Svaki planinar zna da je racionalno pričekati minimalno tri dana prije izleta pa se primiti osluškivanja vremenskih prognoza - DHMZ-a, prognozica na mobitelu, Norvežana, ali zapravo bilo kojih prognoza dostupnih. Mi planinari kao i svi ostali želimo živjeti u trenutku, ali čekamo ga nestrpljivo i pripremamo se za njega, pa makar pomoću znanosti* toliko podložnoj kaosu. Bez duljenja, ajmo reći da su nam bogovi kaosa bili itekako naklonjeni.

Ono što svaki planinar želi vidjeti nad područjem na koje se sprema planinariti...

Naš je plan još malo obići prekrasni Gorski kotar kojem se uvijek vraćamo s radošću i uzbuđenjem. Cilj je prvog dana, jer ovo je dvodnevni izlet sa malo vozikanja automobilom između, Burni Bitoraj (1386 mnv). Bitoraj je dobio pridjev "burni" jer ovdje često zna puhati snažna bura. No, mi o tome ne bi ništa znali posebno reći jer je prognoza bila u tančine točna. Sunce je pičilo i grijalo, a vjetrića ni za lijek. Budući da se bliži kraj mjeseca studenog, vjetar nije potreban za rashlađivanje pa je ovaj mirni dan bio baš savršen. Reći ću to zadnji put pa gotovo: 20.11.2021. bio je SAVRŠEN za planinarenje!
Tabla na kraju sela Brestova Draga

Parkirali smo automobil kod crkve u selu Sunger. Putopisi i upute koje možete pronaći na Internetima spominju kao polazišnu točku i zaseok Brestova Draga koji je od Sungera udaljen kojih dva-tri kilometra te se može doći divljom* stazom, ali i onom asfaltiranom. Mi smo se odlučili za asfaltiranu varijantu da ne bi zalutali po divljim putićima kroz šumarke i iza privatnih posjeda. Odmah na početku treba uputiti zahvale i zainteresiranima usmjeriti pažnju na plan puta koji smo mi pratili. Detaljan opis rute kao i gpx dokument možete naći OVDJE, na stranici gorja.net. Svojim vlastitim gojzericama/patikama potvrđujemo točnost podataka koje ovdje možete pronaći.

Također, hodanje do Brestove Drage i kroz nju dobro je početno zagrijavanje za cijelu rutu. Planinarski put prvo vrluda po makadamskoj cesti i par puta se izmjenjuje sa šumskom vlakom. Odmah na početku prolazimo kroz kamp drvosječa koji su već u akciji. Zapalili su vatru, ali nama nije hladno jer jurimo dalje. Relativno ravni teren prevladava do četvrtog kilometra nakon kojeg se skreće desno u šumu i pomalo kreće uzbrdo. Na stazi dostižemo još jedan planinarski par koji provjerava kartu i skida gornji sloj odjeće. Opala nam je svima malo kondicija pa smo se malo uspuhali i ovdje, ali sve je to dio procesa - uvijek čekam onaj trenutak koji volim opisivati i sebi predstavljati kao "planinarsku zonu", kada više nije bitno kakav je uspon ili kakva je staza, planinar postaje put i put je planinar. Za taoizam će biti vremena.
Naziru se gromade

Međutim, osim samog osvajanja vrha, ovo područje mami i jednom drugom lokacijom koja se nalazi samo 15 minuta ispod vrha. Negdje nakon sedmog kilometra i naglog spuštanja niz stazu koja se onda opet uspinje, već se približavajući osmom, ugledali smo konture stijena, skrivene iza drveća koje već i ne daje dovoljan zaklon jer išibala ga jesen svojim promjenama.
Čovjek je malen pod tim kamenim divovima koji su ovdje bili prije njega i stajat će ponosno i mnogo poslije njega

Staza i kamen su pomalo vlažni jer sunce sija samo po najvišim stijenama

Staza je naprosto bajkovita, tipična za Gorski kotar, uspinje se sve više i više, a put tu i tamo režu srušena stabla

Prolaskom kroz prvi uski prolaz između dviju stijena, nastavljamo uspon te uskoro dolazimo do smjerokaza koji u jednom smjeru vodi do vrha Bitoraja, a u drugom do Imperatora i Savjetnika, to jest do srca Bitorajskih bijelih stijena.
Još malo hodanja po vijugavoj stazi gore-dolje i dolazi se do ulaska u labirint

Pogled je teško skinuti sa stijena, čak i prije dolaska; jasno vidljivi žljebići nastali radom vode

Na ulazu, kod tzv. Vrata

Čudnovati oblici, glave od kamena te duboka vrtača u podnožju - trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da se u vrtaču ne može, barem ne bez silaska sa službenog planinarskog puta

Imperator i njegov savjetnik? Moram priznati da sam prvo pomislio kako su ovo glave imperatora i savjetnika koji mu šapuće i "savjetuje" iz sjene. Ova mrlja koja se vidi prema lijevom gornjem kutu fotografije je dron, uhvaćen na djelu. Netko ga je naime puštao sa Bitoraja i zujao Imperatoru pod ušesima kao dosadna muha

Evo ih još jednom u krupnijem planu

No, ispada da je Imperator stijena na koju se uz osnovnu penjačku vještinu može popesti bilo tko. Pustili smo naše nasumične suplaninare da idu gore prvi te su zauzeli dobre pozicije za gablec. Mi smo se za to vrijeme divili vrtači, kamenim glavama i udisali friški, planinski zrak. Doduše, gdje je savjetnik?
Pogled prema vrhu, Burnom Bitoraju i upravljačima drona

Ako se ne varam, u daljini se vidi Bjelolasica sa svojim najvišim vrhom Kulom (1534 mnv)

Jedva se odvajamo od Bitorajskih bijelih stijena, ali treba se dalje krenuti zbog povratka budući da dan u ovo doba godine ne traje pretjerano dugo. Uspon do Burnog Bitoraja traje otprilike koliko i piše na info-tablama, a uskoro se i mimoilazimo sa veselim upraviteljima drona koji su dosta glasni. Svi smo jako veseli jer je dan ovako prekrasan, glasnoća i dreka od veselja je razumljiva i ovaj put prihvatljiva.
Pogled s vrha prema Bitorajskim stijenama - udaljenost je tako mala da i dalje možemo čuti vesele planinare dronovce

Ravno ispred je Risnjak, a odmah sitno desno od njega, u daljini, nalazi se Snežnik (slovenski), a više lijevo na fotografiji, gdje se malo vide stijene, je Snježnik (hrvatski)? Ili je to čisto lijevo već Obruč? Ostavit ću ovo pitanje za iskusnije planinare, prijatelje blogere

Bitorajsko burno srčeko za kraj našeg ostanka na ovom divnom mjestu

Naš put se nastavlja pomalo eksperimentalno. Ništa što nije opisano u putopisu čiju sam poveznicu stavio gore u tekstu, ali markacije su, i to je malo za reći, na mjestima dosta slabo vidljive i jedva raspoznatljive, a napadalo lišće ne pomaže mnogo u snalaženju. Stazu je po samom izgledu "staze" dosta teško pratiti jer svaki put izgleda kao onaj pravi. Nema veze, imali smo OsmAnd i u njemu gpx trag od mudrih staraca sa gorja.net.
Kako se ne bi vraćali po istoj stazi po kojoj smo i došli, krećemo ravno po grebenu, putokazno prema Viševici i Čelimbaši

Sljedeća stanica na povratku nam je Peršova kosa, mala kamena glavica koju, čini nam se, zaobilazimo jer tako ide markirani put (ili mi barem mislimo da ide). Uglavnom, zaobišli smo tu kamenu glavicu Peršove kose sa lijeve strane. Tek nakon toga slijede naše muke jer se moramo spuštati prilično nizbrdo po mokrom putu, punom kamenja koje je prekriveno lišćem. Mjestimice se na stazi pojavljuje i blato. To baš ne ide dobro sa mojim ultra izlizanim Mammut gojzericama pa mi se još jednom pali alarm kako bih trebao uložiti u nove gojzerice. Prate me ove sadašnje već dugo, donijele su mi mnogo užitka. No, sve stvari koje više ne ispunjavaju svoju funkciju moramo, ako nismo previše upravljani nostalgijom, na-pustiti i nabaviti nešto novije, nešto bolje. Bit ću iskren pa ću napisati da mi je ovaj dio puta koji je slijedio bio zaista mrski i gunđao sam poput šumskog medvjeda koji bi se nekim čudnim slučajem zatekao na plesnom podiju. Disko svjetla (pojedine iritantne zrake sunca koje se probijaju kroz krošnje) zamagljuju ti pogled, pod tobom je sve sklisko i vlažno od tko zna čega i ono najbitnije - ti si medvjed, ti ne plešeš. Sa ovog zadnjeg dijela našeg putovanja zato i nema nikakvih fotografija. Bilo je to izmjenjivanje gledanja u kartu na mobitelu, gledanja šume koja je prekrasna i frustriranog traženja planinarskih oznaka.

Čini se da smo prošli direktno preko proplanka koji nosi naziv Jožina plana, a nakon toga opet pratimo oznake (koje smo konačno našli) te se strmo, ali fakat strmo spuštamo po šumskoj vlaki prema raskrižju putova koje se nalazi na mjestu koje nosi naziv Titov dolac. Ovaj me strmi spust podsjeća na spust koji se u jednom trenutku radi sa Kubiljaka natrag dolje prema Liču. Odlučio sam to prozvati karakterističnim za Gorski kotar i nije mi baš previše po volji. Jesu li za to krive gojzerice, moja težina (+ nespretnost) koja se povećala ili nešto drugo - nije toliko bitno. Bitno je samo da smo se dočepali šumske ceste te krenuli dalje prema Sungeru (drugi smjer vodi za Čelimbašu, Tuk i Matić poljanu). Treba nam jedno 4 kilometra žustrog marša kako bi dotaknuli periferiju Brestove Drage.
Jako su simpatične i jako su plašljive te beštije brestovsko-draške

Dalje do Sungera je, kako bi se reklo, "šetnjica po parku" iako noge pomalo bole nakon 5 i pol sati te 20 prehodanih kilometara. U Brestovoj Dragoj dobivamo pratnju od jednog kuštravog štrasera i haskice (malamut-haski), a mene je za nogu probao gricnuti i Floki - nešto kao pekinški carski psić (pekinezer). Napao je Mammut gojzericu, kao da mi hoće reći da mu to ostavim jer meni više ne služi. U pravu si maleni. Uskoro.


Sjedamo u automobil te krećemo u smjeru Platka gdje ćemo i prenoćiti. Drugi dan nas tek čeka, a što se točno dalje dogodilo, doznajte u sljedećem blog zapisu koji slijedi u roku par dana ;)

Oznake: planinarenje, Gorski Kotar, Burni Bitoraj, Bitorajske bijele stijene