Ljubitelji brežuljaka mogu zaista uživati u Pazinu. Grad koji se našao u samom srcu Istre ima malo hladniju klimu nego primorski gradovi. To znači da se po ljetnim vrućinama može dobro spavati, ali treba malo hrabrosti za pregrmjeti zimu. No, jednom sjevernjaku to ne bi trebao biti problem. Danas, na ovaj prekrasan sunčani dan, odlučio sam konačno doći do repetitora kojeg gledam na brijegu ispod i pokraj kojeg prolazi Istarski ipsilon, dio kraj Pazina na kojem su trenutno i radovi. To je neka druga tematika, ali u Pazinu se zbog boravka radnika na ipsilonu teže pronalaze stanovi za iznajmiti, a ako ih i ima, vlasnici su voljniji iznajmiti radnicima (nego npr. paru) jer njima mogu više naplatiti. Brijeg o kojem govorim naziva se Velanov brijeg.

Ne jedite moto kekse na stazi!

Uskoro izlazim iz grada, penjem se uz Dršćevku te dolazim pod nadvožnjak gdje su radnici baš bili na pauzi. Ignoriraju me. Paše mi to. Znak iznad nalazi se na neoznačenoj stazi koja vodi do repetitora, a čini mi se da je to staza za planinske/ekstremne bicikliste. Zaista, često po centru Pazina viđam dječake na opasnim biciklima, a na glavama kacige koje im inače ne bi trebale za normalnu* vožnju. Sjetio sam se pustinjaka Jelenka te Pustog Lobora i onih motorista iz Austro-Hrvatske. Mislim da njih ovaj znak ne bi zaustavio. Razrovali bi dječacima stazu koju je trebalo, naravno, i napraviti te prilagoditi. Neki žele takvu vrstu turizma dovesti u Pazin, a na sjednicama ceha ugostitelja priča se da Pazin malo "šepesa" za gradovima uz more ili: "Pazinu treba pomoć". Lagao bih kad bih rekao da ne znam što to točno oni misle, ali pitanje je jesu li svi oni svjesni posljedica totalnog turističkog eksponiranja ovog predivnog kraja?
Ni deset minuta nakon prolaska ispod nadvožnjaka i gradilišta, već sam kod svojeg cilja - repetitor na Velanovom brijegu

Navodno da i Pazinjani mogu popiti, a u vina (malvazija) namaču i svoj poznati pazinski cukerančić

Kupalište (za žabe) na vrhu Velanovog brijega - *klik* za povećanje fotografija

Budući da nisam znao koju stazu dalje slijediti (to je poenta tih lutanja), krenuo sam po asfaltnoj cesti. U pravilu, želim na ovakvim osobnim ekspedicijama završiti u šumi pa si te puteve ostavljam za sam kraj, nakon što malo izvidim situaciju, ali u biti je sve jako instinktivno i bez konzultacija karata, mapa ili bilo čega sličnog. Nadao sam se da će se otvoriti i pogled prema Učki što se na kraju i dogodilo.
U oblacima je i skriva svoje lice od mene

Još malo slijedim asfalt koji vijuga jugozapadno prema selu Bertoši. Prolazim ograđeni vrh koji me iz daljine jako podsjeća na... kombinaciju kuće od Teletubbiesa i Bilbov Bag End. Fotografije nemam jer je iz blizine izgledalo puno normalnije i dosadnije. Mašta radi na daljinu i to mi se sviđa. Uskoro se moram vratiti svojem šumskom putu kod repetitora jer ne želim hodati po asfaltu. Tu me dočekuju dva četveronožna stražara od kojih manji puno više laje, ali povlači se dok prolazim. Dok drugi, također ne puno veći, počinje mahnito lajati tek dok sam blizu i čak pokazuje zube. U jednom trenutku sam samo malo čvršće stisnuo štap za hodanje i dao svom (ne)prijatelju jasno do znanja da ga imam. Pustio me proći, ali je stvarno opasno pokazivao zube. Pomislio sam kako Prijatelji životinja, slične udruge te skloništa za pse uvijek ističu kako se psa ne smije držati na lancu, ali s druge strane, onda ga se mora držati u ograđenom prostoru jer bi ovakvi susreti mogli puno kobnije završiti. Zapravo, čini se da bi prolaznika ovakvi psi prije napali nego divlje životinje koje, u pravilu, bježe od čovjeka.
Nažalost, evo i na Velanovom brijegu ovakvih prizora

Puno bolje od asfalta, zar ne?

No, uskoro postajem ja taj koji reži i pokazuje zube jer se moj zeleni put vraća bliže civilizaciji i našim izmišljotinama. Zapravo, u daljini non stop čujem bušilice i ostale strojeve. Naravno, nije ovo nikakva divljina. Asfaltne žile naše Istre šire se dok njezino zeleno srce postaje sve manje zeleno.
Kao divlja zvijer, gledam iz šumarka što ta čudna dvonožna, uspravna vrsta tamo dolje radi?!

A kao što obično divlje zvijeri i rade, prelazim ipsilon na divlje. To zna završiti kobno za zvijeri, ali ja sam živ i čitav.

Gore se radi punom parom, a ja prolazim ispod, nečujno i zabrinuto.

Vijugam ispod nadvožnjaka improviziranom makadamskom stazom. Nemam puno opcija jer se šumski put nastavlja nikuda. Krećem asfaltnom cestom dolje prema Pazinu.
Ovaj put prelazim legalno, ali je svejedno opasno

Pazinska nostalgija

Ne da mi vrag mira pa opet vrludam i napuštam asfalt prvom prilikom, a ona se ukazuje odmah nakon pružnog prelaza. Znao sam da ću doći opet iznad Dršćevke, ali staza je naglo prestala. Odlučio sam se sam probiti do nekog vidika prema Pazinu kojeg sam cijelim putem, još i s Velanovog brijega, željno iščekivao. Nakon probijanja kroz trnje i granje, shvatio sam da se nalazim na ogromnom kamenu iznad pazinskog Lidla. Konačno prilika za fotografiranje.
Nešto je šuškalo u grmlju, a to nisam bio ja. Nije mi do kraja bilo svejedno, ali sam znao da mi u ovom kaosu isprepletenosti i kombinaciji pruge, cesta i bučnih radova na ipsilonu, neće neka velika zvjerka iskočiti na put.

Naš Pazin - *klik* na fotografije za povećanje

Pazinska panorama

Trebalo se sad samo probiti dolje u nečiji voćnjak/dvorište, a to sam uskoro uspio učiniti. Ubrzano se spuštam na ovu udolinarsku nadmorsku visinu te srećem sugrađane na ulici. Sunčani je dan pa u parku ima dosta djece s roditeljima. Iz kafića u centru Pazina, odmah pokraj/u parku, gleda čudno u mene i moj hodački štap jedan čovjek koji pije Tomislava iz originalne Tomislav čaše. Pomislio sam kako već dugo nisam popio jakog črnog Tomu. Možda i bolje jer po tom jakom pivu čovjek bi lako mogao postati otmičar djevojaka i odvoditi ih u svoj dvorac. Budući da stanujem u kaštelu imam sve uvjete... da, bolje ne to piti! Ne sad barem.
Centar Pazina i fotografije iz koje shvaćam da mi ljudi uvijek nekako bježe iz kadra. Inače je bilo baš veselo i gužvovito (za pazinske standarde)

Nadam se da i Vi uživate u suncu, a za kraj prilažem GPS trag svog današnjeg lutanja. Ako će vrijeme dopustiti, sutra bih mogao obići Lindar. No, o tome nekom drugom prilikom.
Pozdrav svima!

Oznake: Velanov brijeg, Pazin, lutanja

Već dugo znam da sam najsretniji, da se nešto iskonsko i staro* probudi u meni kad sam u šumi, na planinama. No, otkad sam počeo "skupljati" planinarske karte područja po kojima planinarimo - prvo zbog čisto praktičnih razloga, a onda su te karte nekako dobile i, ajmo reći, kolekcionarsku vrijednost - shvatio sam da uživam i u planiranju planinarskih pohoda! Možda ne bi vjerovali, ali tako mogu proći sati, a ja i dalje buljim u te karte, čitam tuđa iskustva na Internetu, čitam priručnike, itd. Zeleni vir i Vražji prolaz već su jedno vrijeme u planu, a sad se ukazala idealna prilika. Subota je bila kao stvorena za uživanje na otvorenom.

Patrola nas odmah na početku dočekuje na kraju Skrada i kao da mi kaže: "vraćaj se, VEĆ si zalutao." Ja to nisam, naravno, shvatio.

Malo smo krenuli predaleko po Skradu, ali smo se okrenuli natrag i upitali hodače uz cestu gdje je točno željeznička stanica u Skradu. Uskoro parkiramo automobil na pravom mjestu, ruksake na leđa te prelazimo prugu i evo nas na označenoj planinarskoj stazi.
Planinarska karta ovog područja iz 1934. godine koja se nalazi na zidu željezničke stanice Skrad

Iako te informacije možete lako pronaći na Internetu (odsad i ovdje), od željezničke stanice ide zavojito i ponegdje oštro spuštanje dolje prema izvoru i slapu Zeleni vir (302 mnv). Tu je bila 1921. godine izgrađena i prva hidrocentrala u Gorskom kotaru. Budući da se vremenske prilike (i klima?!?) mijenjaju i miješaju, u ovo vrijeme, ali i svako drugo, hodajte s oprezom prilikom spuštanja kroz šumu do Zelenog vira. Dogodilo se jučer baš da sam se uspio poskliznuti na najnevjerojatnijem mjestu i to dosta blizu početka spuštanja. Planinari to već jako dobro znaju, ali lišće skriva kamenje; razgažene staze (ono dok vidite da se već netko poskliznuo) također predstavljaju opasnost. Čistim malo jaknu i ruksak te krećemo dalje.
Šumski Buržuj... ovaj, Božur koji nam očito daje do znanja da dolazi proljeće. Evo tog boga iz grčke mitologije koji je trebao postati cvijet da bi preživio

Zahtjevnost je izletnička na ovoj spuštajućoj stazici do Zelenog vira

Ovo je ujedno i poučna staza pa usput možete čitati o geomorfološkoj složenosti ovog područja, životinjama koje su ovdje i na sličnim područjima živjele tijekom daleke prošlosti, ali i o ljekovitom bilju koje se može naći u našim šumama: obični stolisnik, suličasti trputac, velebilje (Atropa bella-donna L.), mirisna lazarkinja, rosopas, rupičasta pljuskavica i crijemuž. Prisjećam se da su mi jednom Majini roditelji pričali o biljkama koje se koriste u pučkoj* medicini. Tako sam već čuo o rosopasu i stolisniku, ali bih li ih znao prepoznati da naiđem na njih u šumi? Prilično sigurno ne.

Prvo nam pažnju zaokuplja slap Curak, a onda i jezerce po čijoj smaragdno-zelenoj boji je ovo mjesto i dobilo svoje ime - *klik* na fotografije kako bi ih povećali



Zanimljiv pogled pruža se iz "unutrašnjosti"

Priroda crta zanimljive linije koje se čudesno spajaju, a život se prilagođava i raste u svim stranama

Odvajamo se od ovog čarobnog mjesta i spuštamo dolje prema izletištu Zeleni vir, izletničkoj kući koja je inače, pretpostavljamo, prepunjena. Sada ima par ljudi koji nam dolaze ususret, ali čini se da smo jedini koji su došli direktno iz Skrada. Automobilom se može doći sve do izletišta i munjare Zeleni vir, ali ako volite hodati kroz šumu, preporučujemo ovu opciju iz Skrada.
Majmuniranje na suncu kod izletišta Zeleni vir

Konačno dolazi vrijeme da vidimo taj famozni Vražji prolaz koji me, naravno, puno više vukao ovdje nego Zeleni vir. Mladić koji prodaje karte na ulazu u Vražji prolaz (što smatramo apsurdnim) rekao je da bi bilo najbolje da se vratimo natrag ovdje pa onda gore za Zeleni vir. Divokoze ponekad znaju bacati kamenje po glavama prolaznika i na mjestima treba biti oprezan jer je skliski teren. U redu, on nije znao otkud dolazimo, a očito ni po izgledu nije mogao prepoznati određeni broj "utakmica u našim nogama". Uistinu, ljudi koje smo prije i naknadno sreli, a bilo ih je malo, izgledali su kao da su došli malo protegnuti noge. Čisto da znate, čak i ako radite turu "od Skrada do Skrada" nećete se nešto posebno nahodati. Mislim da ovdje i leži klica moje pogrešne procjene koja nas je dočekala nakon Muževe hižice, ali ajmo redom. Zanimljivo napravljeni put kroz Vražji prolaz. Trebalo je to zamisliti i konstruirati, a prisjećam se i onog dečka koji zadnji put nije htio do utvrde Črni Kal zbog mostića ispod kojeg je ponor. Njemu bi i ovdje zasigurno bilo jako zabavno...

Još jedan božur koji izgleda kao da na "dlanu" drži jaglace

Malo uspona i dolazimo do Muževe hižice (320 mnv) - cijela špilja duga je 120 metara, ali mi ulazimo samo u drugu dvoranu i, bez čeone lampe kao nevaljalci iz planinarske škole, osvjetljavamo si put mobitelom

Fotografija kamena koji smo našli po putu... ne, to je samo fotografija izlaza iz Muževe hiže. Ovo je pogled koji imaju zvijeri kad vrebaju

A onda slijedi dio gdje ja opet radim ono što radim manje-više uvijek, a to je učenje putem pogrešaka :) U igri su bile razne okolnosti, a jedna od njih je bila i zbunjujuća izjava mladića koji prodaje karte kako nam kružnom stazom do Skrada treba 3 sata. "To vam je 3 sata hoda..." - jel to znači sveukupno ili od ove točke? Pitanje koje je izostalo. Još jedan razlog zašto trebate uvijek imati pitanja i podpitanja jer dosta informacija koje vam drugi daju nemaju smisla ako ih ne stavljate u kontekst. Druga je bila i to što ja imam, kako smo saznali zadnji put na predavanju planinarske škole, tzv. bolesne ambicije. Radi se o tome da želite uvijek više i još, privlače vas kolosalne rute i želite spajati sve kružno, spavati po domovima, skloništima, rupama, hodati po 8 sati i više dnevno... Ne znam, iskreno? Meni je to kompliment.

Ukratko, moj apetit me naveo da pomislim kako te rute (jedna od njih je ova) jednostavno MORAJU biti (fizički) duže kad je ljudima trebalo 3 sata samo da obiđu Zeleni vir i Vražji prolaz. Možda su to te bolesne ambicije, ali možda je to i naš malo brži tempo koji se sigurno poboljšao jer u zadnje vrijeme puno hodamo (+ moj trening program za nadolazeći trail koji se sastoji od trčanja +/- 6 km svaki (radni) dan po brežuljkastoj okolici Pazina). Tako smo mi, umjesto skrenuvši natrag za Skrad, nastavili stazom koja bi nas na kraju dovela do izvora Kupice. Maja je bila ljuta, ali napravili smo korekciju puta, to jest vratili se natrag i sve je bilo pod kontrolom. Po putu gore do Skrada prošli smo pokraj promatrališta ptica čija su vrata bila razvaljena. Uskoro smo prvi put doživjeli i da sa planinarske staze čujemo huk lokomotive - to nam je ujedno bio i znak da smo natrag u Skradu.
Nije Alan Čaplar kriv što sam previše (samo)živ! Ljudi, savjetujte se s priručnicima i budite oprezni

Mala pauza kod željezničke stanice gdje jedemo sendviče, a onda preparkiravamo automobil kod motela i benzinske postaje (van funkcije) u centru Skrada. Već s te pozicije možete na brežuljku vidjeti crkvu pokraj koje je groblje. Tu sad imate više opcija jer planinarske rute vode niz barem dvije ulice. Mi smo krenuli prema izvoru rijeke Dobre, a nakon toga, iako markacije u jednom trenutku nestanu (na što i Alan Čaplar upozorava), slijedite samo ulicu uzbrdo i oznake će se uskoro opet ponoviti. Dalje se samo pobožno držite oznaka i trebali bi nakon uspinjanja po upornoj stazi doći do platoa i Skradskoga vrha.
Travnata zaravan i kapela Marijina uznesenja

Kod Rudetove bajte (1038 mnv) gdje se putnici mogu odmoriti. Netko je popio svo biogorivo te će vas nutra dočekati samo prazne boce. Moglo bi se možda i prespavati ovdje, ali samo za toplijeg vremena budući da nema načina kako ovu bajtu ugrijati

Pri povratku u Skrad idemo preko vidikovca Perić (gdje srećemo Skradinjane s pivama, a jedan od njih je do ovdje dovukao i bicikl). Tu kod Perića gledamo skoro zalazak sunca i divimo se Gorskom kotaru koji nas uvijek iznova zadivi. Spuštamo se opet po nekonvencionalnom putu jer u jednom trenutku gubimo planinarske oznake. Zaista je Skrad dobro srastao s planinom jer je i nogometno igralište na jednom proplanku, niže prema Skradu. Nema tu uopće nikakve sumnje, toplo svima preporučam ovo mjesto, ali i cijeli Gorski kotar. Nećete požaliti!
Kod Perića nailazimo i na mnogo običnog vrijeska (Calluna vulgaris)

Meditacije nad Skradom za lijepi i mirni završetak dana

Oznake: Gorski Kotar, Skrad, Zeleni vir, Vražji prolaz, Muževa hižica, Skradski vrh

Jedva da smo prešli granicu, ali valjda se računa: bili smo u Sloveniji malo vidjeti kak' je tamo. PD Pazinka nas opet izvodi na izlet, a i moja ljepša polovica ne želi nikad propustiti priliku da se ide "van" (matične države). Iako ja imam spremno toliko planiranih izleta da jedva po noći spavam. Klek, malo do Skrada, Guslica, Risnjak ponovno, a sad je u igru ušao i Slavnik.

Ovog puta odmah u glavu

Dobar pogled imaju susjedi s balkona

Ah, da, uskoro smo već bili kod utvrde (grada po susjedskom ili gradine po naški) Sočerb (San Servolo iliti Sveti Servul... hm, zašto mi se odjednom pije pivo?!). Evo opet gospodina Janeza Vajkarda Valvasora koji je ovu utvrdu obišao i opisao* već 1689. godine. Kao i sa svim ostalim kaštelima, išlo je to od ruku do ruku, slovenskih, talijanskih - jelo se nutra, pilo, je***... znate priču. Danas služi u ugostiteljske i turističke svrhe.
Ako se pitate zašto je dolje odrezana fotografija, to je zbog nekog pametnjakovića koji je odmah kraj kaštela parkirao svoj automobil

Naši Pazinjani uživaju u pogledima i blagodatima koje su donijeli do gore u ruksacima

Evo i Sv. Jame - jedine podzemne crkve u Sloveniji

Nakon toga krećemo prema Črnom Kalu koji je, gledajući našu rutu, zapravo na drugom kraju (nepravilnog) "kruga". Šetnjica je u biti lagana, a "najteži" dio smo prošli odmah na početku pri penjanju do Sočerba.
Slavnik nas ovdje osvaja i doziva te je tako dospio na listu vrhova koje trebamo obići; slušamo i priče o čoporu vukova koji su obitavali u blizini Slavnika

Dobra perspektiva vijadukta Črni Kal koji je najduži i najviši vijadukt u Sloveniji

Dolazak Hrvata na slovenski Črni Kal!

Otkad sam čuo da je onu jednu od tragedija prošle godine na Triglavu uzrokovala izrada selfija, trudim se ne više raditi selfije na planini, a i bez selfi štapa ne vjerujem u dobru fotku, to jest selfi...

Jedna s mostića koji vodi do utvrde Črni Kal - mislim da se jedan kolega planinar bojao proći do same utvrde...

Črni Kal dere nebo

Nadam se da ste inspirirani i da sljedeći vikend svi idete u planine! A za kraj edukacija o selfi štapovima:

Oznake: Osp, Sočerb, Črni Kal