Marketing
Ludbreški turistički kruzer
U jednom trenutku sam skoro zaboravio naslov posta koji mi je došao u trenutku inspiracije tokom današnje vožnje, već zapravo na našem cilju. Nisam zaboravio, ha!
Nažalost opet ništa od planinarenja* ovaj vikend. Namjeravao sam do ostataka ruševine na Židovini (južna Ivanščica), ali ništa od toga. Sljedeći tjedan zato možda padne Strahinjščica pa sam umiren.
Imali smo svakakve dogovore, ali se sve na kraju izjalovilo. Onda je pao dogovor za bicikliranje, a cilj nam je bio Ludbreg. Bilo je tu nekih dvojbi oko Preloga i Ludbrega, ali odlučili smo se za Ludbreg. Sasvim slučajno je danas bio tamo sajam cvijeća. Naš prijatelj Andro (koji je u jednom trenutku bio izabran kao vozač do podnožja Ivanščice) je vozio mamu da razgledava cvijeće, ali ranije pa smo se zaobišli. Oko 10-10:30 smo bili na našem odredištu i popili pivu uz samo svetište. Svi (Maja, Mario i ja) smo kršteni pa smo imali pravo da tamo sjedimo. Iako smo opet dotakli razne heretičke teme, ali to je sad jedna sasvim druga priča.
Da, posjetili smo prije toga i jezero Otok. Teren je bio skoro pa močvarni pa smo se odlučili smjestiti negdje drugdje. To je inače popularno mjesto za okupljanje mladih, a ovdje se održava i poznati Idemo Otok. Drafski poglednik je i ovdje našao tužni materijal. Zapravo nema ništa loše u tome da mladi piju ako baš to žele. Bunt se izražava na različite načine, a životni stilovi su stvarno raznoliki. Kako god bilo, mladi bi trebali pokupiti sve za sobom. Nije to samo pravilo planine.
Tražeći mjesto da sjednemo i izbjegavajući gužvu u centru grada (ali i svijeta), naišao sam na KT 8 Ludbreškog planinarskog puta. Nemam službeni planinarski dnevnik, ali odlučivši se ne previše zamarati s tim, nabavio sam bilježnicu u koju udaram sve žigove na koje naiđem te uz njih uvijek nešto napišem. U dobu tipkovnica, ljudi bi mogli zaboraviti pisati rukom pa ja treniram. Rukopis mi je užasan, ali navodno je to znak inteligencije - misli mi, naime, idu brže nego što ruka može pratiti. Dobio sam ideju da mi danas Maja i Mario nešto napišu što i jesu te im zahvaljujem na tome.
Pri povratku nam se dogodila mala nezgoda. Mariju je pukla guma pa smo morali pozvati kola za intervenciju. Moja draga majka je već mnogo ljudi tako pokupljala s ceste. Negdje nakon Sudovine smo počeli pješačiti jer ne možemo čovjeka samog ostaviti na tom suncu. Hodali smo kojih 2 do 2.5 kilometara dok nije došla spasilačka služba. Maja i ja smo tada krenuli biciklima prema doma. Duljina je na kraju bila 60 kilometara. Sutra ću pokušati jednu drugu ludost koju smatram treningom, ali više o tome ako preživim!
Post je objavljen 07.05.2016. u 19:44 sati.