Marketing
Divlja strana Pazina
Već par dana imam priliku boraviti uz more, u okrilju drugog godišnjeg doba koje mi više odgovara nego ono koje trenutno vlada na Sjeveru. Pazin je dosad za mene bio samo gradić kroz koji prolazim na putu do Poreča, no potrebno je samo malo lutanja prirodom i slika se itekako mijenja.
Trebalo nam je jedno kraće vrijeme da nađemo parking za automobil (pažnja svima koji prate upute na stranici Istria Trails – parkiranje iza Spomen doma u Pazinu naplaćuje se i subotom od 7 do 14 sati). Međutim, u obližnjem kvartu u blizini župne crkve sv. Nikole možete naći par besplatnih parkirnih mjesta.
Turisti i posjetitelji Pazina koji žele vidjeti Pazinsku jamu često kreću u stranu suprotnu onoj kojom smo mi krenuli, ali to, dakako, mi u početku nismo znali. Naš plan bio je pratiti stazu M20 – Dibovljak i Beram iz Pazina. Put vodi prema i kroz naselje Rijavac gdje odmah u početku plijenimo mnogo pogleda u našoj nekonvencionalnoj planinarskoj opremi. No, uskoro nailazimo na par žena obučenih u sličnom stilu te se ja odlučujem pitati za upute do vrha Dibovljak (427 mnv). Izgleda da je ta crvenokosa gospođa bila vođa i koordinator volontera koji baš danas (9.2.2019.) čiste Pazinčicu zbog nedavne katastrofe koja se ovdje dogodila. Gospođa je mislila da smo im došli pomoći jer slično izgledamo kao i oni. Bilo je simpatično u svakom slučaju (a i u neko drugo vrijeme ne bi bilo tako daleko od istine jer smo Maja i ja često čistili okoliš i sudjelovali u raznim sličnim akcijama), ali ovaj put smo morali odbiti priliku za volonterski i plemeniti rad jer nas je čekalo istraživanje brežuljkaste okolice Pazina.
Nakon toga slijedi jedan duži period hodanja po brežuljcima i konstantno kretanje na rasponu 350-430 mnv. Prošli smo jedan vidikovac koji je pružao pogled prema smjeru Pazina, ali zaklonjen jednim drugim brdašcem. Moram priznati da nismo shvatili kad smo točno prošli Dibovljak, ali taktički sat jasno je pokazivao da se krećemo oko 430 mnv što je visina ovog neuhvatljivog brda. Također, bit ću iskren i reći da je ovaj prvi dio puta prilično monoton. Jedino što nas je na trenutak zabavilo jest prizor ljudi koji su traktorom vukli drva iz šume, ali su zbog ogromne količine blata zagrezli i nisu se mogli pomaknuti. Ovo područje premreženo je stazama i svugdje su oznake pa je to za svaku pohvalu. Naši sjevernjački markacisti bi se mogli ugledati na ovu istarsku sistematičnost. Međutim, mnogi preferiraju neoznačenu divljinu pa ćemo to pustiti po strani.
Više nisam siguran slijedimo li zacrtanu rutu, ali pratimo oznake za Beram. Uspinjemo se pa se opet spuštamo i tako jedno vrijeme dok mijenjamo smjer prema zapadu, a onda konačno put počinje ići južno i nada mi se vraća. Blata je bilo na bacanje, a sve je puno bara i „jezeraca“ koje vješto izbjegavamo. Postoji u planinarenju (ali i u bilo kojem drugom sportu ili re-kreaciji) onaj trenutak kad prisutna tjelesna muka prestane i tada ste spremni hodati satima te nijedna prepreka nije dovoljno velika da bi vas zaustavila. Pretpostavljam da je to ono što teoretičari (filozofije) sporta nazivaju „ulazak u zonu“.
Ipak, najzanimljiviji dio našeg lutanja dolazi kad odjednom nailazimo na ograđeno groblje usred šume i puta. Mistična atmosfera pomalo je razbijena činjenicom da jedna starija gospođa čisti i uređuje jedan od grobova. Čudimo se koliko su grobovi uređeni, ali kasnije smo shvatili da je groblje u blizini Berama, ali i same ceste koja vodi u ili iz Pazina. Crkvica sv. Marije na Škriljinah je, pretpostavljamo kako i ime sugerira, izgrađena na kamenu.
Zadržimo se ipak malo na crkvici sv. Marije na Škriljinah koja je gotička crkva kojoj su na pročelje dodani trijem, lopica (nije li to sinonim za trijem?) i drveni tabulat. Zdanje je, kako i treba biti zbog vrebajućih barbara, zaključano te se po dogovoru može ući unutra. Ono što je pobudilo Majinu i moju, svakome na svoj način naravno, znatiželju jest ciklus kasnogotičkih fresaka koje se nalazi unutar crkve. Baš ovdje nalazi se najpoznatija istarska freska naziva „Ples mrtvaca“. O toj freski pak prenosim tekst s info table pred samom crkvom:
„Poučna onovremena slika smrti pred kojom smo svi jednaki i kojoj nitko ne može uteći, a koja je nastala nakon epidemije bubonske kuge. Uz rasplesane mrtvace, u tihoj povorci, prema otvorenom grobu koračaju papa, kardinal i biskup, kralj i kraljica, debeli krčmar, dijete, prosjak i vojnik kojemu niti čvrst oklop ne pomaže te na koncu, i trgovac koji ju ne uspijeva podmititi zlatnim dukatima. Ritam rasplesanim kosturima daje sama smrt svirajući u gajde.
Freske dovršava 1474. godine radionica majstora Vincenta iz Kastva, o čemu svjedoči i latinski natpis oslikan na južnom zidu. Iako je Vincent glavni slikar u crkvi sv. Marije na Škriljinah, na beramskim je freskama zastupljeno više autora.“
U razgovoru o neizbježnosti smrti koja dolazi po sve nas, Maja i ja, neuobičajeno veselo, krećemo dalje prema Beramu koji je odmah iza ugla. Beram izgleda nevjerojatno i jasno da je zbog obrambenih razloga nastao na ovom brežuljku.
Beram je jedno od naselja s najdužim kontinuitetom naseljenosti u Istri. Ustanovljeno je da je ovdje postojalo naselje već u željezno doba. Beram je do današnjeg dana sačuvao zrakasti raspored ulica koji je ostatak od nekog pradavnog vremena. Možda je zanimljivo za spomenuti da je Beram bio jedan od najvažnijih centara srednjovjekovne glagoljaške pismenosti, a kod beramskih su popova glagoljaša dolazili na naukovanje đaci (žakani) iz velikog dijela Istre.
Sljedeća stanica prelaz je preko Gortanovog brijega. Maja nas svojim instinktom spašava i korigira moju divlju putanju koja bi nas odvela duboko u šumu. Drveće oko Berama izgleda bolesno i lišajevi su posvuda. Penjemo se na Gortanov brijeg puteljkom koji je s obje strane okovan kamenjem, a iza njega se prostire beskrajna šikara iz koje ptice izlijeću kako mi prolazimo.
Nezaustavljivo se krećemo dalje te dolazimo do nečeg čega nema u opisu puta na web stranici Istria Trails. Zapravo, već duže vrijeme nema dosta toga na spomenutoj stranici što smo vidjeli, ali pretpostavljam da je to način trailera (oprostite mi prijatelji koji se žurite i ne obraćate pozornost na sve lijepe stvari koje vam klize kroz prste) koji samo trebaju grube upute, a ne pouku iz povijesti ili arhitekture. Priložit ću fotografiju pa možda netko odgonetne što smo to pronašli.
Opasno se spuštamo u udolinu, a jedna žena nam tipkanjem po mobitelu usred šume poručuje da smo se sigurno vratili u zagrljaj civilizacije.
A sad konačno ono po što većina tromijih izletnika dolazi u Pazin: Pazinska jama! Prelazimo most na kojem ima nešto posjetitelja.
Nakon toga slijedi pobjedonosno vraćanje u Pazin te uskoro saznajemo da smo se vratili na istu točko s koje smo krenuli.
Kad retrospektivno razmišljam o ovom našem izletu, postaje mi sve jasnije da je ovo bilo čudnovato putovanje. Pred sam kraj puta nailazimo na plakat poziva na radnu akciju čišćenja potoka. Sad, na kraju našeg lutanja, saznali smo što se točno na početku događalo. Ukupno smo hodali skoro četiri sata i prošli četrnaest kilometara raznolikog terena. Međutim, nisu te brojke bitne već slika Pazina koja se u našim glavama itekako promijenila. Sad Vam mogu sa sigurnošću reći: usudite se istraživati! Idite u prirodu i lutajte. Nisu svi koji lutaju izgubljeni.
Post je objavljen 11.02.2019. u 12:05 sati.