Iako sam umoran, jednostavno moram odmah podijeliti doživljaje s Vama. Spominjem Kajkavijanu i pripreme za nju već jedno vrijeme pa da Vas ne ostavim razočarane, polijećemo! Ili bolje reći: pedaliramo.

GPS je nestao kod penjanja na Brišku pa tako fali taj dio puta

Došao je i taj dugo očekivani dan, a početak Mojeg prvog Kaj maratona je bio u 10:00. Okupili smo se ranije na Kapucinskom trgu i pokupili startne pakete koji su sadržavali brojeve i imena natjecatelja, kartice na koje se udaraju štambilji na kontrolnim točkama, neka droga iz teretane (gel kojeg je Igor razmazao po brkovima kad je jeo) te Red Bull. Ekipa koja se prešutno uvijek zove Fahrrad Gemišt se sastojala od Ivane, Igora, Marka i mene. Ne preporučam ljudima koji treniraju po srčanim zonama da IKAD piju Red Bull jer kontrola srca je u tom slučaju nemoguća. Popili smo taj Red Bull prije utrke i čim smo krenuli, srce je skočilo u petu zonu. Vozio sam 18 km/h na ravnoj cesti, ali nije ništa pomoglo. Takva vožnja bi me inače ostavila u drugoj zoni, jedva trećoj, a sad je to bio opći potop. Moram priznati da me to odmah u početku obeshrabrilo jer nije baš lijepo gledati kako vam dugotrajni rad i svi ti sati vožnje propadaju jer ste posrkali nekakvu kemiju. No, vratit ću se na kemiju malo kasnije.
Ekipa Fahrrad Gemišt spremna za pokret

63 natjecatelja (ne znam koliko ih je bilo last minute prijavljenih) se okupilo pred startnom linijom, odbrojavanje je počelo i gomila ljudi na biciklima se počela kretati. Krenuli smo agresivno, ali što to točno znači kad ste amater među profesionalcima - nitko ne zna. Želio bih odmah naglasiti da smo se mi natjecali isključivo sami sa sobom. Bilo je tamo ljudi koji su htjeli nadjačati jedni druge i te namjere su se mogle osjetiti u zraku. Mi smo pak išli da si dokažemo da to možemo, a ovo je ipak prestižni, lokalni, ali i nacionalno poznati ultra maraton. Uzeli smo najmanju trasu jer je to jedino bilo i prihvatljivo. Otprilike 85 km vožnje i 4 kontrolne točke - Završje Podbelsko, vrh Ivanščice, Ham Pokojec i kapelica na bregu Briška. Do prve kontrolne točke se ide za Jalkovec, Beretinec te skretanje za brdoviti Ledinec. Mi smo pokušavali izbjeći čim više uspona (iako je to na kraju krajeva nemoguće na jednoj takvoj utrci) pa smo otišli kroz relativno ravno Črešnjevo. Kod kafića i pizzerie Z3 nas je dočekao prvi štambilj. Osim štambiljanja kartice, treba i sms-om poslati kod koji se nalazi na svakoj KT. Tu smo još pratili dvije "djevojke u rozom" kako smo ih zvali, a Marko ih je oblijetao na način da ih prvo prestigne, a onda ih pusti naprijed. No, uskoro je meni pukla prednja zračnica i morali smo stati.
Meštar Marko i moje poziranje za kameru

Popravak je trajao najviše 10 minuta (hvala Marko!) i uskoro smo krenuli dalje. Ivanečka Željeznica je stvarno užasna kad idete prema Prigorcu. To je jedan od onih silent killera koji ipak pokažu svoje zube u obliku mnogih malih uspona pa spustova. Peta zona me cijelo vrijeme pratila i polako sam očajavao kako smo se približavali Žganom vinu i početku uspona na Ivanščicu. Osjećaj me nije prevario te sam tako prilično loše započeo uspon. Vozio sam koliko sam mogao pa sam onda sišao s bicikla i nastavio gurajući. Nisu me čak ni toliko noge boljele koliko me brinuo taj povišeni srčani ritam. Marko i Igor su se zaletjeli naprijed, a Ivana i ja smo išli zajedno - malo vozeći, a malo hodajući. Taktički sat kaže da mi je trebalo jedan sat i 45 minuta do vrha. Očito mi je i šećer pao pa mi se par puta vrtjelo, ali dočepao sam se vrha i legao na jednu od drvenih klupica pred Pasarićem.
Vampirski ten - vjerojatno ću tako izgledati kad umrem

Ivani, recimo, nije uopće bilo tako teško

Pojeo sam sendvič, isisao komadić naranče, popio cocktu, pojeo energetsku pločicu, a onda smo probali taj neki prah koji su organizatori dijelili na vrhu. Okus je kao blago složena CDvita i to pomaže da se brzo povrati snaga. Stvarno ne znam što je bilo u tome i je li sveukupna kombinacija konzumiranog imala čarobni efekt, ali ja sam se jednostavno preporodio. Vampirski ten je nestao s mog lica i bio sam spreman stisnuti pedalu do kraja. Sjurili smo se niz Ivanščicu, a nebo je počelo pokazivati znakove moguće kiše. Komad puta Prigorec - Ivanečka Željeznica nas je kiša stvarno i ulovila.
Vidikovac na Ivanščici

No bilo je već prekasno jer smo Marko i ja jurili kao sumanuti prema Belskom dolu i našoj sljedećoj KT koja je bila Ham Pokojec. Ravna cesta, 40 km/h i stabilna treća zona. To je to! To je ono za što sam trenirao pa nije ni ratni poklič izostao. Iako me onaj Red Bull stvarno izbacio iz takta, to mi je pomoglo da shvatim što znači "biti u kondiciji". Kondicija je počela raditi svoje kad sam uspio konačno izbaciti tu tvar iz sebe. Kondicija je ona dodatna snaga koja počne udarati baš onda kad treba. A možda sam danas konačno iskusio što znači biti "u zoni" - nema sportaša koji ne bi ubio za to stanje, ali o tome neki drugi put.
Ivana na Ham Pokojcu - trenutno pomanjkanje entuzijazma zabilježeno zauvijek

Ivana i Igor su ondje malo zaostali, ali to je sasvim razumljivo jer je Ivana polako, ali sigurno postajala sve više umorna. Ja sam već jedno vrijeme buncao, a uskoro se i Marko priključio. Ne možete 6 sati voziti bicikl i očekivati da vas to barem malo ne udari u glavu. Uspon kroz Belski dol prema skretanju za Ham Pokojec smo pregazili, a u 15 minuta koliko nam je trebalo do Lujčekove hiže, nisam sišao nijednom s bicikla. Uvijek zabavni spust, natrag preko bregova Ledinca, ali ovaj put do kapelice na Briški (4. i zadnja KT) i onda pravac Varaždin. Sreli smo kod kapelice neke ljude koji su vozili već 18 sati (Velika Kajkavijana koja je počela u 00:00) i bili su svi nasmijani od uha do uha. Kasnije smo saznali da je plavokosa djevojka (na koju je Marko već jedno vrijeme bacao oko) bila prva žena Velike Kajkavijane. Ne znamo je li bila jedina, ali u svakom slučaju - svaka čast. Ivana im je rekla: "Vi niste ljudi!", a morao bih se i složiti jer su djelovali kao da bi još par dana mogli tako voziti. Mi smo bili sretni što slijedi spust i onda samo ravna cesta za Kapucinski trg - start i cilj svih trasa Kajkavijane.
Brzo vraćanje entuzijazma na Briški

Zajednički ulazak u cilj

U cilj smo se dovezli onako kako smo i vozili cijelo vrijeme - kao tim. Moj dobar prijatelj Mario je bio kod cilja i uslikao fotografiju koju možete vidjeti iznad. Bili smo zadnji na kraju, ali to uopće nije bitno jer smo se ludo zabavili. Da, bilo je teških trenutaka, ali ne može sve uvijek biti samo spust, moć praha i leptirići. Najviše smo ponosni na Ivanu koja je pokazala izvanrednu snagu tijela i uma, a s obzirom da ne vozi bicikl toliko često, cijela situacija postaje još više junačka. Osobno znam ljude koji bi pali i odustali pri susretu sa ovakvom zvjerkom, a već sam spomenuo da sam i sam bio blizu toga. Zlatko (Igorov tata) će sad morati zašutjeti po tom pitanju jer je on prvi koji je sumnjao u sve nas. Postavlja se pitanje: što nakon BIMEP-a od 150 km i Mojeg prvog Kaj maratona od 85 km? Tko zna kud će nas putevi odvesti, ali mislim da ćemo prvo malo odmoriti, a onda početi maštati o nekim drugim pothvatima. Bicikl ne može dugo mirovati. Bicikl je poput svog vlasnika.
Ne moramo reći da je piva na kraju itekako prijala



p.s. - Svojih 85 km posvećujem osobi za koju se nadam da će sljedeće godine voziti sa mnom Kajkavijanu.
Hint: patentirat ću kacigu koja ima obruč kao slamnati šešir pa da sunčeve zrake ne mogu do njezine porculanske puti.

Oznake: Kajkavijana, biciklizam, Fahrrad Gemišt