Marketing
Guslički infiltrator
U prethodnom zapisu mogli ste pročitati o našim doživljajima s Burnog Bitoraja i njegovih bijelih stijena koje itekako konkuriraju onim, najpoznatijim Bijelim stijenama. Čini se da su sve bijele stijene lijepe i impozantne. No, moramo još završiti prvi dan (subota, 20.11.). Oprostit ćete mi, ali učinilo mi se da je bolje ovaj zapis započeti lagano, uz fotografije piva i hrane jer nas je drugi dan (nedjelja) dočekao ledeni i hladni vjetar koji prvo zahtijeva malo zagrijavanja. Budući da je dan sve kraći i kraći, do Platka smo došli negdje oko sumraka. Radovi su na pristupnoj cesti za Veliki dom na Platku pa smo automobil parkirali na velikom parkingu i pješačili još malo do doma. Veliki dom Platak ogromno je zdanje, neskromno i neklasično za jedan planinarski dom pa ga možda onda i neki ne smatraju "pravim" domom iako su to sve, naravno, gluposti i umišljaji manjeg čovjeka. Planinarski dom je planinarski dom samo što je ovaj jako velik za hrvatske kriterije, rekao bih. Nalazi se na rubu doline Pribeniš pa se nekad za njega kaže i dom na Pribenišu. Od njega vode staze za Hahliće, a ima i put za Snježnik te Risnjak. Međutim, ajmo mi na odmor prvo...
Smjestili su nas u sobu 105 i ispalo je da je cijeli dom prazan te su uz nas noćile samo dvije Francuskinje s goničem i haskijem. Sezona skijanja još nije započela pa je ovo i očekivano. Grijanje još nisu pustili u pogon pa smo dobili mali električni radijator, ali sasvim je zadovoljavajuće zagrijao sobu. Kao čovjek koji je godinu, godinu i pol živio u Istri, mogu reći da nekog iskustva s grijanjem na električnu energiju imam, ali ne bih to nikad mijenjao za plin. Dragi moj sjever i dragi moj plin! Vatra i zvuk gorenja je nešto drugo, ali to jednog dana u dnevnom boravku, čitanje uz kamin - ciljevi u životu! Trebam li govoriti da smo brzo zaspali nakon Burnog Bitoraja i božanske hrane te napitka koji su nam poslužili?
Preskočimo noć. Buđenje malo nakon 7:00, spremanje stvari i zakazan doručak u 8:00. Jedemo kajganu koje služi kao pogonsko gorivo. Čaj od višnje i kafa pa napuštamo naše dobre domaćine i krećemo prema automobilu ostaviti ekstra stvari i navući gojzerice na nožice. Planinari su ranoranioci, ali u ovom trenutku je to i čista praktičnost zbog drastičnog smanjenja trajanja dana.
Kud idemo? Odlučio sam konačno ostvariti svoj davni plan i posjetiti Guslicu na kojoj se nalazi bivša vojna baza. Plan je za ovaj odličan vikend bio dosta drukčiji nego se to u stvarnosti dogodilo, ali neki su od suputnika došli pod sumnju da su pozitivni na Covid pa su na kraju i odustali. Za jedan par, iako članovi para vole planinarenje, nismo na kraju bili sigurni ni bi li im ovo planinarenje bilo prihvatljivo i, ne neizdržljivo, ali možda ne baš previše ugodno. Na kraju se sve dobro poklopilo jer je ovaj put preko Snježnika za Guslicu predivan u kasno proljeće i u ljeto (ako niste tipovi koji ne podnose vrućine), ali malo je neugodniji ako puše jaki, ledeni vjetar. Puno puta sam tijekom ovog izleta pomislio kako je tim jadnim ljudima, imigrantima koji nisu ovdje po svom izboru, nisu krivo* izabrali dan ili su samo ludi kao mi pa nas nije briga da prijeti kiša i oluja - ne, njima je ovo nužnost. Kad se ovdje nađeš, nađeš se i to zoveš životom. Ukoliko uopće imaš vremena za neku tobože refleksiju. No, problematika s imigrantima je sad jedna druga, ogromna i kompleksna tema u koju nemam namjere ulaziti - uvijek sam za to da se ljudima pomogne i da se uvjeti življenja svakome poboljšaju, ali isto tako ne zaboravljam olako devastaciju Schlosserovog doma na Risnjaku. Nekad treba povući određene granice i ne ekstremno srljati samo u jednom smjeru mišljenja.
Na parkiralištu zapravo i jesmo na kraju sreli jednu poveću skupinu ljudi od kojih smo više čuli glasove nego dobivali vizualne podražaje. Oni su krenuli istim putem kao i mi, ali smo ih u jednom trenutku, pri usponu prilikom kratkog odmora, prestigli. Zapuhnuo nas je miris rakije. Pogonsko gorivo dolazi u krutom, ali i u tekućem stanju.
Pomalo se počinjemo uspinjati i biramo put za Snježnik preko grebena jer on je ljepši te se ponegdje navodi da je i teži. Ne osjećaš baš težinu nakon što si prijašnji dan prehodao dvadeset kilometara, fino jeo i spavao. Uz to, obično i do podnožja planine moram voziti automobil, a i to uzima neku svoju cijenu i umara, a ovo sad je bilo praktički pa "iz kreveta u šumu". San svakog planinskog čovjeka! Prolazimo i tablu za Risnjak pa opet počinju maštanja o nekim drugim planinarenjima, rutama koje će nas odavde spojiti sa Risnjakom. Ima se tu štošta za vidjeti i obići te se slažem s tim da je Platak ishodište za mnoge velebne avanture.
Sada bi se već vidio i odličan pogled na Učku i cijeli Kvarner, ali ovaj put toga nema. Tu smo već došli na ideju da se ovdje moramo ponovno vratiti. Bio sam na Snježniku i po snijegu i po suncu te sad i po magli. Uvijek je to drukčiji doživljaj, ali i da su vremenske prilike konstantne, išao bih ponovno. Gorski kotar ili kako se ponegdje može pročitati naziv za ovo područje: "zeleno srce Kvarnera", što bi mnogima, vjerujem, bio upitan naziv, ima te svoje planinarske specifičnosti koje su dosta prepoznatljive. Nisam svjetski planinar pa ne mogu usporediti s nečim drugim, ali definitivno su ove staze i šume Gorskog kotara raspoznatljive. Pentramo se malo po stijenama i prilazimo vrhu. Stariji par dolazi u isto vrijeme kad i mi, to jest za petama smo im cijelo vrijeme, ali dobro se drže.
Prokleto je ledeno pa se ubrzo odlučujemo za spust do razrušenog planinarskog doma Moše Albaharija. Skliske su stijene pa se treba dobro paziti pri spustu. Iz tog razloga izabiremo lakši spust i to nije loša odluka. Spust traje manje od pet minuta jer se dom nalazi svega petnaestak metara ispod vrha. Dočekuje nas usamljenik Snježnika koji već dugo vremena tamo stoji i propada. Ništa se dosad po tom pitanju nije učinilo što je velika šteta, ali na neki način bi gužve koje privlače planinarski domovi uništili ovo mjesto. Jesu li to riječi asocijalnog špiljskog medvjeda ili samo čovjeka koji cijeni tišinu i veličanstvenost osamljenih mjesta? Na to pitanje, kao i na sva druga, morate skupiti hrabrosti i sami odgovoriti :)
Po zaobilaznom se putu spušta i naš nasumični par suplaninara, ali ubrzo se razdvajamo jer mi nastavljamo dalje u maglu i oluju te pratimo putokaze za Guslicu.
Put nas vodi gore-dolje, magla je i ništa se ne vidi. Prima se vlaga i na nas, a ne samo na table. Pri svakom sljedećem usponu koji slijedi, postoji nadanje da je upravo to Guslica. Međutim, izbjegava nas prilično vješto - to je bilo dugih, dugih kilometar i pol hodanja.
Odjednom se izlazi na vijugavi makadamski put, prilaznu cestu za bivšu vojnu bazu Guslica te se uspinjemo dosta nahlađeni i u polako u "dosta mi je svega" stanju. Prvo idemo na sam vrh.
Kad smo već kod toga, nisam ni znao da postoje posebne skupine ljudi koji "infilitriraju" ovakva mjesta. Postoje tzv. skvoteri koji bi po rupama živjeli, ali ovo su ljudi koji se napaljuju na posjećivanje, bivanje u i fotografiranje unutrašnjosti napuštenih vojnih objekata. Malo iznenađenje bi ih dočekalo ovdje na ulazu jer je sve obnovljeno, po izgledu se čini, relativno nedavno. Nema više lakog ulaska u vojnu bazu Guslica, ali poznanici koji se time bave rekli su nam da se sada ulazi kroz ventilacijske otvore. A baš sam pri vrhu komentirao kako bi se oni sigurno tu kroz ove kanalizacijske otvore zavukli unutra kao neki štakoreki. No, kako god bilo, više sam za planinarenje i pošteno hodanje, a manje za te sve ekscentrične "hunczmotarije" kako bi moj djed, također ljubitelj šuma i brda, rekao.
Slijedi povratak koji započinje spuštanjem niz vijugavu pristupnu cestu. Jakna mi proizvodi čudne zvukove, kao da neka obitelj sa djecom prilazi, negdje iz šume, sa strane, ali razum se buni jer tko bi normalan po ovoj magluštini išao ovdje s djecom? Znam da ja bih, ali djece još nema na vidiku. Ako se slučajno pojavite, znate što vas čeka, draga djeco! Upozoreni ste! Srećemo dvije hrabre planinarke i pozdravljamo ih. Ima jedno 9 i nešto kilometara od samog vrha do doma na Platku. Žestoko marširamo, spuštajući se sve niže i niže dok konačno ne zaokrećemo na ravnu liniju do doma na Pribenišu. Pokraj nas u jednom trenutku prolaze dva ogromna terenca, a uskoro i dolazimo do tabli koje putnike usmjeravaju prema Primorskom Kleku, Crnom Vrhu, Hahlićima... eh, sve su to neki budući pohodi. Možda i uskoro!
Jako zanimljivi i konfuzni dio puta bio je upravo pri samom kraju gdje smo na disk golf terenu, kojih 300-400 metara od doma, u magli tražili planinarske oznake. Našli smo potrgane sanjke, prošli pokraj male kućice i onda konačno došli do doma. Na vanjskom su šanku svugdje reklame za Stiegl pivo. Rijetkost je to, ali ne razmišljam o pivu. Možda čaj s rumom ili nešto slično, ali odlučujemo se krenuti direktno prema automobilu, presvući se i gas za Zagreb.
Ovdje ću stati do nekog sljedećeg puta u planinama. Drugi dan smo prošli 15 kilometara i s time zaključili ovaj zaista prekrasan vikend sa sveukupno 35 prehodanih kilometara. Brojke su samo brojke i ne govore apsolutno ništa o doživljajima i lijepom provođenju vremena u planinama, ali indikator su hodačima koliko se može trenutno i koliko bi se moglo u budućnosti. Kao i uvijek, ostajem motiviran i jedva čekam drugi odlazak u planine. Jedino tamo se, ako sam do kraja iskren sa sobom i svima vama, osjećam kod kuće.
Post je objavljen 25.11.2021. u 20:46 sati.