Marketing
Strujni čovjek ili Sam protiv planine
Jučer je bio dan kad sam se potpuno sam uputio na vrh Ivanščice po najtežem putu koji je poznatiji kao "Struja". Naziv potječe od činjenice da "put" prati stupove dalekovoda koji s vremenom, s povećanjem nadmorske visine, postaju obični drveni stupovi koji vode struju do trafostanice kraj Pasarićevog doma. Nije ovo moj prvi susret sa Strujom: Nikola i ja smo zajedno jednom prevalili ovu planinarsku kalvariju. Ljudsko sjećanje je krhko pa s vremenom zaboravite koliko je volje potrebno da se po ovom putu dođe do vrha. Problem više nije kondicija nego strmina koja doseže urnebesne razmjere i bez zabijanja štapova u zemlju ne mogu ni zamisliti kako bi se netko dočepao vrha. Išao sam dovoljno rano da izbjegnem paklene vrućine koje su nas ove godine već snašle.
No, dogodio mi se jučer i jedan od ozbiljnijih padova na mojim planinarskim pohodima i, srećom, osim ogrebotina po nogama i rukama, nije ništa slomljeno i veće štete nema. Uspio sam otkvačiti dio ruksaka za koji se nadam da se može složiti. Dogodilo se to negdje na 70% cijele rute, pred sam kraj gdje strmina postaje najnemilosrdnija. Lišće koje se ovdje zadržava gotovo cijele godine opasno je i treba ga se pod svaku cijenu kloniti - naravno, ukoliko je to moguće. Prepustit ću ipak da zapis u mojoj Zelenoj knjizi planinarenja iskaže osjećaje koji su se vrzmali unutar mene kad sam na vrhu ispijao hladno Velebitsko pivo.
Zapis počinje u 9:00. Pasarićev dom. Stol 28.
"Nema nikog na vidiku... ni na putu ni u knjizi posjetitelja. Strujni čovjek je samo jedan. No, Ivanščica, moja alma mater, zahtijeva danak, a njezini najvjerniji učenici to znaju. Dok dođe naplata nema pogovora. Duboki uvidi i nadljudska snaga imaju svoju cijenu. Poderana ljudska koža, krv koja je podsjetnik da sam samo smrtnik. Ipak, hrabri, neustrašivi i, u paketu s tim, budalasti smrtnik. Jauk u šumi, rika ljudskog medvjeda, pričanja sa samim sobom, patnja fizičkog tijela i obogaćivanje duše. Učiteljica Ivanščica uzima mi tlo pod nogama i tuče me, ali dopušta da se popnem na nju. Ima povjerenja u mene jer ga ja imam u sebe. Um reflektira ideju u vidljivu stvarnost. Ako misliš da si jak, to je već dobar put da to stvarno i postaneš."
Srećom pa ti svi ljudi koji su sjedili kod Pasarićeva doma nisu mogli vidjeti što zapisujem. Samo je jedna gospođa došla do mene, pitala me jesam li gotov s knjigom posjetitelja, a onda i što mi se točno dogodilo? Zabavljen njezinim interesom, promrmljao sam da sam pao jer sam išao po Struji, vrlo je strmo i poskliznuo sam se. Imala je suosjećajni izraz lica, ali nisam do kraja siguran je li znala što je Struja. Bio je to sigurno neuobičajen prizor kod Pasarića: svi mirno jedu i piju, a onda iza trafostanice, iz gustog grmlja dolazi mladić - poderani, pomalo krvavi i prljavi. Vrijedilo je svakog zgroženog izraza lica i pogleda!
Gledajte, Ivanščica ima zube! Najveća greška koju ikad možete učiniti je podcijeniti planinu. Mrzljak, Prekrižje, Konj pa čak i Pionir - to su male bebe. Dobrodošli na Struju!
Fotografski post scriptum:
Post je objavljen 01.06.2018. u 18:54 sati.