostali želimo živjeti u trenutku, ali čekamo ga nestrpljivo i pripremamo se za njega, pa makar pomoću znanosti* toliko podložnoj kaosu. Bez duljenja, ajmo reći da su nam bogovi kaosa bili itekako naklonjeni.

Ono što svaki planinar želi vidjeti nad područjem na koje se sprema planinariti...

Naš je plan još malo obići prekrasni Gorski kotar kojem se uvijek vraćamo s radošću i uzbuđenjem. Cilj je prvog dana, jer ovo je dvodnevni izlet sa malo vozikanja automobilom između, Burni Bitoraj (1386 mnv). Bitoraj je dobio pridjev "burni" jer ovdje često zna puhati snažna bura. No, mi o tome ne bi ništa znali posebno reći jer je prognoza bila u tančine točna. Sunce je pičilo i grijalo, a vjetrića ni za lijek. Budući da se bliži kraj mjeseca studenog, vjetar nije potreban za rashlađivanje pa je ovaj mirni dan bio baš savršen. Reći ću to zadnji put pa gotovo: 20.11.2021. bio je SAVRŠEN za planinarenje!
Tabla na kraju sela Brestova Draga

Parkirali smo automobil kod crkve u selu Sunger. Putopisi i upute koje možete pronaći na Internetima spominju kao polazišnu točku i zaseok Brestova Draga koji je od Sungera udaljen kojih dva-tri kilometra te se može doći divljom* stazom, ali i onom asfaltiranom. Mi smo se odlučili za asfaltiranu varijantu da ne bi zalutali po divljim putićima kroz šumarke i iza privatnih posjeda. Odmah na početku treba uputiti zahvale i zainteresiranima usmjeriti pažnju na plan puta koji smo mi pratili. Detaljan opis rute kao i gpx dokument možete naći OVDJE, na stranici gorja.net. Svojim vlastitim gojzericama/patikama potvrđujemo točnost podataka koje ovdje možete pronaći.

Također, hodanje do Brestove Drage i kroz nju dobro je početno zagrijavanje za cijelu rutu. Planinarski put prvo vrluda po makadamskoj cesti i par puta se izmjenjuje sa šumskom vlakom. Odmah na početku prolazimo kroz kamp drvosječa koji su već u akciji. Zapalili su vatru, ali nama nije hladno jer jurimo dalje. Relativno ravni teren prevladava do četvrtog kilometra nakon kojeg se skreće desno u šumu i pomalo kreće uzbrdo. Na stazi dostižemo još jedan planinarski par koji provjerava kartu i skida gornji sloj odjeće. Opala nam je svima malo kondicija pa smo se malo uspuhali i ovdje, ali sve je to dio procesa - uvijek čekam onaj trenutak koji volim opisivati i sebi predstavljati kao "planinarsku zonu", kada više nije bitno kakav je uspon ili kakva je staza, planinar postaje put i put je planinar. Za taoizam će biti vremena.
Naziru se gromade

Međutim, osim samog osvajanja vrha, ovo područje mami i jednom drugom lokacijom koja se nalazi samo 15 minuta ispod vrha. Negdje nakon sedmog kilometra i naglog spuštanja niz stazu koja se onda opet uspinje, već se približavajući osmom, ugledali smo konture stijena, skrivene iza drveća koje već i ne daje dovoljan zaklon jer išibala ga jesen svojim promjenama.
Čovjek je malen pod tim kamenim divovima koji su ovdje bili prije njega i stajat će ponosno i mnogo poslije njega

Staza i kamen su pomalo vlažni jer sunce sija samo po najvišim stijenama

Staza je naprosto bajkovita, tipična za Gorski kotar, uspinje se sve više i više, a put tu i tamo režu srušena stabla

Prolaskom kroz prvi uski prolaz između dviju stijena, nastavljamo uspon te uskoro dolazimo do smjerokaza koji u jednom smjeru vodi do vrha Bitoraja, a u drugom do Imperatora i Savjetnika, to jest do srca Bitorajskih bijelih stijena.
Još malo hodanja po vijugavoj stazi gore-dolje i dolazi se do ulaska u labirint

Pogled je teško skinuti sa stijena, čak i prije dolaska; jasno vidljivi žljebići nastali radom vode

Na ulazu, kod tzv. Vrata

Čudnovati oblici, glave od kamena te duboka vrtača u podnožju - trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da se u vrtaču ne može, barem ne bez silaska sa službenog planinarskog puta

Imperator i njegov savjetnik? Moram priznati da sam prvo pomislio kako su ovo glave imperatora i savjetnika koji mu šapuće i "savjetuje" iz sjene. Ova mrlja koja se vidi prema lijevom gornjem kutu fotografije je dron, uhvaćen na djelu. Netko ga je naime puštao sa Bitoraja i zujao Imperatoru pod ušesima kao dosadna muha

Evo ih još jednom u krupnijem planu

No, ispada da je Imperator stijena na koju se uz osnovnu penjačku vještinu može popesti bilo tko. Pustili smo naše nasumične suplaninare da idu gore prvi te su zauzeli dobre pozicije za gablec. Mi smo se za to vrijeme divili vrtači, kamenim glavama i udisali friški, planinski zrak. Doduše, gdje je savjetnik?
Pogled prema vrhu, Burnom Bitoraju i upravljačima drona

Ako se ne varam, u daljini se vidi Bjelolasica sa svojim najvišim vrhom Kulom (1534 mnv)

Jedva se odvajamo od Bitorajskih bijelih stijena, ali treba se dalje krenuti zbog povratka budući da dan u ovo doba godine ne traje pretjerano dugo. Uspon do Burnog Bitoraja traje otprilike koliko i piše na info-tablama, a uskoro se i mimoilazimo sa veselim upraviteljima drona koji su dosta glasni. Svi smo jako veseli jer je dan ovako prekrasan, glasnoća i dreka od veselja je razumljiva i ovaj put prihvatljiva.
Pogled s vrha prema Bitorajskim stijenama - udaljenost je tako mala da i dalje možemo čuti vesele planinare dronovce

Ravno ispred je Risnjak, a odmah sitno desno od njega, u daljini, nalazi se Snežnik (slovenski), a više lijevo na fotografiji, gdje se malo vide stijene, je Snježnik (hrvatski)? Ili je to čisto lijevo već Obruč? Ostavit ću ovo pitanje za iskusnije planinare, prijatelje blogere

Bitorajsko burno srčeko za kraj našeg ostanka na ovom divnom mjestu

Naš put se nastavlja pomalo eksperimentalno. Ništa što nije opisano u putopisu čiju sam poveznicu stavio gore u tekstu, ali markacije su, i to je malo za reći, na mjestima dosta slabo vidljive i jedva raspoznatljive, a napadalo lišće ne pomaže mnogo u snalaženju. Stazu je po samom izgledu "staze" dosta teško pratiti jer svaki put izgleda kao onaj pravi. Nema veze, imali smo OsmAnd i u njemu gpx trag od mudrih staraca sa gorja.net.
Kako se ne bi vraćali po istoj stazi po kojoj smo i došli, krećemo ravno po grebenu, putokazno prema Viševici i Čelimbaši

Sljedeća stanica na povratku nam je Peršova kosa, mala kamena glavica koju, čini nam se, zaobilazimo jer tako ide markirani put (ili mi barem mislimo da ide). Uglavnom, zaobišli smo tu kamenu glavicu Peršove kose sa lijeve strane. Tek nakon toga slijede naše muke jer se moramo spuštati prilično nizbrdo po mokrom putu, punom kamenja koje je prekriveno lišćem. Mjestimice se na stazi pojavljuje i blato. To baš ne ide dobro sa mojim ultra izlizanim Mammut gojzericama pa mi se još jednom pali alarm kako bih trebao uložiti u nove gojzerice. Prate me ove sadašnje već dugo, donijele su mi mnogo užitka. No, sve stvari koje više ne ispunjavaju svoju funkciju moramo, ako nismo previše upravljani nostalgijom, na-pustiti i nabaviti nešto novije, nešto bolje. Bit ću iskren pa ću napisati da mi je ovaj dio puta koji je slijedio bio zaista mrski i gunđao sam poput šumskog medvjeda koji bi se nekim čudnim slučajem zatekao na plesnom podiju. Disko svjetla (pojedine iritantne zrake sunca koje se probijaju kroz krošnje) zamagljuju ti pogled, pod tobom je sve sklisko i vlažno od tko zna čega i ono najbitnije - ti si medvjed, ti ne plešeš. Sa ovog zadnjeg dijela našeg putovanja zato i nema nikakvih fotografija. Bilo je to izmjenjivanje gledanja u kartu na mobitelu, gledanja šume koja je prekrasna i frustriranog traženja planinarskih oznaka.

Čini se da smo prošli direktno preko proplanka koji nosi naziv Jožina plana, a nakon toga opet pratimo oznake (koje smo konačno našli) te se strmo, ali fakat strmo spuštamo po šumskoj vlaki prema raskrižju putova koje se nalazi na mjestu koje nosi naziv Titov dolac. Ovaj me strmi spust podsjeća na spust koji se u jednom trenutku radi sa Kubiljaka natrag dolje prema Liču. Odlučio sam to prozvati karakterističnim za Gorski kotar i nije mi baš previše po volji. Jesu li za to krive gojzerice, moja težina (+ nespretnost) koja se povećala ili nešto drugo - nije toliko bitno. Bitno je samo da smo se dočepali šumske ceste te krenuli dalje prema Sungeru (drugi smjer vodi za Čelimbašu, Tuk i Matić poljanu). Treba nam jedno 4 kilometra žustrog marša kako bi dotaknuli periferiju Brestove Drage.
Jako su simpatične i jako su plašljive te beštije brestovsko-draške

Dalje do Sungera je, kako bi se reklo, "šetnjica po parku" iako noge pomalo bole nakon 5 i pol sati te 20 prehodanih kilometara. U Brestovoj Dragoj dobivamo pratnju od jednog kuštravog štrasera i haskice (malamut-haski), a mene je za nogu probao gricnuti i Floki - nešto kao pekinški carski psić (pekinezer). Napao je Mammut gojzericu, kao da mi hoće reći da mu to ostavim jer meni više ne služi. U pravu si maleni. Uskoro.


Sjedamo u automobil te krećemo u smjeru Platka gdje ćemo i prenoćiti. Drugi dan nas tek čeka, a što se točno dalje dogodilo, doznajte u sljedećem blog zapisu koji slijedi u roku par dana ;)

Oznake: planinarenje, Gorski Kotar, Burni Bitoraj, Bitorajske bijele stijene

Već dugo znam da sam najsretniji, da se nešto iskonsko i staro* probudi u meni kad sam u šumi, na planinama. No, otkad sam počeo "skupljati" planinarske karte područja po kojima planinarimo - prvo zbog čisto praktičnih razloga, a onda su te karte nekako dobile i, ajmo reći, kolekcionarsku vrijednost - shvatio sam da uživam i u planiranju planinarskih pohoda! Možda ne bi vjerovali, ali tako mogu proći sati, a ja i dalje buljim u te karte, čitam tuđa iskustva na Internetu, čitam priručnike, itd. Zeleni vir i Vražji prolaz već su jedno vrijeme u planu, a sad se ukazala idealna prilika. Subota je bila kao stvorena za uživanje na otvorenom.

Patrola nas odmah na početku dočekuje na kraju Skrada i kao da mi kaže: "vraćaj se, VEĆ si zalutao." Ja to nisam, naravno, shvatio.

Malo smo krenuli predaleko po Skradu, ali smo se okrenuli natrag i upitali hodače uz cestu gdje je točno željeznička stanica u Skradu. Uskoro parkiramo automobil na pravom mjestu, ruksake na leđa te prelazimo prugu i evo nas na označenoj planinarskoj stazi.
Planinarska karta ovog područja iz 1934. godine koja se nalazi na zidu željezničke stanice Skrad

Iako te informacije možete lako pronaći na Internetu (odsad i ovdje), od željezničke stanice ide zavojito i ponegdje oštro spuštanje dolje prema izvoru i slapu Zeleni vir (302 mnv). Tu je bila 1921. godine izgrađena i prva hidrocentrala u Gorskom kotaru. Budući da se vremenske prilike (i klima?!?) mijenjaju i miješaju, u ovo vrijeme, ali i svako drugo, hodajte s oprezom prilikom spuštanja kroz šumu do Zelenog vira. Dogodilo se jučer baš da sam se uspio poskliznuti na najnevjerojatnijem mjestu i to dosta blizu početka spuštanja. Planinari to već jako dobro znaju, ali lišće skriva kamenje; razgažene staze (ono dok vidite da se već netko poskliznuo) također predstavljaju opasnost. Čistim malo jaknu i ruksak te krećemo dalje.
Šumski Buržuj... ovaj, Božur koji nam očito daje do znanja da dolazi proljeće. Evo tog boga iz grčke mitologije koji je trebao postati cvijet da bi preživio

Zahtjevnost je izletnička na ovoj spuštajućoj stazici do Zelenog vira

Ovo je ujedno i poučna staza pa usput možete čitati o geomorfološkoj složenosti ovog područja, životinjama koje su ovdje i na sličnim područjima živjele tijekom daleke prošlosti, ali i o ljekovitom bilju koje se može naći u našim šumama: obični stolisnik, suličasti trputac, velebilje (Atropa bella-donna L.), mirisna lazarkinja, rosopas, rupičasta pljuskavica i crijemuž. Prisjećam se da su mi jednom Majini roditelji pričali o biljkama koje se koriste u pučkoj* medicini. Tako sam već čuo o rosopasu i stolisniku, ali bih li ih znao prepoznati da naiđem na njih u šumi? Prilično sigurno ne.

Prvo nam pažnju zaokuplja slap Curak, a onda i jezerce po čijoj smaragdno-zelenoj boji je ovo mjesto i dobilo svoje ime - *klik* na fotografije kako bi ih povećali



Zanimljiv pogled pruža se iz "unutrašnjosti"

Priroda crta zanimljive linije koje se čudesno spajaju, a život se prilagođava i raste u svim stranama

Odvajamo se od ovog čarobnog mjesta i spuštamo dolje prema izletištu Zeleni vir, izletničkoj kući koja je inače, pretpostavljamo, prepunjena. Sada ima par ljudi koji nam dolaze ususret, ali čini se da smo jedini koji su došli direktno iz Skrada. Automobilom se može doći sve do izletišta i munjare Zeleni vir, ali ako volite hodati kroz šumu, preporučujemo ovu opciju iz Skrada.
Majmuniranje na suncu kod izletišta Zeleni vir

Konačno dolazi vrijeme da vidimo taj famozni Vražji prolaz koji me, naravno, puno više vukao ovdje nego Zeleni vir. Mladić koji prodaje karte na ulazu u Vražji prolaz (što smatramo apsurdnim) rekao je da bi bilo najbolje da se vratimo natrag ovdje pa onda gore za Zeleni vir. Divokoze ponekad znaju bacati kamenje po glavama prolaznika i na mjestima treba biti oprezan jer je skliski teren. U redu, on nije znao otkud dolazimo, a očito ni po izgledu nije mogao prepoznati određeni broj "utakmica u našim nogama". Uistinu, ljudi koje smo prije i naknadno sreli, a bilo ih je malo, izgledali su kao da su došli malo protegnuti noge. Čisto da znate, čak i ako radite turu "od Skrada do Skrada" nećete se nešto posebno nahodati. Mislim da ovdje i leži klica moje pogrešne procjene koja nas je dočekala nakon Muževe hižice, ali ajmo redom. Zanimljivo napravljeni put kroz Vražji prolaz. Trebalo je to zamisliti i konstruirati, a prisjećam se i onog dečka koji zadnji put nije htio do utvrde Črni Kal zbog mostića ispod kojeg je ponor. Njemu bi i ovdje zasigurno bilo jako zabavno...

Još jedan božur koji izgleda kao da na "dlanu" drži jaglace

Malo uspona i dolazimo do Muževe hižice (320 mnv) - cijela špilja duga je 120 metara, ali mi ulazimo samo u drugu dvoranu i, bez čeone lampe kao nevaljalci iz planinarske škole, osvjetljavamo si put mobitelom

Fotografija kamena koji smo našli po putu... ne, to je samo fotografija izlaza iz Muževe hiže. Ovo je pogled koji imaju zvijeri kad vrebaju

A onda slijedi dio gdje ja opet radim ono što radim manje-više uvijek, a to je učenje putem pogrešaka :) U igri su bile razne okolnosti, a jedna od njih je bila i zbunjujuća izjava mladića koji prodaje karte kako nam kružnom stazom do Skrada treba 3 sata. "To vam je 3 sata hoda..." - jel to znači sveukupno ili od ove točke? Pitanje koje je izostalo. Još jedan razlog zašto trebate uvijek imati pitanja i podpitanja jer dosta informacija koje vam drugi daju nemaju smisla ako ih ne stavljate u kontekst. Druga je bila i to što ja imam, kako smo saznali zadnji put na predavanju planinarske škole, tzv. bolesne ambicije. Radi se o tome da želite uvijek više i još, privlače vas kolosalne rute i želite spajati sve kružno, spavati po domovima, skloništima, rupama, hodati po 8 sati i više dnevno... Ne znam, iskreno? Meni je to kompliment.

Ukratko, moj apetit me naveo da pomislim kako te rute (jedna od njih je ova) jednostavno MORAJU biti (fizički) duže kad je ljudima trebalo 3 sata samo da obiđu Zeleni vir i Vražji prolaz. Možda su to te bolesne ambicije, ali možda je to i naš malo brži tempo koji se sigurno poboljšao jer u zadnje vrijeme puno hodamo (+ moj trening program za nadolazeći trail koji se sastoji od trčanja +/- 6 km svaki (radni) dan po brežuljkastoj okolici Pazina). Tako smo mi, umjesto skrenuvši natrag za Skrad, nastavili stazom koja bi nas na kraju dovela do izvora Kupice. Maja je bila ljuta, ali napravili smo korekciju puta, to jest vratili se natrag i sve je bilo pod kontrolom. Po putu gore do Skrada prošli smo pokraj promatrališta ptica čija su vrata bila razvaljena. Uskoro smo prvi put doživjeli i da sa planinarske staze čujemo huk lokomotive - to nam je ujedno bio i znak da smo natrag u Skradu.
Nije Alan Čaplar kriv što sam previše (samo)živ! Ljudi, savjetujte se s priručnicima i budite oprezni

Mala pauza kod željezničke stanice gdje jedemo sendviče, a onda preparkiravamo automobil kod motela i benzinske postaje (van funkcije) u centru Skrada. Već s te pozicije možete na brežuljku vidjeti crkvu pokraj koje je groblje. Tu sad imate više opcija jer planinarske rute vode niz barem dvije ulice. Mi smo krenuli prema izvoru rijeke Dobre, a nakon toga, iako markacije u jednom trenutku nestanu (na što i Alan Čaplar upozorava), slijedite samo ulicu uzbrdo i oznake će se uskoro opet ponoviti. Dalje se samo pobožno držite oznaka i trebali bi nakon uspinjanja po upornoj stazi doći do platoa i Skradskoga vrha.
Travnata zaravan i kapela Marijina uznesenja

Kod Rudetove bajte (1038 mnv) gdje se putnici mogu odmoriti. Netko je popio svo biogorivo te će vas nutra dočekati samo prazne boce. Moglo bi se možda i prespavati ovdje, ali samo za toplijeg vremena budući da nema načina kako ovu bajtu ugrijati

Pri povratku u Skrad idemo preko vidikovca Perić (gdje srećemo Skradinjane s pivama, a jedan od njih je do ovdje dovukao i bicikl). Tu kod Perića gledamo skoro zalazak sunca i divimo se Gorskom kotaru koji nas uvijek iznova zadivi. Spuštamo se opet po nekonvencionalnom putu jer u jednom trenutku gubimo planinarske oznake. Zaista je Skrad dobro srastao s planinom jer je i nogometno igralište na jednom proplanku, niže prema Skradu. Nema tu uopće nikakve sumnje, toplo svima preporučam ovo mjesto, ali i cijeli Gorski kotar. Nećete požaliti!
Kod Perića nailazimo i na mnogo običnog vrijeska (Calluna vulgaris)

Meditacije nad Skradom za lijepi i mirni završetak dana

Oznake: Gorski Kotar, Skrad, Zeleni vir, Vražji prolaz, Muževa hižica, Skradski vrh

Već duže vrijeme planiramo planinarenje po Risnjaku, ali se dosad okolnosti nikako nisu poklopile – nekad su u pitanju bile vremenske (ne)prilike, nekad osobne sumnje, a ponekad je i lijenost odigrala svoju ulogu. Međutim, nikad nije prekasno za posjet ovom čarobnom mjestu našeg Gorskog kotara. Sad nam je i prilično jasno da jednom kad prođete ove šume i vrhunce, stvari više nikad neće biti iste.

Ovim putevima, u napuštenim vremenima, hodaju risovi

Vilje, Veliki Risnjak i ljubav na prvi korak

Plan se u zadnji čas promijenio te smo kao početnu točku uspona uzeli lokaciju Vilje koja je ujedno i zadnje mjesto do kojeg možete doći automobilom. Prvotni plan je uključivao Crni Lug, ali nam je Oleg – iskusni i dugogodišnji planinar – savjetovao da će nam, s obzirom na vrijeme pokreta (odužilo se to na kraju, zbog gužvi na cestama počeli smo uspon tek negdje oko 18:00 s tim da je dan bio oblačan), to biti prerizično ukoliko do planinarskog doma želimo stići prije mraka. Nepoznato nam je ovo područje te smo poslušali iskusnije. Mali savjet, jer sada imamo iskustvo koje možemo podijeliti: ukoliko imate niski automobil, vožnja od Gornjeg Jelenja do Vilja možda i nije najbolja ideja. Upozoreni smo da je i opasno ostavljati automobil usred šume jer na ovom području često prolaze imigranti. O toj mrskoj i mučnoj temi malo kasnije.
Mjesto za ostaviti automobil, Vilje

Preopremljeni planinari

Od Vilja do Schlosserovog doma ima nešto više od jedan sat hoda, a mi smo uspjeli, unatoč prepunjenim torbama, doći malo brže. Uz oblake na nebu te uz gustoću šume, činilo se da je kasnije nego što je zapravo bilo. Možda nas je i to malo potjeralo naprijed. Po putu, kao i na našoj Ivanščici, možete čitati (ljubavnu) priču o Risnjaku i kako je ovo područje zapravo dobilo ime. Naravno, radi se o divljoj mački – običnom risu (Lynx lynx) koji i ovdje obitava u dubokoj šumi. Taj naš ris sve je samo ne običan te ga rijetki imaju priliku vidjeti. U samu priču su, kako to biva u folkloru, upletene i vile Goranke te ljudi između kojih nije bila dopuštena ljubav. Ipak, jedna vila se zaljubila u čovjeka i on u nju te ih je glavna vila pretvorila u divlje zvijeri – ženskog i muškog risa koji su bili prognani i osuđeni da lutaju i žive na ovim prostorima. Znate što? Nama ta njihova sudbina uopće ne zvuči loše! Priroda Gorskog kotara sasvim dobro pristoji ovim veličanstvenim životinjama koje su rođene da budu slobodne.
Usput se pružaju pogledi

Medvjeđa vrata

Prvi pogled na Schlosserov dom

Putevi su pravi planinski, može se jedino kako i treba - pješke

Negdje na sredini puta, staza prolazi kroz dvije stijene, a mjesto nosi naziv Medvjeđa vrata. Sama staza dosta je lagana, ali tim bolje jer vam to ostavlja dovoljno prostora (i daha) da se vrtite uokolo i upijate zelenilo. Uskoro se naziru stijene, a izdaleka se pruža pogled na jedan od najljepših domova u Hrvatskoj – Planinarski dom na Risnjaku Dr. Josip Schlosser Klekovski (1418 mnv). Tu nas, u društvu još jednog planinarskog para, dočekuje gospođa Vesna Devčić koja nas je odmah pitala otkud smo došli jer smo bili znojni te smo izgledali umorno? Drago mi je da smo se svojim podvigom drugi dan iskazali te nismo razočarali tetu Vesnu. Nakon toga slijedi ostavljanje stvari u našoj sobi te kratka tura kroz unutrašnjost doma. Teta Vesna se vjerojatno ne sjeća, ali pričali smo mi već par puta na telefon i dogovarali naš dolazak. Bilo mi je zadovoljstvo konačno upoznati tu hrabru ženu koja sa svojim mužem (koji ponekad u ruksaku nosi plinsku bocu iz podnožja do doma; oni kojima su svojstva plinskih boca poznata, znaju koliko je ogroman takav pothvat) vodi Schlosserov dom.
Schlosser okupan suncem

Pogled prema Kvarneru

No, iako je umor od vožnje bio prisutan, nema vremena za odmor te smo iskoristili idealnu priliku zalaska sunca na Velikom Risnjaku (1528 mnv) koji se nalazi jedno petnaest minuta hodanja/penjanja iznad Schlosserovog doma. Pustit ću fotografijama da govore umjesto ovih riječi. Jedino treba spomenuti tri dobro ugojene divokoze koje smo ugledali s vrha, a kojih nažalost nema na fotografijama.
Penjanje kroz borovu šumicu do Velikog Risnjaka

Schlosser postaje sve manji

Još malo do samog vrha

Solarna yoga, ali prava!

Idealno mjesto za meditaciju

Desno u daljini slovenski Snežnik

Još malo veličanstvenosti

Za Schlosserov dom spremni

Ako se ne računa hotel na Rogli (a ne računa se), ovo je moje prvo noćenje u planinarskom domu. Drago mi je da se ovo razdjevičenje dogodilo upravo kod gospodina Schlossera koji je inače rođen u Moravskoj, ali je svojim djelovanjem postao „naš“ čovjek. Završio je filozofiju i medicinu te kao liječnik došao u Hrvatsku. U botaničkim ekskurzijama obilazi mnoge naše planine, a spada i među prve istraživače masiva Risnjak. Gospodin Schlosser bio je i prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva. Planinari mu zato odaju počast te tako dom na Risnjaku i livada pokraj samog doma nose njegovo ime. Planinarski dom dobro je opremljen, a uz uobičajenu opremu (hranu, piće, ležajeve, veliki dnevni boravak), ovdje možete naći i malu knjižnicu koju pune (i prazne) sami planinari i posjetitelji doma. Ne moram reći da sam bio apsolutno očaran ovim mjestom.
Biblioteka Risnjak 1

Biblioteka Risnjak 2

Manda i njezini medvjedići

Iskoristili smo vrijeme prije spavanja kako bi još malo upijali znanje od gospođe Vesne. Pričala nam je kako je prije znala usred noći planinarima otvarati vrata, ali su se sad vremena promijenila. Danas se sva vrata u Schlosserovom domu dobro zaključavaju i provjeravaju te ovdje stalno netko (gospođa Vesna, njezin muž ili volonteri) „dežura“. Naime, u siječnju ove godine netko je provalio u dom. Počinitelji su razbili prozore i vrata te napravili kolosalni nered unutar doma – razmazali izmet i izlučevine po podovima iako postoji zahod te palili vatru na podu u dnevnom boravku iako tamo postoji veliki kamin koji itekako funkcionira. Svi mi težimo k tome da budemo liberalni, ali treba se povući linija kad vam netko počne uništavati kulturološka dobra. Možemo mi pričati koliko god hoćemo o tome kako su stranci prijazni i pozitivni ljudi, ali sumnja će postojati dokle god se ovakve stvari događaju. Obrazovanom čovjeku lako je teorijski shvatiti da je generalizacija opasna stvar, ali recite to onima koji se nađu u neposrednoj opasnosti i kojima je učinjena šteta.
Dnevni boravak u Schlosseru

No, ove tamne i teške misli o ljudskoj prirodi ubrzo su nestale te smo lagano utonuli u san. Dobro se spava kad znaš da je iznad tebe Veliki Risnjak i veliko divlje prostranstvo.
Pogled kroz prozor naše sobe

Put na Snježnik i snovi o Guslici

Probudili smo se u 7:00 te krenuli van na livadu kako bi doručkovali. Dok sam izlazio na jutarnje sunce, teta Vesna je fućkala kao da nekog doziva. Pun znatiželje, upitao sam je doziva li ona to orlove, a ona mi je odgovorila da zove svog Pabla. Nisam trebao ni pitati, a ona je odgovorila kako je Pablo lisac koji dolazi ovdje jesti, ali ne da se maziti. Ostao sam zapanjen. Teta Vesna nam je skuhala kavu i čaj (s domaćim medom). Pijuckali smo naša pića i uživali u svježem zraku.
Ki to more platit?

Dan je bio dobar, a plan nam je bio čim prije krenuti prema Snježniku preko Cajtiga za što treba otprilike dva i pol sata. Ostavili smo nepotrebne stvari u domu te smo samo s jednim ruksakom nastavili dalje. Put se naglo spušta dolje te smo odmah na početku vidjeli da će se ovdje biti teško vratiti. Najgore je (ili najbolje?!?) kada pred sam cilj moraš zapinjati i penjati se po kamenju. Uski planinarski put ide gotovo cijelim putem kroz šumu te smo zaštićeni od vrućine. Jedan dio hodamo po tzv. rimskoj cesti. Malo prije Cajtiga susrećemo jednu manju skupinu planinara koji su mislili da smo stranci, a mi smo to isto pomislili za njih. Paranoja se očito dovoljno proširila. Na Cajtigama jedan šutljivi planinar koji nas jedva pozdravlja, a tek pola sata do Snježnika, na skretanju za Veliki Risnjak ili Snježnik, susrećemo veću skupinu Španjolaca. Teta Vesna ujutro se dvoumila da li da kuha ručak ili ne, hoće li biti ljudi danas ili neće? Već smo joj skoro poslali poruku da ipak kuha jer dolaze Španijardi, ali pratili su oni nas ipak do Snježnika. Došli su iz smjera Platka gdje se može komotno i bez „drndanja“ doći automobilom iz Rijeke.
Zavidna količina drveća pola sata prije Snježnika

Snježnik je naš!

Puhalo je na Snježniku (1505 mnv) te smo brzo krenuli dalje. U daljini smo tada vidjeli Guslicu koju nam je već prije spominjao Oleg. Eto, to je onaj trenutak kad znaš da si nezasitan i da uistinu voliš te vražje planine, prirodu i vlastiti znoj te ćeš vjerojatno svojoj strasti robovati dokad će te vlastite noge nositi. Ovo je bio i jedan od rijetkih trenutaka kada ja ne posjedujem planinarsku kartu područja po kojemu lutamo.
Poziranje za HPS (jer imaju loše prijemčiv papir u dnevniku Hrvatske planinarske obilaznice

Spuštamo se dolje po stijenama do planinarskog doma Snježnik ili planinarskog doma Moša Albahari (1490 mnv) koji već godinama propada, točnije od godine 1974. kada je zadnji put obnovljen. Dom je u užasnom stanju, a vide se i znakovi provaljivanja. Drvenu terasu s koje se pruža lijep pogled na Kvarnerski zaljev i Učku ne preporučam vam obilaziti jer su i same daske u derutnom stanju i netko bi mogao tamo i propasti.
Tužna realnost planinarskog doma Moša Albahari

Devastirana terasa,…

…ali kakav pogled!

Pogled prema stvarima koje tek dolaze: u daljini je Guslica

Ne znamo kud dalje, ali u daljini vidim starijeg gospodina koji se penje prema nama. Imali smo sreće jer je on ovdje često i zna sve staze kao svoj vlastiti džep (mora da ima veliki džep). To je naš čovjek, ali ne samo po nacionalnosti nego i po duhu te nam odmah predlaže prekrasnu kružnu stazu od šest do osam sati hoda. Volim takve ljude! Nema predrasuda, ne pokušava pogoditi koliko mi možemo ili ne možemo nego nudi ono najljepše i najbolje – to je stav s kojim treba kročiti kroz život, to je stav onih koji nisu uvjetovani obrascima. Daleko od toga da su svi planinari takvi slobodni ljudi, ali skrivaju te puste visine dosta mudraca, začudili bi se koliko. Guslica i Jelenc nam ostaju za drugi put (koji će, sudeći po količini anksioznosti prilikom vraćanja u „normalan“ život i civilizaciju, biti prilično brzo), a mi se sada spuštamo u smjeru Platka da bi se spojili opet na cestu za Cajtige i krenuli po istom putu do Schlosserovog doma po stvari.
Prirodni totemi po putu natrag prema domu

Zadovoljan sam, a zadovoljna je i teta Vesna kad nas je vidjela da smo se vratili. „Već ste ovdje?!“ mi je bilo dovoljno da znam da sad definitivno postoji međusobno uvažavanje između nas i ove izuzetne planinke. Jurcanje po planinama mi je zadnje na pameti, ali lijepo je kad stigneš obići čim više vrhova i lokacija kad si gotovo uvijek ograničen vremenom. Skidamo gojzerice i hladni planinski zrak nam miluje tabane. Kod doma je pomalo gužva, ali nas to nimalo ne smeta. Psi i ljudi – svi zajedno uživamo u ovom izuzetnom mjestu. Naručujemo svoju dozu C-vitamina (kiselo zelje) koja je uopće neopisivo bolja nego bilo koja doza u dolini. Još malo sjedimo i uživamo, a tada krećemo dolje do Vilja gdje smo ostavili automobil.
Pozdrav Snježniku u daljini!

Palenta i kiselo zelje neuobičajeno gode, a ni Laško pivo nije nikad bilo bolje

Mrzla Vodica i zaključne misli

Nakon dan i pol planinarenja prilikom kojeg smo prošli malo preko dvadeset kilometara, plan je bio obići još Mali i Veliki Kamenjak koji se uzdižu iznad istočne strane Grobničkog polja. Iako su tijela davala minimalne znakove umora, pretpostavljam da je um taj koji se umorio. Tabani su malo boljeli i moja ramena od ruksaka, međutim generalno se osjećao neki zamor uz koji je još trebalo voziti dva sata do Poreča. Tako smo se ipak odlučili da obiđemo jezero Mrzla Vodica u istoimenom naselju. Ispalo je da smo vidjeli samo manji dio jezera (drugi dio je Lokvarsko ili „Omladinsko“ jezero koje je u biti zasebno jezero), ali i to je bilo sasvim dovoljno za mali odmor uz vodu. Ležali smo tako na drvenom molu i slušali kako vjetar ljulja grane. Oko jezera postavljena je i izložba fotografija te drvene skulpture raznih autora stvorene i izložene od goranske kiparske radionice Lokve.
Jezero Mrzla Vodica

Bara Mrzla Vodica

Instalacija „Dom“ uz jezero

Puteljak vodi kroz prirodni teren

Malo i ljudskih mrzlovodičkih totema

Malo je za reći kako je ovaj tekst poziv apsolutno svima da istraže Gorski kotar koji opasno konkurira za najljepše mjesto naše domovine. Nevjerojatno je, a to mi je sve jasnije kako se moja planinarska iskustva i svijest šire, koliko je Hrvatska bogata zemlja i koliko je ovdje kod nas priroda lijepa. Moramo se potruditi svim silama da sačuvamo ovo što imamo, ne samo zbog nas samih nego zbog svih koji će ovdje doći i u poštovanju uživati u ovim prirodnim čudesima. Priroda je dio nas i ako je izgubimo, izgubili smo sebe.

Oznake: Gorski Kotar, Risnjak, Vilje, Medvjeđa vrata, Schlosserov dom, Veliki Risnjak, Snježnik, Cajtige, Guslica, Moša Albahari, Mrzla Vodica