Guslički infiltrator
25.11.2021.U prethodnom zapisu mogli ste pročitati o našim doživljajima s Burnog Bitoraja i njegovih bijelih stijena koje itekako konkuriraju onim, najpoznatijim Bijelim stijenama. Čini se da su sve bijele stijene lijepe i impozantne. No, moramo još završiti prvi dan (subota, 20.11.). Oprostit ćete mi, ali učinilo mi se da je bolje ovaj zapis započeti lagano, uz fotografije piva i hrane jer nas je drugi dan (nedjelja) dočekao ledeni i hladni vjetar koji prvo zahtijeva malo zagrijavanja. Budući da je dan sve kraći i kraći, do Platka smo došli negdje oko sumraka. Radovi su na pristupnoj cesti za Veliki dom na Platku pa smo automobil parkirali na velikom parkingu i pješačili još malo do doma. Veliki dom Platak ogromno je zdanje, neskromno i neklasično za jedan planinarski dom pa ga možda onda i neki ne smatraju "pravim" domom iako su to sve, naravno, gluposti i umišljaji manjeg čovjeka. Planinarski dom je planinarski dom samo što je ovaj jako velik za hrvatske kriterije, rekao bih. Nalazi se na rubu doline Pribeniš pa se nekad za njega kaže i dom na Pribenišu. Od njega vode staze za Hahliće, a ima i put za Snježnik te Risnjak. Međutim, ajmo mi na odmor prvo...
Smjestili su nas u sobu 105 i ispalo je da je cijeli dom prazan te su uz nas noćile samo dvije Francuskinje s goničem i haskijem. Sezona skijanja još nije započela pa je ovo i očekivano. Grijanje još nisu pustili u pogon pa smo dobili mali električni radijator, ali sasvim je zadovoljavajuće zagrijao sobu. Kao čovjek koji je godinu, godinu i pol živio u Istri, mogu reći da nekog iskustva s grijanjem na električnu energiju imam, ali ne bih to nikad mijenjao za plin. Dragi moj sjever i dragi moj plin! Vatra i zvuk gorenja je nešto drugo, ali to jednog dana u dnevnom boravku, čitanje uz kamin - ciljevi u životu! Trebam li govoriti da smo brzo zaspali nakon Burnog Bitoraja i božanske hrane te napitka koji su nam poslužili?
Preskočimo noć. Buđenje malo nakon 7:00, spremanje stvari i zakazan doručak u 8:00. Jedemo kajganu koje služi kao pogonsko gorivo. Čaj od višnje i kafa pa napuštamo naše dobre domaćine i krećemo prema automobilu ostaviti ekstra stvari i navući gojzerice na nožice. Planinari su ranoranioci, ali u ovom trenutku je to i čista praktičnost zbog drastičnog smanjenja trajanja dana.
Kud idemo? Odlučio sam konačno ostvariti svoj davni plan i posjetiti Guslicu na kojoj se nalazi bivša vojna baza. Plan je za ovaj odličan vikend bio dosta drukčiji nego se to u stvarnosti dogodilo, ali neki su od suputnika došli pod sumnju da su pozitivni na Covid pa su na kraju i odustali. Za jedan par, iako članovi para vole planinarenje, nismo na kraju bili sigurni ni bi li im ovo planinarenje bilo prihvatljivo i, ne neizdržljivo, ali možda ne baš previše ugodno. Na kraju se sve dobro poklopilo jer je ovaj put preko Snježnika za Guslicu predivan u kasno proljeće i u ljeto (ako niste tipovi koji ne podnose vrućine), ali malo je neugodniji ako puše jaki, ledeni vjetar. Puno puta sam tijekom ovog izleta pomislio kako je tim jadnim ljudima, imigrantima koji nisu ovdje po svom izboru, nisu krivo* izabrali dan ili su samo ludi kao mi pa nas nije briga da prijeti kiša i oluja - ne, njima je ovo nužnost. Kad se ovdje nađeš, nađeš se i to zoveš životom. Ukoliko uopće imaš vremena za neku tobože refleksiju. No, problematika s imigrantima je sad jedna druga, ogromna i kompleksna tema u koju nemam namjere ulaziti - uvijek sam za to da se ljudima pomogne i da se uvjeti življenja svakome poboljšaju, ali isto tako ne zaboravljam olako devastaciju Schlosserovog doma na Risnjaku. Nekad treba povući određene granice i ne ekstremno srljati samo u jednom smjeru mišljenja.
Na parkiralištu zapravo i jesmo na kraju sreli jednu poveću skupinu ljudi od kojih smo više čuli glasove nego dobivali vizualne podražaje. Oni su krenuli istim putem kao i mi, ali smo ih u jednom trenutku, pri usponu prilikom kratkog odmora, prestigli. Zapuhnuo nas je miris rakije. Pogonsko gorivo dolazi u krutom, ali i u tekućem stanju.
Pomalo se počinjemo uspinjati i biramo put za Snježnik preko grebena jer on je ljepši te se ponegdje navodi da je i teži. Ne osjećaš baš težinu nakon što si prijašnji dan prehodao dvadeset kilometara, fino jeo i spavao. Uz to, obično i do podnožja planine moram voziti automobil, a i to uzima neku svoju cijenu i umara, a ovo sad je bilo praktički pa "iz kreveta u šumu". San svakog planinskog čovjeka! Prolazimo i tablu za Risnjak pa opet počinju maštanja o nekim drugim planinarenjima, rutama koje će nas odavde spojiti sa Risnjakom. Ima se tu štošta za vidjeti i obići te se slažem s tim da je Platak ishodište za mnoge velebne avanture.
Sada bi se već vidio i odličan pogled na Učku i cijeli Kvarner, ali ovaj put toga nema. Tu smo već došli na ideju da se ovdje moramo ponovno vratiti. Bio sam na Snježniku i po snijegu i po suncu te sad i po magli. Uvijek je to drukčiji doživljaj, ali i da su vremenske prilike konstantne, išao bih ponovno. Gorski kotar ili kako se ponegdje može pročitati naziv za ovo područje: "zeleno srce Kvarnera", što bi mnogima, vjerujem, bio upitan naziv, ima te svoje planinarske specifičnosti koje su dosta prepoznatljive. Nisam svjetski planinar pa ne mogu usporediti s nečim drugim, ali definitivno su ove staze i šume Gorskog kotara raspoznatljive. Pentramo se malo po stijenama i prilazimo vrhu. Stariji par dolazi u isto vrijeme kad i mi, to jest za petama smo im cijelo vrijeme, ali dobro se drže.
Prokleto je ledeno pa se ubrzo odlučujemo za spust do razrušenog planinarskog doma Moše Albaharija. Skliske su stijene pa se treba dobro paziti pri spustu. Iz tog razloga izabiremo lakši spust i to nije loša odluka. Spust traje manje od pet minuta jer se dom nalazi svega petnaestak metara ispod vrha. Dočekuje nas usamljenik Snježnika koji već dugo vremena tamo stoji i propada. Ništa se dosad po tom pitanju nije učinilo što je velika šteta, ali na neki način bi gužve koje privlače planinarski domovi uništili ovo mjesto. Jesu li to riječi asocijalnog špiljskog medvjeda ili samo čovjeka koji cijeni tišinu i veličanstvenost osamljenih mjesta? Na to pitanje, kao i na sva druga, morate skupiti hrabrosti i sami odgovoriti :)
Po zaobilaznom se putu spušta i naš nasumični par suplaninara, ali ubrzo se razdvajamo jer mi nastavljamo dalje u maglu i oluju te pratimo putokaze za Guslicu.
Put nas vodi gore-dolje, magla je i ništa se ne vidi. Prima se vlaga i na nas, a ne samo na table. Pri svakom sljedećem usponu koji slijedi, postoji nadanje da je upravo to Guslica. Međutim, izbjegava nas prilično vješto - to je bilo dugih, dugih kilometar i pol hodanja.
Odjednom se izlazi na vijugavi makadamski put, prilaznu cestu za bivšu vojnu bazu Guslica te se uspinjemo dosta nahlađeni i u polako u "dosta mi je svega" stanju. Prvo idemo na sam vrh.
Kad smo već kod toga, nisam ni znao da postoje posebne skupine ljudi koji "infilitriraju" ovakva mjesta. Postoje tzv. skvoteri koji bi po rupama živjeli, ali ovo su ljudi koji se napaljuju na posjećivanje, bivanje u i fotografiranje unutrašnjosti napuštenih vojnih objekata. Malo iznenađenje bi ih dočekalo ovdje na ulazu jer je sve obnovljeno, po izgledu se čini, relativno nedavno. Nema više lakog ulaska u vojnu bazu Guslica, ali poznanici koji se time bave rekli su nam da se sada ulazi kroz ventilacijske otvore. A baš sam pri vrhu komentirao kako bi se oni sigurno tu kroz ove kanalizacijske otvore zavukli unutra kao neki štakoreki. No, kako god bilo, više sam za planinarenje i pošteno hodanje, a manje za te sve ekscentrične "hunczmotarije" kako bi moj djed, također ljubitelj šuma i brda, rekao.
Slijedi povratak koji započinje spuštanjem niz vijugavu pristupnu cestu. Jakna mi proizvodi čudne zvukove, kao da neka obitelj sa djecom prilazi, negdje iz šume, sa strane, ali razum se buni jer tko bi normalan po ovoj magluštini išao ovdje s djecom? Znam da ja bih, ali djece još nema na vidiku. Ako se slučajno pojavite, znate što vas čeka, draga djeco! Upozoreni ste! Srećemo dvije hrabre planinarke i pozdravljamo ih. Ima jedno 9 i nešto kilometara od samog vrha do doma na Platku. Žestoko marširamo, spuštajući se sve niže i niže dok konačno ne zaokrećemo na ravnu liniju do doma na Pribenišu. Pokraj nas u jednom trenutku prolaze dva ogromna terenca, a uskoro i dolazimo do tabli koje putnike usmjeravaju prema Primorskom Kleku, Crnom Vrhu, Hahlićima... eh, sve su to neki budući pohodi. Možda i uskoro!
Jako zanimljivi i konfuzni dio puta bio je upravo pri samom kraju gdje smo na disk golf terenu, kojih 300-400 metara od doma, u magli tražili planinarske oznake. Našli smo potrgane sanjke, prošli pokraj male kućice i onda konačno došli do doma. Na vanjskom su šanku svugdje reklame za Stiegl pivo. Rijetkost je to, ali ne razmišljam o pivu. Možda čaj s rumom ili nešto slično, ali odlučujemo se krenuti direktno prema automobilu, presvući se i gas za Zagreb.
Ovdje ću stati do nekog sljedećeg puta u planinama. Drugi dan smo prošli 15 kilometara i s time zaključili ovaj zaista prekrasan vikend sa sveukupno 35 prehodanih kilometara. Brojke su samo brojke i ne govore apsolutno ništa o doživljajima i lijepom provođenju vremena u planinama, ali indikator su hodačima koliko se može trenutno i koliko bi se moglo u budućnosti. Kao i uvijek, ostajem motiviran i jedva čekam drugi odlazak u planine. Jedino tamo se, ako sam do kraja iskren sa sobom i svima vama, osjećam kod kuće.
komentiraj (9) * ispiši * #
Veličanstveni Risnjak
07.08.2019.Već duže vrijeme planiramo planinarenje po Risnjaku, ali se dosad okolnosti nikako nisu poklopile – nekad su u pitanju bile vremenske (ne)prilike, nekad osobne sumnje, a ponekad je i lijenost odigrala svoju ulogu. Međutim, nikad nije prekasno za posjet ovom čarobnom mjestu našeg Gorskog kotara. Sad nam je i prilično jasno da jednom kad prođete ove šume i vrhunce, stvari više nikad neće biti iste.
Vilje, Veliki Risnjak i ljubav na prvi korak
Plan se u zadnji čas promijenio te smo kao početnu točku uspona uzeli lokaciju Vilje koja je ujedno i zadnje mjesto do kojeg možete doći automobilom. Prvotni plan je uključivao Crni Lug, ali nam je Oleg – iskusni i dugogodišnji planinar – savjetovao da će nam, s obzirom na vrijeme pokreta (odužilo se to na kraju, zbog gužvi na cestama počeli smo uspon tek negdje oko 18:00 s tim da je dan bio oblačan), to biti prerizično ukoliko do planinarskog doma želimo stići prije mraka. Nepoznato nam je ovo područje te smo poslušali iskusnije. Mali savjet, jer sada imamo iskustvo koje možemo podijeliti: ukoliko imate niski automobil, vožnja od Gornjeg Jelenja do Vilja možda i nije najbolja ideja. Upozoreni smo da je i opasno ostavljati automobil usred šume jer na ovom području često prolaze imigranti. O toj mrskoj i mučnoj temi malo kasnije.
Od Vilja do Schlosserovog doma ima nešto više od jedan sat hoda, a mi smo uspjeli, unatoč prepunjenim torbama, doći malo brže. Uz oblake na nebu te uz gustoću šume, činilo se da je kasnije nego što je zapravo bilo. Možda nas je i to malo potjeralo naprijed. Po putu, kao i na našoj Ivanščici, možete čitati (ljubavnu) priču o Risnjaku i kako je ovo područje zapravo dobilo ime. Naravno, radi se o divljoj mački – običnom risu (Lynx lynx) koji i ovdje obitava u dubokoj šumi. Taj naš ris sve je samo ne običan te ga rijetki imaju priliku vidjeti. U samu priču su, kako to biva u folkloru, upletene i vile Goranke te ljudi između kojih nije bila dopuštena ljubav. Ipak, jedna vila se zaljubila u čovjeka i on u nju te ih je glavna vila pretvorila u divlje zvijeri – ženskog i muškog risa koji su bili prognani i osuđeni da lutaju i žive na ovim prostorima. Znate što? Nama ta njihova sudbina uopće ne zvuči loše! Priroda Gorskog kotara sasvim dobro pristoji ovim veličanstvenim životinjama koje su rođene da budu slobodne.
Negdje na sredini puta, staza prolazi kroz dvije stijene, a mjesto nosi naziv Medvjeđa vrata. Sama staza dosta je lagana, ali tim bolje jer vam to ostavlja dovoljno prostora (i daha) da se vrtite uokolo i upijate zelenilo. Uskoro se naziru stijene, a izdaleka se pruža pogled na jedan od najljepših domova u Hrvatskoj – Planinarski dom na Risnjaku Dr. Josip Schlosser Klekovski (1418 mnv). Tu nas, u društvu još jednog planinarskog para, dočekuje gospođa Vesna Devčić koja nas je odmah pitala otkud smo došli jer smo bili znojni te smo izgledali umorno? Drago mi je da smo se svojim podvigom drugi dan iskazali te nismo razočarali tetu Vesnu. Nakon toga slijedi ostavljanje stvari u našoj sobi te kratka tura kroz unutrašnjost doma. Teta Vesna se vjerojatno ne sjeća, ali pričali smo mi već par puta na telefon i dogovarali naš dolazak. Bilo mi je zadovoljstvo konačno upoznati tu hrabru ženu koja sa svojim mužem (koji ponekad u ruksaku nosi plinsku bocu iz podnožja do doma; oni kojima su svojstva plinskih boca poznata, znaju koliko je ogroman takav pothvat) vodi Schlosserov dom.
No, iako je umor od vožnje bio prisutan, nema vremena za odmor te smo iskoristili idealnu priliku zalaska sunca na Velikom Risnjaku (1528 mnv) koji se nalazi jedno petnaest minuta hodanja/penjanja iznad Schlosserovog doma. Pustit ću fotografijama da govore umjesto ovih riječi. Jedino treba spomenuti tri dobro ugojene divokoze koje smo ugledali s vrha, a kojih nažalost nema na fotografijama.
Za Schlosserov dom spremni
Ako se ne računa hotel na Rogli (a ne računa se), ovo je moje prvo noćenje u planinarskom domu. Drago mi je da se ovo razdjevičenje dogodilo upravo kod gospodina Schlossera koji je inače rođen u Moravskoj, ali je svojim djelovanjem postao „naš“ čovjek. Završio je filozofiju i medicinu te kao liječnik došao u Hrvatsku. U botaničkim ekskurzijama obilazi mnoge naše planine, a spada i među prve istraživače masiva Risnjak. Gospodin Schlosser bio je i prvi predsjednik Hrvatskog planinarskog društva. Planinari mu zato odaju počast te tako dom na Risnjaku i livada pokraj samog doma nose njegovo ime. Planinarski dom dobro je opremljen, a uz uobičajenu opremu (hranu, piće, ležajeve, veliki dnevni boravak), ovdje možete naći i malu knjižnicu koju pune (i prazne) sami planinari i posjetitelji doma. Ne moram reći da sam bio apsolutno očaran ovim mjestom.
Iskoristili smo vrijeme prije spavanja kako bi još malo upijali znanje od gospođe Vesne. Pričala nam je kako je prije znala usred noći planinarima otvarati vrata, ali su se sad vremena promijenila. Danas se sva vrata u Schlosserovom domu dobro zaključavaju i provjeravaju te ovdje stalno netko (gospođa Vesna, njezin muž ili volonteri) „dežura“. Naime, u siječnju ove godine netko je provalio u dom. Počinitelji su razbili prozore i vrata te napravili kolosalni nered unutar doma – razmazali izmet i izlučevine po podovima iako postoji zahod te palili vatru na podu u dnevnom boravku iako tamo postoji veliki kamin koji itekako funkcionira. Svi mi težimo k tome da budemo liberalni, ali treba se povući linija kad vam netko počne uništavati kulturološka dobra. Možemo mi pričati koliko god hoćemo o tome kako su stranci prijazni i pozitivni ljudi, ali sumnja će postojati dokle god se ovakve stvari događaju. Obrazovanom čovjeku lako je teorijski shvatiti da je generalizacija opasna stvar, ali recite to onima koji se nađu u neposrednoj opasnosti i kojima je učinjena šteta.
No, ove tamne i teške misli o ljudskoj prirodi ubrzo su nestale te smo lagano utonuli u san. Dobro se spava kad znaš da je iznad tebe Veliki Risnjak i veliko divlje prostranstvo.
Put na Snježnik i snovi o Guslici
Probudili smo se u 7:00 te krenuli van na livadu kako bi doručkovali. Dok sam izlazio na jutarnje sunce, teta Vesna je fućkala kao da nekog doziva. Pun znatiželje, upitao sam je doziva li ona to orlove, a ona mi je odgovorila da zove svog Pabla. Nisam trebao ni pitati, a ona je odgovorila kako je Pablo lisac koji dolazi ovdje jesti, ali ne da se maziti. Ostao sam zapanjen. Teta Vesna nam je skuhala kavu i čaj (s domaćim medom). Pijuckali smo naša pića i uživali u svježem zraku.
Dan je bio dobar, a plan nam je bio čim prije krenuti prema Snježniku preko Cajtiga za što treba otprilike dva i pol sata. Ostavili smo nepotrebne stvari u domu te smo samo s jednim ruksakom nastavili dalje. Put se naglo spušta dolje te smo odmah na početku vidjeli da će se ovdje biti teško vratiti. Najgore je (ili najbolje?!?) kada pred sam cilj moraš zapinjati i penjati se po kamenju. Uski planinarski put ide gotovo cijelim putem kroz šumu te smo zaštićeni od vrućine. Jedan dio hodamo po tzv. rimskoj cesti. Malo prije Cajtiga susrećemo jednu manju skupinu planinara koji su mislili da smo stranci, a mi smo to isto pomislili za njih. Paranoja se očito dovoljno proširila. Na Cajtigama jedan šutljivi planinar koji nas jedva pozdravlja, a tek pola sata do Snježnika, na skretanju za Veliki Risnjak ili Snježnik, susrećemo veću skupinu Španjolaca. Teta Vesna ujutro se dvoumila da li da kuha ručak ili ne, hoće li biti ljudi danas ili neće? Već smo joj skoro poslali poruku da ipak kuha jer dolaze Španijardi, ali pratili su oni nas ipak do Snježnika. Došli su iz smjera Platka gdje se može komotno i bez „drndanja“ doći automobilom iz Rijeke.
Puhalo je na Snježniku (1505 mnv) te smo brzo krenuli dalje. U daljini smo tada vidjeli Guslicu koju nam je već prije spominjao Oleg. Eto, to je onaj trenutak kad znaš da si nezasitan i da uistinu voliš te vražje planine, prirodu i vlastiti znoj te ćeš vjerojatno svojoj strasti robovati dokad će te vlastite noge nositi. Ovo je bio i jedan od rijetkih trenutaka kada ja ne posjedujem planinarsku kartu područja po kojemu lutamo.
Spuštamo se dolje po stijenama do planinarskog doma Snježnik ili planinarskog doma Moša Albahari (1490 mnv) koji već godinama propada, točnije od godine 1974. kada je zadnji put obnovljen. Dom je u užasnom stanju, a vide se i znakovi provaljivanja. Drvenu terasu s koje se pruža lijep pogled na Kvarnerski zaljev i Učku ne preporučam vam obilaziti jer su i same daske u derutnom stanju i netko bi mogao tamo i propasti.
Ne znamo kud dalje, ali u daljini vidim starijeg gospodina koji se penje prema nama. Imali smo sreće jer je on ovdje često i zna sve staze kao svoj vlastiti džep (mora da ima veliki džep). To je naš čovjek, ali ne samo po nacionalnosti nego i po duhu te nam odmah predlaže prekrasnu kružnu stazu od šest do osam sati hoda. Volim takve ljude! Nema predrasuda, ne pokušava pogoditi koliko mi možemo ili ne možemo nego nudi ono najljepše i najbolje – to je stav s kojim treba kročiti kroz život, to je stav onih koji nisu uvjetovani obrascima. Daleko od toga da su svi planinari takvi slobodni ljudi, ali skrivaju te puste visine dosta mudraca, začudili bi se koliko. Guslica i Jelenc nam ostaju za drugi put (koji će, sudeći po količini anksioznosti prilikom vraćanja u „normalan“ život i civilizaciju, biti prilično brzo), a mi se sada spuštamo u smjeru Platka da bi se spojili opet na cestu za Cajtige i krenuli po istom putu do Schlosserovog doma po stvari.
Zadovoljan sam, a zadovoljna je i teta Vesna kad nas je vidjela da smo se vratili. „Već ste ovdje?!“ mi je bilo dovoljno da znam da sad definitivno postoji međusobno uvažavanje između nas i ove izuzetne planinke. Jurcanje po planinama mi je zadnje na pameti, ali lijepo je kad stigneš obići čim više vrhova i lokacija kad si gotovo uvijek ograničen vremenom. Skidamo gojzerice i hladni planinski zrak nam miluje tabane. Kod doma je pomalo gužva, ali nas to nimalo ne smeta. Psi i ljudi – svi zajedno uživamo u ovom izuzetnom mjestu. Naručujemo svoju dozu C-vitamina (kiselo zelje) koja je uopće neopisivo bolja nego bilo koja doza u dolini. Još malo sjedimo i uživamo, a tada krećemo dolje do Vilja gdje smo ostavili automobil.
Mrzla Vodica i zaključne misli
Nakon dan i pol planinarenja prilikom kojeg smo prošli malo preko dvadeset kilometara, plan je bio obići još Mali i Veliki Kamenjak koji se uzdižu iznad istočne strane Grobničkog polja. Iako su tijela davala minimalne znakove umora, pretpostavljam da je um taj koji se umorio. Tabani su malo boljeli i moja ramena od ruksaka, međutim generalno se osjećao neki zamor uz koji je još trebalo voziti dva sata do Poreča. Tako smo se ipak odlučili da obiđemo jezero Mrzla Vodica u istoimenom naselju. Ispalo je da smo vidjeli samo manji dio jezera (drugi dio je Lokvarsko ili „Omladinsko“ jezero koje je u biti zasebno jezero), ali i to je bilo sasvim dovoljno za mali odmor uz vodu. Ležali smo tako na drvenom molu i slušali kako vjetar ljulja grane. Oko jezera postavljena je i izložba fotografija te drvene skulpture raznih autora stvorene i izložene od goranske kiparske radionice Lokve.
Malo je za reći kako je ovaj tekst poziv apsolutno svima da istraže Gorski kotar koji opasno konkurira za najljepše mjesto naše domovine. Nevjerojatno je, a to mi je sve jasnije kako se moja planinarska iskustva i svijest šire, koliko je Hrvatska bogata zemlja i koliko je ovdje kod nas priroda lijepa. Moramo se potruditi svim silama da sačuvamo ovo što imamo, ne samo zbog nas samih nego zbog svih koji će ovdje doći i u poštovanju uživati u ovim prirodnim čudesima. Priroda je dio nas i ako je izgubimo, izgubili smo sebe.
Oznake: Gorski Kotar, Risnjak, Vilje, Medvjeđa vrata, Schlosserov dom, Veliki Risnjak, Snježnik, Cajtige, Guslica, Moša Albahari, Mrzla Vodica
komentiraj (7) * ispiši * #