Marketing
Dnevnik konzervativnog playboya
Budući da smo danas gotovo svi vlasnici pametnih telefona s memorijskim karticama velikih kapaciteta, razne aplikacije za dopisivanje s prijateljima, znancima i nepoznancima nam spremaju sve fotografije, videe pa čak i same razgovore. Dok pogledam te slike koje izmijenjujem sa svojim prijateljima, često je moja reakcija: "Kriste..."
Nije da koristim tu riječ često, ne spominjem našeg gospodina ni uzalud ni onda kad treba. Te fotografije su često osobne stvari, interne naravi koje mnogima koji me/nas ne poznaju ne bi nimalo bile smiješne. Zapravo, neke bi bile za osudu.
Ipak, neke se mogu predstaviti široj publici bez straha od nekakvih sankcija. Tako sam odlučio to sada učiniti jer se već predugo igram samo dobrog i skromnog planinara koji piše ozbiljne (ili neozbiljne) izvještaje s planina. Blog mi je nekad i služio kao online dnevnik iako nikad nisam pisao preosobne stvari. Neke od njih ipak moramo sami progutati, a neke ćemo odnijeti u grob.
Otkad idem u novinarsku školu, barem pola tjedna provodim u Zagrebu. Opet sam obnovio neka rijetka prijateljstva koja sam imao tokom svog aktivnog studiranja. Najviše tu mogu računati na svog prijatelja i pjesnika Borisa. Uvijek mi je zadovoljstvo popiti koje pivo s njim, a ne izostaju tu ni boce vina uz koje često pričamo o umjetnosti, pisanju, glazbi te, naravno, o ženama. Fali tu u cijeloj priči Zagreba moj najdraži Škarničanin Bubač koji je također uvijek ugodno i poticajno društvo. Kako je to znalo biti kad smo se mi, trojac B-ova, okupili i raspravljali o svemu i svačemu! Da, ljudi su danas zaboravili pričati. Ne o svakodnevnim stvarima koje im se događaju u životu nego o zaista bitnim stvarima. Zato se i krećem u društvu koje bi mnogi opisali "čudnim".
Proteklih dva mjeseca pomažem ocu urediti stan te je taj proces konačno ušao u završnu fazu. Tako smo u utorak navečer imali druženje za otvorenje stana. Krasna kvadratura u podsljemenskoj zoni s pogledom na Gazdinu vilu koja je izgrađena na zelenoj, za gradnju zabranjenoj, zoni. No, čovjeka briga i za zakone i za okoliš kad ima dovoljno novaca, zar ne?
Imali smo vegetarijanski roštilj i bogatu salatu, a uz to su išle samo kvalitetne tekućine. Počeli smo s O'Haras Irish pale aleom, a slijedilo je tu naše domaće Zmajsko te na kraju Erdinger. Imali smo i Grimbergena, ali toga se na kraju nismo dotaknuli. U pozadini je svirao Pink Floyd na ogromnim sobnim ghetto blasterima. Otvorila se boca nekakvog rozea i Chardonnaya, a uz to su za desert išle bakine žarbo-šnite. Dovezen sam pred prag svog stana i ubrzo sam, sit i napit, zaspao.
U srijedu sam bio na predavanju Jamesa Bridlea: "Cloud Thinking" u multimedijalnom institutu, klub MaMa. Uvijek čovjeka možete guglati i predlažem vam da to učinite, ali radi se o mladom i svestranom znanstveniku, ali i umjetniku. Predavanje bi se nekom moglo učiniti nabacano "z brda z dola", a istina je da se pričalo o svemu i svačemu. Naveo sam da čovjek ima široki spektar interesa. Bavio se proučavanjem dronova (ne onih naših komercijalnih koje puštamo iz dvorišta da gledaju susjede kad se ševe), prognozom vremena, utjecajem političkih odluka na vrijeme, kompjutorima, sociologijom, nadzorom i nelagodnošću koju ljudi pritom osjećaju (ili ne osjećaju). Kako kompjutori, to jest sateliti vide svijet oko sebe, itd. Bilo je jedno 40 prisutnih i čini se da su ljudi bili zadovoljni. Mene najviše privukla priča o kompjutorima i virtualnim stvarnostima. Bio sam i sam uvučen u jednu i to prilično vremena pa i sam imam ponešto o tome za reći. Za kraj dana do mene dolazi Maja (djevojka) i zaključujem srijedu tako da me odvela u krevet. Nedavno smo isprobali one nove Durexove Invisible kondome koji koštaju urnebesan novac, ali vrijede. Vlasnike debljih će malo tiskati, ali osjećaj gume je drastično smanjen.
Četvrtak sam proveo hodajući po Ikei sa svojim ocem. Tražili smo svakakvo staklo iz kojeg bi se nešto moglo popiti. U ogromnom Konzumu na radničkoj ima svih mogućih krigli za pivo (posebno su krasne one velike čaše od Paulanera iz kojih možete piti u kafiću koji ga poslužuje) pa moram ovaj put Gazdu pohvaliti što se toga dosjetio. Mi strastveni pivopije već duže vrijeme čekamo tako nešto. Spremam se i sam napraviti reda u stanu pa smo tako izbacili skoro sav stari i teški namještaj van. Sad se lakše diše i ima više prostora. Predvečer (dan u ovo vrijeme godine završava već oko 16:10) mi je zazvonio mobitel. Zove me Maja i kaže kako idu (Lana - njezina prijateljica iz srednje i Matija - Lanin dečko) na pivo u Bacchus. Morao sam još počistiti stan (ostalo je i previše prašine ispod sveg tog namještaja koji sam šutirao van), ali skočio sam brzo pod tuš i uskoro sam sjedio na tramvaju koji će me odvesti do glavnog kolodvora. Sjedim u Bacchusu i čudim se kako taj jazz bar (na ulazu piše konoba) ima lošu i slabu ponudu piva. Naručujem Nikšićko i prisjećam se kako industrijsko pivo ne valja apsolutno ništa. Misli mi lete u Kneginec gdje se proizvodi odličan craft koji je osvojio naša srca i nepce.
Uskoro mi zvoni mobitel te mi prilično utjecajan prijatelj iz Varaždina kaže kako vlasnik kafića "neće" da sviramo na dogovorenom humanitarnom koncertu jer imamo problematičnu publiku. Koliko sam god ljut, smijem se i zabavlja me to. Čovjek je pomislio da sviramo punk i da će biti nereda. Sten Mol (bend) svira stoner rock te imamo prilično pristojnu publiku. Baždarena je i puno naručuje te radi dobar promet, a to je san svakog ugostitelja. Zovem organizatora, novopečeni pjevač (koji inače svira u jednom drugom bendu koji je završio na ovogodišnjem finalu Imagine festivala - za mlade i perspektivne glazbenike) odlazi u kafić kod gazde i završava na trinaest rundi gemišta. Problem je riješen, ispričavaju nam se i 16.12. sviramo u kafiću Sloboda u Varaždinu uz mnoštvo drugih varaždinskih bendova. Sav prikupljen novac ide za socijalnu samoposlugu. Dan završavam u hotelu International.
Danas počinje seksom u hotelskoj sobi. Maja nakon toga odgovara na neke mailove, a ja pokušavam čitati knjigu koju mi je dao Andro - Emocionalna inteligencija. Pogled kroz prozor iz hotelske sobe je naprosto užasan, a vjetar cijelo vrijeme pišti tu neku depresivnu i konstantnu melodiju. Maja će se danas odjaviti iz hotela pa onda uzimam njezinu torbu (planinarski ruksak zapravo) i nosim je do svojeg stana. Hodam tako Zagrebom s planinarskim ruksakom u ruci. Ljudi me čudno gledaju. Ljudi me uvijek čudno gledaju. Javlja se Buć i kaže kako leži u krevetu te čeka da ga prevezu u Varaždin gdje će nastaviti ležati u borbi protiv temperature. Opet su ga otruvali. Očistio sam konačno stan i zadovoljan sam. Pijem Fructalov sok od kruške - uz njihov Fruc, to su mi najbolji sokovi. Kasnije idem s Majom u kineski restoran Tian Tan da vidimo što se tamo nudi. Zagreb ima mnogo tih kineskih restorana, ali mi je ovaj preporučen kao jedan od najboljih ako ne i najbolji.
Sutra se vraćamo za Varaždin, a u nedjelju idemo opet na planinu. Jelenko mi je već predložio novu destinaciju pa je idemo obići.
Kako se osjećam nakon što sam sve ovo napisao? Osjećam li se ogoljelo ili prljavo? Ne. Osjećam se prilično dobro. Dapače, počinjem razmišljati o kineskoj hrani i Maji...
Post je objavljen 09.12.2016. u 12:21 sati.