Teško mi je započinjati pisanje s riječima pokore što zanemarujem planine i prirodu općenito, ali stvarima se mora pogledati u oči. Zadnji put smo braća Sokoli i ja bili trčali od Čeva do Grebengrada - bila je to Majina ideja. Naravno da nisam trčao ni približno onoliko koliko sam trebao, ali budući da sam u zadnje vrijeme sve više medvjed, a sve manje divokoza, to nikoga ne treba čuditi. Moji prijatelji planinari sve se više pretvaraju u trailere i trkače, a ja ostajem vjeran oldschool planinarenju pa tako pomalo, ali sigurno, ostajem sam.

Ovu tablu već dugo nitko nije postavio natrag na njezino mjesto. Zelenilo oko nje raste, ali srećom je još uvijek vidljiva i funkcionalna

Danas smo se Maja i ja relativno kasno (oko 10:00) uputili do popularne Lujčekove hiže koju posjećuju više izletnici i udolinari željni roštilja i alkohola, a sve manje planinari. Ukoliko ne vjerujete, zavirite u njihovu mršavu upisnu knjigu. Naša zamišljena destinacija bila je utvrda Milengrad i natrag. Išli smo već ovim putem, a zadnji put zajedno kad smo obišli vrh Pokojec (ili smo tako mislili), našli Pisane pećine i onda produžili "u šetnju" do Milengrada. Sjećam se da je Maja bila tog dana stvarno ljuta jer smo na kraju ostali bez vode, a ona je također i nezgodno pala te natukla koljeno.


Ovog puta smo se na početku naše rute zapričali o filozofiji odgoja, Rousseauu, seljačićima i gospodičićima te koja je vjerojatnost da će jedni ili drugi napraviti kaos i razbiti nešto. Da ne bi sad ulazili u samu teoriju, s tolikim smo žarom pričali o toj osjetljivoj tematici da smo, izgleda, promašili pravi put. Kako sam sve više anarhistički nastrojen kad kročimo planinarskim putevima, rekao sam Maji da se opusti i da sigurno nećemo zalutati. Već otprilike vidite kud ide ova priča, zar ne?
Čudne (stare) oznake boga planine kako sve dublje zalazimo u šumu, a nebo iznad nas, u trenucima kad nam je vidljivo, ljuti se i oblači

Ako sam iskren, meni uopće ne treba ljuto nebo da bih shvatio da se igram s vatrom i da bi se možda bilo bolje vratiti. Oblaci na Majinom licu postali su itekako vidljivi te je uskoro teret odgovornosti za lutanje pao na moja leđa (a na čija bi?). Nisu uvijek sve stvari u vezama idealne, naravno. I Maja i ja volimo prirodu, ali njoj se pali alarm dok napravimo prvi korak izvan označene rute, a moji divlji instinkti tek onda prorade. Sreli smo jednog gljivara koji nije bio toliko začuđen što nas vidi izvan planinarske staze. Vrludali smo uokolo, a ja sam pokušavao korigirati putanju i vratiti nas na označenu stazu kako bi se Maja malo smirila. Na kraju smo učinili baš to, ali odlučili se vratiti natrag u smjeru Lujčekove hiže jer nebo stvarno nije izgledalo povoljno.
Znate kako se ono kaže kad netko nešto nagađa: "A možda su u šumi?"? Ovaj puta je ta rečenica dobila novi smisao

No, lekcija koju sam danas naučio ide u jednom sasvim drugom smjeru. Naime, svaki put kad idemo na planinarske rute, koliko god bile kratke, dogovaramo se, direktno ili indirektno, koji će biti naš cilj. Ako netko kaže Konj ili Pionir ili možda mu bude u trenutku slabo pa spomene Struju, svi već znamo da ćemo završiti na vrhu Ivanščice. Ukoliko kažete Milengrad nama to odmah znači da ćemo od Lujčekove hiže marširati do te stare gradine. Dakle, većinom je točka A implicitna kad jednom odredimo točku B. Uspješnost nekog planinarenja se onda računa po tome jesmo li došli do točke B ili nismo, a onda kasnije, u duhu natjecateljstva kakvo se i priliči našem društvu, i koliko nam je točno vremena trebalo to jest koliko smo bili efikasni u našim naporima da dosegnemo točku B. No, što se događa kad točke B nema ili usred samog puta postane jasno da do nje nećemo doći?Šumsko konačište

Tek onda zapravo postaje sam proces hodanja i uživanja u prirodi bitan. To je poenta onog kad se kaže: "Putovanje je bitnije od samog pristizanja na cilj"! Hodali smo tako šumom koju još nikad nismo obišli, sve je izgledalo nepoznato i novo, a teret da moram nekog dovesti do neke proklete točke B naprosto je nestao iz mojih misli. Uz opasnost da postanem mističan, počeo sam osjećati kako postajem svoj lagani korak koji polako, ali sigurno kroči kroz planinu. Čuo sam pjev ptica, nikakvo pivo i vražji sir s vrhnjem mi nisu trovali moje iskustvo. Znao sam da toga ovdje nema, nisam znao gdje sam i osjećao sam se odlično. Mislim da se i Maja negdje u procesu prestala ljutiti.
Mi dolazimo sa staze za Ham, lijevo je put za Seljanec i daleki Vagon, a desno je voda i put za Lujčekovu hižu

Natrag kod gospona Lujčeka

Začudio sam se, ali nisam se uopće trebao kad smo se odjednom pojavili s druge, neočekivane strane planine. Rekao bih Vam koliko smo prehodali, ali ostavio sam taktički sat kod kuće. Dao bih Vam i GPS trag rute, ali i ta je mogućnost ostala u ladici ormara. Nadam se da su svi svjesni da se iskustvo planinarenja, unatoč trudu i mnogim pokušajima, ne može i ne mora kvantificirati. Svejedno, ovakvo istinsko iskustvo može se iskusiti u vašoj obližnjoj šumi - bolje tamo da čak i oni najplašljiviji budu sigurni i znaju da se neće izgubiti i da se neće ništa loše dogoditi. Zaboravite kud idete i pustite noge da rade za vas, osjetila na maksimalno i punjenje baterija. Mislim da svi, potajno ili otvoreno, iz tog razloga zalazimo u prirodu.
Autoshow kod Lujčeka

Malo uobičajenih prizora

"Lavić na putu za planine" - autorica: Maja Sokol

Uživajte u prirodi i zaboravite točku B!

Oznake: Ham Pokojec, Lujček, Milengrad, lutanja