Teško mi je započinjati pisanje s riječima pokore što zanemarujem planine i prirodu općenito, ali stvarima se mora pogledati u oči. Zadnji put smo braća Sokoli i ja bili trčali od Čeva do Grebengrada - bila je to Majina ideja. Naravno da nisam trčao ni približno onoliko koliko sam trebao, ali budući da sam u zadnje vrijeme sve više medvjed, a sve manje divokoza, to nikoga ne treba čuditi. Moji prijatelji planinari sve se više pretvaraju u trailere i trkače, a ja ostajem vjeran oldschool planinarenju pa tako pomalo, ali sigurno, ostajem sam.

Ovu tablu već dugo nitko nije postavio natrag na njezino mjesto. Zelenilo oko nje raste, ali srećom je još uvijek vidljiva i funkcionalna

Danas smo se Maja i ja relativno kasno (oko 10:00) uputili do popularne Lujčekove hiže koju posjećuju više izletnici i udolinari željni roštilja i alkohola, a sve manje planinari. Ukoliko ne vjerujete, zavirite u njihovu mršavu upisnu knjigu. Naša zamišljena destinacija bila je utvrda Milengrad i natrag. Išli smo već ovim putem, a zadnji put zajedno kad smo obišli vrh Pokojec (ili smo tako mislili), našli Pisane pećine i onda produžili "u šetnju" do Milengrada. Sjećam se da je Maja bila tog dana stvarno ljuta jer smo na kraju ostali bez vode, a ona je također i nezgodno pala te natukla koljeno.


Ovog puta smo se na početku naše rute zapričali o filozofiji odgoja, Rousseauu, seljačićima i gospodičićima te koja je vjerojatnost da će jedni ili drugi napraviti kaos i razbiti nešto. Da ne bi sad ulazili u samu teoriju, s tolikim smo žarom pričali o toj osjetljivoj tematici da smo, izgleda, promašili pravi put. Kako sam sve više anarhistički nastrojen kad kročimo planinarskim putevima, rekao sam Maji da se opusti i da sigurno nećemo zalutati. Već otprilike vidite kud ide ova priča, zar ne?
Čudne (stare) oznake boga planine kako sve dublje zalazimo u šumu, a nebo iznad nas, u trenucima kad nam je vidljivo, ljuti se i oblači

Ako sam iskren, meni uopće ne treba ljuto nebo da bih shvatio da se igram s vatrom i da bi se možda bilo bolje vratiti. Oblaci na Majinom licu postali su itekako vidljivi te je uskoro teret odgovornosti za lutanje pao na moja leđa (a na čija bi?). Nisu uvijek sve stvari u vezama idealne, naravno. I Maja i ja volimo prirodu, ali njoj se pali alarm dok napravimo prvi korak izvan označene rute, a moji divlji instinkti tek onda prorade. Sreli smo jednog gljivara koji nije bio toliko začuđen što nas vidi izvan planinarske staze. Vrludali smo uokolo, a ja sam pokušavao korigirati putanju i vratiti nas na označenu stazu kako bi se Maja malo smirila. Na kraju smo učinili baš to, ali odlučili se vratiti natrag u smjeru Lujčekove hiže jer nebo stvarno nije izgledalo povoljno.
Znate kako se ono kaže kad netko nešto nagađa: "A možda su u šumi?"? Ovaj puta je ta rečenica dobila novi smisao

No, lekcija koju sam danas naučio ide u jednom sasvim drugom smjeru. Naime, svaki put kad idemo na planinarske rute, koliko god bile kratke, dogovaramo se, direktno ili indirektno, koji će biti naš cilj. Ako netko kaže Konj ili Pionir ili možda mu bude u trenutku slabo pa spomene Struju, svi već znamo da ćemo završiti na vrhu Ivanščice. Ukoliko kažete Milengrad nama to odmah znači da ćemo od Lujčekove hiže marširati do te stare gradine. Dakle, većinom je točka A implicitna kad jednom odredimo točku B. Uspješnost nekog planinarenja se onda računa po tome jesmo li došli do točke B ili nismo, a onda kasnije, u duhu natjecateljstva kakvo se i priliči našem društvu, i koliko nam je točno vremena trebalo to jest koliko smo bili efikasni u našim naporima da dosegnemo točku B. No, što se događa kad točke B nema ili usred samog puta postane jasno da do nje nećemo doći?Šumsko konačište

Tek onda zapravo postaje sam proces hodanja i uživanja u prirodi bitan. To je poenta onog kad se kaže: "Putovanje je bitnije od samog pristizanja na cilj"! Hodali smo tako šumom koju još nikad nismo obišli, sve je izgledalo nepoznato i novo, a teret da moram nekog dovesti do neke proklete točke B naprosto je nestao iz mojih misli. Uz opasnost da postanem mističan, počeo sam osjećati kako postajem svoj lagani korak koji polako, ali sigurno kroči kroz planinu. Čuo sam pjev ptica, nikakvo pivo i vražji sir s vrhnjem mi nisu trovali moje iskustvo. Znao sam da toga ovdje nema, nisam znao gdje sam i osjećao sam se odlično. Mislim da se i Maja negdje u procesu prestala ljutiti.
Mi dolazimo sa staze za Ham, lijevo je put za Seljanec i daleki Vagon, a desno je voda i put za Lujčekovu hižu

Natrag kod gospona Lujčeka

Začudio sam se, ali nisam se uopće trebao kad smo se odjednom pojavili s druge, neočekivane strane planine. Rekao bih Vam koliko smo prehodali, ali ostavio sam taktički sat kod kuće. Dao bih Vam i GPS trag rute, ali i ta je mogućnost ostala u ladici ormara. Nadam se da su svi svjesni da se iskustvo planinarenja, unatoč trudu i mnogim pokušajima, ne može i ne mora kvantificirati. Svejedno, ovakvo istinsko iskustvo može se iskusiti u vašoj obližnjoj šumi - bolje tamo da čak i oni najplašljiviji budu sigurni i znaju da se neće izgubiti i da se neće ništa loše dogoditi. Zaboravite kud idete i pustite noge da rade za vas, osjetila na maksimalno i punjenje baterija. Mislim da svi, potajno ili otvoreno, iz tog razloga zalazimo u prirodu.
Autoshow kod Lujčeka

Malo uobičajenih prizora

"Lavić na putu za planine" - autorica: Maja Sokol

Uživajte u prirodi i zaboravite točku B!

Oznake: Ham Pokojec, Lujček, Milengrad, lutanja

Jučer je bio dan kad sam se potpuno sam uputio na vrh Ivanščice po najtežem putu koji je poznatiji kao "Struja". Naziv potječe od činjenice da "put" prati stupove dalekovoda koji s vremenom, s povećanjem nadmorske visine, postaju obični drveni stupovi koji vode struju do trafostanice kraj Pasarićevog doma. Nije ovo moj prvi susret sa Strujom: Nikola i ja smo zajedno jednom prevalili ovu planinarsku kalvariju. Ljudsko sjećanje je krhko pa s vremenom zaboravite koliko je volje potrebno da se po ovom putu dođe do vrha. Problem više nije kondicija nego strmina koja doseže urnebesne razmjere i bez zabijanja štapova u zemlju ne mogu ni zamisliti kako bi se netko dočepao vrha. Išao sam dovoljno rano da izbjegnem paklene vrućine koje su nas ove godine već snašle.

Spust i izlazak s Konja također je i mjesto početka Tamnog dola i notorne Struje

Ubrzo počinju problemi jer je sama "crta" koju slijedi dalekovod zatrpana drvećem i prilično zarasla

Upozoreni ste odmah na početku, ali uskoro shvaćate da su vam kotrljajući trupci najmanji problem

Cilj se jasno vidi - to Ivanščica doziva i vabi: "Još malo zagrizni i tu si." Ne laži učiteljice!

No, dogodio mi se jučer i jedan od ozbiljnijih padova na mojim planinarskim pohodima i, srećom, osim ogrebotina po nogama i rukama, nije ništa slomljeno i veće štete nema. Uspio sam otkvačiti dio ruksaka za koji se nadam da se može složiti. Dogodilo se to negdje na 70% cijele rute, pred sam kraj gdje strmina postaje najnemilosrdnija. Lišće koje se ovdje zadržava gotovo cijele godine opasno je i treba ga se pod svaku cijenu kloniti - naravno, ukoliko je to moguće. Prepustit ću ipak da zapis u mojoj Zelenoj knjizi planinarenja iskaže osjećaje koji su se vrzmali unutar mene kad sam na vrhu ispijao hladno Velebitsko pivo.
Postaje definitivno ozbiljnije...

Ova fotografija jako dobro opisuje stanje stvari na Struji

Trebalo mi je jedno vrijeme da dođem k sebi i priberem se, ali trebalo je još jedan dio puta odvaliti - uz dosadašnju bol u nogama, sada se tu priključio i osjećaj finog i lijepog pečenja na mjestima ogrebotina. Pravo stanje sam vidio tek kad sam došao u Kneginec i otuširao se. Najviše ogrebotina imam po lijevoj nozi koja je najviše stradala prilikom pada.

Zapis počinje u 9:00. Pasarićev dom. Stol 28.

"Nema nikog na vidiku... ni na putu ni u knjizi posjetitelja. Strujni čovjek je samo jedan. No, Ivanščica, moja alma mater, zahtijeva danak, a njezini najvjerniji učenici to znaju. Dok dođe naplata nema pogovora. Duboki uvidi i nadljudska snaga imaju svoju cijenu. Poderana ljudska koža, krv koja je podsjetnik da sam samo smrtnik. Ipak, hrabri, neustrašivi i, u paketu s tim, budalasti smrtnik. Jauk u šumi, rika ljudskog medvjeda, pričanja sa samim sobom, patnja fizičkog tijela i obogaćivanje duše. Učiteljica Ivanščica uzima mi tlo pod nogama i tuče me, ali dopušta da se popnem na nju. Ima povjerenja u mene jer ga ja imam u sebe. Um reflektira ideju u vidljivu stvarnost. Ako misliš da si jak, to je već dobar put da to stvarno i postaneš."
Oni koji revno i uporno prate Struju, pred kraj će biti dočekani sa širokim putem popločenim koprivama...

Prizor koji svaki pohodnik Struje dočekuje s radošću - trafostanica kod Pasarića znak je za kraj strujnog puta

Srećom pa ti svi ljudi koji su sjedili kod Pasarićeva doma nisu mogli vidjeti što zapisujem. Samo je jedna gospođa došla do mene, pitala me jesam li gotov s knjigom posjetitelja, a onda i što mi se točno dogodilo? Zabavljen njezinim interesom, promrmljao sam da sam pao jer sam išao po Struji, vrlo je strmo i poskliznuo sam se. Imala je suosjećajni izraz lica, ali nisam do kraja siguran je li znala što je Struja. Bio je to sigurno neuobičajen prizor kod Pasarića: svi mirno jedu i piju, a onda iza trafostanice, iz gustog grmlja dolazi mladić - poderani, pomalo krvavi i prljavi. Vrijedilo je svakog zgroženog izraza lica i pogleda!
Smjer dolaska: Struja - iako vam ruka drhti, zapisujete to pomalo ponosno

GPS zapis uspona i spusta

Gledajte, Ivanščica ima zube! Najveća greška koju ikad možete učiniti je podcijeniti planinu. Mrzljak, Prekrižje, Konj pa čak i Pionir - to su male bebe. Dobrodošli na Struju!

Fotografski post scriptum:
Iva je s Ivanščice spašena iz polja kukuruza koje zasigurno ne bi preživjela. Sad već ima i malog Iveka... Možda smo sad Ivanščica i ja kvit: ja sam spasio život, ona je spasila moj.

Nikola gleda moje ogrebotine, zaključuje da se ne smijemo razdvajati te mi daje utjehu u obliku domaće kneginečke IPA-e koja je nebesko zahmeljena i ima IBU do neba...

Oznake: Ivančica, struja, planinarenje