Marketing
Advent na snježnoj Učki
Zadnji zapis u planinarskom dnevniku je 27.10. kada smo bili s Pazinkom na Bjelolasici. Nešto se zarolalo vikenda s lošim vremenom ovdje kod nas, nešto nas je dohvatila lijenost i inertnost te je došlo nekako do toga da dva mjeseca nismo nogom kročili na planinu. Ipak, sve se ubrzo zaboravi i popravi dok zakoračiš kroz snijeg po planini.
Ruta nam je standard od planinarskog doma Poklon pa do Vojaka, ali prvo smo imali nekih problema s pronalaskom mjesta za parking. Nakon kraćeg vrludanja, ipak pronalazimo svoje mjesto pa kroz gomilu ljudi do početka staze. Čini se da se i ovdje sprema slavlje za Advent pa tako pomalo svira zabavna glazba, ljudi se vrpolje, a tu su i neki šatori. No, kako zalazimo malo dalje po stazi, glasova, a i samih ljudi je sve manje. Malo je ozbiljnih ljudi.
Iako bih prije rekao da sam ljetni tip nego zimski, sviđa mi se planina u snijegu. Najveći razlog za to je nepostojanje puteva i teže identificiranje "pravog", "službenog" puta. Vidjeli smo danas tako mnogo životinjskih (kako ljudskih tako i ne-ljudskih) koraka koji su svako malo skrenuli s puta. Dogodilo se i nama u par navrata, ali u tome je i ljepota! Možeš se brzo vratiti, presjeći, napraviti neki novi put - sve je bijeli snijeg i široko ti je polje.
Mi izabiremo put kroz snijeg do samog vrha, a par puta nas prestižu planinari koji se odlučuju po cesti doći do Vojaka. Pičkice. Godi mi to što treba uložiti više energije za svaki korak kroz snijeg. Inače je ovaj put od Poklona do Vojaka dosta penzionerski, ali sad snijeg ipak malo otežava stvari i čini ih zanimljivijima. U jednom trenutku shvaćam koliko mi fali naša Ivanščica, ali bit će sad prilike za ove paganske blagdane koji nam slijede. Baš mi prijatelj javlja da sutra rano ujutro ide sa starim na Ivanščicu. Zamišljam dupkom puni Pasarić i pomalo mi je zlo, ali možda bi se isplatilo zbog sira s vrhnjem i Tomislava naručenog u vrijeme kada se pije kava ili čaj. Pičkice.
Dolazimo do vrha gdje začudo vjetar uopće ne puše, a sunce nas svojim zrakama grije. Čovjek ne shvati koliko je zima kada se kreće, ali bilo je za zimsku jaknu. Shvatili smo to kasnije kad smo se već vratili do Poklona, ohladili se i shvatili koliko je ZAPRAVO hladno. No, isplatilo se hodati jer su nas na vrhu dočekali epski prizori.
Srećemo prijatelje iz planinarskog društva Pazinka i njihovu psicu, njemačku ovčaricu Donu. Malo ćakulamo o planinarskim stvarima, a onda se pozdravljamo i mi krećemo natrag prema Poklonu. Odlučujemo jedan dio hodati po cesti, ali uskoro postajemo sami sebi glupi pa se prebacujemo na spuštanje po snijegu. Po putu prolaze ljudi u automobilima usmjereni prema vrhu, a ja se uvijek iznova pitam: što ne valja s tim ljudima? Što oni imaju od toga da dođu do vrha autom? Sve je to još i čudnije kad shvatite da na samom vrhu nema nikakvih restorana i drugih ugostiteljskih objekata koji primjerice vabe svaki vikend naše prijatelje Purgere na obronke Medvednice i vrh Sljeme. Neću više psovati, ali rekao bih onu gore spomenutu riječ na p.
Dolje kod Poklona nas oko 15:30 čeka sasvim jedna drukčija situacija.
Nadam ste da ste i Vi dobro iskoristili ovu subotu, a ako niste da ćete u planine poći sutra! Nemojte zaboraviti, planinarenje je zakon!
Post je objavljen 14.12.2019. u 21:06 sati.