Iako već jedno vrijeme traju ljetne vrućine i ovaj blog zjapi prazan, nije istina da se ne kroči po planinama. Odlučio sam pomoći dobrom prijatelju koji je otvorio portal (kurziv.net) te sam putopis u tri dijela o lutanju Južnim Velebitom objavio kod njega. Slijedi još treći dio koji se kuha, a ovdje prilažem poveznice na prva dva članka:

CRNOPAČKA UHOLOŽA

MALA MOČILA I PRALAŽIŠTIPAVČIĆI

No, u međuvremenu sam se odlučio na jednu drugu, sjeverniju avanturu. Svake godine okupim ekipu hrabrih pojedinaca te se tako zaputimo biciklima do Veleškovca (selo blizu Konjšćine ukoliko vam to nešto govori). To je postao već svojevrsni ritual. Ove godine me pak kopkalo da napravim nešto drukčije, da se dočepam Veleškovca drugim sredstvima. Vitalan i oporavljen od Južnog Velebita, odlučio sam napraviti tzv. vertikalu Ivanščice.

Pogled na Ivanščicu iz Ivanca, 5:50 ujutro

Friščićev mlin u pogonu!

Životni (romantični) ciljevi

Raspitao sam se tko želi ići sa mnom, ali je većina imala nekog drugog posla ili jednostavno nije bila raspoložena. Ipak je to dosta veliki komad puta za prehodati, a svladavanje Ivanščice je u biti najmanji problem. Ono čega se treba bojati je zagrijani asfalt i pristojeće tabananje. Srećom se Ivanščica može proći u planinarskim patikama pa onda i asfaltni dio obavljate u njima, a ne recimo u gojzericama. Sjeo sam na vlak za Ivanec koji kreće iz Varaždina u 5:27 te sam oko 5:50 bio u Ivancu i krenuo se penjati prema Prigorcu. Temperatura je bila i više nego ugodna, a već sam onda sumnjao da ću žaliti za ovim ranim rajom sjeverne strane Ivanščice. Čega se najviše boji ćuk sjeverne strane Ivanščice? Vrućine i pakla koju sprema južna strana dakako. Za uspon odabirem Mrzljak po kojem već dugo nisam išao do vrha te ga gazim bez prevelike muke - Pionir je trenutno standard našeg uspona na Ivanščicu.
Pogled na Ravnu Goru blizu vrha Ivanščice

Ovakvog Pasarića volim - dok ga imam samo za sebe!

Pogled s vrha

Na vrhu tišina i mir. Pasarić spava i vlada određeni spokoj koji ovdje nikad ne osjećam kada su velike gužve. Puše vjetar pa se na samom vrhu ne zadržavam dugo. Pojeo sam jedan sendvič i popio malo vode te poletno nastavljam svoj put. Sljedeća postaja je planinarska kuća Belecgrad, ali prvo obilazim Hanjžice i Francovu sjenokošu na kojoj se sprema ne-fer igra lova na divljač. Naime, majstori lovci su stavili na gornjoj strani sjenokoše čeku, a južnije stoji hranilište. Nisam baš siguran da bi gospon Franc to odobrio. Prolazeći sjenokošom, gledam prema Medvednici i jugu te razmišljam kako bi bilo dobro jednom ovdje prespavati u šatoru.
Šumoviti vrh Hanjžice

Francova sjenokoša i pogledi prema sjeveru

Put vijuga i ne pušta me da se naglo i direktno spustim do Belecgrada. No, put me na kraju dovodi do poznatog mjesta - ulaz u Kopanju, tzv. Belečki kanjon smrti kojim smo jednom davno išli gore. Srećom (ili nesrećom?), ovaj puta se po Kopanji spuštam. Drveće me štiti od prodirućih zraka sunca. Spust je na mjestima prilično strm te situacija nije najpogodnija za koljena. Da stvari budu još zanimljivije, pred kraj moram zaobilaziti napadalo drveće. Onda srećem gospodina Petra Babića, bubnjara varaždinskog benda Bednja, koji vodi hrpu stranaca na vrh Ivanščice po Kopanji. Neki su izgledali dobro dok su drugi bili pomalo uspuhani. Onda sam još saznao da kad se spuste na drugu stranu idu pješke do Lepoglave. Hm, pa radimo sličnu stvar onda! Nažalost, nisam se u tom trenutku iznenađenosti sjetio da predložim neka idu Vilinskom stazom sve dolje do Lepoglave. Nadam se da nisu previše tabanali!
Nevolje u Kopanji

Planinarska kuća Belecgrad

Dolazim do planinarske kuće Belecgrad te vadim dnevnik u koji zapisujem par riječi i trenutno vrijeme. U glavi sam zamislio da moj put ima tri faze od kojih je prva dio puta od Ivanca do vrha, drugi dio je od vrha do Beleca, a treći, i najgori, je dio od Beleca do Veleškovca. Krajičkom oka sam već prilikom planiranja puta vidio da prolazim kroz Gornju i Donju Batinu, ali nisam mnogo mario za to. Prije dosta godina, kada smo biciklima išli do Zlatara i Konjšćine, zaradio sam sunčanicu i prilikom vraćanja kući smo se moj prijatelj Buć i ja izgubili negdje kod tih prokletih Batina. Bili smo mladi i nismo znali čitati kartu, a GPS na mobitelu nismo ni koristili. Od onda vlada praznovjerje da ja gubim snagu i energiju u tim Batinama više nego drugdje. Došlo je vrijeme da razbijem taj mit!
Polako izlazim iz zagrljaja Ivanščice i ulazim u treću fazu putovanja

No, napustivši šumu i povremenu hladovinu koja je još bila prisutna u Belecu, južna strana Ivanščice je po ovom odvažnom i glupavom ćuku počela silovito udarati. Stavio sam maramu s UV zaštitom i naočale te prijazno pozdravljao sve nadolazeće mještane. Da u svakom mitu ipak ima malo istine postalo mi je jasno kada se Donja Batina magično izdužila, a moje tijelo se počelo zagrijavati na pržećem asfaltu. Da budu stvari gore, počelo me mučiti lijevo koljeno te je posebno boljelo prilikom bilo kakvog spuštanja. Tu negdje sam stupio u kontakt s Vinkom, mojim dobrim prijateljem i domaćinom, te indirektno počeo dogovarati akciju mojeg izbavljenja s te vrućine ukoliko će biti potrebno. Sve je bilo jasnije da će jedna takva akcija biti potrebna.
Daleko sam dogurao u udaljavanju od Ivanščice

Zadnjim snagama, trošeći posljednje kapljice vode, došepao sam do glavne ceste kod Bočadira (lijevo za Novi Marof i Varaždin, a desno za Zabok i Zagreb). Pasja vrućina je već prošla na moje tijelo i kad sam buljio u tablu koja vodi u smjeru vidikovca Lasače, Vinko je dojavio da samo ostanem na mjestu i da dolazi po mene. Do Veleškovca bilo je još kojih pet kilometara i mislim da bih se na kraju i do tamo dovukao, ali dodatni problem je što već jedno duže vrijeme na ovom potezu obnavljaju cestu te bi me prvi prolazeći kamion zadušio prašinom koju bi podigao.
Putokaz za vidikovac Lasače

Ovdje završava dio priče u kojem hodam kao šerpa, a počinje onaj gdje se gostim kao car. Vinko i njegovi (posebno hvala gospođi Gršić koja je i predobra prema takvom nevaljalcu kakav sam) me uvijek gospodski ugoste. Spomenut ću samo da smo kao predjelo dobili komadiće mozzarelle, kruh i domaći bosiljak. Nevjerojatno je prijalo, a to je bio samo uvod za pire krumpir, pohane tikvice, sojine medaljone i miješanu salatu. Većinu dana smo Vinko i ja proveli na terasi, skriveni od sunca, pričajući o koječemu i smijući se pritom. Uglavnom, svaki put jedva čekam da se opet vratim u Veleškovec!
Medvjeđe dobro pivo!

Najbolji bosiljak - domaći bosiljak!

GPS trag

Sveukupno sam prošao 28 kilometara te hodao šest i pol sati. Sada ostaje samo transverzala i onda mogu reći da sam najveći ljubitelj Ivanščice.

Oznake: Ivanec, Prigorec, Ivančica, Mrzljak, Hanjžice, Francova sjenokoša, Kopanja, Belecgrad, belec, Gornja i Donja Batina, daleki Bočadir, Veleškovec, pivo, hrana, život

Budući da smo danas gotovo svi vlasnici pametnih telefona s memorijskim karticama velikih kapaciteta, razne aplikacije za dopisivanje s prijateljima, znancima i nepoznancima nam spremaju sve fotografije, videe pa čak i same razgovore. Dok pogledam te slike koje izmijenjujem sa svojim prijateljima, često je moja reakcija: "Kriste..."
Nije da koristim tu riječ često, ne spominjem našeg gospodina ni uzalud ni onda kad treba. Te fotografije su često osobne stvari, interne naravi koje mnogima koji me/nas ne poznaju ne bi nimalo bile smiješne. Zapravo, neke bi bile za osudu.

Ipak, neke se mogu predstaviti široj publici bez straha od nekakvih sankcija. Tako sam odlučio to sada učiniti jer se već predugo igram samo dobrog i skromnog planinara koji piše ozbiljne (ili neozbiljne) izvještaje s planina. Blog mi je nekad i služio kao online dnevnik iako nikad nisam pisao preosobne stvari. Neke od njih ipak moramo sami progutati, a neke ćemo odnijeti u grob.

Otkad idem u novinarsku školu, barem pola tjedna provodim u Zagrebu. Opet sam obnovio neka rijetka prijateljstva koja sam imao tokom svog aktivnog studiranja. Najviše tu mogu računati na svog prijatelja i pjesnika Borisa. Uvijek mi je zadovoljstvo popiti koje pivo s njim, a ne izostaju tu ni boce vina uz koje često pričamo o umjetnosti, pisanju, glazbi te, naravno, o ženama. Fali tu u cijeloj priči Zagreba moj najdraži Škarničanin Bubač koji je također uvijek ugodno i poticajno društvo. Kako je to znalo biti kad smo se mi, trojac B-ova, okupili i raspravljali o svemu i svačemu! Da, ljudi su danas zaboravili pričati. Ne o svakodnevnim stvarima koje im se događaju u životu nego o zaista bitnim stvarima. Zato se i krećem u društvu koje bi mnogi opisali "čudnim".

James Bridle - Cloud Thinking

Proteklih dva mjeseca pomažem ocu urediti stan te je taj proces konačno ušao u završnu fazu. Tako smo u utorak navečer imali druženje za otvorenje stana. Krasna kvadratura u podsljemenskoj zoni s pogledom na Gazdinu vilu koja je izgrađena na zelenoj, za gradnju zabranjenoj, zoni. No, čovjeka briga i za zakone i za okoliš kad ima dovoljno novaca, zar ne?
Imali smo vegetarijanski roštilj i bogatu salatu, a uz to su išle samo kvalitetne tekućine. Počeli smo s O'Haras Irish pale aleom, a slijedilo je tu naše domaće Zmajsko te na kraju Erdinger. Imali smo i Grimbergena, ali toga se na kraju nismo dotaknuli. U pozadini je svirao Pink Floyd na ogromnim sobnim ghetto blasterima. Otvorila se boca nekakvog rozea i Chardonnaya, a uz to su za desert išle bakine žarbo-šnite. Dovezen sam pred prag svog stana i ubrzo sam, sit i napit, zaspao.
"Proljetno" čišćenje

U srijedu sam bio na predavanju Jamesa Bridlea: "Cloud Thinking" u multimedijalnom institutu, klub MaMa. Uvijek čovjeka možete guglati i predlažem vam da to učinite, ali radi se o mladom i svestranom znanstveniku, ali i umjetniku. Predavanje bi se nekom moglo učiniti nabacano "z brda z dola", a istina je da se pričalo o svemu i svačemu. Naveo sam da čovjek ima široki spektar interesa. Bavio se proučavanjem dronova (ne onih naših komercijalnih koje puštamo iz dvorišta da gledaju susjede kad se ševe), prognozom vremena, utjecajem političkih odluka na vrijeme, kompjutorima, sociologijom, nadzorom i nelagodnošću koju ljudi pritom osjećaju (ili ne osjećaju). Kako kompjutori, to jest sateliti vide svijet oko sebe, itd. Bilo je jedno 40 prisutnih i čini se da su ljudi bili zadovoljni. Mene najviše privukla priča o kompjutorima i virtualnim stvarnostima. Bio sam i sam uvučen u jednu i to prilično vremena pa i sam imam ponešto o tome za reći. Za kraj dana do mene dolazi Maja (djevojka) i zaključujem srijedu tako da me odvela u krevet. Nedavno smo isprobali one nove Durexove Invisible kondome koji koštaju urnebesan novac, ali vrijede. Vlasnike debljih će malo tiskati, ali osjećaj gume je drastično smanjen.
Skupa guma

Četvrtak sam proveo hodajući po Ikei sa svojim ocem. Tražili smo svakakvo staklo iz kojeg bi se nešto moglo popiti. U ogromnom Konzumu na radničkoj ima svih mogućih krigli za pivo (posebno su krasne one velike čaše od Paulanera iz kojih možete piti u kafiću koji ga poslužuje) pa moram ovaj put Gazdu pohvaliti što se toga dosjetio. Mi strastveni pivopije već duže vrijeme čekamo tako nešto. Spremam se i sam napraviti reda u stanu pa smo tako izbacili skoro sav stari i teški namještaj van. Sad se lakše diše i ima više prostora. Predvečer (dan u ovo vrijeme godine završava već oko 16:10) mi je zazvonio mobitel. Zove me Maja i kaže kako idu (Lana - njezina prijateljica iz srednje i Matija - Lanin dečko) na pivo u Bacchus. Morao sam još počistiti stan (ostalo je i previše prašine ispod sveg tog namještaja koji sam šutirao van), ali skočio sam brzo pod tuš i uskoro sam sjedio na tramvaju koji će me odvesti do glavnog kolodvora. Sjedim u Bacchusu i čudim se kako taj jazz bar (na ulazu piše konoba) ima lošu i slabu ponudu piva. Naručujem Nikšićko i prisjećam se kako industrijsko pivo ne valja apsolutno ništa. Misli mi lete u Kneginec gdje se proizvodi odličan craft koji je osvojio naša srca i nepce.
U Ikei je hrana okej, ali fali raznovrsnosti

Uskoro mi zvoni mobitel te mi prilično utjecajan prijatelj iz Varaždina kaže kako vlasnik kafića "neće" da sviramo na dogovorenom humanitarnom koncertu jer imamo problematičnu publiku. Koliko sam god ljut, smijem se i zabavlja me to. Čovjek je pomislio da sviramo punk i da će biti nereda. Sten Mol (bend) svira stoner rock te imamo prilično pristojnu publiku. Baždarena je i puno naručuje te radi dobar promet, a to je san svakog ugostitelja. Zovem organizatora, novopečeni pjevač (koji inače svira u jednom drugom bendu koji je završio na ovogodišnjem finalu Imagine festivala - za mlade i perspektivne glazbenike) odlazi u kafić kod gazde i završava na trinaest rundi gemišta. Problem je riješen, ispričavaju nam se i 16.12. sviramo u kafiću Sloboda u Varaždinu uz mnoštvo drugih varaždinskih bendova. Sav prikupljen novac ide za socijalnu samoposlugu. Dan završavam u hotelu International.


Danas počinje seksom u hotelskoj sobi. Maja nakon toga odgovara na neke mailove, a ja pokušavam čitati knjigu koju mi je dao Andro - Emocionalna inteligencija. Pogled kroz prozor iz hotelske sobe je naprosto užasan, a vjetar cijelo vrijeme pišti tu neku depresivnu i konstantnu melodiju. Maja će se danas odjaviti iz hotela pa onda uzimam njezinu torbu (planinarski ruksak zapravo) i nosim je do svojeg stana. Hodam tako Zagrebom s planinarskim ruksakom u ruci. Ljudi me čudno gledaju. Ljudi me uvijek čudno gledaju. Javlja se Buć i kaže kako leži u krevetu te čeka da ga prevezu u Varaždin gdje će nastaviti ležati u borbi protiv temperature. Opet su ga otruvali. Očistio sam konačno stan i zadovoljan sam. Pijem Fructalov sok od kruške - uz njihov Fruc, to su mi najbolji sokovi. Kasnije idem s Majom u kineski restoran Tian Tan da vidimo što se tamo nudi. Zagreb ima mnogo tih kineskih restorana, ali mi je ovaj preporučen kao jedan od najboljih ako ne i najbolji.
Kako Buć zamišlja odlazak u Tian Tan . slično tome, ali nosit ću odijelo

Sutra se vraćamo za Varaždin, a u nedjelju idemo opet na planinu. Jelenko mi je već predložio novu destinaciju pa je idemo obići.

Kako se osjećam nakon što sam sve ovo napisao? Osjećam li se ogoljelo ili prljavo? Ne. Osjećam se prilično dobro. Dapače, počinjem razmišljati o kineskoj hrani i Maji...

Oznake: Ogoljeli i surovi, život, tjedan u Zagrebu, Playboy, hedonizam