Divlja strana Pazina

11.02.2019.

Već par dana imam priliku boraviti uz more, u okrilju drugog godišnjeg doba koje mi više odgovara nego ono koje trenutno vlada na Sjeveru. Pazin je dosad za mene bio samo gradić kroz koji prolazim na putu do Poreča, no potrebno je samo malo lutanja prirodom i slika se itekako mijenja.


Trebalo nam je jedno kraće vrijeme da nađemo parking za automobil (pažnja svima koji prate upute na stranici Istria Trails – parkiranje iza Spomen doma u Pazinu naplaćuje se i subotom od 7 do 14 sati). Međutim, u obližnjem kvartu u blizini župne crkve sv. Nikole možete naći par besplatnih parkirnih mjesta.

Turisti i posjetitelji Pazina koji žele vidjeti Pazinsku jamu često kreću u stranu suprotnu onoj kojom smo mi krenuli, ali to, dakako, mi u početku nismo znali. Naš plan bio je pratiti stazu M20 – Dibovljak i Beram iz Pazina. Put vodi prema i kroz naselje Rijavac gdje odmah u početku plijenimo mnogo pogleda u našoj nekonvencionalnoj planinarskoj opremi. No, uskoro nailazimo na par žena obučenih u sličnom stilu te se ja odlučujem pitati za upute do vrha Dibovljak (427 mnv). Izgleda da je ta crvenokosa gospođa bila vođa i koordinator volontera koji baš danas (9.2.2019.) čiste Pazinčicu zbog nedavne katastrofe koja se ovdje dogodila. Gospođa je mislila da smo im došli pomoći jer slično izgledamo kao i oni. Bilo je simpatično u svakom slučaju (a i u neko drugo vrijeme ne bi bilo tako daleko od istine jer smo Maja i ja često čistili okoliš i sudjelovali u raznim sličnim akcijama), ali ovaj put smo morali odbiti priliku za volonterski i plemeniti rad jer nas je čekalo istraživanje brežuljkaste okolice Pazina.

Uskoro prelazimo jedan od razlivenih odvojaka Pazinčice i počinje blago pentranje

Nakon toga slijedi jedan duži period hodanja po brežuljcima i konstantno kretanje na rasponu 350-430 mnv. Prošli smo jedan vidikovac koji je pružao pogled prema smjeru Pazina, ali zaklonjen jednim drugim brdašcem. Moram priznati da nismo shvatili kad smo točno prošli Dibovljak, ali taktički sat jasno je pokazivao da se krećemo oko 430 mnv što je visina ovog neuhvatljivog brda. Također, bit ću iskren i reći da je ovaj prvi dio puta prilično monoton. Jedino što nas je na trenutak zabavilo jest prizor ljudi koji su traktorom vukli drva iz šume, ali su zbog ogromne količine blata zagrezli i nisu se mogli pomaknuti. Ovo područje premreženo je stazama i svugdje su oznake pa je to za svaku pohvalu. Naši sjevernjački markacisti bi se mogli ugledati na ovu istarsku sistematičnost. Međutim, mnogi preferiraju neoznačenu divljinu pa ćemo to pustiti po strani.


Ako nas vidite, mahnite nam!

Više nisam siguran slijedimo li zacrtanu rutu, ali pratimo oznake za Beram. Uspinjemo se pa se opet spuštamo i tako jedno vrijeme dok mijenjamo smjer prema zapadu, a onda konačno put počinje ići južno i nada mi se vraća. Blata je bilo na bacanje, a sve je puno bara i „jezeraca“ koje vješto izbjegavamo. Postoji u planinarenju (ali i u bilo kojem drugom sportu ili re-kreaciji) onaj trenutak kad prisutna tjelesna muka prestane i tada ste spremni hodati satima te nijedna prepreka nije dovoljno velika da bi vas zaustavila. Pretpostavljam da je to ono što teoretičari (filozofije) sporta nazivaju „ulazak u zonu“.
Veliko razočaranje u šumi negdje po putu za, tada nam nepoznatu, Sv. Mariju na Škriljinah. Smeće tako ide dosta dalje niz padinu

Komentiram kako bih se ovdje sigurno okupao da je ljeto u punom zamahu

Ipak, najzanimljiviji dio našeg lutanja dolazi kad odjednom nailazimo na ograđeno groblje usred šume i puta. Mistična atmosfera pomalo je razbijena činjenicom da jedna starija gospođa čisti i uređuje jedan od grobova. Čudimo se koliko su grobovi uređeni, ali kasnije smo shvatili da je groblje u blizini Berama, ali i same ceste koja vodi u ili iz Pazina. Crkvica sv. Marije na Škriljinah je, pretpostavljamo kako i ime sugerira, izgrađena na kamenu.


Maja i ogromni čempres koji vjerojatno dostiže svoj propisani maksimum

Zadržimo se ipak malo na crkvici sv. Marije na Škriljinah koja je gotička crkva kojoj su na pročelje dodani trijem, lopica (nije li to sinonim za trijem?) i drveni tabulat. Zdanje je, kako i treba biti zbog vrebajućih barbara, zaključano te se po dogovoru može ući unutra. Ono što je pobudilo Majinu i moju, svakome na svoj način naravno, znatiželju jest ciklus kasnogotičkih fresaka koje se nalazi unutar crkve. Baš ovdje nalazi se najpoznatija istarska freska naziva „Ples mrtvaca“. O toj freski pak prenosim tekst s info table pred samom crkvom:

„Poučna onovremena slika smrti pred kojom smo svi jednaki i kojoj nitko ne može uteći, a koja je nastala nakon epidemije bubonske kuge. Uz rasplesane mrtvace, u tihoj povorci, prema otvorenom grobu koračaju papa, kardinal i biskup, kralj i kraljica, debeli krčmar, dijete, prosjak i vojnik kojemu niti čvrst oklop ne pomaže te na koncu, i trgovac koji ju ne uspijeva podmititi zlatnim dukatima. Ritam rasplesanim kosturima daje sama smrt svirajući u gajde.

Freske dovršava 1474. godine radionica majstora Vincenta iz Kastva, o čemu svjedoči i latinski natpis oslikan na južnom zidu. Iako je Vincent glavni slikar u crkvi sv. Marije na Škriljinah, na beramskim je freskama zastupljeno više autora.“

U razgovoru o neizbježnosti smrti koja dolazi po sve nas, Maja i ja, neuobičajeno veselo, krećemo dalje prema Beramu koji je odmah iza ugla. Beram izgleda nevjerojatno i jasno da je zbog obrambenih razloga nastao na ovom brežuljku.
Beram izdaleka (fotografirano s Gortanovog brijega – sljedeće točke našeg lutanja)

Beram je jedno od naselja s najdužim kontinuitetom naseljenosti u Istri. Ustanovljeno je da je ovdje postojalo naselje već u željezno doba. Beram je do današnjeg dana sačuvao zrakasti raspored ulica koji je ostatak od nekog pradavnog vremena. Možda je zanimljivo za spomenuti da je Beram bio jedan od najvažnijih centara srednjovjekovne glagoljaške pismenosti, a kod beramskih su popova glagoljaša dolazili na naukovanje đaci (žakani) iz velikog dijela Istre.
Njuškamo i malo oko župne crkve sv. Martina oko koje su danas parkirani automobili mještana

Izlazimo na beramska mala vrata

Sljedeća stanica prelaz je preko Gortanovog brijega. Maja nas svojim instinktom spašava i korigira moju divlju putanju koja bi nas odvela duboko u šumu. Drveće oko Berama izgleda bolesno i lišajevi su posvuda. Penjemo se na Gortanov brijeg puteljkom koji je s obje strane okovan kamenjem, a iza njega se prostire beskrajna šikara iz koje ptice izlijeću kako mi prolazimo.
Zaključili smo da nam se ovaj put sviđa više nego blato na početku puta

Nezaustavljivo se krećemo dalje te dolazimo do nečeg čega nema u opisu puta na web stranici Istria Trails. Zapravo, već duže vrijeme nema dosta toga na spomenutoj stranici što smo vidjeli, ali pretpostavljam da je to način trailera (oprostite mi prijatelji koji se žurite i ne obraćate pozornost na sve lijepe stvari koje vam klize kroz prste) koji samo trebaju grube upute, a ne pouku iz povijesti ili arhitekture. Priložit ću fotografiju pa možda netko odgonetne što smo to pronašli.


Još jedno potencijalno kupalište u svakom slučaju za one hrabrije

Pogled prema Učki

Opasno se spuštamo u udolinu, a jedna žena nam tipkanjem po mobitelu usred šume poručuje da smo se sigurno vratili u zagrljaj civilizacije.
Poruka toj istoj civilizaciji!

A sad konačno ono po što većina tromijih izletnika dolazi u Pazin: Pazinska jama! Prelazimo most na kojem ima nešto posjetitelja.
Pazinski most

Pazinski kanjon i posljedice katastrofe


Nakon toga slijedi pobjedonosno vraćanje u Pazin te uskoro saznajemo da smo se vratili na istu točko s koje smo krenuli.
Maja okida jednu profesionalnu fotografiju

Zapušteni dio Pazina

Kad retrospektivno razmišljam o ovom našem izletu, postaje mi sve jasnije da je ovo bilo čudnovato putovanje. Pred sam kraj puta nailazimo na plakat poziva na radnu akciju čišćenja potoka. Sad, na kraju našeg lutanja, saznali smo što se točno na početku događalo. Ukupno smo hodali skoro četiri sata i prošli četrnaest kilometara raznolikog terena. Međutim, nisu te brojke bitne već slika Pazina koja se u našim glavama itekako promijenila. Sad Vam mogu sa sigurnošću reći: usudite se istraživati! Idite u prirodu i lutajte. Nisu svi koji lutaju izgubljeni.

Oznake: Pazin, lutanja, sv. Marija na Škriljinah

Zaboravi točku B

23.06.2018.

Teško mi je započinjati pisanje s riječima pokore što zanemarujem planine i prirodu općenito, ali stvarima se mora pogledati u oči. Zadnji put smo braća Sokoli i ja bili trčali od Čeva do Grebengrada - bila je to Majina ideja. Naravno da nisam trčao ni približno onoliko koliko sam trebao, ali budući da sam u zadnje vrijeme sve više medvjed, a sve manje divokoza, to nikoga ne treba čuditi. Moji prijatelji planinari sve se više pretvaraju u trailere i trkače, a ja ostajem vjeran oldschool planinarenju pa tako pomalo, ali sigurno, ostajem sam.

Ovu tablu već dugo nitko nije postavio natrag na njezino mjesto. Zelenilo oko nje raste, ali srećom je još uvijek vidljiva i funkcionalna

Danas smo se Maja i ja relativno kasno (oko 10:00) uputili do popularne Lujčekove hiže koju posjećuju više izletnici i udolinari željni roštilja i alkohola, a sve manje planinari. Ukoliko ne vjerujete, zavirite u njihovu mršavu upisnu knjigu. Naša zamišljena destinacija bila je utvrda Milengrad i natrag. Išli smo već ovim putem, a zadnji put zajedno kad smo obišli vrh Pokojec (ili smo tako mislili), našli Pisane pećine i onda produžili "u šetnju" do Milengrada. Sjećam se da je Maja bila tog dana stvarno ljuta jer smo na kraju ostali bez vode, a ona je također i nezgodno pala te natukla koljeno.


Ovog puta smo se na početku naše rute zapričali o filozofiji odgoja, Rousseauu, seljačićima i gospodičićima te koja je vjerojatnost da će jedni ili drugi napraviti kaos i razbiti nešto. Da ne bi sad ulazili u samu teoriju, s tolikim smo žarom pričali o toj osjetljivoj tematici da smo, izgleda, promašili pravi put. Kako sam sve više anarhistički nastrojen kad kročimo planinarskim putevima, rekao sam Maji da se opusti i da sigurno nećemo zalutati. Već otprilike vidite kud ide ova priča, zar ne?
Čudne (stare) oznake boga planine kako sve dublje zalazimo u šumu, a nebo iznad nas, u trenucima kad nam je vidljivo, ljuti se i oblači

Ako sam iskren, meni uopće ne treba ljuto nebo da bih shvatio da se igram s vatrom i da bi se možda bilo bolje vratiti. Oblaci na Majinom licu postali su itekako vidljivi te je uskoro teret odgovornosti za lutanje pao na moja leđa (a na čija bi?). Nisu uvijek sve stvari u vezama idealne, naravno. I Maja i ja volimo prirodu, ali njoj se pali alarm dok napravimo prvi korak izvan označene rute, a moji divlji instinkti tek onda prorade. Sreli smo jednog gljivara koji nije bio toliko začuđen što nas vidi izvan planinarske staze. Vrludali smo uokolo, a ja sam pokušavao korigirati putanju i vratiti nas na označenu stazu kako bi se Maja malo smirila. Na kraju smo učinili baš to, ali odlučili se vratiti natrag u smjeru Lujčekove hiže jer nebo stvarno nije izgledalo povoljno.
Znate kako se ono kaže kad netko nešto nagađa: "A možda su u šumi?"? Ovaj puta je ta rečenica dobila novi smisao

No, lekcija koju sam danas naučio ide u jednom sasvim drugom smjeru. Naime, svaki put kad idemo na planinarske rute, koliko god bile kratke, dogovaramo se, direktno ili indirektno, koji će biti naš cilj. Ako netko kaže Konj ili Pionir ili možda mu bude u trenutku slabo pa spomene Struju, svi već znamo da ćemo završiti na vrhu Ivanščice. Ukoliko kažete Milengrad nama to odmah znači da ćemo od Lujčekove hiže marširati do te stare gradine. Dakle, većinom je točka A implicitna kad jednom odredimo točku B. Uspješnost nekog planinarenja se onda računa po tome jesmo li došli do točke B ili nismo, a onda kasnije, u duhu natjecateljstva kakvo se i priliči našem društvu, i koliko nam je točno vremena trebalo to jest koliko smo bili efikasni u našim naporima da dosegnemo točku B. No, što se događa kad točke B nema ili usred samog puta postane jasno da do nje nećemo doći?Šumsko konačište

Tek onda zapravo postaje sam proces hodanja i uživanja u prirodi bitan. To je poenta onog kad se kaže: "Putovanje je bitnije od samog pristizanja na cilj"! Hodali smo tako šumom koju još nikad nismo obišli, sve je izgledalo nepoznato i novo, a teret da moram nekog dovesti do neke proklete točke B naprosto je nestao iz mojih misli. Uz opasnost da postanem mističan, počeo sam osjećati kako postajem svoj lagani korak koji polako, ali sigurno kroči kroz planinu. Čuo sam pjev ptica, nikakvo pivo i vražji sir s vrhnjem mi nisu trovali moje iskustvo. Znao sam da toga ovdje nema, nisam znao gdje sam i osjećao sam se odlično. Mislim da se i Maja negdje u procesu prestala ljutiti.
Mi dolazimo sa staze za Ham, lijevo je put za Seljanec i daleki Vagon, a desno je voda i put za Lujčekovu hižu

Natrag kod gospona Lujčeka

Začudio sam se, ali nisam se uopće trebao kad smo se odjednom pojavili s druge, neočekivane strane planine. Rekao bih Vam koliko smo prehodali, ali ostavio sam taktički sat kod kuće. Dao bih Vam i GPS trag rute, ali i ta je mogućnost ostala u ladici ormara. Nadam se da su svi svjesni da se iskustvo planinarenja, unatoč trudu i mnogim pokušajima, ne može i ne mora kvantificirati. Svejedno, ovakvo istinsko iskustvo može se iskusiti u vašoj obližnjoj šumi - bolje tamo da čak i oni najplašljiviji budu sigurni i znaju da se neće izgubiti i da se neće ništa loše dogoditi. Zaboravite kud idete i pustite noge da rade za vas, osjetila na maksimalno i punjenje baterija. Mislim da svi, potajno ili otvoreno, iz tog razloga zalazimo u prirodu.
Autoshow kod Lujčeka

Malo uobičajenih prizora

"Lavić na putu za planine" - autorica: Maja Sokol

Uživajte u prirodi i zaboravite točku B!

Oznake: Ham Pokojec, Lujček, Milengrad, lutanja

<< Arhiva >>