Nakon što smo u prošlom zapisu malo raspravili o teoretskim postavkama planinarenja i (uglavnom) u komentar sekciji zaključili da nam je za planinarenje, kao i za sve ostalo što nas raduje u životu, potrebna neka vrsta ljubavi, to jest pozitivnog unutarnjeg osjećaja, moramo hitro nastaviti sa izvještajima s terena kojih, na Vaše veliko zadovoljstvo, nikad ne nedostaje! Iako već kroz ranije zapise predstavljena kao izuzetno mjesto u srcu Zagorja, Strahinjščicu Vam danas donosim kao nikad dosad. Ako izuzmemo Sekolje (739 mnv), Nikola i ja smo obišli ovo zanimljivo brdo uzduž i poprijeko, a kako smo se točno proveli, pročitajte u tekstu koji slijedi.

Put prema Slonu kroz prašumu Strahinjščice - nalazimo se u oblaku

Prije spomenuti pozitivni unutarnji osjećaj se kod različitih ljudi različito manifestira. Kod nekih je to razmišljanje o planini već na početku tjedna, a kod drugih je to razmišljanje prisutno uvijek. A onda postoje i oni treći koji osjećaju takvu privučenost k planinama da nije bitno što su prošlu noć dobili samo dva i pol sata sna. Generalno se teško probuditi, ali ukoliko krenete nastavit ćete se gibati u željenom smjeru. Planinarska disciplina dolazi s vremenom, ali bitno je krenuti. Pokupljam Nikolu malo nakon 6:00 i krećemo prema Krapini, to jest Podgori Krapinskoj. Prolazivši kroz Gornje Jesenje, vrijeme je još bilo lijepo i sunčano, a nebo je krasio pokoji oblačak. Ništa ni blizu najavama i prognozama, ali nismo se bunili. Ipak, zaobišavši Strahinjščicu i došavši na njezinu južnu stranu, oblaci su bili prilično nisko i nije bilo jasno što se to sprema iznad naših glava. Kako smo naučili od velikog Messnera, neustrašivost je vrlina planinara te tako hrabro krećemo s naše početne točke.
Na trenutak otvara se pogled prema Brezovici

Plan se rodio već u mojoj sobi kad sam pola sata stajao nad kartom Hrvatskog Zagorja i proučavao ljepoticu Strahinjščicu. Začudili bi se koliko vremena provodim proučavajući planinarske karte i koliko uživam u tome. Plan je uključivao odlazak na vidikovac Slon s kojeg se lijepo i na dlanu vidi Brezovica, a onda penjanje po Gorjaku i osvajanje Goleša (678 mnv). Široj publici to vjerojatno nije poznato, ali baš ovdje je mjesto gdje je Nikola počeo rasti u planinarskom smislu. Kako on sam često kaže: "Ne mogu vjerovati kako sam 'pao'." Pasti u ovom smislu znači morati stati, odmoriti se i možda se nasloniti malo na obližnje drvo dok tvoji suputnici žustro nastavljaju dalje. Ne zvuči tako dramatično, zar ne? No, bitno je osvijestiti svoje granice jer tako spoznajemo na čemu moramo raditi i kako napredovati. Ne moram ni reći da je Nikola danas ojačao do neprepoznatljivosti, a takvu odlučnost i snagu uma korištenu u planinarske svrhe rijetko viđam.
Pogled sa Slona prema Brezovici par trenutaka prije nego nas je progutao oblak

Zagorski Messner i Habeler

Pogled prema Maceljskom gorju

A i sam Gorjak sa svojim Golešom se smanjio do neprepoznatljivosti te smo ga Nikola i ja naprosto pregazili. Simbolično sam samo stao kod onog istog drva gdje je Nikola "pao" te smo sve to popratili salvama smijeha. Prekrasne su planine! Dalje nastavljamo prema planinarskoj kući Strahinjščica za koju smo se nadali da će biti otvorena. Oko 9:30 dolazimo do planinarske kuće i veselje je poraslo kad smo vidjeli parkiranu Ladu. Planinarska kuća Strahinjščica me se već prvi put dojmila i mogu slobodno reći da mi je jedna od naljepših u našem kraju. S balkona se pruža pogled prema dalekoj Medvednici. Nikola i ja se krijepimo pivom, a dobri domaćini nam daju i dvije čašice rakije. Upisujemo se u knjigu posjetitelja te proučavamo kartu i već planiramo kud ćemo sljedeće.
Gorjak je osvojen

Na ovom mjestu znate da ste kod planinarske kuće Strahinjščica - u pozadini se izdiže Dedek

Tumačenje planinarske karte uvijek ide bolje uz pivo

U blizini planinarske kuće je vidikovac Dedek o kojem neću puno govoriti već ću Vam pustiti da dojmove steknete kroz slike i video koji smo snimili.
Trenuci zbog kojih se Dedek itekako isplati...

Vidi se i planinarska kuća Strahinjščica

"It is not the mountain that we conquer but ourselves."



Nakon Dedeka krećemo se prema Sušecu (846 mnv), najvišem vrhu Strahinjščice. Nikola osvaja još jedan vrh, a uskoro sam i ja na nepoznatom terenu kad nastavljamo dalje prema Prevoju. Šume Strahinjščice su naprosto fascinantne te često stajemo i samo promatramo prirodu koja nas okružuje. No, žustri korak je potpisni znak ekipe Sokol-Kezele te tako ubrzo dolazimo pred samo velebno Sekolje. Odlučili smo sam vrh, koji se čini prekriven šumom kao i Sušec, ostaviti za drugi put te tako počinjemo spust prema Platu. Tu negdje sreli smo grupu ljudi, ujedno prvih planinara koje smo vidjeli na samom putu, pred kojima je bila teška kalvarija penjanja prema Sušecu s jugoistočne strane. Jasno mi je postalo da su patiti možda i htjeli kad smo vidjeli da neki od njih drže krunice u rukama i mole "Zdravo Marijo". Pokora će im definitivno biti velebna.
Najviši vrh Strahinjščice - Sušec

Čarobne šume Strahinjščice

Tu smo negdje počeli malo vrludati i zbog mnoštva staza i skretanja više nisam bio siguran krećemo li se baš po onom putu kojeg sam prvotno zamislio. Tada nam je počela padati i motivacija, a na to je utjecala i brzorastuća temperatura i zrake Sunca od kojih nas je šuma nastavila štititi još jedno vrijeme. Počeli smo prolaziti pokraj čudnih ograđenih zdanja koje su očito stanice za vodu, ali svugdje su bili znakovi upozorenja. Sljedećih šest kilometara je vijuganje šumskom putu koji je uskoro postao asfaltna cesta te smo imali podosta asfaltnog tabananja. Omela nas je i zbunila jedna karta postavljena uz put koja je tvrdila da smo tek ispod Sušeca i da imamo još puno do Podgore Krapinske. Čini se da je to ipak bila dezinformacija jer smo brzo napredovali do naše početne točke. Sve staze su lijepo markirane te bi netko mogao do planinarske kuće Strahinjščica doći i ovim putem, a na obližnjoj tabli ćete biti obaviješteni da Vam do pl. kuće treba samo četrdeset i pet minuta. Sudeći po minutaži, rekao bih da vas u tom slučaju čeka priličan uspon.
Brezovica u daljini, ali se, prateći južnu stranu Strahinjščice, približavamo našoj početnoj točci

Strahinjščica kod Varaždinaca nije toliko popularna kao Ivanščica, ali definitivno ima svoje čari i prostor za istraživanje postoji. Prilaza je napretek te bi tako mogli učiniti mnogo izleta i još uvijek ne bi iscrpili sve mogućnosti. U blizini je također i Brezovica koju vrijedi posjetiti, ali bez prevelikih očekivanja pogleda s vrha. Iza ugla je i Kunagora, a ako ste stvarno avanturistički raspoloženi postoji i opcija odlaska sve do izvora rijeke Sutle.
GPS trag današnje ture po Strahinjščici (16.5 km)

Nadam se da ste vikend proveli aktivno i u prirodi, a razmotrite da sljedeći možda baš odete na Strahinjščicu i sami se uvjerite u njezine ljepote. Vidimo se na planini!

p.s. Nikola i ja pripremamo kratak prilog i dojmove s Dinare i njegovom usponu na Sinjal - vrh Hrvatske. Ukoliko ste zainteresirani svakako budite u toku!

Oznake: planinarenje, Strahinjščica, slon, Gorjak, gole, Dedek, Sušec, tour de Strahinjščica