Imao sam dan za samotnjačko lutanje, a takva najčešće koristim za ekstremne ture na kojima sam biram tempo prema mogućnostima svojega tijela. Da Vas odmah razočaram, možda se ne može mjeriti sa usponom do Vojaka iz Medveje, ali bilo je spuštanja pa uspinjanja. Hajmo ipak redom.

Stanje kod Poklona - čisto da znate, dom je zatvoren do daljnjega. Bilo je svega par ljudi u okolici restorana, ali oni koji su bili su dosta bučili (to su oni koji više pričaju nego hodaju) pa mi je bilo drago da idem sam svojom stazom prema slapu Rečina

Uskoro nailazim na jednu ogromnu muharu. Dobro da nisam imao košaru sa sobom (ruksak je bio čvrsto zatvoren) jer ove vile Učkarice navodno čuvaju ljude, a ovom čovjeku na crtežu pune košaru s muharama. Jedino što mi se sviđalo jest rečenica: "Poštujte prirodu jer mi smo dio nje!"

Ne pada mi na pamet da je uberem

Nu, vidite tog jadnička ća mu trpaju da odnese doma!

Nastavljam dalje, a kako se spuštam, tlo postaje sve vlažnije i treba paziti kud se staje. Počeo sam nositi štapove sa sobom i koristim ih samo kod ekstremnih (skliskih) spustova i teških uspona da si malo pomognem. Prolazim pokraj kraljice bukve koja je stara 200 godina i visoka 30 metara. Ovdje negdje se mimoilazim s jednim trailerom koji trči, rekao bih, prema Poklonu. Dolazim na područje koje sam nazvao "močvara" jer je izbjeći blato i ne smočiti patike bilo gotovo pa nemoguće.
Jedan očito ne-divlji konj zaokupljen grickanjem, ali bilo mi ga je malo žao jer su ga muhe naprosto opsjedale, non stop se drmao da bi ih otjerao

Kako je dom bio zatvoren te nisam mogao doći do gospona Eterovića ili nekog drugog tko bi mi mogao pomoći, konzultirao sam od samog početka kartu Parka prirode Učka. Ponekad mi se ljudi smiju što gomilam planinarske karte - područja koja sam temeljito obišao, ali i onih koje još nisam ni nogom taknuo. To su pripreme. Karta je jako vrijedna i korisna stvar. Tako sam već otpočetka gledao taj Grnjač, a karta je pokazivala da se radi o vidikovcu. No, meni to nije bilo toliko bitno jer sam zapravo pokušavao doći do Knezgrada - zadnjeg vrha HPO-a koji mi fali sa istarskog područja. Problemi s Grnjačom su započeli kada sam shvatio da ravno preko planinarskog puta vodi žica na kojoj je pisalo da je pod naponom. Pretpostavljam da je to za konje (?), međutim ovo je vrlo nezgodno jer čak na dva mjesta presijeca planinarski put koji vodi do Grnjača. No, ne moram Vam valjda posebno naglašavati - prvi put sam žicu prekoračio, a drugi put se provukao ispod nje.
Preko Grnjača se s ove točke može najlakše doći do Knezgrada, ali radi se o spuštanju i to skoro 250 metara što i nije malo dok je primjerice strmo i vruće

Morao sam se još jedno vrijeme vući po blatu i jednom pošteno zagazio da mi je desna patika promočila. No, uskoro počinje uspinjanje, a i patika se brzo posušila. Dolazim do Grnjača i zadovoljan sam onim što se može vidjeti.
Moja finalna destinacija me motri

Itekako dobar i lijep vidikovac

Tulac u kojem stoji bilježnica u koju se možete upisati. To valjda ako netko padne po strminama koje slijede da znaju koga traže...

Prilično je vruće, ali vrijedi zbog pogleda

Tu bi se negdje mogla skrivati i pokoja zmija jer je Grnjač stjenovit i izložen suncu. Ne zadržavam se predugo i krećem prema dolje. Odmah čovjeku postane jasno da je mnogo bolje ići od Knezgrada pa za Grnjač, a ne obrnuto. Vjerojatno je tako i zamišljeno iako planinarski putevi uvijek idu u dva smjera. No, spuštam se bez prevelikih problema - koljena su još dovoljno mlada da ne osjećam ništa. To će možda tek kasnije udariti i uzeti svoj danak. Čim sam se dočepao malo ravnijeg terena, grabim opet standardno, na trenutke trčkarajući.
Čovjek svašta preživi, ali pomalo me primila jeza kad sam prepoznao Lovransku Dragu - podsjetilo me to na onaj uspon iz Medveje, ali onda su bile i posebne okolnosti koje sam si sam zakuhao. Danas sam bio odmoran i pripremljen s jučerašnjim trčanjem. Spuštam se dalje prema Knezgradu, a ovdje ima baš puno klupica za odmor. Kasnije će biti potrebnije.

Spominje se prvi puta na smjerokazima i Knezgrad

Trčao sam do tog Knezgrada samo da bi me na kraju dočekalo poprilično razočaranje. Šumoviti je to vrh i pogledi su zaklonjeni drvećem. Lijepo miriši po borovini, to se ipak mora priznati. No, ja vadim dnevnik Hrvatske planinarske obilaznice, udaram taj zadnji žig i krećem ubrzo natrag. Bilo bi mi jasnije kad bi Grnjač bio u dnevniku kao kontrolna točka. No, valja se sad vratiti malo natrag po stazi i onda se početi uspinjati prema Vratima i Vojaku.
Volim kad me smjerokazi i procjene motiviraju i tapšaju po leđima!

Malo umora osjećam, ali to je zato jer se tjeram da idem koliko god mogu bez da se previše mliječne kiseline stvara u mišićima. Nije to speedy Gonzalez brzo, ali zadovoljan sam jer vidim da treninzi trčanja daju rezultate. Ovdje nema ni žive duše. Mislim da prolazim kraj mjesta gdje sam zadnji puta vršio veliku nuždu. Hm, možda zato ovdje nema nikoga?
Prolazim kraj Lazovih dvora, a Laz je doma, ali nešto radi. Nisam ništa očekivao, ali da smo u Zagorju, garantiram vam da bi me čovjek pozvao na gemišt. Mislim da bi u ovom trenutku i pasao. Sve sam bliže teškom usponu, a u šumi rže konj i učinilo mi se da nije svezan.
Počinje serpentinasti strmi uspon

A dok vidite ove stijene onda ste već pri kraju i možete se početi veseliti! Prve žive duše nakon gospona Laza viđam baš ovdje - spuštaju se sa psom, čini mi se da je to bila doga, ali uglavnom neka velika pasmina. Dosta čudno!

Evo već klasičnog prizora kojeg odmilja zovem Grudi gospođe Učke

U biti, dalje Vam ne moram prepričavati jer slijedi završni stisak do vrha Učke, Vojaka. Na vrhu nema mnogo ljudi, a to mi i paše. Malo sjedim, nadoknađujem tekućinu i jedem energetsku pločicu. Suvenir shop koji je smješten u kuli na Vojaku radi subotom i nedjeljom do 17:30 pa ulazim malo nutra vidjeti što ima. Odlučio sam proslaviti činjenicu da sam obavio svih sedam vrhova iz istarskog područja (Žbevnica, Orljak, Županj vrh, Veliki Planik, Knezgrad, Vojak, Sisol) pa sam kupio bedž, naljepnicu za automobil, majicu za Maju i platnenu vrećicu da svi u dućanu vide kulu Vojakovu pa možda i oni sami odluče doći ovdje... naivan sam, zaboravite.
Pogled prema unutrašnjosti Istre

Mislim da je ovo danas bio najbolji pogled prema Sisolu i općenito jugu

Klasični prizor, već viđen i sa Grnjača, ali Vojak je ipak 1400 mnv!

Mora pasti i jedna panorama

Nad Vojakom se navlači neki crni oblak pa jurim prema Poklonu - prvi dio po cesti, a onda skrećem u šumu i ostatak puta prevaljujem po uobičajenom planinarskom putu.
GPS trag današnjeg lutanja

Još bi valjalo malo skrenuti na stranu preko Crkvenog vrha prema Orlovim stijenama i općenito ući već u područje Ćićarije s te strane (op. aut. ispravljeno prema komentaru Gogoo-a, to više nije Učka kako sam ja napisao - čovjek se zanese, nepregledno i bezgranično je polje planinarskih puteva dok ja o njima sanjarim), no to se stigne. Čini mi se da sam Učku dobro upoznao i moram reći da volim planinariti po ovoj izuzetnoj planini koja baš skladno spaja zelenilo i plavetnilo. Sljedeći četvrtak je praznik pa ukoliko će nam vrijeme biti naklonjeno, očekujte novu avanturu. Uživajte u prirodi i čitamo se!

Oznake: poklon, Grnjač, Knezgrad, vrata, Vojak

Sad sam vidio Učku, ali vidjela je i ona mene. Volim misliti da me zaljubljeno gledala kada sam se hitro penjao po njoj, gazeći prepreke koje su me pritiskale, padajući na trenutke u očaj, ali nadvladavajući sve što je naišlo. Makar, bilo je tu i ne baš ugodnih prizora. Krenimo redom, a to je nulta točka.

Medveja beach - lokalni šerifi piju pivo od ranog jutra na terasi zatvorenog kafića, a ja pozdravljam more i krećem

Osjećam potrebu da dam uvod i kontekst ovom pothvatu. Planinarska škola i naš izlet na Žbevnicu gdje smo učili čvorove, planinarili po noći (neki i više puta gore-dolje) te se družili uz rakiju i pivo. Pod okriljem noći i pomalo pripit(i), hodali smo od planinarske kuće do vrha Žbevnica kada sam ja, taknjen (ili kako bi rekao veliki učitelj Igor Mandić i ostali filozofi - pjan), postao previše društven te iznosio svojoj noćnoj planinarskoj bandi prijedloge da odemo jednom svi zajedno na Vojak. Možda sam ispadao jako naivan jer sam pozivao Pazinjane/Istrijane na pohod na njihovu lokalnu planinu, ali koliko sam čuo - mi, sjevernjaci i stranci, prošli smo i vidjeli više nego neki domaći planinari*. Tako sam ja, zelen još i nov, predložio, u pauzi od potezanja pelina iz flaše (nisu još bila corona vremena, dijelilo se sve), da idemo na Vojak od, zamislite, Poklona. Iskusniji kolega koji je vidljivo u kondiciji, a bavi se i penjanjem, nasmijao se i rekao: "Ako već idemo, onda idemo iz Medveje. Poklon - Vojak je prelagan."

I to je to. Ostalo je to ime visjeti u mojoj glavi. Kasnije smo čuli od vodiča i predavača u pl. školi da se uspon iz Medveje može računati kao kondicijski dokaz spremnosti za Alpe i neke ozbiljnije planine u Europi. Ruksak od dvadeset i pet kila i piči pa vidi od čega si napravljen. Ne moram Vam napominjati što se događalo u mojoj glavi.
Učka - Vojak, 5 sati ili zastrašivanje neprijatelja u kampu Medveja - odustani dok još možeš

Tabla kod ulaska u (pra)šumu i početak penjanja prema Lovranskoj Dragoj

Uspon je konstantan i uporan, ali ništa neizdrživo zasad i u ovoj mjeri. Ne znam za koliko sam došao u Lovransku Dragu, ali dan je bio idealan za planinarenje - oblaci su skrivali sunce, a i da ga je bilo, krošnje štite planinare na, rekao bih, većini staze.
Proučavanje karte kod Lovranske Drage. Tu negdje me prešao jedan trailer - to je, mislim, jedina osoba koja me jučer prešla na stazi

Zanimljive staze koje prolaze pokraj dvorišta i kuća

Ne znam kako im ide boćanje, ali klub imaju! A imaju i lijepi prostor za fešte tijekom i poslije utakmica

Nakon Lovranske Drage opet treba stiskati zube i upirati snage jer slijede vijugavi usponi. Bit ću sasvim iskren: nije pomoglo pijenje jakih piva prošlu noć, ali nije pomoglo ni to da sam osjetio potrebu izvršiti veliku nuždu. Prijatelj trailer mi je pričao kako tu nema mnogo pitanja i pogovora kad to negdje na stazi stisne, a ja dosad nisam imao s tim iskustva. No, evo i prvog "sranja" na planini, ali nije bilo tako lagano. Uska je staza, uspon je postojan, čovjek ne može naći mjesto kako bi se barem uz minimum ugode olakšao. Tako sam jedno vrijeme stiskao zube (i druge stvari) da bih konačno došao do zamračenog prašumskog dijela staze koja slijedi suhozide - lijepi prizori inače, ali meni su bile neke druge, hitnije stvari na pameti. Da se pogorša ionako gusta situacija, spušta se po stazi obitelj planinara, dječak svašta ispituje tatu, a on govori o genima zmija i drugih životinja. Vjerujem da je bila zanimljiva tema za razgovor, ali samo sam htio da NESTANU! Ostao sam sam i skočio u grmlje. Prijateljski savjet: uvijek, ali uvijek nosite sa sobom wc- papir i/ili maramice. Naoružan sam do zuba i konačno obavljam to.
Suhozid uz stazu, ovdje se mogu vidjeti vilenjački prizori

A ima ovdje i hobbita

Osjećam instantno olakšanje te pijem malo vode. Jučer sam bio, nakon dugo vremena, u situaciji gdje sam skoro odustao. Znam to po tome kada mi se počnu javljati misli i unutrašnji monolog: "Znam da će ti to teško pasti, ali treba i pametno je odustati dok znaš da nešto ne ide, dok nisi u stanju...". Međutim, ja sam itekako u stanju! Je li ovo drugo glas bolesne ambicije kako nas uče po školama? Možda! Moguće da sam ovdje, smeten hitnošću situacije i pukim uživanjem u prašumskom ambijentu praznih crijeva, profulao putokaz za Vojak preko Vrata te sam skrenuo za Malu Učku. Nisam pogrešio mnogo jer sam uskoro stigao do pl. skloništa Babino sklonište. Tu je i vidikovac Babin Grob s kojega se pružaju prekrasni pogledi. Sjeo sam na travu i gledao prema moru.
Ne seže pogled daleko, a i kameru na mobitelu bi možda malo trebalo očistiti - ipak se povlači te često vadi i sprema po džepovima, prljavim i znojnim rukama...

Čista uživancija nakon patnje, najgore je prošlo

Pogled na drugu stranu - vidi se moj cilj!

Nisam ovdje bio sam. Prvo me kod skloništa dočekao jedan hobbit (dječak koji je mogao imati 5 godina) i rekao da ovdje žive patuljci. Nakon dugog razdoblja tišine i pokoje psovke na račun vlastite gluposti, progovorio sam i baš mi je drago da su tema bili patuljci. Sviđa mi se komunikacija na toj određenoj nevinoj, za život zainteresiranoj i ne-razočaranoj razini - to je stanje uma koje bi svi mi, usprkos nedaćama i teškoćama koje pred nas baca život, trebali zadržati, sačuvati i naučiti kultivirati. Kucam na vrata skloništa, ali nema nikog kod kuće. Hobbit me prati i govori: "Ne možemo nutra". Veselim se kad iznad svoje glave vidim ključ koji je izvan vidokruga malog hobbita.

Kažem: "Sad ćemo to riješiti!"
Hobbit jako zainteresirano: "Imaš ključ???"
"Naravno da imam, svi ga imamo!"
Hobbit me zbunjeno, ali pun nade, gleda te mu dodajem ključ i puštam da otključa sklonište.

Ušao je pomalo oprezno u sklonište, ali ubrzo se zabavljao s pečatima i uprljao svoje radne rukavice. Naime, došao je ovdje s tatom koji popravlja sjenicu smještenu uz sklonište. Uobičajeno malo sklonište s jednim krevetom na kat. Tada krećem gore za Babin Grob gdje je skupina od četiri planinara. Dvije žene i dva muškarca žustro raspravljaju o crkvi, misama, molitvi i patološkoj poremećenosti nekog muškarca koji je ljubomoran na najmanju sitnicu i zato se razveo od svoje žene koja to nije mogla trpjeti. Moj, za vlastite ukuse, predruštveni mozak kalibriran je da dobro čuje ovakve stvari, potrebno je za brzo uklapanje u društvo i prijateljevanje sa strancima. A i nije da su šaputali. Jedan od planinara me pozdravlja, a dok su me žene vidjele, rekle su: "On je došao ovdje sam? Pa šta, on je samom sebi najbolje društvo." Ubrzo nastavljaju dalje svoje rasprave, kvareći savršen i spokojan pogled, a meni počinju faliti hobbiti i priče o patuljcima. Zanimljiviji su od ljudi i njihovih blebetanja.
Trčeći grabim, pronašavši novu snagu te razmišljajući o patuljcima i njihovoj ljubavi prema kopanju i ispijanju piva, prema Maloj Učki

Tu je veselo i sprema se fešta, ali ja nastavljam dalje. Na putokazu piše Vojak 1h 15min. Pamtim vrijeme. Tu postaje prometno te prolazim ljude po putu do vrha.
Evo me već na grudima gospođe Učke, pogled prema jugu

Zadnji strmi dio stišćem, sad nije vrijeme za usporavanje!

Dostižem svoj cilj - od mora do 1400 mnv - za tri sata i petnaest minuta. Od Male Učke do vrha dolazim za trideset i pet minuta

Pogled prema Rijeci, gradu koji teče

Zadovoljan sam. Sjedim ispod kule na Vojaku i jedem sendvič i kisele krastavce. Vjetar u kosi. No, treba se vratiti! Odlučujem se spustiti kroz Vrata, strmi spust/uspon u blizini Vojaka preko kojeg se ide za Lovran, Lovransku Dragu, ali ima i skretanja za pl. dom Poklon. Štapovi puno pomažu pri spuštanju.
Lazovi dvori usred šume - jako zanimljivo zdanje, a netko si uređuje i vrt

Slijedi druncanje po nizbrdici prilikom kojeg sam više puta poželio da sve ovo čim prije prođe jer me pomalo bole koljena. Ništa strašno, ali koljena najviše pate u biti prilikom spuštanja. No, jurim i gravitacija mi pomaže (ili koljenima odmaže, kako već gledate).
Zanimljivo zdanje dolje u Lovranskoj Dragoj. Čemu to služi?

Osjetio sam olakšanje dok sam se vratio u Medveju. Direktno sam krenuo prema moru, skinuo patike i čarape te umočio izmučene noge u more. Voda je jako hladna, ali pasalo je nakon prvotnog privikavanja. Bilo je ovo pomalo ekstremno iskustvo, ali ljubav prema planinarenju ne zna granice.
GPS trag

Prošao sam malo iznad 16 km. Medveja obavljena. Učka je predivna planina. Zadovoljno sam zaspao i probudio se. No, sanjarim već o drugim vrhuncima. Prokletstvo i blagoslov u jednom! Uživajte!

Oznake: medveja, Lovranska Draga, Mala Učka, Vojak, vrata