Iako već jedno vrijeme traju ljetne vrućine i ovaj blog zjapi prazan, nije istina da se ne kroči po planinama. Odlučio sam pomoći dobrom prijatelju koji je otvorio portal (kurziv.net) te sam putopis u tri dijela o lutanju Južnim Velebitom objavio kod njega. Slijedi još treći dio koji se kuha, a ovdje prilažem poveznice na prva dva članka:

CRNOPAČKA UHOLOŽA

MALA MOČILA I PRALAŽIŠTIPAVČIĆI

No, u međuvremenu sam se odlučio na jednu drugu, sjeverniju avanturu. Svake godine okupim ekipu hrabrih pojedinaca te se tako zaputimo biciklima do Veleškovca (selo blizu Konjšćine ukoliko vam to nešto govori). To je postao već svojevrsni ritual. Ove godine me pak kopkalo da napravim nešto drukčije, da se dočepam Veleškovca drugim sredstvima. Vitalan i oporavljen od Južnog Velebita, odlučio sam napraviti tzv. vertikalu Ivanščice.

Pogled na Ivanščicu iz Ivanca, 5:50 ujutro

Friščićev mlin u pogonu!

Životni (romantični) ciljevi

Raspitao sam se tko želi ići sa mnom, ali je većina imala nekog drugog posla ili jednostavno nije bila raspoložena. Ipak je to dosta veliki komad puta za prehodati, a svladavanje Ivanščice je u biti najmanji problem. Ono čega se treba bojati je zagrijani asfalt i pristojeće tabananje. Srećom se Ivanščica može proći u planinarskim patikama pa onda i asfaltni dio obavljate u njima, a ne recimo u gojzericama. Sjeo sam na vlak za Ivanec koji kreće iz Varaždina u 5:27 te sam oko 5:50 bio u Ivancu i krenuo se penjati prema Prigorcu. Temperatura je bila i više nego ugodna, a već sam onda sumnjao da ću žaliti za ovim ranim rajom sjeverne strane Ivanščice. Čega se najviše boji ćuk sjeverne strane Ivanščice? Vrućine i pakla koju sprema južna strana dakako. Za uspon odabirem Mrzljak po kojem već dugo nisam išao do vrha te ga gazim bez prevelike muke - Pionir je trenutno standard našeg uspona na Ivanščicu.
Pogled na Ravnu Goru blizu vrha Ivanščice

Ovakvog Pasarića volim - dok ga imam samo za sebe!

Pogled s vrha

Na vrhu tišina i mir. Pasarić spava i vlada određeni spokoj koji ovdje nikad ne osjećam kada su velike gužve. Puše vjetar pa se na samom vrhu ne zadržavam dugo. Pojeo sam jedan sendvič i popio malo vode te poletno nastavljam svoj put. Sljedeća postaja je planinarska kuća Belecgrad, ali prvo obilazim Hanjžice i Francovu sjenokošu na kojoj se sprema ne-fer igra lova na divljač. Naime, majstori lovci su stavili na gornjoj strani sjenokoše čeku, a južnije stoji hranilište. Nisam baš siguran da bi gospon Franc to odobrio. Prolazeći sjenokošom, gledam prema Medvednici i jugu te razmišljam kako bi bilo dobro jednom ovdje prespavati u šatoru.
Šumoviti vrh Hanjžice

Francova sjenokoša i pogledi prema sjeveru

Put vijuga i ne pušta me da se naglo i direktno spustim do Belecgrada. No, put me na kraju dovodi do poznatog mjesta - ulaz u Kopanju, tzv. Belečki kanjon smrti kojim smo jednom davno išli gore. Srećom (ili nesrećom?), ovaj puta se po Kopanji spuštam. Drveće me štiti od prodirućih zraka sunca. Spust je na mjestima prilično strm te situacija nije najpogodnija za koljena. Da stvari budu još zanimljivije, pred kraj moram zaobilaziti napadalo drveće. Onda srećem gospodina Petra Babića, bubnjara varaždinskog benda Bednja, koji vodi hrpu stranaca na vrh Ivanščice po Kopanji. Neki su izgledali dobro dok su drugi bili pomalo uspuhani. Onda sam još saznao da kad se spuste na drugu stranu idu pješke do Lepoglave. Hm, pa radimo sličnu stvar onda! Nažalost, nisam se u tom trenutku iznenađenosti sjetio da predložim neka idu Vilinskom stazom sve dolje do Lepoglave. Nadam se da nisu previše tabanali!
Nevolje u Kopanji

Planinarska kuća Belecgrad

Dolazim do planinarske kuće Belecgrad te vadim dnevnik u koji zapisujem par riječi i trenutno vrijeme. U glavi sam zamislio da moj put ima tri faze od kojih je prva dio puta od Ivanca do vrha, drugi dio je od vrha do Beleca, a treći, i najgori, je dio od Beleca do Veleškovca. Krajičkom oka sam već prilikom planiranja puta vidio da prolazim kroz Gornju i Donju Batinu, ali nisam mnogo mario za to. Prije dosta godina, kada smo biciklima išli do Zlatara i Konjšćine, zaradio sam sunčanicu i prilikom vraćanja kući smo se moj prijatelj Buć i ja izgubili negdje kod tih prokletih Batina. Bili smo mladi i nismo znali čitati kartu, a GPS na mobitelu nismo ni koristili. Od onda vlada praznovjerje da ja gubim snagu i energiju u tim Batinama više nego drugdje. Došlo je vrijeme da razbijem taj mit!
Polako izlazim iz zagrljaja Ivanščice i ulazim u treću fazu putovanja

No, napustivši šumu i povremenu hladovinu koja je još bila prisutna u Belecu, južna strana Ivanščice je po ovom odvažnom i glupavom ćuku počela silovito udarati. Stavio sam maramu s UV zaštitom i naočale te prijazno pozdravljao sve nadolazeće mještane. Da u svakom mitu ipak ima malo istine postalo mi je jasno kada se Donja Batina magično izdužila, a moje tijelo se počelo zagrijavati na pržećem asfaltu. Da budu stvari gore, počelo me mučiti lijevo koljeno te je posebno boljelo prilikom bilo kakvog spuštanja. Tu negdje sam stupio u kontakt s Vinkom, mojim dobrim prijateljem i domaćinom, te indirektno počeo dogovarati akciju mojeg izbavljenja s te vrućine ukoliko će biti potrebno. Sve je bilo jasnije da će jedna takva akcija biti potrebna.
Daleko sam dogurao u udaljavanju od Ivanščice

Zadnjim snagama, trošeći posljednje kapljice vode, došepao sam do glavne ceste kod Bočadira (lijevo za Novi Marof i Varaždin, a desno za Zabok i Zagreb). Pasja vrućina je već prošla na moje tijelo i kad sam buljio u tablu koja vodi u smjeru vidikovca Lasače, Vinko je dojavio da samo ostanem na mjestu i da dolazi po mene. Do Veleškovca bilo je još kojih pet kilometara i mislim da bih se na kraju i do tamo dovukao, ali dodatni problem je što već jedno duže vrijeme na ovom potezu obnavljaju cestu te bi me prvi prolazeći kamion zadušio prašinom koju bi podigao.
Putokaz za vidikovac Lasače

Ovdje završava dio priče u kojem hodam kao šerpa, a počinje onaj gdje se gostim kao car. Vinko i njegovi (posebno hvala gospođi Gršić koja je i predobra prema takvom nevaljalcu kakav sam) me uvijek gospodski ugoste. Spomenut ću samo da smo kao predjelo dobili komadiće mozzarelle, kruh i domaći bosiljak. Nevjerojatno je prijalo, a to je bio samo uvod za pire krumpir, pohane tikvice, sojine medaljone i miješanu salatu. Većinu dana smo Vinko i ja proveli na terasi, skriveni od sunca, pričajući o koječemu i smijući se pritom. Uglavnom, svaki put jedva čekam da se opet vratim u Veleškovec!
Medvjeđe dobro pivo!

Najbolji bosiljak - domaći bosiljak!

GPS trag

Sveukupno sam prošao 28 kilometara te hodao šest i pol sati. Sada ostaje samo transverzala i onda mogu reći da sam najveći ljubitelj Ivanščice.

Oznake: Ivanec, Prigorec, Ivančica, Mrzljak, Hanjžice, Francova sjenokoša, Kopanja, Belecgrad, belec, Gornja i Donja Batina, daleki Bočadir, Veleškovec, pivo, hrana, život

Kada sam pisao online planinarski dnevnik za VAKUUM, neki od čitatelja bi mi rekli da je sve to lijepo, ali ipak sam malo "pretjerao s brojkama". Ljudima se ne sviđa kad je sve prepuno kilometraža, doduše zanima ih na kolikoj nadmorskoj visini je određena točka. Brojke možda ne govore direktno o doživljajima koje čovjek ima tokom izleta, ali su one dobar orijentir. Odgovori na pitanja "koliko vremena vam je trebalo?" te "koliko je to kilometara?" motiviraju gladne, a eliminiraju one u sumnji. Divim se samom sebi kako sam se odmah na početku zapisa počeo opravdavati i to samo zato jer razmišljam bih li započeo odmah s kilometrima koje smo jučer prevalili... odlučio sam.

Put tamo

Probili smo opet granicu od 100 kilometara na biciklima. Točnije, jučer smo prošli 115 kilometara. Vjetra gotovo da nije ni bilo i bilo je idealno za bicikliranje. Moglo bi se reći da ljeto polako pokazuje svoju pravu snagu te nije baš pametno nakon 9:00-10:00 biti pod direktnim udarom, ali kad voziš onda voziš.
Put natrag

Posjet mojem dobrom i dugogodišnjem prijatelju Vinku nam je već postao tradicija. Prošle godine nas je bilo više i neki od nas nisu bili naviknuti na duge vožnje, ali nekako smo došli. Ja sam uspio stati na pčelu i imati velikih problema s nogom, ali sve je to negdje zapisano ovdje na blogu. Ove godine se ekipa prorijedila te nas je troje (Igor, Mario i ja) krenulo putem Veleškovca. Kao što možete vidjeti na kartama koje sam iznad priložio, ovaj put smo išli preko Novog Marofa. Proteklih godina smo išli preko Ilije pa gore na Belu prema Ham Pokojcu te samo nastavili udarati u breg. Nakon nekog vremena u naporima dođete do spusta kojim se spajate gotovo direktno na cestu kod sela Pece. Uspone se u Zagorju ne može u potpunosti izbjeći te smo tako i po glavnoj cesti za Novi Marof imali par uspona od kojih je najteži onaj na Varaždinbregu. Dugi spust ionako na kraju sve to stostruko isplati. Dodatni problem s Belom je nagli ulazak u šumu u kojoj je vlažni zrak i jasan je pad temperature. Izvor vas mami da stanete i natočite izvorsku vodu, ali to je zamka! Ako se ohladite i onda se opet krenete zagrijavati na tim nižim temperaturama, prehlada opasno kuca na vrata. Isprobali smo to prije par godina pa samo dobronamjerno upozoravam.
Mario poteže kao junak - skretanje desno za Grebengrad

Po putu do Veleškovca nemamo mnogo stanica te samo jurimo koliko god brzo možemo. Krčma Cug (nalazi se uz željezničku prugu) u Budinščini je jedna od iznimaka. Tamo uvijek stanemo i popijemo jedan hladni gemišt. Popričali smo malo s konobarom koji je rekao da se divi jer on ne može ni deset kilometara proći, a i nema baš neki bicikl. Vidjeli smo jedno poznato lice od prošle godine - neki lokalni čovjek koji je očito redovita mušterija u Cugu. Čovjek nije baš zadovoljan kad se čudni stranci motaju po njegovom selu i oko njegove birtije. Zato smo mi popili svoje piće i krenuli dalje. Drugo i zadnje stajalište prije nego stignemo do Veleškovca je tradicionalno slikanje kod table koja označava ulazak u Konjšćinu. Naime, Vinko je dugo godina tamo živio u zgradi. Bio sam par puta kod njega i imam lijepa sjećanja iz Konjšćine. To je sad manje bitno, ali imali smo jednom tamo i koncert (onda nam se bend još nazivao Febris)!
Želje i pozdravi za Kreča (on je bio prošle godine s nama) za njegov rođendan iz Cuga
Tradicionalno slikanje kod table na ulasku u Konjšćinu

Stižemo u Veleškovec, skrećemo za Gršiće i uskoro dolazimo do Vinkovog posjeda. Prošle godine smo došli 14.7. pa je bazen već bio na dvorištu. Možda i bolje da ga ovog puta nije bilo jer je prošle godine taj bazen bio poprište čistog hedonizma. Zavalili smo se kao svinje u njega i pili pive dok nismo ispraznili čovjeku sve zalihe. Mislim da se taj dan išlo par puta u dućan (jednom Ivana - cura od Igora, a drugi put naš domaćin). Svi su se divili i ujedno zgražali kako smo mi taj dan došli do Varaždina. Krenuli smo prekasno i mogu slobodno reći da je to jedno od onih iskustava koje čovjek neće ponoviti iako je bilo odlično dok je trajalo. Zato smo odlučili ovaj put biti pametniji. Kod Vinka smo prigricnuli nešto i popili malo pive te krenuli prema našoj finalnoj destinaciji. Ivana živi u Bedekovčini (Bedex) i odlučila nas je ugostiti za ručak. Vinko je sjeo na mamin bicikl koji ima košaru za plac (nagovarali smo ga da uzme Pika u košari - mješanca pekinezera i neke druge pasmine) te smo polako počeli odrađivati tih zadnjih 10 kilometara. Sunce je onda već pošteno pržilo, a u Bedekovčini smo bili između 12:30 i 13:00.
U nedostatku slika od ovogodišnje gozbe, prilažem sliku bazena

Ivana i njezini su nas ugostili stvarno kraljevski! Ručak je već bio spreman pa smo uskoro svi bili za stolom. Poslužene su dvije plate: jedna za karnivore, a druga za herbivore. Iako je Ivanin tata rekao onu staru slavonsku "Nema ptice do prasice", vegetarijanska plata je prva planula i nestala. Zapravo, svinjetine je ostalo. Malo su se moji mesožderski prijatelji preračunali pa me sljedeći put (iako je istina da me moji bliski prijatelji to već jedno vrijeme ne pitaju) nitko neće pitati: kako se ti uopće najedeš? Tikvice sa sirom su bile odlične! Sad je možda prilika da objasnim što mi se gotovo svaki put dogodi kad vozim bicikl. Naime, nemam mnogo fotografija jer se nekad ne sjetim slikati, a drugi put jednostavno jurimo okolo i sve se prebrzo događa. Tako nisam ni Ivaninim roditeljima htio objasniti zašto sa slinama na ustima slikam njihov stol i sve te delicije umjesto da zgrabim vilicu i nož i prionem poslu. Uspio sam poslikati Vinka na biciklu i plišanog majmuna u staroj Bubi.
Majmun u Bubi
Kapetan Vinko i njegov bicikl

Iako smo se najeli do sita, ovaj put smo bili pametniji te smo nakon malog odmora krenuli natrag na vrijeme. Vinko nas je pratio do skretanja za Mače, a onda krenuo prema svojem domu u Veleškovcu. Put je krenuo lagano, ali kod sela Petrova Gora, a pogotovo pred Novim Golubovcom je počeo svojevrsni pakao. Uspon je bio konstantan, ali ne možete očekivati da će se Ivanščica dati samo tako. Mi smo u biti napravili ogromni krug oko Ivanščice, stalno promatrajući vrh u daljini. Mario (trkač, biciklist i planinar) je izdržljiv pa mu to nije bilo ništa. On je poznat po tome da na bilo koju kilometražu kaže "Nije to ništ", a koliko je realno to što govori ovisi isključivo o vašoj kondiciji. Igor je imao problema s guzicom - nije si stavio hlače sa sedlom*, a mene su u jednom trenutku počela mučiti leđa te sam se morao izravnati. Već jedno vrijeme shvaćam da nešto ne valja s trigonometrijom mog bicikla (sjedalo je možda malo prenisko), ali do Kajkavijane ću poraditi na tome. U kamenolomu u Očuri smo popili nekakvu instant kavu (coffee shot) koju nam je za put dao Vinkov tata. Nakon toga smo munjevito došli u Lepoglavu, pregazili Ivanec i uskoro smo bili kod table za Varaždin.
Coffee injection kod kamenoloma Očura

Što reći? Bilo je prekrasno i naši domaćini su bili izvanredni. Doći ćemo opet ako nas prime! Trebalo bi opet isprobati taj bazen. Iz Vinkovog dvorišta se vidi Sljeme, a na drugoj strani je Ivanščica. Mislim da sam dosta rekao.

p.s. - jučer se održavala i varaždinska biciklijada na kojoj je navodno bilo preko tisuću ljudi! Ruta biciklijade je Varaždin-Zelendvor što iznosi otprilike 10 kilometara. Nama je to već pomalo premali zalogaj pa smo se odlučili za našu produženu verziju biciklijade. U svakom slučaju je lijepo da se ljudi voze na biciklu - najboljem od svih prijevoznih sredstava.

Oznake: Veleškovec, Bedekovčina, biciklizam

"Ako neće Muhamed brdu, brdo će k Muhamedu."

Zadnji put smo pedalirali u Konjšćinu i Zlatar 24.6.2009. Onda nam je to bio priličan pothvat iako sam onda mislio da vozim puno bicikl. U biti i jesam! Vozio sam skoro svaki vikend do nekog drugog mjesta. U međuvremenu smo pomalo zahrđali i ja se tek u zadnje vrijeme vraćam opet u kondiciju. U zadnjih dva mjeseca sam izgubio oko pet i pol kila. Zadatak je još minimalno 9, a dalje ćemo vidjeti.
2009. smo išli samo herr Buć i ja jer ostatak ekipe nije mogao ili nije htio. Ostalo mi je to sve malo u negativnom sjećanju jer smo se vraćati morali vlakom. Onda sam se smijao ljudima koji nose sve te stvari u torbama i imao sam stav: "Pa idemo voziti bicikl malo dalje, ništa nam posebno ne treba!"
Mladost je naučila na vlastitoj koži u ovom primjeru jer sam se taj dan prehladio i na kraju negdje na cestama nakon Konjšćine zaradio sunčanicu. Nikakav ručnik za obrisati se kad voziš kroz šumu kod Bele i izvora, nikakva marama da zaštitiš tjeme kad već imaš kosurinu kao divljak, nema ni kreme za sunčanje. Dobro da sam onda uzeo vodu. Danas je sve to toliko drugačije; vjerojatno bi onaj mladi ja ismijavao ovog sad. Reći ću samo da je otišlo toliko daleko da uz sendviče nekad u posudicama nosim male kuruzice, masline, a nekad i kuhane žitarice za uz sendvič.
Naučiš s vremenom da nije pametno negdje daleko od doma, u divljini biti nepripremljen. Sad ne nosim samo za sebe nego i za druge!
Ipak, ni to me nije jučer spasilo jer sam uspio stati na pčelu na našem odredištu - na dvorištu našeg domaćina, Vinka plemenitog Gršića.

Stanka za hranu i vodu kod Belskog dola

Skupina od 4 je krenula s trga Kapucina u 07:00 prema Jalkovcu. Bili su tu naš basist Luka, hrabri majstor Kreč, prije spomenuti i već odlikovani herr Buć i ja - skupina me izabrala kao navigatora i Fahrrad Fuhrera. Luki je ovo bilo krštenje u vatri pa ga treba posebno pohvaliti. Kreč se dokazao na Čevu, a ovog puta su njegove mogućnosti testirane do krajnjih granica. Izdržao je i mogao bi još!
Cijela ruta je izgledala ovako: Varaždin-Jalkovec-Beretinec-Sv. Ilija-Beletinec-Završje Podbelsko-Bela-Podrute-Pece-Gornji Kraljevec-Budinščina-Krapina Selo-Galovec-Jelovec-Konjščina-Turnišće-Veleškovec.
Na kraju dana smo odvozili 87.5km s tim da su nam prosječne brzine bile oko 18km/h, a maksimalna je bila 54km/h.
Put natrag smo, očito, malo skratili jer smo nakon Sv. Ilije skrenuli za Turčin pa kroz Brezje za Varaždin. Čini se da se kroz Jalkovec i zavoje nakupi jedno 3-4 dodatna kilometra. Što se samog puta do tamo tiče, ne bi to bilo toliko naporno da odmah na početku nema Sv. Ilije koji je i danas muka za mnoge bicikliste. Vjerojatno za profesionalce nije, ali amaterski biciklisti će sigurno imati problema. Jedan duži uspon putnike čeka i nakon Bele, ali tamo je i izvor pa se može stati i odmoriti, napuniti vodu zasigurno. Mi smo tamo nešto pojeli, napunili vodu i krenuli na uspon. Uspon nije tako strmi koliko je uporan i, rekli bi, dosadan. No, jednom kad se prevali taj dio puta, ide najbolje spuštanje na cijeloj ruti. Spuštanje sa Sv. Ilije je zabavno, ali ne toliko koliko spust prema Podrutama. Skupina se jednoglasno izjasnila da je to bio najbolji dio puta. Nakon toga je manje više ravnija cesta s povremenim manjim usponima jer se ipak nalazimo u Zagorju. Negdje nakon 10:30 smo došli na naše odredište, Veleškovec. Sunce je onda već pošteno pičilo, ali je dan sveukupno bio povoljan za bicikliranje. Dio našeg puta nas je skrivala šuma, drugi dio oblaci, a kad je Sunce pripeklo, imali smo šešire, marame, kacige i kape.

Jubilarna fotografija kod table - od zadnje je prošlo 6 godina

Vinko nas je ugostio carski. Jeli smo i pili, možda malo previše pili. Bućnica od gospođe Gršić bi trebala biti nadaleko poznata! Smazali smo sve, nije ostao ni komadićak. Na dvorištu nas je dočekao mali bazen u kojeg smo svi stali. Bila je i njihaljka jer Vinko ima mladog nećaka. Njihaljku je isprobao naš Luka u košari za mačke. Negdje u međuvremenu sam stao na pčelu pa mi je naotekao taban. Pive su malo ublažile osjećaj boli, ali kad smo se vraćali kući, požalio sam i sebe i tu pčelu. Svaki upor u pedalu mi je zadavao bol, a silazak s bicikla je bio posebno naporan. Ipak, odvozili smo na kraju sve kako spada. Prosječna brzina nam je bila malo veća na povratku kući, ali uvijek nekako ide lakše kad se vraćaš doma. Ne znam jel netko dijeli sa mnom taj osjećaj, ali nekad na kraju dana - kad sva ta muka pritisne, a otrov pčele ili glavobolja od sunčanice udara svom silom - se pitam: "Što mi je sve to trebalo?" Na kraju se uvijek sve nekako posloži, ali je činjenica da je taj povratak kući uvijek nekako naporan. Vjerujem da se svi želimo vratiti čim prije kući pa onda svi pedaliraju jače i bolje. Ja sam kod svoje jazbine bio negdje nakon 20:30. Otuširao sam se i nešto pojeo te pao u krevet. Danas jedva hodam (hvala čmeli), ali bilo je i gore. Već sutra ću se okupati u moru pa će biti sve bolje :)

Bazen na Resortu Veleškovec - grade i jednog na "krovu"

Iznimno mi je drago da sam mogao ovu avanturu podijeliti sa svojim dobrim prijateljima i nadam se da ćemo se još puno puta okupiti na cesti i osvojiti nova mjesta i prevaliti nove epske udaljenosti. Još jednom hvala Vinku i obitelji Gršić što nas je ugostila i izdržavala popodnevno drečanje prevelike djece u bazenu s pivama.

Što sljedeće?
Postajem primorac na jedno vrijeme pa ću pokušati napraviti izvještaje iz mjesta na kojem ljetujem i bliže okolice. Bit će tu vjerojatno hodanja do Vodica, izlet na Zlarin brodom i slično. Čitamo se i uživajte! :)

Oznake: Veleškovec, bazen, biciklizam