Ivanščica je jedna od onih djevojaka koje nikad ne dosade... čak i kad su naporne i zadaju puno muka.

Dokaz velike ljubavi prema Ivanščici, ljubavi koja prkosi zubu vremena

Vrijeme je za obnoviti zavjete i to na više fronti. Ne sjećam se kad smo zadnji puta zajedno u planine pošli srednjoškolski kolega, prijatelj Lazar koji spada u moj uži krug ljudi od povjerenja i ja. Malo ih je, treba čuvati one koji su još tu. E sad, kad bi netko bio dugogodišnji pratitelj ovog bloga i imao izrazito istančano pamćenje, vjerojatno je već imao prilike čuti za starog, dobrog Lazara. Imamo zajedno dosta utakmica u nogama, ali zbog životnih situacija (i moje prebukiranosti drugim ljudima, rezervacijama za odlaske na planine - za razliku od svog ovog vremena kad nismo na planini, čini se da sam na planini poželjno i zabavno društvo) sad nas već jedno vrijeme planine ne viđaju. Bilo je krajnje vrijeme da se to promijeni pa smo se odlučili za lutanje po južnoj strani Ivanščice.
Mini karta područja i točaka od interesa koja se može naći unutar dnevnika Belečkog planinarskog puta

Jutarnji pogled prema mističnoj Medvednici

Krećemo u 08:00 iz Varaždina prema selu Belec (273 mnv), s južne, zagorske strane Ivanščice. Naš plan je prvo obići zanimljivu srednjovjekovnu utvrdu Belecgrad (539 mnv), a nakon toga preko Babinog zuba (638 mnv) i Beliga (974 mnv) doći do vrha Ivanščice (1062 mnv). Put kreće asfaltnim tabananjem jer se mora od Beleca preko Juranščine uspeti do makadamske ceste po kojoj se automobilima može doći sve do pl. kuće Belecgrad. Mi ne idemo automobilom do kuće jer smo hardcore, a i dobro dođe malo zagrijavanja. Kod planinarske kuće se već jedan gospodin sa zagrebačkim registarskim tablicama sprema kući što je pohvalno, pogotovo ako je već došao do vrha i spustio se. Bilo bi zanimljivo znati kojom je rutom obavio svoj uspon, ali preferiramo tišinu i mir, pogotovo ujutro pa komunikacija izostaje. Vrata planinarske kuće otvorena su, ali je prerano za piće, a i uspon još nije obavljen pa nema razloga za opuštanje i prepuštanje. Već hodajući po makadamskoj cesti koja vodi do pl. kuće možete vidjeti impozantni Stari grad Belecgrad.
Dobro izgleda i izdaleka

Iz ove perspektive je prilično jasno zašto je ovakve utvrde u njihovom punom sjaju (XIV. stoljeće) bilo nevjerojatno teško za osvojiti

Do same utvrde ima jedan mali usponić kojeg savladavamo i uskoro se nalazimo unutar zidina utvrde Belecgrad. Nije me bilo ovdje jedno vrijeme pa nije čudno da su se dogodile neke promjene. Prirodna zaraslost je malo istrimana i dobio se osjećaj da ima više prostora. Klupica i stolice su postavljeni unutar utvrde pa se ovdje može i lijepo prizalogajiti. Međutim, mi se ne zadržavamo dugo jer valja se još popesti do vrha.


Superiorna pozicija utvrde i nadgledanje pristupnog puta

Valjalo bi jednom ovdje doručkovati ili ručati



Ovdje se vidi naš put do vrha Ivanščice - planinarska staza koja vodi preko Babinog zuba i Beliga

Spuštamo se s utvrde i dolazimo do ovih putokaza

Sada bi se na sekundu valjalo vratiti na mini kartu koju sam priložio na početku ovog zapisa. Obratite pozornost na manje zadebljanu crtu/stazu koja vodi okomito od pl. kuće Belecgrad i konačno sječe zadebljanu crtu na mjestu gdje na karti piše KT 6 Belige. To je, dame i gospodo, tzv. (svinjska) Kopanja ili Brana (ako sam dobro vidio i shvatio na tablama koje se mogu naći na križanju puteva za Belige i Hanjžicu, a koja je obično ulazna točka sjevernjaka, tzv. ćuka, na južnu stranu - barem je to bio moj početak, davno, koketiranja sa južnim ispupčenjima i udubljenjima Ivanščice), a neslužbeni kuloarski naziv ovog mjesta je Belečki kanjon smrti. Neiskusni planinari, neupoznati s ovim terenom, često pomisle da bi bilo bolje ići kroz Kopanju, to jest ovaj naizgled prečac, iako će tada propustiti Babin zub i Belige koje, istini za volju, ako niste sakupljač žigova ili fanatik koji mora sve obići iz nekih drugih razloga (npr. iz enormne ljubavi prema djevi Ivanščici) i ne nude neke poglede pa ni veselje. Međutim, taj pričin da je put kroz Kopanju lakši jest velika pogreška stoga što je ovaj uspon prilično zahtjevan, a tijekom današnjeg planinarenja mi se učinilo opet da je zaista tako; moglo bi biti da je ovo jedan od najtežih uspona na Ivanščicu nakon Struje i Tamnog dola iako se oni nalaze sa ćukovske, sjeverne strane. Lazar i ja smo odabrali uspon preko Babinog zuba i Beliga jer on nije nikad bio na Beligama. Vodio sam davno ovim putem jednu rođendansku povorku koja je brojila oko četrdeset ljudi (a među njima je bio i Lazar koji je već tada prednjačio uz par drugih utreniranih mladih tjelesa). Malo nakon Babinog zuba, a pred same Belige, slavljenici je (da, tako je, od svih ljudi BAŠ slavljenici) pozlilo i morala je sjesti. Povraćala je, popila vode te smo nakon malo odmora svi nastavili dalje. Nadao sam se da je ta slabost od uzbuđenja i sreće što smo svi skupa na planini, ali nekako mislim da to ipak nije bio slučaj. Određene osobe bile su ljute na mene, bilo je dosta njurganja i gunđanja, ali sve se na kraju završilo dobro. Postoji obilazni put oko Beliga koji vas odmah dovodi do Černih mlaka, Zletišča coprnic te sam to izabrao kao tadašnju opciju kako bih ljudima olakšao put. Jedina tragedija je ta da se na jednu stijenu prije Beliga teže popesti nego na same Belige, a ta se stijena ne može zaobići jer put u svakom slučaju ide preko nje. No, pustimo sada loša prijašnja iskustva.
Pogled s Babinog zuba. Na putu do gore mi je Lazar pričao jedan vic o babi i njezinom novom zubalu, ali lascivnog je sadržaja pa ću ga ispričati samo onima koji to zatraže u komentar sekciji (koji trikovi, ha? Pfffffff)

Lazar na Beligama gleda sadržaj gotovih sendviča iz dućana. Zaključak baš i nije bio dobar

Kutija sa potpisnom listom na Beligama - ne diramo je jer ako nam se nešto dogodi, nećemo da nas nađu

Kao što na fotografijama možete i sami vidjeti, Babin zub kao i Belige spadaju pod tzv. šumovite vrhove pa pogledi nisu filmski ili drugim riječima nisu toliko zanimljivi ljudima kao otvoreni, "gologlavi" vrhovi. Planine su jedno od mjesta gdje se preferiraju ćelavci i nije sramota, dapače, poželjno je, da malo ima pokrova, a malo nema - tako dugo dok se ne zaklanja pogled. Moj suputnik i ja smo to blago rečeno, uz blagu uspuhanost na trenutke, pregazili i uskoro se našli na već spomenutom prijevoju gdje se skreće za sjeverne puteve Ivanščice. Od tamo nema mnogo do vrha gdje nalazimo umjerenu količinu ljudi. Vrijeme je za prizalogajiti nešto i popiti jedno pivo, a u jednom je trenutku počeo padati i slabi, rijetki snijeg. Ako ovaj sljedeći blagdanski vikend ne donese nešto drukčije, pomislio sam kako bi ovo mogao biti zadnji snijeg koji vidim da pada ove godine. Ne volim te na-pol stvari pa onda ako misli padati (ili je mislio padati), neka padne kako spada ili neka ne padne uopće. Ekstremizam u više životnih područja. Na vrhu smo sreli i gospodina Klipića o kojemu bi priča sad zahtijevala još malo vraćanja u prošlost i jedan drugi rođendan slavljen na putevima i vrhovima Ivanščice, ali sad u to ulaziti ipak nećemo. Ajmo samo reći da je čovjek prvo odbio, a onda ipak uzeo ponuđene, domaće varaždinske klipiće koje je radila slavljenikova majka. Klipići su stvarno dobri. Bili su prošli vikend i na Kleku. Dobro se provode ti klipići. Još jedna zanimljiva činjenica je da je gospon Klipić danas na toj, još uvijek, zimi skinuo čarape i bos sjedio na klupici na vrhu Ivanščice. To mora da su neke Wim Hof tehnike.
Lazar i ja se odlučujemo za spust po Kopanju, Belečkom kanjonu smrti

Isprva je moj suputnik rekao kako mu se ovaj put čini baš pitomim i lijepim i zaista je lijep, ali uskoro su počele strmine pa je čak i pri spuštanju trebalo paziti kud se staje što je bilo dodatno otežano činjenicom da je posvuda po stazi bilo otpalo lišće. Sreli smo po putu do dolje jednu ekipu mladića i djevojaka koji su hrabro išli prema gore, ali u trenutku našeg mimoilaženja su se svi odreda posjedali na jedno palo deblo. Odmor je itekako dozvoljen tijekom uspona po ovakvoj stazi.
Pogled prema gore

Lako je nama, mi se spuštamo, trčkaramo i pjevušimo. Raspoloženje je općenarodno veselje

Posebno su me zabrinula dvojica planinara koji su na samom početku Belečkog kanjona smrti, nedaleko pl. kuće Belecgrad, stali (jedan od njih je sjedio i tipkao po mobitelu) i pitali nas koliko ima do gore te da su oni ovdje prvi put. Pomalo mi ih je bilo žao jer će ovo biti vatreno krštenje, ali s druge strane to je najbolji način da se bilo što nauči o stazi, ali i vlastitoj kondiciji. Jesu li na kraju došli do vrha ili su odmah na početku odustali? Ostat će to ipak misterij. Mi smo brzim maršom odvalili put po makadamu, mahnuli za pozdrav utvrdi Belecgrad te dojurili do Beleca i parkiranog automobila. U planu nam je bio još posjet kolegi i također srednjoškolskom drugu Vinku iz Veleškovca. Dobro je vidjeti stare i vjerne prijatelje, a pogotovo s njima planinariti. Prešli smo sveukupno 16 kilometara i dobro se zabavili. Sljedeći put kad smo ovdje slijedi uspon preko Belečkog kanjona smrti. Treba imati visoke ciljeve.
Vinko i grofica Mimi

Za kraj jedna prigodna pjesma:


Ja sam samo neženja
Tražim partnericu
Neku koja zna jahati
Bez da ispadne iz sedla

Moramo si odgovarati
Tjerati me preko granica
Đevojko, kad te primim
Obećajem ti da nećeš htjeti sići

Ak' si spremna, učinimo to
Jaši ga, mojeg ponija
Moje vruće sedlo čeka
Dođi i skoči

Oznake: belec, Belecgrad, Babin zub, Belige, Kopanja, Belečki kanjon smrti

Iako već jedno vrijeme traju ljetne vrućine i ovaj blog zjapi prazan, nije istina da se ne kroči po planinama. Odlučio sam pomoći dobrom prijatelju koji je otvorio portal (kurziv.net) te sam putopis u tri dijela o lutanju Južnim Velebitom objavio kod njega. Slijedi još treći dio koji se kuha, a ovdje prilažem poveznice na prva dva članka:

CRNOPAČKA UHOLOŽA

MALA MOČILA I PRALAŽIŠTIPAVČIĆI

No, u međuvremenu sam se odlučio na jednu drugu, sjeverniju avanturu. Svake godine okupim ekipu hrabrih pojedinaca te se tako zaputimo biciklima do Veleškovca (selo blizu Konjšćine ukoliko vam to nešto govori). To je postao već svojevrsni ritual. Ove godine me pak kopkalo da napravim nešto drukčije, da se dočepam Veleškovca drugim sredstvima. Vitalan i oporavljen od Južnog Velebita, odlučio sam napraviti tzv. vertikalu Ivanščice.

Pogled na Ivanščicu iz Ivanca, 5:50 ujutro

Friščićev mlin u pogonu!

Životni (romantični) ciljevi

Raspitao sam se tko želi ići sa mnom, ali je većina imala nekog drugog posla ili jednostavno nije bila raspoložena. Ipak je to dosta veliki komad puta za prehodati, a svladavanje Ivanščice je u biti najmanji problem. Ono čega se treba bojati je zagrijani asfalt i pristojeće tabananje. Srećom se Ivanščica može proći u planinarskim patikama pa onda i asfaltni dio obavljate u njima, a ne recimo u gojzericama. Sjeo sam na vlak za Ivanec koji kreće iz Varaždina u 5:27 te sam oko 5:50 bio u Ivancu i krenuo se penjati prema Prigorcu. Temperatura je bila i više nego ugodna, a već sam onda sumnjao da ću žaliti za ovim ranim rajom sjeverne strane Ivanščice. Čega se najviše boji ćuk sjeverne strane Ivanščice? Vrućine i pakla koju sprema južna strana dakako. Za uspon odabirem Mrzljak po kojem već dugo nisam išao do vrha te ga gazim bez prevelike muke - Pionir je trenutno standard našeg uspona na Ivanščicu.
Pogled na Ravnu Goru blizu vrha Ivanščice

Ovakvog Pasarića volim - dok ga imam samo za sebe!

Pogled s vrha

Na vrhu tišina i mir. Pasarić spava i vlada određeni spokoj koji ovdje nikad ne osjećam kada su velike gužve. Puše vjetar pa se na samom vrhu ne zadržavam dugo. Pojeo sam jedan sendvič i popio malo vode te poletno nastavljam svoj put. Sljedeća postaja je planinarska kuća Belecgrad, ali prvo obilazim Hanjžice i Francovu sjenokošu na kojoj se sprema ne-fer igra lova na divljač. Naime, majstori lovci su stavili na gornjoj strani sjenokoše čeku, a južnije stoji hranilište. Nisam baš siguran da bi gospon Franc to odobrio. Prolazeći sjenokošom, gledam prema Medvednici i jugu te razmišljam kako bi bilo dobro jednom ovdje prespavati u šatoru.
Šumoviti vrh Hanjžice

Francova sjenokoša i pogledi prema sjeveru

Put vijuga i ne pušta me da se naglo i direktno spustim do Belecgrada. No, put me na kraju dovodi do poznatog mjesta - ulaz u Kopanju, tzv. Belečki kanjon smrti kojim smo jednom davno išli gore. Srećom (ili nesrećom?), ovaj puta se po Kopanji spuštam. Drveće me štiti od prodirućih zraka sunca. Spust je na mjestima prilično strm te situacija nije najpogodnija za koljena. Da stvari budu još zanimljivije, pred kraj moram zaobilaziti napadalo drveće. Onda srećem gospodina Petra Babića, bubnjara varaždinskog benda Bednja, koji vodi hrpu stranaca na vrh Ivanščice po Kopanji. Neki su izgledali dobro dok su drugi bili pomalo uspuhani. Onda sam još saznao da kad se spuste na drugu stranu idu pješke do Lepoglave. Hm, pa radimo sličnu stvar onda! Nažalost, nisam se u tom trenutku iznenađenosti sjetio da predložim neka idu Vilinskom stazom sve dolje do Lepoglave. Nadam se da nisu previše tabanali!
Nevolje u Kopanji

Planinarska kuća Belecgrad

Dolazim do planinarske kuće Belecgrad te vadim dnevnik u koji zapisujem par riječi i trenutno vrijeme. U glavi sam zamislio da moj put ima tri faze od kojih je prva dio puta od Ivanca do vrha, drugi dio je od vrha do Beleca, a treći, i najgori, je dio od Beleca do Veleškovca. Krajičkom oka sam već prilikom planiranja puta vidio da prolazim kroz Gornju i Donju Batinu, ali nisam mnogo mario za to. Prije dosta godina, kada smo biciklima išli do Zlatara i Konjšćine, zaradio sam sunčanicu i prilikom vraćanja kući smo se moj prijatelj Buć i ja izgubili negdje kod tih prokletih Batina. Bili smo mladi i nismo znali čitati kartu, a GPS na mobitelu nismo ni koristili. Od onda vlada praznovjerje da ja gubim snagu i energiju u tim Batinama više nego drugdje. Došlo je vrijeme da razbijem taj mit!
Polako izlazim iz zagrljaja Ivanščice i ulazim u treću fazu putovanja

No, napustivši šumu i povremenu hladovinu koja je još bila prisutna u Belecu, južna strana Ivanščice je po ovom odvažnom i glupavom ćuku počela silovito udarati. Stavio sam maramu s UV zaštitom i naočale te prijazno pozdravljao sve nadolazeće mještane. Da u svakom mitu ipak ima malo istine postalo mi je jasno kada se Donja Batina magično izdužila, a moje tijelo se počelo zagrijavati na pržećem asfaltu. Da budu stvari gore, počelo me mučiti lijevo koljeno te je posebno boljelo prilikom bilo kakvog spuštanja. Tu negdje sam stupio u kontakt s Vinkom, mojim dobrim prijateljem i domaćinom, te indirektno počeo dogovarati akciju mojeg izbavljenja s te vrućine ukoliko će biti potrebno. Sve je bilo jasnije da će jedna takva akcija biti potrebna.
Daleko sam dogurao u udaljavanju od Ivanščice

Zadnjim snagama, trošeći posljednje kapljice vode, došepao sam do glavne ceste kod Bočadira (lijevo za Novi Marof i Varaždin, a desno za Zabok i Zagreb). Pasja vrućina je već prošla na moje tijelo i kad sam buljio u tablu koja vodi u smjeru vidikovca Lasače, Vinko je dojavio da samo ostanem na mjestu i da dolazi po mene. Do Veleškovca bilo je još kojih pet kilometara i mislim da bih se na kraju i do tamo dovukao, ali dodatni problem je što već jedno duže vrijeme na ovom potezu obnavljaju cestu te bi me prvi prolazeći kamion zadušio prašinom koju bi podigao.
Putokaz za vidikovac Lasače

Ovdje završava dio priče u kojem hodam kao šerpa, a počinje onaj gdje se gostim kao car. Vinko i njegovi (posebno hvala gospođi Gršić koja je i predobra prema takvom nevaljalcu kakav sam) me uvijek gospodski ugoste. Spomenut ću samo da smo kao predjelo dobili komadiće mozzarelle, kruh i domaći bosiljak. Nevjerojatno je prijalo, a to je bio samo uvod za pire krumpir, pohane tikvice, sojine medaljone i miješanu salatu. Većinu dana smo Vinko i ja proveli na terasi, skriveni od sunca, pričajući o koječemu i smijući se pritom. Uglavnom, svaki put jedva čekam da se opet vratim u Veleškovec!
Medvjeđe dobro pivo!

Najbolji bosiljak - domaći bosiljak!

GPS trag

Sveukupno sam prošao 28 kilometara te hodao šest i pol sati. Sada ostaje samo transverzala i onda mogu reći da sam najveći ljubitelj Ivanščice.

Oznake: Ivanec, Prigorec, Ivančica, Mrzljak, Hanjžice, Francova sjenokoša, Kopanja, Belecgrad, belec, Gornja i Donja Batina, daleki Bočadir, Veleškovec, pivo, hrana, život