Instinktivni naslov ovog zapisa je bio: "Tragovima okultnog". U daljnjem tekstu ću pokušati i objasniti zašto. Kako god da bilo, otkad sam pogledao video kolege ljubitelja prirode (kojeg osobno i ne poznajem), ne mogu svoje misli maknuti s lokaliteta koji se zove Vražji stolček, a kraj kojeg sam nebrojeno puta prolazio ne znajući da uopće postoji. Zapitam se mnogo puta koliko je takvih mjesta o kojima nemam pojma, a nadohvat noge su mi? I onda će netko reći da usmjeravanje pažnje nema nikakvog utjecaja na našu percepciju stvarnosti. Još jedna mala digresija, ali baš mi je danas prijatelj poslao jedan kviz osobnosti ("Which Murderous Villain Resembles You the Most?") u kojem je jedna od tvrdnji koje mogu biti istinite za vas glasila: "Mnoge stvari počnu vrijediti za mene tek kad ih pročitam u knjigama". To je prilično šlampava formulacija, a odnosi se na osnovno osvještavanje stvari ili pojava koje onda nekako čudesno počnu biti prisutne u našim životima. Neki tu pojavu nazivaju sinkronicitet. Tako su i Vražji stolček i u zemlju potonula utvrda Gradišće postali dio mog života pa makar u smislu sanjarenja i zamišljanja kako bi bilo odlično kročiti svojom nogom na ta mjesta.
Znao sam da ću uskoro tamo otići, a svoje najbliže planinare sam već počeo nagovarati da krenemo putem Vražjeg stolčeka - proučavati zavojitu dolinu i meandre rječice Bednje te gledati u našu udaljenu Ivanščicu. No, moji suputnici na planinama znaju loše reagirati na naša lutanja (iako tvrdim da su najbolje šetnje kroz prirodu one u kojima se zaluta; naime, one ispadaju najpoučnije i gotovo uvijek je tako da je moje savršeno vođenje i navigiranje kroz planinu sagrađeno na mnogo krivih skretanja, lutanja i preklinjanja boga planine da nam pokaže svoj prokleti i ljubljeni znak), tako da mi je najpametnije barem znati gdje počinje uspon. S time na umu, moj dugogodišnji prijatelj i pratitelj Lazar (navodno nam je u ponedjeljak osma godišnjica otkad smo krenuli na prvo malo proputovanje biciklom - možete misliti koliko mu znače te naše vožnje kad pamti to! Neki ne pamte ni rođendane svojih voljenih ili godišnjice braka, a ovaj točno zna kad smo mi jahali bicikle do iznemoglosti) i ja zaputili smo se prema Margečanu, to jest Gačicama. Utvrda Gradišće i Vražji stolček se nalaze sjevero-zapadno od sela Margečan i na samom jugu sela Gačice. Lazar i ja smo potvrdili danas da lovački dom Margečan nosi, zapravo, adresu Gačica. Pitanje "zašto onda on ne nosi naziv lovački dom Gačice?" vjerojatno spada pod herezu i moglo bi doći do tučnjave među lokalcima pa bolje da to sad pustimo po strani. Podatak bitan za nas je taj da se početak uspona prema ostatku misteriozne utvrde Gradišće i Vražjeg stolčeka nalazi odmah pokraj lovačkog doma... Margečan. Okej, sad ću prestati.
Iz Varaždina biciklima rutom Varaždin-Nedeljanec-Vidovec-Tužno-Lovrečan-Radovan-Pece-Margečan-Gačice treba sat i petnaest aktivne vožnje, a kilometraža iznosi dvadeset i dva kilometra. Najteži dio rute je uspon u Radovanu, a nas je cijelim putem pratio vjetar što znači da i nije bio najidealniji dan za vožnju biciklom. No, kad je to nas zaustavilo? Pokazao sam Lazaru dvorac Bela II kojeg se jasno moglo vidjeti, a tamo negdje u daljini, u šumi iza svih tih zelenih proljetnih boja, nalazi se Pusta Bela. Lazar osobno nije bio tamo, a ja sam se prisjetio onog urnebesnog kršćanskog raspela kojeg su doveli u ostatke utvrde. Zaista, cijelo to područje je kristijanizirano te tako na balkonu Čeva stoji ogromni inoks križ. U duhu Uskrsa koji nam sad uskoro dolazi, razmišljao sam da objasnim svom prijatelju još neke aspekte sveobuhvatne krađe naše religije od drugih, starijih i iskonskijih, ali onda sam odustao. Na tom tragu, nedavno sam našao i ovaj zanimljivi članak na kojeg zainteresirani mogu baciti oko.
Šumski zec je dovoljno zanimljiv da se po njemu nazove lovačko društvo
Štovanje božanstva u obliku zeca
Falusoidna gljiva kod lovačkog doma i lijepo uređen prostor za goste
No, zašto tragovima okultnog? U svojem istraživanju o lokaciji, povijesti i značenju utvrde Gradišće i Vražjeg stolčeka naišao sam stvarno na svašta. Ispričajte me ako sam krivo shvatio, ali navodno postoji još jedan lokalitet koji se zove Vražja stolica i nalazi se u okolici Kaniže. Naišao sam na taj jedan, prilično opskurni forum koji je očito okupljalište svakakvih alternativaca (sad, nažalost, u negativnom smislu te riječi), energetičara, fanatika za nadnaravnim, a možda se nađe i poneki lovac na coprnice. Dokaz zbunjenosti tih ljudi može biti i u tome kako brzo mijenjaju teme, to jest lokalitete i počinju iznova i iznova pričati priče koje najčešće pričaju djevojke i mladići oko logorske vatre. Vojska duhova kod Pake, duhovi u podrumu raznih dvoraca (nisam siguran radi li se o Beli II, ali izgledalo je tako nekako) i ljudi koji završe u ludnicama nakon što noće na tim lokacijama. Osobito je Paka ozloglašena kao mjesto na kojem se svašta događa. Spominje se taj neki vojni objekt koji je tamo nekad bio, a Lazarov tata, koji slučajno o tim stvarim ponešto zna, o takvom objektu nema saznanja. Forumaši podivljale mašte spominjali su partizane (here we go again) pa je moguće da se radi o nekim davnijim vremenima i nekim davnijim vojnim objektima. Uglavnom, akumulatori automobila otkazuju u šumama Pake, a viđeni su i orangutani i svakakve čudne spodobe te se čuju razni neugodni zvukovi, jecaji i vriskovi iz dubine šume. S druge strane, Paka je poznata kao najbolje nalazište vrganja. Djed mi je pričao kakav epski ulov je tamo imao jedne godine i navodi me često u svojim pričama da odem tamo i pogledam. Znate što? Otići ću pa makar ne našao vrganje ili Pakanske orangutane. Idem sa svojim suplaninarima vidjeti utvrdu Paka iz 13. st. koja je služila za obranu od Mongola te njezin četiri metra visoki i dva metra široki zid (ova dva metra širine navodno povezuju više takvih utvrda iz sličnog razdoblja). Projekt "Paka" vodi arheološki odjel Gradskog muzeja Varaždin. Ne možemo znati koliko ima ljubitelja okultnog i nadnaravnog među restauratorima i znanstvenicima, ali činjenica je da se za takva mjesta, na sreću, zanimaju i ozbiljni ljudi.
Početak uspona prema utvrdi Gradišće i Vražjem stolčeku
Idiličan pogled prema udaljenoj Ivanščici
Ako sam do kraja iskren, moram priznati da nalazim neko zadovoljstvo u svim tim pričama. To je vjerojatno etnolog u meni, a pričajući s par takvih akademski obrazovanih, ustvrdio sam da je i njima to sve zanimljivo, ali oni su manje skloni to priznati. Valjda se od njih očekuje da zadrže tu neku znanstvenu hladnoću koju ja, hvala Vražjem stolčeku, ne moram uvijek pokazivati. Zar nije zanimljivo da netko misli da je u Salinovcu velika koncentracija coprnica i onih koji znaju taj zanat? Zar ne bi još više bilo zanimljivo takvo nešto ići istražiti? Moramo se sad opet vratiti na onu misao s početka zapisa, a to je ona, reći će neki prilično otrcana, o tome kako naše misli privlače određene stvari. Jedini moment koji bih mogao nazvati "čudnim" tokom svog svojeg planinarskog vijeka (a on je skroman, dakako) je onaj kad smo, lutajući do Vučikovca (tada, naravno, nisam znao da se tako zove ni što je) i vrha Vilinska špica, namjerno prolazili kroz stari betonski spremnik (netko bi, eto, s onog foruma sad poludio da im kažete da je to spremnik za sol - navodna zaštita od coprnica) čisto da isprobamo svjetiljke i da možemo reći da smo prošli tuda. GPS signal na mom satu je, normalno, nestao. Smijali smo se cijelim putem i prolazili kroz poluzatrpani tunel. No, u jednom trenutku se čuo neki zvuk, a ja pretpostavljam da je to samo kamen koji se odronio pod nečijim nogama. Moguće je da smo mi svi obraćali više pažnje na takve detalje, tko zna što bi sve u tom mraku vidjeli. Dobro pitanje je onda možda i što ću ja sad sve vidjeti tamo u šumama Pake ili negdje drugdje kad sam se otrovao s divljim idejama i osvijestio te neke, pa makar imaginarne, stvari.
Kako god bilo, planiram Vas počastiti izvještajem traženja ostataka utvrde Gradišće čiji se graditelji točno ne znaju. Posebno me zanima i Vražji stolček na kojeg ću sa užitkom sjesti, a možda tamo padne i meditacija. Navodno su takva mjesta puna svakakve energije pa bi se svakako trebalo uvjeriti u to i sam, vlastitim iskustvom.