Marketing
Zagrijavanje kod svetog Simeona
Prognozeri se baš nisu iskazali. Još uvijek očekujemo kišu nad Pazinom, ali izgleda da je neće biti. Barem ne u nekoj nepodnošljivoj količini. Zamislili smo današnji dan kao odmor i mirnu pripremu za sutra (nedjelja) kada obavljamo jedan izlet koji se već davno trebao dogoditi. No, sve dolazi u svoje vrijeme. Je li ovo bio dan za odmor, doznat ćete sami.
Osam kilometara, to jest otprilike deset minuta automobilom od Pazina nalazi se Gračišće. Dosad sam Gračišće znao samo kao mjesto gdje se smjestila konoba Marino o kojoj sam preslušavao reportaže TV Istre. Navodno lokalcima poznato i ugodno mjesto za odsjest i nešto pojest. U Gračišću počinje i završava pješačka staza sv. Simeona/Šimuna. Vjerojatno nam nikad ne bi posebno bila zanimljiva da se na njoj ne nalazi najveći (?) istarski slap - Sopot. Međutim, doći ovdje samo radi Sopota bila bi greška jer se diljem cijele staze pružaju stvarno nevjerojatni pogledi na Učku i Ćićariju, a danas smo zbog posebno bistrog neba mogli vidjeti i Alpe pod snijegom.
Primijetio sam da na izletima već instinktivno slikam i slažem redoslijed u glavi kako ću objaviti materijal u postu na blogu. S jedne strane je to dobro, ali s druge malo manje jer ponekad mi se čini da su riječi suvišne. Samo opušteno! Iz Gračišća se spuštamo kroz mokru i blatnu stazu prema crkvici sv. Simeona. Zapitao sam se zašto ne postoji st. Simeon trail, ali postalo mi je jasno kad smo gacali kroz to blato koje se žestoko lovilo za naše patike i gojzerice. No, dobro, mi smo i izabrali takvo vrijeme za obilazak, nakon kiše.
Bilo je sivo kad smo kretali te smo tako kod crkvice Simeona očekivali kišu svakog časa, ali vrijeme se uskoro promijenilo što ćete vidjeti i na kasnijim fotografijama, a i Učka će skinuti svoju oblačnu krunu. Staza je vijugava, ali dobro označena te trebate samo pratiti oznake pješačke staze sv. Simeona. Čak i ako u nekom trenutku skrenete s "glavne" staze, u biti ćete se brzo vratiti na pravi put jer se ti putići spajaju. Nakon otprilike tri kilometra hodanja i to uglavnom spuštanja, doći ćete do glavne atrakcije ove staze: slapa Sopot.
Slap Sopot je visok 24.5 metara, a u njegovoj okolici obitavaju zaštićene vrste i to: jelenjak i veliki vodenjak. Cijela lokacija je kategorizirana kao značajni krajobraz Pićan, zaštićeno područje, ekološka mreža Natura 2000. Nakon manjeg Pazinskog krova i većeg Zarečkog krova, nije ovo prvi put da se susrećemo s ovakvim prirodnim ljepotama Istre, ali Sopot je definitivno vrijedan svake zaštite.
Već sam nešto sitno o Mokoš pisao u postu "Stazama drevnih Slavena", ali u svakom susretu s njom (na info-tablama) naglašava se kako je bila neodlučna između dva muškarca (Peruna i Velesa) te je po zimi živjela u podzemlju, a tijekom proljeća na nebu. Izgleda da je nije mogao zadovoljiti samo jedan muškarac i to je sasvim u redu. Mnogi žive u dosadi i rutini te ne rade određene stvari jer se one smatraju tabuima, a u biti se radi o dogovoru. Svaka čast Mokoš!
Mi se malo prljamo u blatu jer pokušavamo doći do samog podnožja slapa - kad smo već obišli Perunovu i Mokošinu perspektivu, moramo doći dolje i do Velesa. Međutim, mnogo je vode te ne možemo preći na šljunčani sprud. Vjerojatno bi ovdje bilo zabavno doći kada je toplije pa ne bi toliko bilo strašno malo se smočiti.
Krećemo dalje te nam sada slijedi malo uspinjanja. Odmah na početku, negdje na relaciji između sela Foškići i sela Škrbani, ugledali smo prilično velikog magarca. Sve bi to bilo simpatično da se uskoro na vidiku nije pojavio njemački ovčar koji nas je malo proučavao, a onda počeo lajati. Mislim da bi se spustio do nas da gazda nije bio vani i pozvao ga. Što bi onda bilo? Ne znam. Nedavno sam imao i na Velanovom brijegu bliske susrete sa psima, ali manjima od ovog ovčara. U svakom slučaju to i nije baš najugodnija stvar makar i moja suputnica i ja jako volimo pse. No, nije to sve! Prolazimo pokraj još jednog dvorišta, a tamo nas čeka još jedan pas - manji i čini se neka miješana vrsta. No, on maše repom i laje u isto vrijeme. Teško je za protumačiti što će se sad dogoditi, ali ne sviđa mu se to što prolazimo pokraj njegove kuće (zapravo je to bila neka vrsta malo veće šupe, gdje gazda drži traktor i opremu za poljoprivredu) i, kao što on očito smatra, njegovog komada ceste. Uporno laje, prati nas, a ja samo mirno hodam ne obazirući se na njega. Rekao bih da nas je pratio dobrih 150-200 metara, a pridružio mu se i frendač koji je bio prilično bezopasan naspram ovom teritorijalcu. Maji je bilo dosta neugodno, ali motao se oko moje noge. U jednom trenutku sam osjetio da me dotaknuo njuškom i, čini mi se, otvorio malo gubicu, ali bojao se ugristi. Na kraju smo prošli i dosadnjakovići su odustali. Još jedno iskustvo koje ide u prilog onome da ćete prije nastradati od pripitomljenih životinja nego divljih zvijeri. Znaju biti prilično neugodna ta iskustva prolaska kroz manja naselja gdje psi lutaju slobodni. Protiv toga sam!
Uskoro prolazimo i pokraj skretanja za sv. Magdalenu, također crkvicu, ali mislim da su nam pali i energija i raspoloženje radi pasa pa smo odlučili zaobići penjanje do crkve. Kasnije smo je vidjeli izdaleka. Sad imamo još kojih četiri kilometra po asfaltu i opet prolazimo pokraj neke naizgled napuštene kućice bez krova. Uokolo ima nešto alata i parkirani je dosta stari automobil koji valjda služi za divlji odlazak u šumu. Farma ovaca je u blizini i čujemo lavež pasa, ali, hvala Mokoš, love ovce, a ne nas.
Gračišće nam je sve bliže, a u jednom trenutku se odvajamo sa asfalta i završavamo ovu kružnu rutu po divljem terenu koji nam više paše. Za kraj prilažem GPS trag i jedan pogled na Učku koji Vas možda nagovori da i sami poduzmete ovu lijepu šetnju :)
Post je objavljen 07.03.2020. u 15:55 sati.