Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/maithreya

Marketing

Gospodin Frugi i njegove male (k)Učke

Za ovaj putopis ipak prvo treba malo konteksta. Prije dvije godine Maja i ja smo sudjelovali na Erasmus+ razmjeni u Makedoniji, u malom planinskom selu Brajčino koje, nažalost, izumire. Radili smo s ugroženim društvenim skupinama, kako lokalnim tako i sa samim sudionicima iz grčkog i belgijskog tima. No, kao što je iskusnim konzumentima Erasmus+ iskustava jasno otpočetka, ne radi se zapravo o temama i sadržaju razmjene (koje, dakako, mogu biti itekako zanimljive; osobno sam izuzetno uživao u Brajčinu) nego o mogućnosti upoznavanja novih i zanimljivih ljudi iz drugih zemalja, dijeljenju iskustva te mogućim životnim prijateljstvima i kolaboracijama. Carlos Alcala za mene je jedno od tih životnih prijateljstava koje ima potencijala da preraste u nešto puno više.

Carlos i Maja te iskonska sreća na njihovim licima

Tako se na kraju posložilo da Carlos ostane ovaj vikend kod nas. Ima let iz Pule za Bruxelles pa mu je i usput da stane u našem Parenzu (još uvijek je naš iako ima beskonačno mnogo Talijana i Nijemaca). Iako je to njemu nestalo iz sjećanja, Carlos mi je još od Brajčina ostao dužan zajedničko planinarenje pa smo iskoristili nedjelju upravo za tu aktivnost. Iako bih želio mnogo toga podijeliti s vama: nebrojene, za život i budućnost čovječanstva, bitne teme, zadržat ćemo se na putopisnom dijelu i povremeno skrenuti u zanimljive teorijske stranputice. Naša destinacija: Vojak i Mala Učka, a onda kud nas noge odnesu.
Na putu zelenila

Ruksak pun voća, vode i dva sendviča nosili smo na Vojak gdje smo planirali uživati u pogledima i jesti. Na stazi je bilo nešto ljudi, ali bitno je za spomenuti da smo odmah na početku staze sreli još jednog suputnika, gospodina Željka (52) iz Rapca koji je iskusni planinar te dobro pozna Učku i Ćićariju. Željko je pretrčao sto milja Istre te često dolazi trenirati na Učku. Došlo je sasvim prirodno da smo se skompali, a i Željku je bio zanimljiv Carlos koji je uvijek pun energije. Trebalo bi možda napomenuti da je Carlos u tom trenutku postio te je njegov šesnaest satni post završio tek nakon cijele ture (11.5 km, tri i pol sata) planinarenja. Tako su Željko i Carlos krenuli brzo, dijelom i trčeći, naprijed, a ja sam pričekao Maju koja je imala malo sporiji tempo. Nikad ne požuruj Zen redovnicu! Nisam se htio forsirati jer ću za to imati dovoljno prostora i vremena na Učka trailu na koji sam se prijavio, a koji kreće 7.9. iz Mošćeničke Drage.
Sanjarenja o Risnjaku

Na Vojaku smo se slikali i popili malo vode, ali uskoro nastavljamo dalje prema Maloj Učki. Željko nastavlja s nama i vodi nas cijelim putem. Saznajem zaista mnogo informacija od gospodina Željka, a osim samih planinarskih savjeta, pričamo i o poslovima, filozofiji, budućnosti mladih u Hrvatskoj, prehrani te medvjedima. Željko je jednom na Perunu vidio medvjeda, a najbliži susret mu je bio na udaljenosti od deset metara. Srećom, medvjed je odustao od bilo kakvih "nepromišljenosti", spustio se natrag na sve četiri i otišao svojim putem. Carlos i Maja malo zaostaju jer i oni o svačemu pričaju (čuo sam nešto o kreacionizmu kad su nam se približili). Dolazimo do Male Učke te nam gospodin koji tamo prodaje sir pokazuje kako se u vojsci ispravno slagalo majice, to jest košulje. Ne kupujemo domaći sir jer se bojimo da će na vrućini izgubiti svoje kvalitete, a imali smo još barem sat i pol do Poklona. Ovo je domaći sir pa je u redu, ali svejedno, bilo koji sir dobiven od iskorištavanja životinja nije veganski, a industrijski procesuirani sir može se s pravom zvati "otrovom" (narezani sirevi koje kupujemo u dućanima, izuzetno korisni za sendviče, ali dovoljno je reći da su nekad poput plastike. Tko zna je li to uopće pravi sir?!?).
Na kuli Vojakovoj

Treniranje uma i tijela je komplementarno

Vojna oprema na Vojaku

Malo prema istarskoj strani

Pokriveni swami

Otkriveni swami

Iskoristit ću ovu priliku da predstavim koncept trasharianrian (smećarska, otpadnička) prehrane. Naime, Carlos se u Bruxellesu već jedno vrijeme hrani na način da uzima od supermarketa hranu koju nitko ne želi jer joj uskoro prolazi rok trajanja. Isto se može napraviti i sa tržnicama na kojima možete primjerice naći savršeno ispravno voće i povrće, ali koje se ne može prodati jer posjeduje određeni estetski nedostatak (npr. natisnuta jabuka ili jabuka sa malom smeđom mrljom). Postoje čak i ljudi koji obilaze restorane koji će na kraju dana baciti brdo hrane koja je ili neiskorištena ili su je gosti ostavili. Istina, u ovom zadnjem slučaju šansa za kontaminiranost hrane je veća, ali prilikom prikupljanja čovjek mora biti, kao i kod same kupovine hrane danas, oprezan. Carlos nam je pokazao fotografije hrane koju on pronalazi/koja mu je dana i moram priznati da sam u jednom trenutku pomislio kako ovaj "smećarac" (trasharian) jede bolje nego Hrvat koji si hranu kupuje u dućanu. Nećemo ulaziti u dublje analize koje bi nas sigurno dovele do kritike naše zemlje, ali treba samo napomenuti da nije sigurno je li se moguće na ovakav način hraniti u Hrvatskoj. U razvijenijim zemljama očito je moguće. Međutim, poenta je jednostavno u ne-financiranju sustava koji zagađuje okoliš kako bi proizveo hranu, a pod to, nažalost, spada i masovna proizvodnja voća i povrća koje se onda sa svih strana svijeta prevozi (transport kao veliki ekološki problem) od plantaža do naših dućana. Kraj jednog "smećarca" čak se i vegan može osjećati posramljeno što se tiče ugljikovog otiska. No, opet, potrebno je shvatiti da postoji gradacija u svemu te da jedna pozicija, koja je npr. moralno superiornija od uobičajenog životnog stila, može u usporedbi s nekom drugom biti također ne-moralna. Svaka bačena hrana je u svakom slučaju grijeh.
Spuštanje s Vojaka na drugu stranu

Labirint podno Vojaka

Tečaj pakiranja majica u Maloj Učki

Ovdje postoji špina s pitkom vodom

Zapadna strana Učke

Vrludamo oko Učke te nas Željko vodi putem kraj Babinog groba. Malo se odmaramo na livadici koja gleda prema samom grobu, ali krećemo dalje po manje-više ravnom i laganom putu. Prolazimo pokraj skloništa (Željko nije znao ime, a ja nisam vadio kartu da pogledamo jer smo se konstantno kretali) na čijem ulazu piše: "Raj na zemje judi dobre voji", a za čijim stolom sjede stariji planinari i žustro raspravljaju o nečemu. Lijepo mjesto za raspravu!
Babin grob ispred nas

Odmor Hanumanove vojske na livadici pred Babinim grobom

Sklonište u šumi

Mi nastavljamo dalje kroz šumu te nalazimo gljive, ali budući da o njima nitko od nas ne zna puno, ostavljamo ih tamo gdje smo ih i našli. Rastu uz sam put, na dosta prometnoj stazi te nam se čini da bi ih već netko pokupio da su jestive. Dobro su mirisale, ali možda je to samo varka. Neki od nas počeli su sanjati o vrganjima, ali to je vjerojatno bio rezultat gladi koja se polako javljala u svima nama, a pogotovo Carlosu čije su količine glukoze u tijelu bile niske. Na samom kraju puta srećemo konje koji ovdje pasu. Pozvali smo Željka da popije pivo s nama, ali žurilo mu se pa smo samo izmijenili kontakte te se pozdravili uz nadu da ćemo se opet vidjeti negdje na bespućima Učke.
Maja šnjofa gljive

Duhovni nivo: pony!

Četka za gojzerice kod Poklona

Nakon odmora, Carlos, Maja i ja krenuli smo prema Poreču te nakon kasnijeg ručka (jer je ovo kod Poklona bio samo gablec) na plažu u Červar gdje se obično kupamo jer je Poreč jednostavno prenatrpan. Između ostalih lijepih trenutaka i razmijenjenih ideja te referenci iz knjiga i članaka, dogovorili smo se da ćemo u bliskoj budućnosti (nadamo se) otići do Carlosa u Bruxelles.
Pokušaj fotosinteze

Osim pisanja zajedničkih članaka za objavu u znanstvenim časopisima (što mi ionako treba za upis na doktorat iz filozofije), javila se ideja suradnje na našem vlastitom Erasmus+ projektu. Ukoliko bi Hrvatska bila zemlja domaćin, palo mi je na pamet da bi idealna lokacija razmjene mogla biti upravo naša Paklenica - mjesto gdje je blizu i more, a i dostupne su planine za planinarenje koje će definitivno biti jedno od glavnih aktivnosti projekta.
Frugivor voli domaće proizvode iz vrta

Za ručak dinstano domaće povrće (iz Kneginca i iz Poreča), hajdina kaša s mrkvom i salata od zelja, paprike i krastavaca

Tako se polako sudionici razmjene pretvaraju u organizatore i facilitatore. Tako se polako možda otvara put za konkretiziranje ove moje silne ljubavi za planine, ali i za samu mudrost. Na kraju puta, sve se svodi na razmjenu energije - ukoliko uspijem ovaj svoj trud i pokretačku silu prenijeti na druge, bit će to ispunjenje mojih profesionalnih želja. Dobio sam i dobivam stvarno mnogo toga. Osjećam da dolazi vrijeme kad ću to svijetu i vratiti. Živjela vojska majmuna!




Post je objavljen 19.08.2019. u 10:07 sati.