Započet ćemo ovaj zapis sa jučerašnjom fotografijom kad smo komotno automobilom došli do Ukotića i samo se spustili do jezera Butoniga na čijoj obali smo popili jednu Plavušu i jednu Neposlušnu od zadružne pivovare Brlog iz Zadra. Odlično craft pivo i k tome je domaće, hrvatsko!

Posjetio nas je jedan lokalni crni gnjurac, a nebom su tu i tamo preletjeli galebovi

Idemo na današnji dan. Vozimo se automobilom do naselja Šušnjevice (48 mnv) gdje parkiramo. Željeli smo planinariti Učkom, a da kod početne točke ostanemo unutar Istarske županije. Medveja kao testni uspon automatski nam je otpao, ali našli smo si nešto približno isto udaljeno. Pustit ćemo izohipse u ovom trenutku na miru, kada nam ukinu e-propusnice, uspon iz Medveje će također pasti. Do onda ćemo se igrati planinskih bandita koji ulaze u druge županije tamo gdje plavi anđeli (nisam ovaj termin iskoristio već jako dugo, možda još od razdoblja Plemena i srednjoškolskih izlazaka na Partizan u Varaždinu - zanemarite ovo) ne gledaju.
STOP znak je za one koji se plaše ovih brojki

Staza počinje prašumski, a Maja ubrzo počinje tražiti šparoge. Nema ih mnogo, ali one koje nalazi odmah gricka - nema tu baš neke nade da se te šparoge pojave doma na našim tanjurima. Ne prolazi puno vremena, a mi hodamo preko željezničke pruge i prašuma se pretvara u kamenjar.
Glupiranje na pruzi

Vrijeme je za jednu pitalicu! Nema nagrade jer mi zapravo ne znamo odgovor. Nagrada je sam odgovor... za nas. Što znače ove markacije? Maja kaže: Konji, a ja kažem da je Konzum zakupio ovaj dio staze do Male Učke i sad njegovi ljudi označavaju svoj teritorij. Napomena: sljedeća fotografija će snažno utjecati na Vaš odgovor

Ovo nisu divlji konjeki. Jedino ako se jedan od njih nije rodio sa zvoncem oko vrata

Budući da se moja suputnica (očito) boji i konja, a ne samo pasa koji nas često love po istarskim selima, sada je idealno vrijeme za ovo:

"Pod tvojim prozorom teče vodica
Napoj meni konja mila Majica
Ja ga ne napojim, ja se konja bojim,
Ja se konja bojim jer sam malena."
- prva strofa pjesme "Ja se konja bojim" od Hrašćanskih Čestitara

A sad jedno neprimjereno freudovsko objašnjenje (ispričavam se, trenutno čitam njegov "Uvod u psihoanalizu"):

Vodica koja teče pod prozorom zapravo su dragocjene tjelesne tekućine. Mladić koji pjeva ovu pjesmu izražava stav da joj je vrijeme da se uda, odnosno preda nekome, vrijeme je zrelosti. Međutim, ona se zaljubila u prokletog bećara.
On bi želio da ona napoji (vodicom) njegovog konja (muški spolni organ), ali ona ga se boji jer je malena (njezin spolni organ je malen i postoji strah da se javi bol). No, to je sve izgovor jer ona zapravo ne želi našeg nesretnog trubadura pod prozorom već želi bećara - a da ima njega, ne bi stvarno bilo bitno koliki je konj, dapače.

Vrućina nije toliki problem danas kao što je bio slučaj na izletu od Crne Punte do Skitače. Staza vijuga, a mi je uporno pratimo. Uspon je prihvatljiv, ali konstantan. Oni kojima je potreban ravni teren za odmor malo će na ovoj stazi predahnuti.
Naš cilj na vidiku koji izgleda blizu, ali i nije baš. Ipak, ovu fotografiju prilažem čisto da vidite kako staza ima mnogo uspona pa spustova koja, za netrenirane noge pogotovo, uzimaju svoj danak. Dobro je da su naše baždarene

Želio sam već na početku reći kako ću atmosferu pokušati čim manje dočarati riječima, a više fotografijama/slikama. Svi znamo onu: "Slika vrijedi tisuću riječi". Međutim, uz opasnost da sada povećam broj riječi u ovom zapisu, kako je to, filozofski govoreći, krajnje pogrešno! Slike govore tisuću riječi, da, Vama u Vašim glavama! No, slika je za komunikaciju određenog (specifičnog) značenja naprosto UŽASNA. Svatko će vidjeti ono što mu omogućuje njegovo dosadašnje iskustvo, njegov odgoj i obrazovanje. Mi smo ograničeni na ono što smo dosad vidjeli i što smo naviknuti vidjeti. Ako ja pišem putopis (ili bilo što drugo kad smo već kod toga), ja želim da vi to vidite mojim očima ili da, ukoliko ste na lokaciji već bili, usporedite svoje doživljaje s mojima (što je već zbog navike i inertnosti uma puno teže, bolje da ste "spoznajno" i iskustveno nevini što se tiče mjesta koje opisujem). Međutim, kako bi "vidjeli nešto mojim očima", riječima moram izraziti svoje iskustvo. Ergo, budući da ne možete vidjeti nešto mojim očima jer uvijek gledate svojima, trebaju mi riječi. Malo dobrih riječi vrijedi tisuću riječi, a i izaziva slike.
Opet riječi komuniciraju :P Do Male Učke nam treba otprilike dva sata i nešto sitno

Bili smo već više puta kod Male Učke, a ja se, okupan sunčevim zrakama, prisjećam kako sam baš ovdje prije nekog vremena dočekao svoju sestričnu (teoretski bratučedu) Vidu i njezinog momka Borisa (Slovenac nosi planine u krvi!) koji su prespavali na Sisolu i onda se drugi dan krenuli približavati Vojaku. Njihov put sam predložio i planirao ja, ali sam kasnije uvidio kakve sam greške učinio, ali je sve ispalo jako, jako dobro. Bilo je premalo vremena, a Učka nudi stvarno mnogo toga. Ništa što se ne bi moglo obići u dva do maksimalno tri dana, ali trideset kila na leđima usporava i otežava proces. Također, ono noćenje po hladnoći na Sisolu u šatoru... moji heroji!
Na usponu od Male Učke do Vojaka pogled bježi južno, a ima se i što za vidjeti

No, vratimo se malo na Malu Učku. Od Male Učke do najvišeg vrha Učke, Vojaka, slijedi prilično težak uspon. Ništa neizvedivo, naravno, ali teže. Rekao bih da je to kao naš (Ivanščica) Pionir, ali bez onog zadnjeg dijela do Pasarića kada se dočepate hrpta. Trebalo je Maju s nečim potkupiti jer nije baš bila voljna, nakon ovog silnog hodanja, dodatno se mučiti. Mah, neeeeeee! Moram priznati da nisam nikad vidio ženu koja bi toliko adekvatno pratila moje divlje hirove i manevre na planini, a to hiperaktivnom i bolesnom (prisjetite se bolesnih ambicija o kojima govore u planinarskim školama - ja sam za te bolesne ambicije i najveći doktor i najveći pacijent) planinaru stvarno mnogo znači. Odlučeno je da obaramo Vojak... i do kraja sljedećeg tjedna kupujem Maji slatkiše, kolače, sladolede, itd. Čovjek se snađe.
Raskršće pred grudima gospođe Učke - lako se ovdje izgubiti, odnosno lako je poludjeti od previše izbora, a ograničenog vremena te početne točke koja ujedno mora biti i završna kad si došao automobilom

Ako ste se pitali što su to grudi gospođe Učke - evo Vam odgovora. Velebne su!

Tu negdje počinje i opasnost od planinarskog corona partija, ali planinari drže distancu budući da su planine prostrane. Nije to nikad bilo natjecanje (barem ne u ovom angažmanu i uvjetima), ali prestižemo gospodu koja je krenula ispred nas. Primijetio sam to već na trailovima (iako mi rezultati nisu bajni, neka žalosna sredina u najboljem slučaju), ali kao da me uzbrdice potiču da grabim i ubrzavam pa u zadnje vrijeme i na "treninzima", trčanjima tijekom radnog dijela tjedna, pokušavam čim više trčati uzbrdo da dodatno potaknem tu svoju tendenciju koju je, vjerujem, razvila moja primarna fizička aktivnost, a to je planinarenje.
Pogled prema Rijeci, iako ima tu svašta lijepog za vidjeti

Mislim da su ovog smeđeg psa gazde razočarali jer je non stop jadan morao ići natrag "po njih". Bilo bi mu bolje s nama, ali mu nisam imao snage to reći

Evo nas nakon cca tri sata i petnaest minuta na vrhu Učke. Maja je zasjela poziciju s pogledom koju zovemo "Istra na dlanu", a ja sam se popeo (trčkarao sam, letio sam) po stepenicama na Vojakovu kulu. Tamo su se izrađivali selfiji i panorame, a ja sam opet okrenuo prema Rijeci (makar zapravo uvijek kad fotografiram u tom smjeru, zapravo hvatam Hahliće koji su mi u srcu). Također, nikad nisam shvatio koja je to fora doći na vrh planine i onda zapaliti cigaretu?




Nismo se dugo zadržali na vrhu. Spuštamo se oprezno niz grudi gospođe Učke, a onda počinje trčkaranje. Maja mi je rekla da ona trči da me dostigne, ali znam da su to njezine sposobnosti. Čovjek ne može, a da se uvijek iznova ne zaljubi. Spust je bio dugotrajan i, potpuno iskreno govoreći, pred kraj je bilo malo naporno. Podsjećalo me to sve na onaj naporan i dugotrajan spust s Hahlića do Podkilavca, ali to je bilo nakon što smo se popeli po Mudnoj Doli (odgovorno tvrdim da je to najteži uspon koji sam dosad učinio) s punim ruksacima za dva dana i onda još prije samog spuštanja obišli Obruč, Fratar i Suhi vrh.
Pogled na južni dio Učke i TE Plomin pri samom kraju našeg izleta

Na kraju zapisa prilažem i GPS trag današnjeg izleta. Nadam se da ste se i vi odmorili ovih dana i proveli slobodno vrijeme u prirodi!

Oznake: Šušnjevica, konji, Freud, Mala Učka, Vojak