Prošlo je dva tjedna otkad nisam stupio nogom na planinu. Priznajem, tužni su to i teški trenuci za mene. Pitao me prošli tjedan kolega, koji me inače često pita za moja planinarska lutanja vikendom, uobičajeno pitanje uz smiješak - znak da ga fascinira to što netko kao ja, debuljškasti kosati nord (što je točno jer Varaždinec za Zagrebečane i jest sjevernjak), uporno planinari svaki vikend i uz to se uporno i prividno svakog tjedna sve više deblja. Ukoliko vidim da mu je prezabavno, pitam ja njega kad ćemo na Medvednicu da me malo provede po svojoj planini. Dovoljno je reći da nismo bili još nijednom, ali to je i jasno jer on meni cijelo vrijeme zapravo šalje signale s porukom da inicijativu prepušta meni. Klasični nedostatak volje zbog kojeg mnogi od mojih prijatelja i/ili kolega nisu još sa mnom planinarili. Tog kolegu sam baš prošli tjedan morao razočarati (ili usrećiti jer lijenost očito prelazi i na druge?) i odgovoriti mu kako nisam imao vremena za planinu. To je, samo da nam svima bude jasno, prokleta laž i svaki put kad mi netko kaže da za nešto nema vremena, ja to pristojno prihvaćam i kažem: sljedeći će vikend biti sigurno više vremena!

"Daj nemoj me slikati!", a zna da je hoću i da će to sve završiti ovdje...

Pogled prema cilju

Dobro je da imam svoje tvrdoglave prijatelje Sokole pa uvijek mogu planinariti u odličnom i minimalnom društvu. Maja i ja smo imali dogovor da dođem po nju u 8:00. Čovjek koji upravo u ovom trenutku spava na krevetu iza mene i mog radnog stola, Stanca, malo je u subotu "zaružio" pa nam se nije pridružio. No, ono što je stvarno čudno i, redovitom čitatelju ovog bloga, nevjerojatno jest činjenica da ni Nikola nije išao s nama. Znao sam da će otići na neki zamjenski uspon pa je tako palo regularno Čevo. Ono što me se dojmilo njegova je poruka u kojoj piše: "Nisam trebao nikud jučer ići. Planina je bitnija.". Nemojte me krivo shvatiti, ali dok čovjek poput mene dobi poruku poput ove, on može biti siguran da je u dobrom društvu.
Pozivnica za Nikolu - a i svi ostali, koji prepoznajete na što je pozvan, pozvani ste!

Trebalo je nadoknaditi prošli vikend bez planinarenja pa smo se odlučili na jedan klasični uspon po Pioniru. Baš smo se Maja i ja prisjetili kako nam je nekad bilo teško ići po Pioniru te smo ga čak jedno vrijeme izbjegavali jer je to za "profesionalce", teža ruta koju mi, amateri i zelembaći, nikako ne bi mogli obaviti. Standard je tada bio Mrzljak i to se smatralo uspjehom. To je vrijeme kad nisam znao gdje je Majer, Oštrcgrad, klitoris sv. Lucije, a Belecgrad i Milengrad bile su samo daleke i mutne ideje, nedostižne u praksi. Danas se tim vremenima smijemo i većinom ignoriramo našu osobnu evoluciju kao mladih planinara koji fino dostižu svoju zrelost. Ili barem tako misle...Nisam ponio ni kap vode na današnji uspon, ali sam znao da me na vrhu čeka prava tekućina!

A onda negdje usred uspona preko Pionira, na mjestu (cca 800 mnv) gdje Maja kaže da nas tek čeka onaj tvrdoglavi zadnji dio, silovito nas prelazi jedan zdepasti polugoli primjerak homo sapiensa sapiensa na ulasku "u godine" i tapša me po ramenu. Smijulji se i kaže: "Što je prijatelju, ima nekih problema?", a ja kao i inače plivam u znoju. Nastavlja on: "Planinarenje u gojzericama je kao seks s kondomom. Ona prava stvar je ipak malo drukčija, ali za to treba doma više vježbati.". Instinktivno se smijem, a onda vidim da su mu za planinarski ruksak zavezane gojzerice. Tabani su mu bili crni kao sama črna mati zemla. Stojim na trenutak, a Maja me prolazi i dobacuje mi nešto u stilu: "Jesi čuo iskusnog gospodina? Ovo ti je kao seks s kondomom." Reći ću samo da je sljedeći izazov zadan.
U gojzericama, u bijelim starkama nezamrljanim blatom ili bosonogi - vrijedi svakog koraka

Kod Pasarića bilo je manje ljudi nego inače. Rutinski sam pojeo sir s vrhnjem i lukom, popio obligatornu dozu Velebitskog te smo se Maja i ja otišli sunčati kod piramide. Piramida se preuređuje, ali iako postoje upozorenja, ljudi se penju na vrh piramide i uživaju u pogledu. Gledamo Varaždin u daljini te ljude kako dolaze do vrha u bijelim starkama i s plastičnim vrećicama, uređeni kao za nedjeljno pokazivanje u crkvi. Okrenuo bih očima, ali već sam naviknut. Lijepo je da ljudi dolaze na planinu, ali gorko mi ostaje u ustima kad vidim da ne shvaćaju pravu bit planinarenja. Nema veze! Svi smo na putu, a oni su barem ovdje i osjećaju, makar mutno poput starca bez naočala, planinu. Spust je brz preko Konja.
Piramida čeka novo ruho

Momenti Konja

Bio je idealan dan za planinarenje iako pomalo već ljetne temperature dolaze i na planinu. Nadam ste da ste uživali u prirodi!

I nemojte zaboraviti: ukoliko vam dosadi, probajte bez kondoma!

Oznake: Ivančica, Pionir, bez kondoma

Nakon što smo u prošlom zapisu malo raspravili o teoretskim postavkama planinarenja i (uglavnom) u komentar sekciji zaključili da nam je za planinarenje, kao i za sve ostalo što nas raduje u životu, potrebna neka vrsta ljubavi, to jest pozitivnog unutarnjeg osjećaja, moramo hitro nastaviti sa izvještajima s terena kojih, na Vaše veliko zadovoljstvo, nikad ne nedostaje! Iako već kroz ranije zapise predstavljena kao izuzetno mjesto u srcu Zagorja, Strahinjščicu Vam danas donosim kao nikad dosad. Ako izuzmemo Sekolje (739 mnv), Nikola i ja smo obišli ovo zanimljivo brdo uzduž i poprijeko, a kako smo se točno proveli, pročitajte u tekstu koji slijedi.

Put prema Slonu kroz prašumu Strahinjščice - nalazimo se u oblaku

Prije spomenuti pozitivni unutarnji osjećaj se kod različitih ljudi različito manifestira. Kod nekih je to razmišljanje o planini već na početku tjedna, a kod drugih je to razmišljanje prisutno uvijek. A onda postoje i oni treći koji osjećaju takvu privučenost k planinama da nije bitno što su prošlu noć dobili samo dva i pol sata sna. Generalno se teško probuditi, ali ukoliko krenete nastavit ćete se gibati u željenom smjeru. Planinarska disciplina dolazi s vremenom, ali bitno je krenuti. Pokupljam Nikolu malo nakon 6:00 i krećemo prema Krapini, to jest Podgori Krapinskoj. Prolazivši kroz Gornje Jesenje, vrijeme je još bilo lijepo i sunčano, a nebo je krasio pokoji oblačak. Ništa ni blizu najavama i prognozama, ali nismo se bunili. Ipak, zaobišavši Strahinjščicu i došavši na njezinu južnu stranu, oblaci su bili prilično nisko i nije bilo jasno što se to sprema iznad naših glava. Kako smo naučili od velikog Messnera, neustrašivost je vrlina planinara te tako hrabro krećemo s naše početne točke.
Na trenutak otvara se pogled prema Brezovici

Plan se rodio već u mojoj sobi kad sam pola sata stajao nad kartom Hrvatskog Zagorja i proučavao ljepoticu Strahinjščicu. Začudili bi se koliko vremena provodim proučavajući planinarske karte i koliko uživam u tome. Plan je uključivao odlazak na vidikovac Slon s kojeg se lijepo i na dlanu vidi Brezovica, a onda penjanje po Gorjaku i osvajanje Goleša (678 mnv). Široj publici to vjerojatno nije poznato, ali baš ovdje je mjesto gdje je Nikola počeo rasti u planinarskom smislu. Kako on sam često kaže: "Ne mogu vjerovati kako sam 'pao'." Pasti u ovom smislu znači morati stati, odmoriti se i možda se nasloniti malo na obližnje drvo dok tvoji suputnici žustro nastavljaju dalje. Ne zvuči tako dramatično, zar ne? No, bitno je osvijestiti svoje granice jer tako spoznajemo na čemu moramo raditi i kako napredovati. Ne moram ni reći da je Nikola danas ojačao do neprepoznatljivosti, a takvu odlučnost i snagu uma korištenu u planinarske svrhe rijetko viđam.
Pogled sa Slona prema Brezovici par trenutaka prije nego nas je progutao oblak

Zagorski Messner i Habeler

Pogled prema Maceljskom gorju

A i sam Gorjak sa svojim Golešom se smanjio do neprepoznatljivosti te smo ga Nikola i ja naprosto pregazili. Simbolično sam samo stao kod onog istog drva gdje je Nikola "pao" te smo sve to popratili salvama smijeha. Prekrasne su planine! Dalje nastavljamo prema planinarskoj kući Strahinjščica za koju smo se nadali da će biti otvorena. Oko 9:30 dolazimo do planinarske kuće i veselje je poraslo kad smo vidjeli parkiranu Ladu. Planinarska kuća Strahinjščica me se već prvi put dojmila i mogu slobodno reći da mi je jedna od naljepših u našem kraju. S balkona se pruža pogled prema dalekoj Medvednici. Nikola i ja se krijepimo pivom, a dobri domaćini nam daju i dvije čašice rakije. Upisujemo se u knjigu posjetitelja te proučavamo kartu i već planiramo kud ćemo sljedeće.
Gorjak je osvojen

Na ovom mjestu znate da ste kod planinarske kuće Strahinjščica - u pozadini se izdiže Dedek

Tumačenje planinarske karte uvijek ide bolje uz pivo

U blizini planinarske kuće je vidikovac Dedek o kojem neću puno govoriti već ću Vam pustiti da dojmove steknete kroz slike i video koji smo snimili.
Trenuci zbog kojih se Dedek itekako isplati...

Vidi se i planinarska kuća Strahinjščica

"It is not the mountain that we conquer but ourselves."



Nakon Dedeka krećemo se prema Sušecu (846 mnv), najvišem vrhu Strahinjščice. Nikola osvaja još jedan vrh, a uskoro sam i ja na nepoznatom terenu kad nastavljamo dalje prema Prevoju. Šume Strahinjščice su naprosto fascinantne te često stajemo i samo promatramo prirodu koja nas okružuje. No, žustri korak je potpisni znak ekipe Sokol-Kezele te tako ubrzo dolazimo pred samo velebno Sekolje. Odlučili smo sam vrh, koji se čini prekriven šumom kao i Sušec, ostaviti za drugi put te tako počinjemo spust prema Platu. Tu negdje sreli smo grupu ljudi, ujedno prvih planinara koje smo vidjeli na samom putu, pred kojima je bila teška kalvarija penjanja prema Sušecu s jugoistočne strane. Jasno mi je postalo da su patiti možda i htjeli kad smo vidjeli da neki od njih drže krunice u rukama i mole "Zdravo Marijo". Pokora će im definitivno biti velebna.
Najviši vrh Strahinjščice - Sušec

Čarobne šume Strahinjščice

Tu smo negdje počeli malo vrludati i zbog mnoštva staza i skretanja više nisam bio siguran krećemo li se baš po onom putu kojeg sam prvotno zamislio. Tada nam je počela padati i motivacija, a na to je utjecala i brzorastuća temperatura i zrake Sunca od kojih nas je šuma nastavila štititi još jedno vrijeme. Počeli smo prolaziti pokraj čudnih ograđenih zdanja koje su očito stanice za vodu, ali svugdje su bili znakovi upozorenja. Sljedećih šest kilometara je vijuganje šumskom putu koji je uskoro postao asfaltna cesta te smo imali podosta asfaltnog tabananja. Omela nas je i zbunila jedna karta postavljena uz put koja je tvrdila da smo tek ispod Sušeca i da imamo još puno do Podgore Krapinske. Čini se da je to ipak bila dezinformacija jer smo brzo napredovali do naše početne točke. Sve staze su lijepo markirane te bi netko mogao do planinarske kuće Strahinjščica doći i ovim putem, a na obližnjoj tabli ćete biti obaviješteni da Vam do pl. kuće treba samo četrdeset i pet minuta. Sudeći po minutaži, rekao bih da vas u tom slučaju čeka priličan uspon.
Brezovica u daljini, ali se, prateći južnu stranu Strahinjščice, približavamo našoj početnoj točci

Strahinjščica kod Varaždinaca nije toliko popularna kao Ivanščica, ali definitivno ima svoje čari i prostor za istraživanje postoji. Prilaza je napretek te bi tako mogli učiniti mnogo izleta i još uvijek ne bi iscrpili sve mogućnosti. U blizini je također i Brezovica koju vrijedi posjetiti, ali bez prevelikih očekivanja pogleda s vrha. Iza ugla je i Kunagora, a ako ste stvarno avanturistički raspoloženi postoji i opcija odlaska sve do izvora rijeke Sutle.
GPS trag današnje ture po Strahinjščici (16.5 km)

Nadam se da ste vikend proveli aktivno i u prirodi, a razmotrite da sljedeći možda baš odete na Strahinjščicu i sami se uvjerite u njezine ljepote. Vidimo se na planini!

p.s. Nikola i ja pripremamo kratak prilog i dojmove s Dinare i njegovom usponu na Sinjal - vrh Hrvatske. Ukoliko ste zainteresirani svakako budite u toku!

Oznake: planinarenje, Strahinjščica, slon, Gorjak, gole, Dedek, Sušec, tour de Strahinjščica

Budući da me zanima sve u svezi planinarenja koje smatram načinom života, sretan sam kad čitam postove drugih blogera-planinara, ali i bilo kakve tekstove koji se tiču planinarskih pohoda, ruta i avantura u planini. Inspiriran sam takvim tekstovima pa ih zato i sam uporno pišem. No, česti izleti u planine i pisani izvještaji koji ih moraju pratiti ostavljaju malo vremena za teoretsko promišljanje o filozofiji planinarenja i samom planinarenju. To je, naravno, velika šteta budući da ću svoj život provesti teoretizirajući kada već to vrijeme neće biti iskorišteno za poučavanje drugih.

Postoji mnogo knjiga koje možete čitati o planinarenju i prirodi – neke svoje poruke prenose sasvim bjelodano dok druge zahtijevaju malo kopanja i koriste se prenesenim značenjima. Planinar ili ljubitelj prirode tako može zadovoljiti svoj gorući interes čitajući o Velebitu iz pera gospodina Krunoslava Raca ili Ede Popovića, ali može u ruke uzeti i Nietzscheovu „Tako je govorio Zaratustra“. Internet, izdanak modernog i sad već pomalo i uobičajenog doba, nudi pregršt članaka koji mogu biti inspiracija za odlazak u prirodu.

Naletio sam tako, preko FB-ovog newsfeeda, na članak koji nosi naziv „Planinarska etika – kako prepoznati pravog planinara?“. Uz skromno iskustvo iz novinarskog svijeta, dalo se prepoznati da pomalo bombastičan naslov želi privući uglavnom nezainteresiranu publiku koja plovi beskrajnim morima međumrežja i klikće za svoju dozu kratkotrajne sreće. A koga će pogotovo ovaj naslov privući nego onog koji propitkuje sebe i svijet oko sebe pitajući: „Tko je planinar?“


Preporučio bih ovaj članak svima koji tek ulaze u svijet planinarenja i intenzivnog odlaska u prirodu, ali također bih preporučio oprez. Definiranje planinarske etike dobro je u smislu davanja generalnih smjernica i onoga što bi čovjek na planini smio ili ne smio raditi, ali na kraju se sve svodi na savjest pojedinca koji će ili implementirati te upute ili neće. Svijet u kojem živimo i sustav (neoliberalni kapitalizam) kojem većinski pripadamo može od svega učiniti biznis. Planinarenje se u tom smislu također može gledati kao biznis iako je to samoj definiciji (a svaki ima svoju vlastitu, dakako, iako postoji, kao i u svemu jer inače zajednički život ne bi bio moguć, prešutni koncenzus mišljenja i/ili barem „osjećaj“ je li nešto ispravno ili nije i pripada li ovdje ili ne pripada) planinarenja strano – gužve u banci su uobičajeni prizori, ali gužve na planini baš i ne. S planinarskom etikom slična je situacija kao i s novinarskom etikom samo što novinari utječu mnogo više na našu percepciju stvarnosti nego planinari. Nepromišljenim pisanjem o određenoj temi, jedan novinar može uzrokovati mnogo veću štetu i pomutnju nego planinar koji svojom etikom samo želi, u konačnici, poručiti da je planina i priroda općenito naše blago koje moramo čuvati ukoliko želimo u njoj nastaviti uživati mi sami, ali i oni koji dolaze poslije nas.

„Planinari su izrazito društveni, ali nenametljivi i solidarni te se međusobno uvažavaju.“



Prilikom čitanja planinarske etike moramo biti svjesni da neka od pravila imaju iznimke te tako kad vam netko savjetuje da budete uglavnom tihi prolazeći planinom, to je upravo suprotno od onog što bi trebali činiti u pojedinim krajevima. Planinarite li npr. Risnjakom gdje ima medvjeda, savjetovat će vam se upravo suprotno te vas povremena glasnoća i buka može spasiti od nepoželjnih susreta s divljim zvijerima. Postotak napada na ljude je kod nas, koliko znam, malen, ali svejedno treba biti oprezan. U pjevanje na planini neću ulaziti, ali pouzdano znam da neki smatraju kako pravi planinari moraju tu i tamo zajedno pjevati.


No, ono što je najproblematičnije u cijeloj priči je distinkcija na „prave“ i „krive“ (ili lažne?) planinare. Kako se i u samom članku navodi, članska iskaznica planinarskog društva je stvarno najmanji i ništavni uvjet da bi se netko smatrao planinarom. Također, odjeća i oprema služe da bi se sigurno kretali planinom, a ne da se pokazujete drugima – Zaratustra bi danas to rekao nekako ovako: „Ostavite taštinu i statusne simbole u dolini!“ Priznat ću da svaki put kad krenem pisati o ovakvim temama (upravo mi Nikola šalje službeni poziv na Sjeverni Velebit lokalne udruge mladih, a u kojem je najbitnija stavka to što će se jesti i kako, a ne koja oprema treba onima koji odluče ići. Priložit ću citat: „...kud god idu, dovezu ih do ceste i onda piju, jedu i fotografiraju vrhove.“) dolazim u podvojenost između vlastite želje da budem prijazan i poticajan i racionalne strane koja mi šapuće svašta u uho i uporno pritišće gumb za alarm. Teško je definirati „poštovanje prema planini“ i svatko to mora učiniti sam, ali priznajem da ga stvarno malo vidim u ovakvim stvarima. Možemo se jedino nadati da će takva iskustva potaknuti sudionike da dođu do zrelosti pa da uvide da jedenje pečenog mesa podno ili na planini nije okidač za osjećaj koji je inspirirao tolike pjesnike i pisce.


Planinarska etika je, dakle, tu za izletnike jer planinaru ona naprosto ne treba. Planinar ih nosi u srcu i pounutrio ih je, a zapravo su sva ta pravila samo pravila lijepog ponašanja temeljenog na poštovanju i međusobnom uvažavanju – kako prirode, tako i drugih ljudi. Dovoljno je alarmantno da se to mora stalno dodatno naglašavati te ljude na to upućivati.


Ne postoji pravi ili krivi planinar – postoje planinari i postoje udolinari koji konzumerizam, zabavu te svoju ispraznost i nepodnošljivu dosadu donose na planine. Tko može reći što je planinarenje, a što nije? Je li sama činjenica bivanja u planinama planinarenje? Na mikro razini, smatra li se uspon na Ivanščicu ili bilo koju drugu planinu, automobilom ili autobusom jednakovrijednim kao i onaj učinjen vlastitim snagama? Što je pravo, a što je krivo? To su pitanja koja će uvijek barem jednu stranu povrijediti i stvarati konflikt. No, to još uvijek ne znači da ih se ne bi trebalo postavljati. Protiv istinoljubivosti se teško može ići. Postoje putevi do planinarske zrelosti i svatko ih može dostići i njima kročiti (to je, takoreći, prirodna sposobnost svakog čovjeka), ali isto tako su za umnost govorili i Rousseau pa za njim i Kant (koji je u svojoj radnoj sobi iz poštovanja imao Rousseauovu sliku). No, danas vidimo da većina ljudi još nije shvatila i dotaknula bit onoga što su ti veliki mislioci govorili. Situacija s planinarenjem je gotovo pa identična.

Oznake: planinarenje, planinari