Još prije neko vrijeme, našli smo se u situaciji u kojoj nismo znali koji je dan u tjednu. Vikend je bio svaki dan i većini je to bilo nepodnošljivo. Zato valjda tolika hajka i žudnja za sutrašnjim danom kada će ugostitelji KONAČNO otvoriti svoja vrata - punit će se opet kase kad masa ispija kavice i slično. Sve od toga može se radit i doma, ali većina ima posebne potrebe. Bilo je lijepo biti "normalan" u ovom periodu karantene. Kako je jedan mem u internetskom moru memova poručivao uz fotografiju dugokosog čovjeka koji spava na kauču: inače lijeno đubre i niškoristi, a danas heroj i spasitelj života! Da Vam dam jedan savjet, pogotovo onima koji za svoj (kreativni) posao trebaju ono što su Grci nazivali scholé: uvijek se osjećajte kao heroji čak i kad Vam društvo tvrdi da ste suprotno. To nije samo očuvanje integriteta, to je zdravi stav s kojim se krećete dalje u životu. Klišej, ali nitko Vas ne smije (a ni ne može) omalovažavati. Okružite se onima koji to ne rade, a ako to znači ostati jedno vrijeme sam - odlično!

Želje: "Evo me, blizu je..."

Realnost (zadaje šamar): "U ku***!"

Oni koji znaju talijanski već su na tragu naslova mogli zaključiti o čemu se radi, iako je moj talijanski na razini onog od poručnika Alda Rainea (Brad Pitt) iz Inglourious Basterdsa.


No, budimo pristojni i realni, nije bilo toliko strašno. Taktički sat kaže da sam od Pazina do Motovuna prošao devetnaest i pol kilometara pa je na kraju izleta, budući da sam se vraćao po istom putu, to iznosilo jedno 39 kilometara bicikliranja. Uspona, a i spustova, ima. Podsjetila me Istra i po tome, ponovno, na moje Zagorje. Već je teško pratiti što je "moje" jer sve postaje moje, ali lijepo je naglasiti da se doma možemo osjećati bilo gdje.
"Otvor' ženo kapiju, man' se očenaša"

Marko je volio lavove 1

Marko je volio lavove 2

Kao i po putu do Motovuna, pri samom vrhu već opažam kako se ugostitelji pripremaju za goste koji sutra, nadaju se oni, dolaze! Terase se postavljaju, provjeravaju se sve potrebne stvari. Poneki/a dućan/suvenirnica je otvoren/a. Vrše se i građevinski radovi, a na samom vrhu, kod ulaska u zidine susrećem dva para koji zaljubljeno razgledavaju i gledaju u daljinu. Ulaz se ne naplaćuje i "rampa" je otvorena te ulazim unutra i ja.
Pogled na Mirnu - s ovakvim pogledima smo prošle godine popili pivo i bilo je baš prekrasno

Centar Motovuna - prazan i peče zvezda s neba

U ravnini odlazeće Mirne i iznad motovunskih krovova - sigurno je prekrasno ovdje i živjeti, motovunski gospari su sretnici

Sad kreće šetnja po zidinama

Baš se lijepi pogledi pružaju na sve strane. Nažalost, fotografije to nikako ne mogu dočarati baš onako kako vidi oko pa mi se više puta čini kako će sad ispasti dobra fotka, a onda dok se sve to u toj maloj kutiji skupi, nestane skoro sve čarolije. Sviđa mi se Ćićarija u pozadini, uvijek je tu

Tu sam se spustio (na vrhu te ceste, prije zavoja - malo više od centra fotografije - slikane su prije dvije fotografije u ovom zapisu, vidik-ovac), a tu ću se sad bome i morati penjati

Netko bi možda rekao da nije taj naš Veli Jože baš EKO, ali on se barem poštedio prerade drva pa koristi cijelo drvo kao metlu. Dobri div Veli Jože postao je narodni simbol moći i snage. Vladimir Nazor, veliki čovjek. Nije samo Veli Jože njegov i Dedek Kajbumščak je njegov! Oni su naši!

Provlačim se do početne točke obilaska i polako započinjem spust iz Motovuna

Treba biti oprezan prilikom spuštanja jer ima zavoja, pokoji automobil, a bicikl je "nemiran", želi pod pritiskom medvjeđe težine vozača poletjeti prema dolje. Možda zna da je gazda već pomalo gladan pa ga želi čim prije vratiti kući? No, prije nego odlazim sa tla motovunskog, pozdravljam jednog malog bijelog psića koji me prilično tužno gleda. Spava na ulici, ali ne izgleda mi izgladnjelo. Možda je nečiji. Previše je životinja na cesti. Para mi to srce. Kad smo već kod životinja, negdje kod Škropeta nailazim na ograđeno prebivalište obitelji koza. Kozlići su bili jako simpatični, a jedan od njih, Bjelko, kiše ili pljuje dok me vidi u znak pozdrava. Nastavljam dalje derati cestu na svom vjernom cestoderu koji je, uzgred, sa mnom već kojih dobrih petnaest godina. Ne da se, ide i dalje!
Škropetska obitelj koza

Spust do Pazina je naprosto brutalan. Aparatus kaže da sam najviše jurio 57 km/h. Zaokrećem kraj Berama i ulazim u Pazin te sam nakon prelaska pazinskog mosta i jame kod kuće. Dobra pozicija. Dobar život. Navečer odlazimo do Parenza/Poreča u posjet obitelji Kozić te šećemo uz more i ispijamo pokoje pivo.


GPS trag bicikliranja

Što je sljedeće u planu biciklom? Tko to zna, ali bacam oko na Plomin, a na kraju će morati pasti i Poklon, a onda i Vojak? Godi mi kombinacija trčanja, planinarenja i bicikliranja. To je to, dragi moji, subota je bila dobra. Završavam ovaj tekst i već sam jednom nogom u planinarskoj opravi. Kuda? Saznat ćete!

Oznake: biciklizam, Pazin, Motovun

Instinktivni naslov ovog zapisa je bio: "Tragovima okultnog". U daljnjem tekstu ću pokušati i objasniti zašto. Kako god da bilo, otkad sam pogledao video kolege ljubitelja prirode (kojeg osobno i ne poznajem), ne mogu svoje misli maknuti s lokaliteta koji se zove Vražji stolček, a kraj kojeg sam nebrojeno puta prolazio ne znajući da uopće postoji. Zapitam se mnogo puta koliko je takvih mjesta o kojima nemam pojma, a nadohvat noge su mi? I onda će netko reći da usmjeravanje pažnje nema nikakvog utjecaja na našu percepciju stvarnosti. Još jedna mala digresija, ali baš mi je danas prijatelj poslao jedan kviz osobnosti ("Which Murderous Villain Resembles You the Most?") u kojem je jedna od tvrdnji koje mogu biti istinite za vas glasila: "Mnoge stvari počnu vrijediti za mene tek kad ih pročitam u knjigama". To je prilično šlampava formulacija, a odnosi se na osnovno osvještavanje stvari ili pojava koje onda nekako čudesno počnu biti prisutne u našim životima. Neki tu pojavu nazivaju sinkronicitet. Tako su i Vražji stolček i u zemlju potonula utvrda Gradišće postali dio mog života pa makar u smislu sanjarenja i zamišljanja kako bi bilo odlično kročiti svojom nogom na ta mjesta.

Znao sam da ću uskoro tamo otići, a svoje najbliže planinare sam već počeo nagovarati da krenemo putem Vražjeg stolčeka - proučavati zavojitu dolinu i meandre rječice Bednje te gledati u našu udaljenu Ivanščicu. No, moji suputnici na planinama znaju loše reagirati na naša lutanja (iako tvrdim da su najbolje šetnje kroz prirodu one u kojima se zaluta; naime, one ispadaju najpoučnije i gotovo uvijek je tako da je moje savršeno vođenje i navigiranje kroz planinu sagrađeno na mnogo krivih skretanja, lutanja i preklinjanja boga planine da nam pokaže svoj prokleti i ljubljeni znak), tako da mi je najpametnije barem znati gdje počinje uspon. S time na umu, moj dugogodišnji prijatelj i pratitelj Lazar (navodno nam je u ponedjeljak osma godišnjica otkad smo krenuli na prvo malo proputovanje biciklom - možete misliti koliko mu znače te naše vožnje kad pamti to! Neki ne pamte ni rođendane svojih voljenih ili godišnjice braka, a ovaj točno zna kad smo mi jahali bicikle do iznemoglosti) i ja zaputili smo se prema Margečanu, to jest Gačicama. Utvrda Gradišće i Vražji stolček se nalaze sjevero-zapadno od sela Margečan i na samom jugu sela Gačice. Lazar i ja smo potvrdili danas da lovački dom Margečan nosi, zapravo, adresu Gačica. Pitanje "zašto onda on ne nosi naziv lovački dom Gačice?" vjerojatno spada pod herezu i moglo bi doći do tučnjave među lokalcima pa bolje da to sad pustimo po strani. Podatak bitan za nas je taj da se početak uspona prema ostatku misteriozne utvrde Gradišće i Vražjeg stolčeka nalazi odmah pokraj lovačkog doma... Margečan. Okej, sad ću prestati.
Iz Varaždina biciklima rutom Varaždin-Nedeljanec-Vidovec-Tužno-Lovrečan-Radovan-Pece-Margečan-Gačice treba sat i petnaest aktivne vožnje, a kilometraža iznosi dvadeset i dva kilometra. Najteži dio rute je uspon u Radovanu, a nas je cijelim putem pratio vjetar što znači da i nije bio najidealniji dan za vožnju biciklom. No, kad je to nas zaustavilo? Pokazao sam Lazaru dvorac Bela II kojeg se jasno moglo vidjeti, a tamo negdje u daljini, u šumi iza svih tih zelenih proljetnih boja, nalazi se Pusta Bela. Lazar osobno nije bio tamo, a ja sam se prisjetio onog urnebesnog kršćanskog raspela kojeg su doveli u ostatke utvrde. Zaista, cijelo to područje je kristijanizirano te tako na balkonu Čeva stoji ogromni inoks križ. U duhu Uskrsa koji nam sad uskoro dolazi, razmišljao sam da objasnim svom prijatelju još neke aspekte sveobuhvatne krađe naše religije od drugih, starijih i iskonskijih, ali onda sam odustao. Na tom tragu, nedavno sam našao i ovaj zanimljivi članak na kojeg zainteresirani mogu baciti oko.
Šumski zec je dovoljno zanimljiv da se po njemu nazove lovačko društvo
Štovanje božanstva u obliku zeca
Falusoidna gljiva kod lovačkog doma i lijepo uređen prostor za goste

No, zašto tragovima okultnog? U svojem istraživanju o lokaciji, povijesti i značenju utvrde Gradišće i Vražjeg stolčeka naišao sam stvarno na svašta. Ispričajte me ako sam krivo shvatio, ali navodno postoji još jedan lokalitet koji se zove Vražja stolica i nalazi se u okolici Kaniže. Naišao sam na taj jedan, prilično opskurni forum koji je očito okupljalište svakakvih alternativaca (sad, nažalost, u negativnom smislu te riječi), energetičara, fanatika za nadnaravnim, a možda se nađe i poneki lovac na coprnice. Dokaz zbunjenosti tih ljudi može biti i u tome kako brzo mijenjaju teme, to jest lokalitete i počinju iznova i iznova pričati priče koje najčešće pričaju djevojke i mladići oko logorske vatre. Vojska duhova kod Pake, duhovi u podrumu raznih dvoraca (nisam siguran radi li se o Beli II, ali izgledalo je tako nekako) i ljudi koji završe u ludnicama nakon što noće na tim lokacijama. Osobito je Paka ozloglašena kao mjesto na kojem se svašta događa. Spominje se taj neki vojni objekt koji je tamo nekad bio, a Lazarov tata, koji slučajno o tim stvarim ponešto zna, o takvom objektu nema saznanja. Forumaši podivljale mašte spominjali su partizane (here we go again) pa je moguće da se radi o nekim davnijim vremenima i nekim davnijim vojnim objektima. Uglavnom, akumulatori automobila otkazuju u šumama Pake, a viđeni su i orangutani i svakakve čudne spodobe te se čuju razni neugodni zvukovi, jecaji i vriskovi iz dubine šume. S druge strane, Paka je poznata kao najbolje nalazište vrganja. Djed mi je pričao kakav epski ulov je tamo imao jedne godine i navodi me često u svojim pričama da odem tamo i pogledam. Znate što? Otići ću pa makar ne našao vrganje ili Pakanske orangutane. Idem sa svojim suplaninarima vidjeti utvrdu Paka iz 13. st. koja je služila za obranu od Mongola te njezin četiri metra visoki i dva metra široki zid (ova dva metra širine navodno povezuju više takvih utvrda iz sličnog razdoblja). Projekt "Paka" vodi arheološki odjel Gradskog muzeja Varaždin. Ne možemo znati koliko ima ljubitelja okultnog i nadnaravnog među restauratorima i znanstvenicima, ali činjenica je da se za takva mjesta, na sreću, zanimaju i ozbiljni ljudi.
Početak uspona prema utvrdi Gradišće i Vražjem stolčeku
Idiličan pogled prema udaljenoj Ivanščici

Ako sam do kraja iskren, moram priznati da nalazim neko zadovoljstvo u svim tim pričama. To je vjerojatno etnolog u meni, a pričajući s par takvih akademski obrazovanih, ustvrdio sam da je i njima to sve zanimljivo, ali oni su manje skloni to priznati. Valjda se od njih očekuje da zadrže tu neku znanstvenu hladnoću koju ja, hvala Vražjem stolčeku, ne moram uvijek pokazivati. Zar nije zanimljivo da netko misli da je u Salinovcu velika koncentracija coprnica i onih koji znaju taj zanat? Zar ne bi još više bilo zanimljivo takvo nešto ići istražiti? Moramo se sad opet vratiti na onu misao s početka zapisa, a to je ona, reći će neki prilično otrcana, o tome kako naše misli privlače određene stvari. Jedini moment koji bih mogao nazvati "čudnim" tokom svog svojeg planinarskog vijeka (a on je skroman, dakako) je onaj kad smo, lutajući do Vučikovca (tada, naravno, nisam znao da se tako zove ni što je) i vrha Vilinska špica, namjerno prolazili kroz stari betonski spremnik (netko bi, eto, s onog foruma sad poludio da im kažete da je to spremnik za sol - navodna zaštita od coprnica) čisto da isprobamo svjetiljke i da možemo reći da smo prošli tuda. GPS signal na mom satu je, normalno, nestao. Smijali smo se cijelim putem i prolazili kroz poluzatrpani tunel. No, u jednom trenutku se čuo neki zvuk, a ja pretpostavljam da je to samo kamen koji se odronio pod nečijim nogama. Moguće je da smo mi svi obraćali više pažnje na takve detalje, tko zna što bi sve u tom mraku vidjeli. Dobro pitanje je onda možda i što ću ja sad sve vidjeti tamo u šumama Pake ili negdje drugdje kad sam se otrovao s divljim idejama i osvijestio te neke, pa makar imaginarne, stvari.

Kako god bilo, planiram Vas počastiti izvještajem traženja ostataka utvrde Gradišće čiji se graditelji točno ne znaju. Posebno me zanima i Vražji stolček na kojeg ću sa užitkom sjesti, a možda tamo padne i meditacija. Navodno su takva mjesta puna svakakve energije pa bi se svakako trebalo uvjeriti u to i sam, vlastitim iskustvom.

Do neke druge prigode, uživajte u prirodi!

Oznake: Margečan, gačice, lovačko društvo šumski zec, Gradišće, Vražji stolček, biciklizam

Iako sam umoran, jednostavno moram odmah podijeliti doživljaje s Vama. Spominjem Kajkavijanu i pripreme za nju već jedno vrijeme pa da Vas ne ostavim razočarane, polijećemo! Ili bolje reći: pedaliramo.

GPS je nestao kod penjanja na Brišku pa tako fali taj dio puta

Došao je i taj dugo očekivani dan, a početak Mojeg prvog Kaj maratona je bio u 10:00. Okupili smo se ranije na Kapucinskom trgu i pokupili startne pakete koji su sadržavali brojeve i imena natjecatelja, kartice na koje se udaraju štambilji na kontrolnim točkama, neka droga iz teretane (gel kojeg je Igor razmazao po brkovima kad je jeo) te Red Bull. Ekipa koja se prešutno uvijek zove Fahrrad Gemišt se sastojala od Ivane, Igora, Marka i mene. Ne preporučam ljudima koji treniraju po srčanim zonama da IKAD piju Red Bull jer kontrola srca je u tom slučaju nemoguća. Popili smo taj Red Bull prije utrke i čim smo krenuli, srce je skočilo u petu zonu. Vozio sam 18 km/h na ravnoj cesti, ali nije ništa pomoglo. Takva vožnja bi me inače ostavila u drugoj zoni, jedva trećoj, a sad je to bio opći potop. Moram priznati da me to odmah u početku obeshrabrilo jer nije baš lijepo gledati kako vam dugotrajni rad i svi ti sati vožnje propadaju jer ste posrkali nekakvu kemiju. No, vratit ću se na kemiju malo kasnije.
Ekipa Fahrrad Gemišt spremna za pokret

63 natjecatelja (ne znam koliko ih je bilo last minute prijavljenih) se okupilo pred startnom linijom, odbrojavanje je počelo i gomila ljudi na biciklima se počela kretati. Krenuli smo agresivno, ali što to točno znači kad ste amater među profesionalcima - nitko ne zna. Želio bih odmah naglasiti da smo se mi natjecali isključivo sami sa sobom. Bilo je tamo ljudi koji su htjeli nadjačati jedni druge i te namjere su se mogle osjetiti u zraku. Mi smo pak išli da si dokažemo da to možemo, a ovo je ipak prestižni, lokalni, ali i nacionalno poznati ultra maraton. Uzeli smo najmanju trasu jer je to jedino bilo i prihvatljivo. Otprilike 85 km vožnje i 4 kontrolne točke - Završje Podbelsko, vrh Ivanščice, Ham Pokojec i kapelica na bregu Briška. Do prve kontrolne točke se ide za Jalkovec, Beretinec te skretanje za brdoviti Ledinec. Mi smo pokušavali izbjeći čim više uspona (iako je to na kraju krajeva nemoguće na jednoj takvoj utrci) pa smo otišli kroz relativno ravno Črešnjevo. Kod kafića i pizzerie Z3 nas je dočekao prvi štambilj. Osim štambiljanja kartice, treba i sms-om poslati kod koji se nalazi na svakoj KT. Tu smo još pratili dvije "djevojke u rozom" kako smo ih zvali, a Marko ih je oblijetao na način da ih prvo prestigne, a onda ih pusti naprijed. No, uskoro je meni pukla prednja zračnica i morali smo stati.
Meštar Marko i moje poziranje za kameru

Popravak je trajao najviše 10 minuta (hvala Marko!) i uskoro smo krenuli dalje. Ivanečka Željeznica je stvarno užasna kad idete prema Prigorcu. To je jedan od onih silent killera koji ipak pokažu svoje zube u obliku mnogih malih uspona pa spustova. Peta zona me cijelo vrijeme pratila i polako sam očajavao kako smo se približavali Žganom vinu i početku uspona na Ivanščicu. Osjećaj me nije prevario te sam tako prilično loše započeo uspon. Vozio sam koliko sam mogao pa sam onda sišao s bicikla i nastavio gurajući. Nisu me čak ni toliko noge boljele koliko me brinuo taj povišeni srčani ritam. Marko i Igor su se zaletjeli naprijed, a Ivana i ja smo išli zajedno - malo vozeći, a malo hodajući. Taktički sat kaže da mi je trebalo jedan sat i 45 minuta do vrha. Očito mi je i šećer pao pa mi se par puta vrtjelo, ali dočepao sam se vrha i legao na jednu od drvenih klupica pred Pasarićem.
Vampirski ten - vjerojatno ću tako izgledati kad umrem

Ivani, recimo, nije uopće bilo tako teško

Pojeo sam sendvič, isisao komadić naranče, popio cocktu, pojeo energetsku pločicu, a onda smo probali taj neki prah koji su organizatori dijelili na vrhu. Okus je kao blago složena CDvita i to pomaže da se brzo povrati snaga. Stvarno ne znam što je bilo u tome i je li sveukupna kombinacija konzumiranog imala čarobni efekt, ali ja sam se jednostavno preporodio. Vampirski ten je nestao s mog lica i bio sam spreman stisnuti pedalu do kraja. Sjurili smo se niz Ivanščicu, a nebo je počelo pokazivati znakove moguće kiše. Komad puta Prigorec - Ivanečka Željeznica nas je kiša stvarno i ulovila.
Vidikovac na Ivanščici

No bilo je već prekasno jer smo Marko i ja jurili kao sumanuti prema Belskom dolu i našoj sljedećoj KT koja je bila Ham Pokojec. Ravna cesta, 40 km/h i stabilna treća zona. To je to! To je ono za što sam trenirao pa nije ni ratni poklič izostao. Iako me onaj Red Bull stvarno izbacio iz takta, to mi je pomoglo da shvatim što znači "biti u kondiciji". Kondicija je počela raditi svoje kad sam uspio konačno izbaciti tu tvar iz sebe. Kondicija je ona dodatna snaga koja počne udarati baš onda kad treba. A možda sam danas konačno iskusio što znači biti "u zoni" - nema sportaša koji ne bi ubio za to stanje, ali o tome neki drugi put.
Ivana na Ham Pokojcu - trenutno pomanjkanje entuzijazma zabilježeno zauvijek

Ivana i Igor su ondje malo zaostali, ali to je sasvim razumljivo jer je Ivana polako, ali sigurno postajala sve više umorna. Ja sam već jedno vrijeme buncao, a uskoro se i Marko priključio. Ne možete 6 sati voziti bicikl i očekivati da vas to barem malo ne udari u glavu. Uspon kroz Belski dol prema skretanju za Ham Pokojec smo pregazili, a u 15 minuta koliko nam je trebalo do Lujčekove hiže, nisam sišao nijednom s bicikla. Uvijek zabavni spust, natrag preko bregova Ledinca, ali ovaj put do kapelice na Briški (4. i zadnja KT) i onda pravac Varaždin. Sreli smo kod kapelice neke ljude koji su vozili već 18 sati (Velika Kajkavijana koja je počela u 00:00) i bili su svi nasmijani od uha do uha. Kasnije smo saznali da je plavokosa djevojka (na koju je Marko već jedno vrijeme bacao oko) bila prva žena Velike Kajkavijane. Ne znamo je li bila jedina, ali u svakom slučaju - svaka čast. Ivana im je rekla: "Vi niste ljudi!", a morao bih se i složiti jer su djelovali kao da bi još par dana mogli tako voziti. Mi smo bili sretni što slijedi spust i onda samo ravna cesta za Kapucinski trg - start i cilj svih trasa Kajkavijane.
Brzo vraćanje entuzijazma na Briški

Zajednički ulazak u cilj

U cilj smo se dovezli onako kako smo i vozili cijelo vrijeme - kao tim. Moj dobar prijatelj Mario je bio kod cilja i uslikao fotografiju koju možete vidjeti iznad. Bili smo zadnji na kraju, ali to uopće nije bitno jer smo se ludo zabavili. Da, bilo je teških trenutaka, ali ne može sve uvijek biti samo spust, moć praha i leptirići. Najviše smo ponosni na Ivanu koja je pokazala izvanrednu snagu tijela i uma, a s obzirom da ne vozi bicikl toliko često, cijela situacija postaje još više junačka. Osobno znam ljude koji bi pali i odustali pri susretu sa ovakvom zvjerkom, a već sam spomenuo da sam i sam bio blizu toga. Zlatko (Igorov tata) će sad morati zašutjeti po tom pitanju jer je on prvi koji je sumnjao u sve nas. Postavlja se pitanje: što nakon BIMEP-a od 150 km i Mojeg prvog Kaj maratona od 85 km? Tko zna kud će nas putevi odvesti, ali mislim da ćemo prvo malo odmoriti, a onda početi maštati o nekim drugim pothvatima. Bicikl ne može dugo mirovati. Bicikl je poput svog vlasnika.
Ne moramo reći da je piva na kraju itekako prijala



p.s. - Svojih 85 km posvećujem osobi za koju se nadam da će sljedeće godine voziti sa mnom Kajkavijanu.
Hint: patentirat ću kacigu koja ima obruč kao slamnati šešir pa da sunčeve zrake ne mogu do njezine porculanske puti.

Oznake: Kajkavijana, biciklizam, Fahrrad Gemišt

Zamislio sam ovaj zapis kao kratki pregled nedavnih sportskih aktivnosti. Nakon bicikliranja do Bedexa i Trakošćana, bilo mi je jasno da ću zaredati previše zapisa pa me moja draga blog publika neće moći efektivno pratiti. Da, osjećam neku neugodu jer sam ovo napisao, ali dok pomislim da neki ljudi žive od ovakvih stvari - nema razloga za sram! Uostalom, promicanje aktivnog i zdravog života može biti samo pohvalno.
U nedjelju sam na kraju ipak otišao na Ivanščicu i napravio izvanredan rezultat. Mrzljak je nešto lakši i često se penjem po tom putu pa nije ni čudno da se vidi napredak što se tiče kondicije. Do vrha nam je trebalo malo (ali stvarno jako malo) iznad jedan sat, ali ono što je bitnije - u petoj srčanoj zoni sam bio svega 9 sekundi što je praktički ništa. Za one koji ne znaju: već jedno vrijeme treniram po filozofiji* srčanih zonskih treninga. Koristim dostupnu tehnologiju da uvijek slušam svoje tijelo i pokušavam se ne preforsirati jer to na kraju donosi više štete nego koristi. Stvari za mene stoje ovako:

1. zona - 100 do 118 otkucaja u minuti
2. zona - 119 do 138 otkucaja u minuti
3. zona - 139 do 158 otkucaja u minuti
4. zona - 159 do 178 otkucaja u minuti
5. zona - 179 do 199 otkucaja u minuti

Uspon na Ivanščicu preko Mrzljaka

Ovaj graf je prikaz jednog lijepog treninga u kojem nema prevelikog naprezanja. Peta zona je zapravo za kratkotrajne posjete (treninzi za snagu) osim ako niste profesionalni sportaš. Oni su općenito ekstremni po tom pitanju, a njihove česte povrede, razne boljke i relativno kratka karijera (zavisi o sportu naravno) govore dosta o tome koliko je to sve skupa zdravo. Moram priznati da sam uživao u ovom usponu i nisam osjećao gotovo nikakav umor. To mi dosad skoro nikad nije pošlo za rukom, ali se očito planinarenje čitavu zimu isplatilo. Išli smo prijatelj, njegov otac i kumče (dečko će uskoro 18 godina i trenira svaki dan po par sati), a posebno mi je bilo zanimljivo da našeg malog prijatelja mogu pratiti u stopu dok su ostala dvojica suputnika malo zaostala. Velebitsko je palo u Pasarićevom domu, a kad smo kumče vratili u Jerovec, počastili su nas još jednom pivom, salamom (kolač) i čipsom. Sad će opet moj prijatelj Jelenko reći da mora ići s nama jer se često gostimo na našim avanturama. Ne znam ni sam. Sasvim slučajno u zadnje vrijeme imam dobre i velikodušne domaćine! Slijedi bicikliranje (ponedjeljak, 30.5.) na prvoj trasi Kajkavijane - Moj prvi Kaj maraton.
Završje Podbelsko - pogled prema Briški - pogled prema Čevu - Tužno - Vidovec - Varaždin

Moj prijatelj i u zadnje vrijeme česti suputnik Mario me pozvao da idemo odvoziti prvu trasu naše rute na Kajkavijani i to nikako nisam mogao odbiti.
Ovdje isto možete vidjeti minimalno zadržavanje u nepoželjnoj petoj zoni, a to je lijep rezultat s obzirom da smo po putu imali malih uspona. Može se to činiti nekom malo, ali svaki uspon zna biti težak (bio on na 200m ili 500m) i sve na kraju, naravno, ovisi o vašoj početnoj točki. Prosječna brzina nam je bila 23km/h, a maksimalna 51km/h. Slijedi današnji phased (intervalni) trening biciklom.
Smjer Varaždin - Čakovec

Obično intervalne treninge odrađujem u smjeru Čakovca jer se može lijepo potegnuti po ravnoj liniji što je pogodno za kontrolu srčanih zona. Bicikliranje je zapravo jedno od najboljih načina kako lako kontrolirati ostanak ili izlazak iz određene srčane zone. Spomenuo sam već da je na ravnom teško doći do pete zone, a stisnuti do četvrte je već zamorno. Druga i treća su moj optimum što se tiče biciklizma. Na priloženom grafu možete vidjeti označene zadane zone, a danas sam odabrao imati zagrijavanje od 10 minuta (1-2 zona), glavnu fazu (2-3 zona), pedala do metala faza (3-4 zona) i hlađenje (1-2 zona). Polar ima i odličnu aplikaciju (Polar Flow) koja omogućava manipulaciju i planiranje treninga. Sve mogućnosti su otvorene i sve ovisi o tome što vi želite od svog treninga. Ovaj danas je bio lagani trening kojemu je bio cilj držati srce u zadanim granicama. Kako vaša kondicija raste, srce i pri većim naporima sve manje kuca te tako peta zona postaje rijetkost.

Polako ulazimo u završnu fazu priprema za ovogodišnju Kajkavijanu, a u subotu ćemo vjerojatno pokušati biciklima doći na vrh Ravne Gore. Mario u nedjelju trči polumaraton na Plitvičkim jezerima, ali to ga neće zaustaviti da ide s nama na Ravnu Goru. Vođa Neustrašivih Šoštarićevih Lovaca na kilometre je, čini se, postao pravi ovisnik o fizičkoj aktivnosti. Vrh Ravne Gore je jedna od kontrolnih točaka Male Kajkavijane pa mu je to dodatni izazov. Na Strahinjščicu će ići sam, a neka mu sam bog planine pomogne kad će sljedeću subotu to sve morati odvoziti u komadu. No, koliko veličanstveniji pothvat, toliko bolji okus pive na kraju puta!

Vidimo se na asfaltu ili na planinarskoj stazi!

Oznake: planinarenje, biciklizam, Ivančica, Završje Podbelsko, srčani treninzi

Istina je ako se sutra još popenjem do vrha Ivanščice (update tokom pisanja: pasti će vjerojatno Čevo), imat ću sadržajni overload na blogu. Vidio sam da je naša tradicionalna slika kod table za Konjšćinu stavljena pod rubriku fotoblog i zadovoljan sam. Tih 115 kilometara nas nije zaustavilo i danas smo odlučili još malo vježbati za nadolazeću Kajkavijanu. Destinacija: Trakošćan.

Pogled prema Ivanščici iz mjesta Cerje Nebojse

Ideja je u biti bila od našeg prijatelja Todora. Trebali su Ivana i Igor te Martina i Todor ići biciklima do Trakošćana, uživati malo kraj jezera. U međuvremenu sam ja, veliki sportski entuzijast ogromnih apetita, čuo za taj plan i počeo s nagovaranjem Maje da idemo i mi. Kako se taj slavni dan približavao, ljudi su počeli odustajati. Odjednom kao da su svi shvatili da je to ipak sveukupno preko 80 kilometara i da to nije baš za svakoga. Treba imati i dobar bicikl! U svakom slučaju, jučer smo izgubili Martinu i Todora, Lazar je rekao da ide možda - na kraju nije išao ni on. Maja je vampirica pa ne može na sunce i tako smo ostali samo nas troje (Ivana, Igor i ja). Samo da znate, na jučerašnjoj pivi su probali preplašiti Ivanu. Počele su priče o tome kako su ljudi povraćali po putu do Trakošćana, kako je to urnebesno teško, a ja sam ispijao tamnu pivu i jedva se suzdržavao da ne prasnem u smijeh. Ništa, vrijeme je za malo demistifikacije!
Mapa puta - tamo i natrag, sveukupno 86 km

Do Trakošćana se iz Varaždina najlakše* može doći po glavnoj cesti koja vodi za Ivanec i Lepoglavu. Krenete iz Varaždina za Vidovec (tu se već lijepo počinje u daljini vidjeti zvijer - naša Ivanščica). Nakon toga slijedi Cerje Nebojse u kojemu je jedan mali uspon (220m n.v.), ali lako savladiv u usporedbi s, recimo, Ilijom. Nakon toga vozite do Ivanca pa ravna cesta za Lepoglavu. Skretanje desno za Bednju i na ovoj zadnjoj etapi puta vas čeka malo uspončića i spustova, ali sve je to zanemarivo. Tokom cijelog puta se ne penjete iznad 250m n.v.! Ako idete tim putem, pregazit ćete do tamo otprilike 42 km. Netko bi mogao pomisliti: a mogli ste i preko Nove Vesi! Po nekim izračunima bi nam na taj način trebalo 40 km što bi nam skratilo put za zanemarivih dva kilometra i uvalilo nas u veće uspone od onih koji se susreću po putu preko Ivanca.
Prelazak preko Bednje

Krenuli smo ujutro u 7:00 i trebalo nam je 2 sata vožnje do tamo. Malo nakon 12:00 smo bili natrag u Varaždinu. Pred kraj je sunce već počelo opasno peći, ali nije bilo jasno je li gore sunce na nebu ili asfalt koji se počinje zagrijavati. Na potezu iz Ivanca do Stažnjevca (Ivanečko Naselje - preimenovat ćemo to u Dosadna Udolina) je zabilježeno 29 stupnjeva Celzijevih. Kod samog jezera nismo bili dugo, čisto toliko da nešto pojedemo i popijemo te smo krenuli natrag. Turisti su već počeli dolaziti i imali su razgledavanje dvorca, a netko je iznajmio i pedalinu. Neka dođu turisti i vide naše lijepo jezero!
Trakošćanski tetrijeb se zalaže za rupe za sve ljude! Voli i kikiriki...
Trakošćanski tetrijeb i žuti Futrek sretni pored jezera na Trakošćanu

U Bednji smo vidjeli jednu krčmu koja je imala veliki znak od piva Kaj i ponadali smo se da ga ovdje imaju, ali se ono, koliko znamo, već jedno vrijeme ne proizvodi. Navodno je to kupio Pan, ali on ima drugačiju recepturu. Možda se netko i pita: pobogu zašto Kaj? Čini se da je to radničko pivo, sjećam se da je moj djed pio Kaj pivo kad je okopavao vrt u Hrašćici - ja sam onda bio još premali za pivo, a i Igorov djed (je li slučajnost da se ta dva krasna pivopijska čovjeka znaju?!?) voli tu mitsku, izumrlu pivu za kojom sad njihovi unuci žale i pokušavaju je dohvatiti. No, čini se da ništa od toga zasad. Cijelim putem sam pogledavao Ivanščicu i čuo sam je kako me doziva. Šaptala je moje ime na uho ili je to jednostavno bila paklena vrućina koja je pred kraj puta počela nemilosrdno udarati.
Zamamni natpis i poziv iz prošlosti

Obećao sam da ću to učiniti, a i zavrijedila je:
BRAVO IVANA!

Idilični pogled na jezero

Unatoč svim provokatorima i ljudima koji gledaju samo na negativnosti i prepreke, Ivana je odvozila ono što si je zadala. Hrabra je i po pitanju Kajkavijane i već sam rekao da očekujem barem 500 lajkova na njezinom fejsu kad 11.6. prođemo najmanju trasu tog notornog brdsko-biciklističkog maratona. Ono što me dosad iskustvo naučilo je ovo: treba voziti pametno, a pod tim mislim imati ispravan bicikl i nositi sve oblike zaštite. Iako treba biti racionalan i nikad si ne zadati preveliku rutu, nekad se treba i jednostavno prepustiti te probati. Cilj nam je poboljšati same sebe i razbiti vlastite granice, a za to nekad treba stisnuti zube. Iako sam to pomalo humoristično i posprdno prikazao u zadnjem postu, sve više preuzimam biciklističku filozofiju Šoštarićevih lovaca na kilometre koja, suočena s opasnošću i izazovom, kaže: "Nije to ništ."
Možda je to i onaj luđački, gladni pogled za kojeg mi kažu da ga imam kad sam na planini i vodim ljude sve dalje i dalje po šumovitim i golim vrhovima.
Moj stari prijatelj Giant Warp i ja

U svakom slučaju, uživajte u lijepom vremenu i razbijte svoje granice - fizičke, ali i mentalne!
Vidimo se na užarenom asfaltu ili na planinarskoj stazi!

Oznake: trakoščan, biciklizam

Kada sam pisao online planinarski dnevnik za VAKUUM, neki od čitatelja bi mi rekli da je sve to lijepo, ali ipak sam malo "pretjerao s brojkama". Ljudima se ne sviđa kad je sve prepuno kilometraža, doduše zanima ih na kolikoj nadmorskoj visini je određena točka. Brojke možda ne govore direktno o doživljajima koje čovjek ima tokom izleta, ali su one dobar orijentir. Odgovori na pitanja "koliko vremena vam je trebalo?" te "koliko je to kilometara?" motiviraju gladne, a eliminiraju one u sumnji. Divim se samom sebi kako sam se odmah na početku zapisa počeo opravdavati i to samo zato jer razmišljam bih li započeo odmah s kilometrima koje smo jučer prevalili... odlučio sam.

Put tamo

Probili smo opet granicu od 100 kilometara na biciklima. Točnije, jučer smo prošli 115 kilometara. Vjetra gotovo da nije ni bilo i bilo je idealno za bicikliranje. Moglo bi se reći da ljeto polako pokazuje svoju pravu snagu te nije baš pametno nakon 9:00-10:00 biti pod direktnim udarom, ali kad voziš onda voziš.
Put natrag

Posjet mojem dobrom i dugogodišnjem prijatelju Vinku nam je već postao tradicija. Prošle godine nas je bilo više i neki od nas nisu bili naviknuti na duge vožnje, ali nekako smo došli. Ja sam uspio stati na pčelu i imati velikih problema s nogom, ali sve je to negdje zapisano ovdje na blogu. Ove godine se ekipa prorijedila te nas je troje (Igor, Mario i ja) krenulo putem Veleškovca. Kao što možete vidjeti na kartama koje sam iznad priložio, ovaj put smo išli preko Novog Marofa. Proteklih godina smo išli preko Ilije pa gore na Belu prema Ham Pokojcu te samo nastavili udarati u breg. Nakon nekog vremena u naporima dođete do spusta kojim se spajate gotovo direktno na cestu kod sela Pece. Uspone se u Zagorju ne može u potpunosti izbjeći te smo tako i po glavnoj cesti za Novi Marof imali par uspona od kojih je najteži onaj na Varaždinbregu. Dugi spust ionako na kraju sve to stostruko isplati. Dodatni problem s Belom je nagli ulazak u šumu u kojoj je vlažni zrak i jasan je pad temperature. Izvor vas mami da stanete i natočite izvorsku vodu, ali to je zamka! Ako se ohladite i onda se opet krenete zagrijavati na tim nižim temperaturama, prehlada opasno kuca na vrata. Isprobali smo to prije par godina pa samo dobronamjerno upozoravam.
Mario poteže kao junak - skretanje desno za Grebengrad

Po putu do Veleškovca nemamo mnogo stanica te samo jurimo koliko god brzo možemo. Krčma Cug (nalazi se uz željezničku prugu) u Budinščini je jedna od iznimaka. Tamo uvijek stanemo i popijemo jedan hladni gemišt. Popričali smo malo s konobarom koji je rekao da se divi jer on ne može ni deset kilometara proći, a i nema baš neki bicikl. Vidjeli smo jedno poznato lice od prošle godine - neki lokalni čovjek koji je očito redovita mušterija u Cugu. Čovjek nije baš zadovoljan kad se čudni stranci motaju po njegovom selu i oko njegove birtije. Zato smo mi popili svoje piće i krenuli dalje. Drugo i zadnje stajalište prije nego stignemo do Veleškovca je tradicionalno slikanje kod table koja označava ulazak u Konjšćinu. Naime, Vinko je dugo godina tamo živio u zgradi. Bio sam par puta kod njega i imam lijepa sjećanja iz Konjšćine. To je sad manje bitno, ali imali smo jednom tamo i koncert (onda nam se bend još nazivao Febris)!
Želje i pozdravi za Kreča (on je bio prošle godine s nama) za njegov rođendan iz Cuga
Tradicionalno slikanje kod table na ulasku u Konjšćinu

Stižemo u Veleškovec, skrećemo za Gršiće i uskoro dolazimo do Vinkovog posjeda. Prošle godine smo došli 14.7. pa je bazen već bio na dvorištu. Možda i bolje da ga ovog puta nije bilo jer je prošle godine taj bazen bio poprište čistog hedonizma. Zavalili smo se kao svinje u njega i pili pive dok nismo ispraznili čovjeku sve zalihe. Mislim da se taj dan išlo par puta u dućan (jednom Ivana - cura od Igora, a drugi put naš domaćin). Svi su se divili i ujedno zgražali kako smo mi taj dan došli do Varaždina. Krenuli smo prekasno i mogu slobodno reći da je to jedno od onih iskustava koje čovjek neće ponoviti iako je bilo odlično dok je trajalo. Zato smo odlučili ovaj put biti pametniji. Kod Vinka smo prigricnuli nešto i popili malo pive te krenuli prema našoj finalnoj destinaciji. Ivana živi u Bedekovčini (Bedex) i odlučila nas je ugostiti za ručak. Vinko je sjeo na mamin bicikl koji ima košaru za plac (nagovarali smo ga da uzme Pika u košari - mješanca pekinezera i neke druge pasmine) te smo polako počeli odrađivati tih zadnjih 10 kilometara. Sunce je onda već pošteno pržilo, a u Bedekovčini smo bili između 12:30 i 13:00.
U nedostatku slika od ovogodišnje gozbe, prilažem sliku bazena

Ivana i njezini su nas ugostili stvarno kraljevski! Ručak je već bio spreman pa smo uskoro svi bili za stolom. Poslužene su dvije plate: jedna za karnivore, a druga za herbivore. Iako je Ivanin tata rekao onu staru slavonsku "Nema ptice do prasice", vegetarijanska plata je prva planula i nestala. Zapravo, svinjetine je ostalo. Malo su se moji mesožderski prijatelji preračunali pa me sljedeći put (iako je istina da me moji bliski prijatelji to već jedno vrijeme ne pitaju) nitko neće pitati: kako se ti uopće najedeš? Tikvice sa sirom su bile odlične! Sad je možda prilika da objasnim što mi se gotovo svaki put dogodi kad vozim bicikl. Naime, nemam mnogo fotografija jer se nekad ne sjetim slikati, a drugi put jednostavno jurimo okolo i sve se prebrzo događa. Tako nisam ni Ivaninim roditeljima htio objasniti zašto sa slinama na ustima slikam njihov stol i sve te delicije umjesto da zgrabim vilicu i nož i prionem poslu. Uspio sam poslikati Vinka na biciklu i plišanog majmuna u staroj Bubi.
Majmun u Bubi
Kapetan Vinko i njegov bicikl

Iako smo se najeli do sita, ovaj put smo bili pametniji te smo nakon malog odmora krenuli natrag na vrijeme. Vinko nas je pratio do skretanja za Mače, a onda krenuo prema svojem domu u Veleškovcu. Put je krenuo lagano, ali kod sela Petrova Gora, a pogotovo pred Novim Golubovcom je počeo svojevrsni pakao. Uspon je bio konstantan, ali ne možete očekivati da će se Ivanščica dati samo tako. Mi smo u biti napravili ogromni krug oko Ivanščice, stalno promatrajući vrh u daljini. Mario (trkač, biciklist i planinar) je izdržljiv pa mu to nije bilo ništa. On je poznat po tome da na bilo koju kilometražu kaže "Nije to ništ", a koliko je realno to što govori ovisi isključivo o vašoj kondiciji. Igor je imao problema s guzicom - nije si stavio hlače sa sedlom*, a mene su u jednom trenutku počela mučiti leđa te sam se morao izravnati. Već jedno vrijeme shvaćam da nešto ne valja s trigonometrijom mog bicikla (sjedalo je možda malo prenisko), ali do Kajkavijane ću poraditi na tome. U kamenolomu u Očuri smo popili nekakvu instant kavu (coffee shot) koju nam je za put dao Vinkov tata. Nakon toga smo munjevito došli u Lepoglavu, pregazili Ivanec i uskoro smo bili kod table za Varaždin.
Coffee injection kod kamenoloma Očura

Što reći? Bilo je prekrasno i naši domaćini su bili izvanredni. Doći ćemo opet ako nas prime! Trebalo bi opet isprobati taj bazen. Iz Vinkovog dvorišta se vidi Sljeme, a na drugoj strani je Ivanščica. Mislim da sam dosta rekao.

p.s. - jučer se održavala i varaždinska biciklijada na kojoj je navodno bilo preko tisuću ljudi! Ruta biciklijade je Varaždin-Zelendvor što iznosi otprilike 10 kilometara. Nama je to već pomalo premali zalogaj pa smo se odlučili za našu produženu verziju biciklijade. U svakom slučaju je lijepo da se ljudi voze na biciklu - najboljem od svih prijevoznih sredstava.

Oznake: Veleškovec, Bedekovčina, biciklizam

Jučerašnjih 60 kilometara do Ludbrega i natrag (uz tumaranje uokolo, hodanje pod užarenim suncem) očito nisu bili dovoljni da samo stanem i kažem: okej, dosta je za ovaj vikend. Luda ideja nije došla sama od sebe jer već duže vrijeme razmišljam o prijavi na Kajkavijanu (Moj prvi KAJ maraton - cca 86 km i visinska razlika od 1860 m). Iako, negdje u noći, u jučerašnjem mraku i kristalno jasnom nebu (vidio se Mars, a pretpostavljam i Saturn), odlučio sam da ću obaviti to da vidim jesam li uopće spreman za takvo nešto. Dosta je s misterioznošću: jedna od KT-a Mojeg prvog KAJ maratona je vrh Ivanščice. Iako je to drago mjesto svakom planinaru, amaterskom biciklistu može biti noćna mora.

Prvo treba doći iz Varaždina do Ivanca što je kojih 25 kilometara i tu je većinom ravna cesta koja ne predstavlja neke velike probleme. Onda slijedi 2.5 do 3 kilometra do Prigorca i Žganog vina. Tu već muka polako počinje, ali ona je neusporediva s onim što slijedi. Tu sam malo sjeo pa pojeo nešto i premišljao se hoću li to izvesti na kraju ili ne. Vjerujem da je na moje misli utjecala jučerašnja vožnja koja je bila po ravnom, ali 60 kilometara zapravo nije malo. Uspio sam izgorjeti na suncu, ali sam danas bio pametniji pa sam se namazao kremom za sunčanje. Na amaterskoj razini, koliko god vozili bicikl i imali kondicije, bol u nogama je uvijek barem malo prisutna.
Krenuo sam uspon koji od Žganog vina do vrha ima cca 10 km. Prvih pet je prošlo bez problema, ali um se počne s vama igrati kad iza svakog ugla dolazi još jedan uspon. Na kraju se sve svodi na igru vas i vašeg uma koji polako, ali sigurno nagriza vašu volju. Fizička bol je samo nuspojava, a o tome hoćete li sići sa sjedala i malo odmoriti (ili malo hodati i gurati bicikl - shvatio sam da mi to pomaže) je samo stvar vaše volje i izdržljivosti. Sasvim je prirodno pitati se u tim trenucima: "Zašto ja ovo uopće radim?" Shvatio sam danas koliko je lijepo dovesti se automobilom do Žganog vina pa po Mrzljaku, pritom gotovo pjevajući, do vrha.

Sišao sam par puta s bicikla, popio vode i malo gurao bicikl. Neću lagati, 80% vremena sam vozio bicikl, a ovih 20% je otpalo na odmaranje. Koristim i taktički sat koji mi u svakom trenutku pruža svakakve informacije, a jedna od korisnijih opcija (glavna što se tiče zonskog treninga) je broj otkucaja srca u minuti. Kad vidim da se pregrijavam, jednostavno malo odmorim. Slušanje vašeg tijela je vjerojatno najpametnija stvar koju možete sami sebi učiniti. Ne razumijem zato baš ljude koji se forsiraju, a ponekad to zna imati i katastrofalne posljedice u četrdesetima ili pod stare dane. Bilo je po putu nekoliko planinara, a upoznao sam i jednog čovjeka za kojeg ne mogu procijeniti koliko je imao godina. On me malo zadržao sa svojim pričama, ali čak i uz to mi je trebalo 1 sat i 45 minuta do vrha. Uzmite to +/- 5-10 minuta.
Pred kraj mi je bilo malo muka, ali umirio me pogled koji se uskoro pojavio.

Klupice kod Pasarićevog doma su bile prepune. No, vrijeme se uskoro pogoršalo, a nad sam vrh se nadvio tamni oblak. Postalo je zima te sam odlučio ekspresno popiti jedno pivo (baš jučer sam čitao neki članak da je pivo u razumnim količinama zbog svoje hranjive vrijednosti dobro za planinare) i pojesti hranu koju sam ponio sa sobom. Udario sam s užitkom žigove u Zagorski i Belečki planinarski dnevnik i mislio kako je baš odlično što ti ljudi iz planinarskih klubova neće nikad znati koliko je bilo još bolje za moju pobjedu da sam te žigove pokupio baš na biciklu. Stvarno, planinarenje do vrha je mala beba.

Spust je trajao otprilike 45 minuta, a kočio sam gotovo cijelo vrijeme jer sa svojih 90 kg koje vrtoglavo opadaju (cilj je barem 84 kg), nisam želio riskirati brzinu na opasnim zavojima. Tamo voze i automobili, a ima i planinara koji, iz nekog meni čudnog i nepoznatog razloga, žele do vrha po cesti. Bolje biti siguran nego poslije žaliti. Maknuo sam ruke s kočnica tek kad sam dotaknuo asfalt u gornjem dijelu Prigorca te razvio brzinu od najviše 53 km/h. Spust do Ivanca je bio čista uživancija, a onda sam opet počeo udarati putem Varaždina. Nažalost, počeo je vjetar (urezala mi se u pamćenje vjetrovita zadnja dionica BIMEP-a pa je se uvijek sjetim) i usporavao me cijelo vrijeme od Ivanca pa do Vidovca. Uskoro zatim slijedi tabla za Varaždin i osjećaj spokoja zamagljuje naviruće valove iscrpljenosti. Vozio sam ukupno 5 i pol sati te prošao 72 km.

Što na kraju reći? Bilo je trenutaka očaja, ali prevladala je izdržljivost. Kad vas zvijer pogleda u oči, vrijeme je za poklič pobjede. Kad se sumnje nagomilaju, vrijeme je da se pedala stisne do daske. Stvorila se neka posebna veza između Ivanščice i mene, ne mogu reći da je neka planina bliže mojem srcu. Svi ovi ostali divovi će također pasti i već polako padaju, ali se na kraju uvijek vraćamo Ivanščici. Ona je naša Alma mater u planinarskom smislu. Kad sam se već raspekmezio i besramno ovdje prosipam dubine svoje duše, također bih želio izraziti zadovoljstvo sa svojim starim drugom - Giant Warpom koji me služi već dobrih deset godina. Prije Kajkavijane ide na još malo uređivanja i biti će spreman za izazove koji nas čekaju.

Nije mi inače navika stavljati pjesme i youtube videe, ali ova pjesma je svirala u mojoj glavi kad sam sišao s bicikla kod Pasarićevog doma:

I'll have you know
That I've become
Indestructible
Determination that is incorruptible
From the other side, a terror to behold
Annihilation will be unavoidable
Every broken enemy will know
That their opponent had to be invincible
Take a last look around while you're alive
I'm an indestructible
Master of war

Oznake: biciklizam, Ivančica, pripreme za Kajkavijanu

U jednom trenutku sam skoro zaboravio naslov posta koji mi je došao u trenutku inspiracije tokom današnje vožnje, već zapravo na našem cilju. Nisam zaboravio, ha!

Nažalost opet ništa od planinarenja* ovaj vikend. Namjeravao sam do ostataka ruševine na Židovini (južna Ivanščica), ali ništa od toga. Sljedeći tjedan zato možda padne Strahinjščica pa sam umiren.
Imali smo svakakve dogovore, ali se sve na kraju izjalovilo. Onda je pao dogovor za bicikliranje, a cilj nam je bio Ludbreg. Bilo je tu nekih dvojbi oko Preloga i Ludbrega, ali odlučili smo se za Ludbreg. Sasvim slučajno je danas bio tamo sajam cvijeća. Naš prijatelj Andro (koji je u jednom trenutku bio izabran kao vozač do podnožja Ivanščice) je vozio mamu da razgledava cvijeće, ali ranije pa smo se zaobišli. Oko 10-10:30 smo bili na našem odredištu i popili pivu uz samo svetište. Svi (Maja, Mario i ja) smo kršteni pa smo imali pravo da tamo sjedimo. Iako smo opet dotakli razne heretičke teme, ali to je sad jedna sasvim druga priča.

Da, posjetili smo prije toga i jezero Otok. Teren je bio skoro pa močvarni pa smo se odlučili smjestiti negdje drugdje. To je inače popularno mjesto za okupljanje mladih, a ovdje se održava i poznati Idemo Otok. Drafski poglednik je i ovdje našao tužni materijal. Zapravo nema ništa loše u tome da mladi piju ako baš to žele. Bunt se izražava na različite načine, a životni stilovi su stvarno raznoliki. Kako god bilo, mladi bi trebali pokupiti sve za sobom. Nije to samo pravilo planine.

Tražeći mjesto da sjednemo i izbjegavajući gužvu u centru grada (ali i svijeta), naišao sam na KT 8 Ludbreškog planinarskog puta. Nemam službeni planinarski dnevnik, ali odlučivši se ne previše zamarati s tim, nabavio sam bilježnicu u koju udaram sve žigove na koje naiđem te uz njih uvijek nešto napišem. U dobu tipkovnica, ljudi bi mogli zaboraviti pisati rukom pa ja treniram. Rukopis mi je užasan, ali navodno je to znak inteligencije - misli mi, naime, idu brže nego što ruka može pratiti. Dobio sam ideju da mi danas Maja i Mario nešto napišu što i jesu te im zahvaljujem na tome.

Pri povratku nam se dogodila mala nezgoda. Mariju je pukla guma pa smo morali pozvati kola za intervenciju. Moja draga majka je već mnogo ljudi tako pokupljala s ceste. Negdje nakon Sudovine smo počeli pješačiti jer ne možemo čovjeka samog ostaviti na tom suncu. Hodali smo kojih 2 do 2.5 kilometara dok nije došla spasilačka služba. Maja i ja smo tada krenuli biciklima prema doma. Duljina je na kraju bila 60 kilometara. Sutra ću pokušati jednu drugu ludost koju smatram treningom, ali više o tome ako preživim!

Oznake: biciklizam, Ludbreg

U nedjelju, 17.4., održan je ovogodišnji BIMEP - biciklijada čitavim Međimurjem koja iznosi cca 140-150 kilometara. U prošlom postu je ukratko objašnjeno kako BIMEP funkcionira (16 točaka koje treba obići), a priložio sam i službeni poziv na kojem se mogu vidjeti sve točke odnosno karta cijelog BIMEP-a. Podaci organizacijskog odbora govore o 3 300 sudionika, a mi s ceste možemo potvrditi da je bilo stvarno puno ljudi. Sudionici su se priključivali na svim točkama. Sve je to bilo neobavezno i bitno je bilo uživati u ljepotama Međimurja, ali i raditi nešto za sebe i svoje tijelo. Lijepo je vidjeti toliko ljudi koji ne sjede doma pred televizorom ili računalom.

Izgled diplome na koju se udaraju štambilji - na poleđini se nalazi cijela karta BIMEP-a

BIMEP i općenito biciklijade privlače i onu vrstu entuzijasta koji jednostavno moraju proći sve točke i staze jer inače se ne bi osjećali dobro. Moj prijatelj Mario je vozio BIMEP i prijašnjih godina, ali ovo mu je prvi put da je obišao sve kontrolne točke. Naša mala ekipa (Ana, Bojan, Goran, Mario i ja) se priključila na biciklijadu u Pušćinama malo nakon 9:00. Punktovi (kontrolne točke) se zatvaraju u 18:00 pa smo imali devet sati da prođemo 150 kilometara. Osobno nisam nikad toliko vozio, ali treniram često pa sam otpočetka imao dobar osjećaj. Na kraju je ispalo da mi odlazak u planine svakog vikenda godi - kondicija je definitivno porasla. Na žalost, uspjeh kod vožnje ovako dugih trasa ne ovisi samo o vama i vašoj kondiciji. Tu su svakako i vremenski uvjeti koji jučer nisu bili najpovoljniji za vožnju bicikla. Kiša je izostala, ali zato je vjetar zavijao svom snagom.

Beskonačna cesta - negdje na putu

Krenuli smo, dakle, iz Pušćina pa kroz Štrigovu do Sv. Martina na Muri koji je najsjevernija točka BIMEP-a. Nakon toga se spuštamo sve do Svete Marije i obavljamo Kotoribu te se vraćamo za Prelog, Orehovicu i radimo kraljevski, gotovo teatralni ulazak u Čakovec koji je kruna cijelog BIMEP-a. Na trokutu (vidi GPS trag na kraju posta) Donja Dubrava-Kotoriba smo imali velikih problema s vjetrom, a ni vožnja od Svete Marije do Preloga nije bila ništa lakša. Koliko nas je pamćenje otpočetka služilo, viđali smo poznata lica pred kraj pa zaključujemo da je bilo dosta ljudi koji su također vozili cijeli BIMEP. Teško je opisati misli koje vam se vrzmaju nakon toliko kilometara, ali to je neka kombinacija očaja, bijesnih motivacijskih pokliča i sreće jer vaš sat pokazuje kako polako, ali sigurno odvaljujete sve te silne kilometre.

Naš mali tim

Svakako se treba pohvaliti organizacijski odbor koji je svoj posao obavio gotovo savršeno. Na svakom punktu su bili jako ljubazni te nas nudili s hranom i pićem. Punktovi i štambilji su dobra motivacija, a mislim da je i dobar potez to što je ruta tako duga. To ostavlja jako puno mogućnosti da se ljudi iz svih krajeva Međimurja priključe i odvoze koliko već žele. Svakako je to puno bolje nego naša varaždinska biciklijada koja ambicioznijim biciklistima ne nudi baš neke opcije. Svima koji će sljedeće godine biti u mogućnosti, toplo preporučamo sudjelovanje u BIMEP-u! Pogledajte i video snimljen na samom kraju BIMEP-a.

GPS trag BIMEP-a - KLIK na sliku da bi se povećala

Oznake: BIMEP 2016., biciklijada, biciklizam

Podnaslov: Nije žvaka za seljaka!

Da ne bi ispalo da je planinarenje jedino što radimo u prirodi, vrijeme je da se malo posvetimo bicikliranju. Biciklizam je odavno moja velika ljubav. Naravno, nisam na nivou nekih profesionalaca, ali znamo potegnuti dobre kilometre. Zadnjih dana imamo uglavnom lijepo i sunčano vrijeme, a posebno nas veseli činjenica da je prognoza za vikend dobra! Naime, u nedjelju (17.4.) se vozi međimurski BIMEP. Bimep ima 16 točaka od kojih možete obići koliko želite. Kotizacija za sudjelovanje je 5 kuna. Dobite papir (pazite sad ovo, tzv. diplomu) na koji vam udaraju štambilj na svakom punktu koji obiđete. Ne moram uopće naglašavati da moja ekipa entuzijasta namjerava popuniti cijelu diplomu. Cijeli put sa svim punktovima iznosi iznad 150 kilometara.

Ispalo je da naš suplaninar Mario iz ilegalne planinarske skupine VAKUUM MET također voli biciklizam pa idemo zajedno. Pridružit će nam se možda i Ivana i Igor, ali oni neće voziti cijelu stazu.
Moju Maju čeka spreman bicikl, ali neću ju gnjaviti jer je 150 kilometara puno. A i ponekad... a man has got to do what man has got to do.
Kad smo već kod toga: Mario je nedavno otvorio svoj blog u kojem će, barem je tako najavio, pisati o pripremama za trčanje polumaratona na Plitvičkim jezerima ove godine.
Nije na našoj domeni, ali ako je netko zainteresiran - kliknite ovdje: BLOG

Karta Bimepa

Sad slijedi onaj dio u kojem ja brbljam o opremi, a netko to vjerojatno pročita i kaže: "Ne, nije tako. Za bavljenje sportom i bivanje u prirodi nije potrebna nikakva (skupa) oprema. Bitna je samo dobra volja!"
I sve je u redu s tim. Ja se slažem, ali ne u potpunosti. Mislim da ću još jedno duže vrijeme pamtiti one djevojke i mladiće koji su kod Milengrada zagrezli duboko u blato, a neki su nosili bijele šminkerske tenisice koje su prije za neki moderni bal, a ne za ples s planinom. Za piknik i odlazak na Čevo (bez ikakve želje da se neko mjesto omalovažava - Čevo je prekrasno!) možda nije potrebna oprema, a ni priprema. Međutim kad vi namjeravate proći preko 150 kilometara (i s tim da još niste ni sigurni hoćete li to moći - svašta se može dogoditi na putu, a možete jednostavno i ne moći to fizički izdržati) na biciklu, vi jednostavno morate misliti na opremu. Na poštarskom biciklu to nikako neće ići. Ako ste muško, stvar je i zaštite vašeg međunožja. Vjerujem da se ni damama nije ugodno cijeli dan gužvati na neudobnom zicu. Slična stvar je i s planinarenjem zapravo. Ako je snijeg i blato, bilo bi sasvim razumno razmisliti o gamašama. Po kiši je pametno imati kabanicu, a preporuča se i odjeća od posebnog materijala koji ne upija baš odmah svu vlagu kao što čine obične pamučne trenirke (ja btw. ni danas nemam prave planinarske hlače tako da nije da ja solim pamet jer sve imam). Ako znate da ćete ići na duži izlet, uzet ćete ruksak veće litraže jer jednostavno stane više nutra. To je, nadam se, sasvim logično. Dakle, neko razmišljanje o opremi mora ipak postojati i ono postoji.

No, zašto žvaka nije za seljaka? Trebalo je odabrati bicikl kojim će se proći tih 150 kilometara, a sasvim slučajno moj otac ima mali vozni park (zapravo ima dva bicikla, ali super zvuči "vozni park") pa sam se ponudio da testiram. Naravno, on je bio dovoljno dobar da mi ustupi svoje bicikle. Moj Giant Warp je već stariji gospodin koji je koliko-toliko usčuvan. Zic je u užasnom stanju (spužva je istrunula zbog vlage), ali je toliko udoban da mi ga je uopće žao mijenjati za neki moderni sportski "ass killer" zic. Primjera radi, prvi bicikl koji sam odlučio testirati i mislio uzeti na nedjeljnju vožnju je Cube Cross Race blue 'n' black (mislim da je 2014 ili možda 2015?):



Na ovom biciklu čovjek jedva može voziti ispod 20 km/h. Prije dva dana sam odvozio na njemu 50 kilometara i mogu reći da je to prava zvijer - jednostavno guta cestu. No, postoji mali problem udobnosti. Zic je vjerojatno kvalitetan, ali što se tiče udobnosti - moja guzica ga baš i nije dobro ocijenila. To je sve vjerojatno stvar navike, ali iz dvije vožnje nisam dobio dojam da bih na njemu mogao proći 150 kilometara. Uz to, ovaj bicikl bi odmah i otpao za to što nam treba jer je on konfiguriran za offroad. Kraće šumske ili makadamske staze u kojima vam je bitna brzina. Bimep je definitivno endurance test, a ne speed test. Jutros sam vratio ocu bicikl, zahvalio mu se, uzeo našeg drugog kandidata: Cube Tonopah i zahvalio se opet.



Čim sam krenuo natrag prema kući i u testnu vožnju, znao sam da je to to. Bila je to ljubav na prvi spust! To je bicikl na kojem bih eventualno mogao proći 150 kilometara i mislim da sam našao svoj weapon of choice. Zic je mnogo udobniji, a i položaj u kojem sjedite je drugačiji nego na Cross Race-u. Moguće da je i to bilo ono što me odbilo od Cross Race-a: naviknutost na drugačiji stil vožnje. Svojeg Giant Warpa vozim na sličan način kao što se vozi i Tonopah. Nema čudnih, profesionalnih nagiba tijela i zapravo možete voziti i uživati u prirodi oko sebe. Iskoristio bih ovu priliku odmah i za savjet svima koji namjeravaju investirati u bicikl. Nemojte kupovati bilo što i informirajte se prvo o tipovima bicikala! Razmislite o tome za što vama treba bicikl i onda potražite nešto što bi vam odgovaralo. Prečesto ljudi kupe mountain bike, a zapravo bicikl cijelo vrijeme voze po asfaltu. Uvijek se mogu promijeniti gume, ali to je često posao u koji se prosječni čovjek ne upušta. Također nema potrebe da nabijate cijenu biciklu za svakakve amortizere ako vam oni, stvarno, nikad neće trebati.

Treći kandidat o kojem sam ozbiljno razmišljao kao odabiru za Bimep

Nakon nedjelje ćemo vjerojatno napisati izvještaj i doživljaje s Bimepa na službenoj stranici VAKUUMA (LINK). Tamo možete i pratiti izvještaje sa svih naših planinarskih pohoda. Za kraj prilažem GPS trag današnje testne vožnje (45km). Vidimo se na planinarskim stazama ili negdje na cesti!

Oznake: biciklizam, BIMEP, Cube Cross Race, Cube Tonopah, pripreme

"Ako neće Muhamed brdu, brdo će k Muhamedu."

Zadnji put smo pedalirali u Konjšćinu i Zlatar 24.6.2009. Onda nam je to bio priličan pothvat iako sam onda mislio da vozim puno bicikl. U biti i jesam! Vozio sam skoro svaki vikend do nekog drugog mjesta. U međuvremenu smo pomalo zahrđali i ja se tek u zadnje vrijeme vraćam opet u kondiciju. U zadnjih dva mjeseca sam izgubio oko pet i pol kila. Zadatak je još minimalno 9, a dalje ćemo vidjeti.
2009. smo išli samo herr Buć i ja jer ostatak ekipe nije mogao ili nije htio. Ostalo mi je to sve malo u negativnom sjećanju jer smo se vraćati morali vlakom. Onda sam se smijao ljudima koji nose sve te stvari u torbama i imao sam stav: "Pa idemo voziti bicikl malo dalje, ništa nam posebno ne treba!"
Mladost je naučila na vlastitoj koži u ovom primjeru jer sam se taj dan prehladio i na kraju negdje na cestama nakon Konjšćine zaradio sunčanicu. Nikakav ručnik za obrisati se kad voziš kroz šumu kod Bele i izvora, nikakva marama da zaštitiš tjeme kad već imaš kosurinu kao divljak, nema ni kreme za sunčanje. Dobro da sam onda uzeo vodu. Danas je sve to toliko drugačije; vjerojatno bi onaj mladi ja ismijavao ovog sad. Reći ću samo da je otišlo toliko daleko da uz sendviče nekad u posudicama nosim male kuruzice, masline, a nekad i kuhane žitarice za uz sendvič.
Naučiš s vremenom da nije pametno negdje daleko od doma, u divljini biti nepripremljen. Sad ne nosim samo za sebe nego i za druge!
Ipak, ni to me nije jučer spasilo jer sam uspio stati na pčelu na našem odredištu - na dvorištu našeg domaćina, Vinka plemenitog Gršića.

Stanka za hranu i vodu kod Belskog dola

Skupina od 4 je krenula s trga Kapucina u 07:00 prema Jalkovcu. Bili su tu naš basist Luka, hrabri majstor Kreč, prije spomenuti i već odlikovani herr Buć i ja - skupina me izabrala kao navigatora i Fahrrad Fuhrera. Luki je ovo bilo krštenje u vatri pa ga treba posebno pohvaliti. Kreč se dokazao na Čevu, a ovog puta su njegove mogućnosti testirane do krajnjih granica. Izdržao je i mogao bi još!
Cijela ruta je izgledala ovako: Varaždin-Jalkovec-Beretinec-Sv. Ilija-Beletinec-Završje Podbelsko-Bela-Podrute-Pece-Gornji Kraljevec-Budinščina-Krapina Selo-Galovec-Jelovec-Konjščina-Turnišće-Veleškovec.
Na kraju dana smo odvozili 87.5km s tim da su nam prosječne brzine bile oko 18km/h, a maksimalna je bila 54km/h.
Put natrag smo, očito, malo skratili jer smo nakon Sv. Ilije skrenuli za Turčin pa kroz Brezje za Varaždin. Čini se da se kroz Jalkovec i zavoje nakupi jedno 3-4 dodatna kilometra. Što se samog puta do tamo tiče, ne bi to bilo toliko naporno da odmah na početku nema Sv. Ilije koji je i danas muka za mnoge bicikliste. Vjerojatno za profesionalce nije, ali amaterski biciklisti će sigurno imati problema. Jedan duži uspon putnike čeka i nakon Bele, ali tamo je i izvor pa se može stati i odmoriti, napuniti vodu zasigurno. Mi smo tamo nešto pojeli, napunili vodu i krenuli na uspon. Uspon nije tako strmi koliko je uporan i, rekli bi, dosadan. No, jednom kad se prevali taj dio puta, ide najbolje spuštanje na cijeloj ruti. Spuštanje sa Sv. Ilije je zabavno, ali ne toliko koliko spust prema Podrutama. Skupina se jednoglasno izjasnila da je to bio najbolji dio puta. Nakon toga je manje više ravnija cesta s povremenim manjim usponima jer se ipak nalazimo u Zagorju. Negdje nakon 10:30 smo došli na naše odredište, Veleškovec. Sunce je onda već pošteno pičilo, ali je dan sveukupno bio povoljan za bicikliranje. Dio našeg puta nas je skrivala šuma, drugi dio oblaci, a kad je Sunce pripeklo, imali smo šešire, marame, kacige i kape.

Jubilarna fotografija kod table - od zadnje je prošlo 6 godina

Vinko nas je ugostio carski. Jeli smo i pili, možda malo previše pili. Bućnica od gospođe Gršić bi trebala biti nadaleko poznata! Smazali smo sve, nije ostao ni komadićak. Na dvorištu nas je dočekao mali bazen u kojeg smo svi stali. Bila je i njihaljka jer Vinko ima mladog nećaka. Njihaljku je isprobao naš Luka u košari za mačke. Negdje u međuvremenu sam stao na pčelu pa mi je naotekao taban. Pive su malo ublažile osjećaj boli, ali kad smo se vraćali kući, požalio sam i sebe i tu pčelu. Svaki upor u pedalu mi je zadavao bol, a silazak s bicikla je bio posebno naporan. Ipak, odvozili smo na kraju sve kako spada. Prosječna brzina nam je bila malo veća na povratku kući, ali uvijek nekako ide lakše kad se vraćaš doma. Ne znam jel netko dijeli sa mnom taj osjećaj, ali nekad na kraju dana - kad sva ta muka pritisne, a otrov pčele ili glavobolja od sunčanice udara svom silom - se pitam: "Što mi je sve to trebalo?" Na kraju se uvijek sve nekako posloži, ali je činjenica da je taj povratak kući uvijek nekako naporan. Vjerujem da se svi želimo vratiti čim prije kući pa onda svi pedaliraju jače i bolje. Ja sam kod svoje jazbine bio negdje nakon 20:30. Otuširao sam se i nešto pojeo te pao u krevet. Danas jedva hodam (hvala čmeli), ali bilo je i gore. Već sutra ću se okupati u moru pa će biti sve bolje :)

Bazen na Resortu Veleškovec - grade i jednog na "krovu"

Iznimno mi je drago da sam mogao ovu avanturu podijeliti sa svojim dobrim prijateljima i nadam se da ćemo se još puno puta okupiti na cesti i osvojiti nova mjesta i prevaliti nove epske udaljenosti. Još jednom hvala Vinku i obitelji Gršić što nas je ugostila i izdržavala popodnevno drečanje prevelike djece u bazenu s pivama.

Što sljedeće?
Postajem primorac na jedno vrijeme pa ću pokušati napraviti izvještaje iz mjesta na kojem ljetujem i bliže okolice. Bit će tu vjerojatno hodanja do Vodica, izlet na Zlarin brodom i slično. Čitamo se i uživajte! :)

Oznake: Veleškovec, bazen, biciklizam

Prvo ću zahvaliti svojem dugogodišnjem kolegi koji me nosi na sve te lijepe staze i nikad me dosad nije jače iznevjerio. Neću ga ureći jer nikad ne znaš što se može dogoditi, ali eto, dobar je. Moram ga pohvaliti. Radi se o mom Giant Warpu kojeg sad već cca 8 godina vozikam okolo po svakakvim stazama.
Stariji je to gospodin i sad ga već nadobudni mladići nadmašuju opremljenošću u njegovoj kategoriji. Unatoč tome, još uvijek može konkurirati tim mladićima, a i čini mi se da će ti mladići davno zakržljati dok će on još uvijek juriti. Održavanje vašeg bicikla radi čuda! Nemojte nikad zanemariti svoje dvokotačne ljubimce.

Nakon Grčke i avantura na dasci, bilo je vrijeme da se vratim opet u betonsku realnost. Za zonske treninge je bicikl općenito najbolji jer lako pritisnete pedale malo jače, a i prestanete pedalirati da se srce smiri na željeni broj otkucaja. Iz tog razloga mi je nekako suđeno mnogo družiti se s biciklom. No i bez korisnosti za zonske treninge, još od srednje škole sam rado lutao okolo biciklom. U srednjoj školi smo Lazar i ja odlučili otići do svakog sela gdje živi netko iz našeg razreda. U razredu smo imali 80% putnika pa je onda tu bilo puno posla. Mislim da na kraju nismo sve obavili, ostala je samo Ljubešćica. Nekako se na tu stranu nikad nismo okrenuli. Ne znam zapravo iz kojeg razloga je to bilo tako.
U zadnje vrijeme sam, usudim se to reći, se počeo prilično ozbiljno baviti planinarenjem, trekkanjem i svakojakim hodanjem po prirodi. Bicikl je pomalo pao u sjenu jer smo do podnožja većine planina išli autom. No, nedavno smo obavili Čevo i to do podnožja biciklom. Ivanščica je nekako bila logičan odabir za dalje, ali za to je već trebalo skupiti dovoljno hrabru ekipu. Za ljude koji se ne bave previše sportom ni bilo kakvom rekreacijom (a pod takve spada najveći broj mojih dragih prijatelja), to je prilično veliki napor. Od Varaždina do Ivanca i nije toliko strašno, ali u Prigorcu počinju muke. Najgore je kad čovjek uzme preveliki zalogaj i onda posljedice osjeća tjedan dana i duže. Ovo mi nije bilo prvi put da sam išao do podnožja Ivanščice biciklom pa onda gore pješke. Bili smo prije par godina i uzeli smo jednog prijatelja koji 90% svog vremena sjedi pred kompjutorom. Onda nismo bili toliko iskusni (mladi i ludi) i nismo znali što bi nas moglo čekati. Na kraju je taj prijatelj vrištao od boli kad su ga hvatali grčevi, morao je popiti tablete za bol i mi smo ga nosili do vrha. Srećom je pao negdje nakon Zletišća Coprnic pa smo ga neki manji dio puta nosili na ramenima. Nakon tog puta sam odlučio da više neću vući ljude sa sobom za koje mislim da nikako nisu sposobni proći zadanu rutu. Tu priču, kao što se može i vidjeti, uvijek pričam kao upozorenje onima koji bi nekud išli, a nisu razmislili jesu li fizički sposobni za to.

Bilo je vrijeme da ponovimo odlazak na Ivanščicu biciklima. Pol našeg društva je trebalo ići autom do podnožja, a druga polovica biciklom. Bubač iz Vž. Toplica koji je heroj ovakvih ruta: čovjek koji je išao na faks u Zagreb s biciklom više puta nego što su neki uopće u životu vozili bicikl. Trebao je ići moj dragi Kreč, ali otac mu je na moru pa je pao red na njega da kosi travu kod djeda. Inače, Kreč je jedan od onih fenomena koji se uopće ne bave fizičkom aktivnošću (jer se podizanje pive do grla ne računa u ovom slučaju), ali zato mogu odvoziti neke rute ili se popeti na planinu kao da su u top formi. Bojim se pomisliti kakav bi on bio da trenira. On je jedan od hrabrih koji su došli biciklom do Čeva i onda gore. To mu je bila inicijacija i od tog dana sam siguran da je on sposoban za velike rute. Ekipa iz auta je ispala iz igre jer Lazar tu noć nije spavao koliko treba (hvala ti dragi LoL!) i nisu imali kako doći do podnožja. Dakle, ostali smo samo neustrašivi Bubač i ja.
Moj dio priče počinje oko 05:30 kad sam vidio poruku od Lazara koji je rekorder u ovakvim stvarima. Čovjek je sposoban otkazati sve 2 sata prije pokreta. Poruka je došla u 04:50. Ja sam onda obavio tužan poziv javljanja da ekipa iz auta nikud ne ide. Spremio svoje stvari i oko 06:30 krenuo iz Varaždina za Ivanec, to jest Prigorec gdje je bio randezvous point s ekipom bicikl. Do randezvous pointa mi je trebalo sat vremena i 24 minute. Bio je to tempo i maksimum trening, ali za ovo maksimum je najviše zaslužan Prigorec koji ima tvrdoglav uspon. Kod raspela sam čekao na poziv od Bubača i njegovog pratitelja za kojeg onda još nisam znao. Bubač je, naime, imao pratnju iz Vž. Toplica. Escort momak Branko koji se inače profesionalno bavi biciklizmom. Za Branka je to bio mačlji kašalj i kad smo se konačno našli (Bubač i Branko su čekali kod ulaska za Konj, a ja kod raspela kod kojeg se ide preko Mrzljaka), on je ubrzo otišao svojim putem. Šteta što nije imao vremena da se s nama penje. Otklonivši pitanje nalaženja, naš najveći problem je bio ostavljanje bicikla na sigurnom mjestu. Mislili smo ostaviti u nečijem dvorištu, ali nekako, tako izmučeni, nismo bili sposobni za suvislu i prijaznu međuljudsku interakciju. Predložio sam da ostavimo bicikle kod "izvora" koji se nalazi na raskrižju za pješke preko Mrzljaka i ceste kojom obično ljudi idu autom ili biciklom do vrha. Tamo je ograđeni prostor i zavezat ćemo bicikle za ogradu. Ipak nam se i to činilo nesigurno pa smo ih odlučili odnesti malo dublje u šumu i zaključati ih na čistom vrhu ograde. Pa... ako se netko potrudi do tamo ići da ih uzme, valjda ih je zavredio!

Bubač i zaključavanje konja

Nakon toga počinje naš uspon preko Mrzljaka. Krenuli smo prilično sporo, ali nije nam se nikud žurilo. Budući da ni Bubač ni ja nismo tzv. fronteri (oni koji nabijaju tempo, ponekad odu tako daleko da ne vide više skupinu s kojom planinare, a nekad se i izgube), to nam je odgovaralo. Bubač me poučavao o različitim biljkama i kako se današnja farmacija razvila. Naišli smo na neke trupce pa smo podigli jednog ogromnog da stoji uspravno. U početku smo sreli malo ljudi, ali budući da smo uspon započeli prilično kasno (09:31) to me i nije baš čudilo. Zabavljalo nas je čitanje priče o Ahatu i Ivančici po putu do gore. Nismo našli nijedan komadić Ahata, ali nismo vidjeli ni zmije, a bogme ni rakove - čuvarice komadića Ahata. Pred kraj puta smo počeli susretati ljude i s jednim djedicom smo čak i ugodno popričali. U biti, zabavio nas je. Pitao nas je hoćemo li još 20 minuta izdržati do vrha. Onda nas je pitao otkud smo pa su se Bubač i on zapričali (Bubač ima tu naviku) i na kraju našeg kratkog druženja je djedica ispričao:

"Pital sam ja tak jednu ženu dal zna gde su i kaj su Gačice, a ona je rekla:
Pa gospon kaj me to pitate? Pa svaka žena ih ima!"

Uspon je trajao sat vremena i 35 minuta. Bili smo 5 minuta ispod prosjeka. Na tabli na početku uspona piše da je preko Mrzljaka do vrha sat i 30 minuta. Uvijek me zanimalo po kome oni to mjere, ali sam sad saznao. Po dva debela lika koji se zajebavaju kad se penju. Prošli smo 3.25km i srce je zadovoljavajuće kucalo. Nijedna minuta provedena u kobnoj petoj zoni. U trećoj zoni sam bio 64% našeg uspona pa je to na kraju ispao steady state trening koji pojačava izdržljivost mišića. Uzgred, zabavno mi je i sretan sam da sve više ljudi oko mene zna što je peta zona i zašto ju izbjegavam. Smatram zonski trening učinkovitim i prirodnim jer preko srca slušamo reakcije i govor našeg tijela.

Polar M400 u trenutku punjenja baterije na vrhu Ivanščice - zaista, jedina zamjerka im je preslaba baterija koja traje 8 sati, ali uz uključeni GPS je to max 6 sati

Na vrhu smo bili tri i pol sata. Prvo smo stavili sušiti mokru opremu, a nakon toga smo popili pivu koju sam nosio iz Varaždina. Čudno, ali piva je ovaj put ostala hladna unatoč jedno 4 sata koliko sam ja to vozio i nosio do gore. Nažalost, čim se ona izvadi iz naprtnjače i ostavi vani, nije više dobra. Prve dvije čaše su nam prijale, ali druge su bile toplije i skoro ishlapile. Kartice u Pasarićevom domu ne primaju, a mi smo došli do gore bez prebite pare. Ostatak dana smo pili vodu. No dobro, pili smo i gemište, ali neću se prenagliti. Idemo po redu.
Jelen Meden, moj dobri i najbolji prijatelj s bloga je, čini se, prošao pokraj mene, a ja ga nisam skužio. Bio je to neki čovjek u vojničkim hlačama, zelenoj majici, sunčane naočale na mjestu i... mobitel u ruci, a priroda oko njega. U biti je taj mobitel kriv zašto sam ga odbacio kao njega. Pomislio sam: "Ovaj odgovara opisu, ali taj bogohulnik bulji u mobitel, a okolo su cure (bila je neka djevojka sa supermen majicom i bijelom plavom kosom nasuprot nas i on je prošao pored nje) i priroda. To SIGURNO nije on!"
I tako smo se mimoišli. Drugi put treba izmijeniti brojeve mobitela, ali onda će opet tipkati po mobitelu umjesto da gleda okolo! Zeznuta situacija :D
Nakon toga smo otišli do piramide (vidikovca) i malo bili tamo. Tada se Bubač kao i inače zapričao s nekim drugim tipom u vojničkim hlačama. Taj nam je stvarno svašta ispričao i mora se priznati da je zanimljivo pričao. Pljuvao je po kapitalizmu, ljudima koji idu s autima do vrha planine, ljudima koji ne hodaju po prirodi i o svijetu u kojem se muški ne smiju zagrliti, ni otac sina ni prijatelj prijatelja, jer ih drugi odmah gledaju kao slabiće. Muški koji izražavaju svoje osjećaje? Ne, mi hoćemo samo muškarčine koji ne plaču i koji ne osjećaju ništa. Bilo je tu riječi o bogatima i siromašnima, ali i o kvaliteti vode te o prehrani biljaka preko listova. Malo mi je smiješno da sam se s maramom i sa svim čuvao do Ivanca/Prigorca pa sve do vrha i onda sam na najvišoj točki Ivanščice (1061m) izgorio po licu.

Pogled s piramide na Ivanščici

Naš povratak do podnožja je počeo u 14:20 i trajao je sat vremena i 6 minuta. Od toga su samo 2 minute bile u trećoj zoni, a gotovo sve ostalo u drugoj. To je osnovni trening kod kojeg se povećava sposobnost organizma da pohranjuje kisik, a najprivlačnije od svega u drugoj zoni (a i prvoj) je činjenica da od potrošenih kalorija najviši postotak čine masti. Zato se svima koji žele smršaviti predlaže da prakticiraju žustre šetnje ili u ovom slučaju spuštanje s Ivanščice. Popeli smo se po naše bicikle i opet se presvukli u opremu za biciklizam. Natočili flaše s vodom i krenuli. Vožnja od Prigorca do Donjeg Kneginca je trajala sat vremena i 6 minuta u kojima smo prevalili skoro 28km. Treba se napomenuti da pazite kako se spuštate iz Prigorca u Ivanec jer je dosta strmo. Treba paziti kad se i kako se koči zbog kamenčića na cesti. Tako sam jučer uletio u zavoj kod raspela prebrzo, počeo prekasno kočiti i zadnji kotač mi je proklizio po kamenčićima. Sletio sam u travu s druge strane ceste, ali sam uspio izmanevrirati bez pada. Imao sam sreće jer da je bilo nekakvih rupa u travi, sigurno bih pao. Dolje niz cestu se onda našao još jedan kombajn koji zauzima cijelu traku i još malo suprotne pa smo imali problema s prestizanjem. Ako se izuzmu opasnosti, bilo je lijepo voziti se dolje u Ivanec i u trenutku smo jurili 54km/h. U Donjem Knegincu nas je ugostila obitelj Sokol. Pili smo fine hladne gemište i odmarali se od prevaljenog puta. Upoznali smo njihovog psa Međika koji zna svakakve trikove, zaigran je i društven i to sve unatoč činjenici što je iz azila i vjerojatno je imao tužnu prošlost. On je dokaz da se ne treba bojati uzimati pse iz azila i da uz dovoljnu količinu ljubavi i ispravnog dresiranja, svaki pas može postati dobar i poslušan. Bubač je otišao na svoju stranu prema Vž. Toplicama, a ja sam se kasnije zaputio prema Varaždinu.


A što dalje? Danas je dan odmora, a za sutra je već okupljena hrabra ekipa za Tour de Zagorje. Samo hrabri i jaki!
Glavna ruta je Varaždin-Konjšćina-Veleškovec.
Izvještaj slijedi!

Uživajte u prirodi i sretno na cesti!

Oznake: Ivančica, Ahat, biciklizam, planinarenje