Vremeplov može biti stvarno bilo što. Dok mi sjaj sunca gori u tijelu i još se oporavljam od gorućeg asfalta, mutno se prisjećam osnovnoškolskog prijatelja Luke koji me, istini za volju, dobrano uveo u biciklizam. Jahali smo tako cestama oko Varaždina i uživali u čarima koje nudi pogon na vlastitu energiju i divili se najboljem prijevoznom sredstvu ikad izmišljenom! Bilo je puno lijepih trenutaka, ali i par opasnih, a jedan od njih je kad sam, zbog prebrze vožnje (neukroćena mladenačka energija valjda), sletio s ceste i čovjeku u Svetom Iliji raznio ulazna vrata. Čovjek me u nevjerici gledao i pitao jesam li dobro, a ja sam samo razmišljao o tome kako je ograda ipak i dalje funkcionalna. Zanio sam se toliko u procjenu štete da nisam vidio ni osjetio da mi se pedala zabila u nogu. Bila je to samo malo jača krvareća ogrebotina...

Nažalost, nemam više fotografije od vožnji s Lukom, ali ovdje je mladi Buć (također moj dragi suputnik na biciklu - zajedno smo osnovali tradicionalni lipanjski pohod u Konjšćinu, a odnedavno i u Bedex) koji kod Belskog dola tumači kartu. Ja za karte onda nisam mnogo mario, a pripremljenost što se tiče opreme bila je otprilike jednaka onoj kakvu danas imaju Krečovi pirati.

Srednja škola je samo nastavak mog prijateljevanja s biciklom. Lazar (pogledajte post „Pusto Čevo“, 20.4.2018.) i ja smo jedno vrijeme imali ambiciozan plan da biciklom posjetimo sva mjesta gdje živi barem jedna osoba iz našeg razreda. Ako se dobro sjećam, išlo nam je stvarno jako dobro i nismo bili možda samo na par mjesta kao što je Ljubešćica. Tamo smo bili automobilom i imali ludu vožnju, ali to je jedna druga priča koja nema baš previše veze s bicikliranjem. Rekord je bio kad smo zahvatili par sela tokom jedne vožnje, a samo ukratko bih sve to nazvao „tour de Bednja“ jer smo tamo, naime, popili dosta gemišta (bilo je vruće kao što to obično biva i onda su svi skloniji da nam u ruke gurkaju kupice sa zdenim (čaše s hladnim/ledenim) gemištom). Tada smo prvi put osjetili čarobnu moć i utjecaj koju vino, posebice gemišt, ima na bicikliranje. No, prije nego nas osudite, napomenut ću samo da je i vedski bog Indra pio somu prije svojih, što uključuje i najveći – borba protiv demona Vrtre, ratnih pohoda. To je neka vrsta pjanosti kako bi rekao veliki Igor Mandić, a ja je vidim kao kreativni zanos ili dodatnu snagu za predstojeću borbu.
Srednja škola i već bolje opremljeni Lazar kod table za Krapinu

Gemišti iz Vrbna

Iskoristit ću ovu priču o magičnoj snazi gemišta da se ubacim u sadašnjost, to jest relativno mladu prošlost. Sličnu stvar danas je rekao i jedan od mojih suputnika, član Krečovih cestovnih pirata (radni naziv do kad si sam ne izmisli bolje ime), Antek. Stali smo u Bednji na gemištima da odmorimo te je nakon što smo opet krenuli Antek rekao kako osjeća neki dodatni polet. Osjećao sam ga i ja, a onda se i prisjetio da to svakako nije prvi put... Imajte na umu da je to bio komad puta kada je najteže već bilo iza nas. Pomognite si malo, ali nemojte pretjerivati, svakako.
Približavanje Ravnoj gori

Kreč i Antek u zadnje vrijeme strastveno bicikliraju, a ja sam imao čast da im se pridružim na cikloturističkoj stazi „Od dvorca do dvorca“ koja je duga malo preko 80 kilometara. Odlučio sam ne nabrajati sva mjesta kroz koja se prolazi nego vam ukratko reći da je to zaokruživanje Ravne gore (pogledajte GPS trag rute na kraju zapisa). Na tabli kod famoznih „Tri mrtvaca“ nabrojeno je sveukupno pet ruta od kojih su četiri cestovne, a jedna off-road. Naravno, ako ste upoznati s terenom znate da su opcije za bicikliranje gotovo beskonačne. Ruta „Od dvorca do dvorca“ najteža je od ponuđenih i ako ste amater ljubitelj međunožnog gurala, morat ćete nadoknaditi čeličnom voljom i prilično dobrim podnošenjem boli – kritično mjesto nisu noge već guzica.
Opis cikloturističke staze "Od dvorca do dvorca"

Krenuli smo dovoljno rano (8:30), ali sunčeve zrake bile su od samog početka nemilosrdne. Zagrijani asfalt nije nikako pomagao u našem izdržavanju rute, ali ovaj put sam bio naoružan do zuba te se namazao kremom za sunčanje. Mislim da sam uspio jer, unatoč velikim naporima s neba, izgorio nisam. Na cestama prema Novoj Vesi Petrijanečkoj nije bilo ni biciklista, ni automobila ni bilo kakvih drugih živih i/ili mehaničkih duša.
Na usponima najjači Antek, a u spuštanju Kreč - ja držim čvrstu sredinu

Konjek usput

Problemi ove rute počinju negdje kod Donjeg Ladanja gdje se zalazi u područje koje spada pod Ravnu goru. Najgori usponi dolaze nakon dvadesetog kilometra i prate nas sve do Cvetlina i Trakošćana. Iz Cvetlina se lijepo vide poznate ravnogorske Velike pećine, ali u žaru bicikliranja i želji da čim prije dođemo do Trakošćana, nisam stao i zabilježio to mobitelom. Na Trakošćanu uobičajena nedjeljna gužva i naplata na glavnom ulazu, ali su nam prodavači sladoleda savjetovali da se samo provučemo sa stražnje strane. Ulaz za obilazak samog jezera košta jednu kunu, ali red je bio kolosalan i nije nam se dalo čekati. Značajniji napor trebalo je još uložiti na cesti između Klenovnika i spajanja na cestu za Ivanec, to jest Varaždin, u Cerju Nebojse. Tu je bilo stvarno pakleno, a Kreč se već jedno vrijeme polijevao vodom od glave do pete.
Prva kubura Višnjice

Trakošćan, a ova mala crna točkica u daljini na cesti sam ja

Gemišt za snagu u Bednji

Ova ruta definitivno nije za svakoga i ukoliko netko želi dobiciklirati do Trakošćana, postoje i lakši putevi (Vidovec – Ivanec – Lepoglava – Bednja). No, ako vas vuče nešto da BAŠ na taj propisani način morate doći do tamo, onda vam druge nema nego stisnuti zube i pripremiti se na dugo jahanje.
Nakon Klenovnika beskonačno jahanje i vrućina iz pakla

Nadomak Cerja Nebojse ponestalo je vode i skidale su se majice

Koliko god klačili, ne možemo se odmaknuti od Ivanščice

Što se tiče mojih suputnika, moram im čestitati na upornosti i srčanosti! Jedino što sam im savjetovao da bi trebali malo poraditi na biciklističkoj opremi, a pod to spadaju: biciklističke hlače za spašavanje potencijalnog potomstva, marame protiv sunčanice, sunčane naočale protiv buba koje se žele zabiti ravno u vaše oko, rukavice protiv žuljeva, brzoupijajuće majice protiv pretjeranog znojenja to jest za manji osjećaj znojenja te, naravno, kacige. Svjestan sam da postoje ljudi koji preferiraju stvari ostaviti jednostavnima, ali esencijalne stvari su esencijalne, a sve samo prateći onu staru i mudru: „Bolje spriječiti nego liječiti“. Odlučili su me pozvati ponovno, a ja sam obećao da ih sljedeći put vodim rutom kojom još nisu išli.
Bicikli na cilju u Varaždinu - vlasnici se odmaraju u hladovini

GPS trag našeg puta: 83.15 km, 4 sata aktivne vožnje, 20.7 prosječna brzina


p.s. - još nije gotovo! Ostaje nam još sutrašnji dan i iskoristit ćemo ga, pogađate, u prirodi! Prvi cilj je Pusta Barbara gdje ćemo obići gradinu Mali Kalnik, a zatim krećemo prema Zubima, Vranilcu i Starom gradu Veliki Kalnik. Nažalost, očekuje se ekstremna gužva pa se stvarno nadam da će barem Pusta Barbara biti u skladu sa svojim imenom. Planinarski dom na Kalniku radi punom parom kako mi je danas rekao gospodin zadužen za to. U zadnje vrijeme se nekako često smucam po HPS-u i nazivam planinarske kuće i domove...

p.p.s. - Nikola je živ i radosno očekujem planinarske priče s Dinare i Velebita!

Oznake: bicikl, cikloturizam, "Od dvorca do dvorca", 83 km

Gledajući kako otpada Risnjak za ovaj vikend, morao sam brzo smisliti neke druge aktivnosti u prirodi. Zapravo, pratim već barem tjedan dana vremensku prognozu na različitim međumrežnim stranicama (hrvatske, norveške, japanske, ruske...), a da budem baš 100% siguran, nazvao sam u Nacionalni park Risnjak i detaljno se raspitao kako im se čini nebo iznad njihovih glava. Prognoza je dobra, oni vide sve isto kao i mi! Rečeno mi je da na dijelovima još ima snijega pa treba svakako obući gojzerice: "Nikako nemojte doći u tenisicima". No, dobro. Oni nikako ne mogu znati tko je s druge strane telefonske linije, a moja nadobudnost dok pričam o planinama i planinarenju vjerojatno ne doprinosi dojmu profesionalca nego nekog nabrijanog dječarca koji će u klompama doći do Velikog Risnjaka. Dobio sam sve informacije, ali da budem 100% siguran da sam 100% siguran, nazvao sam ja i gospođu Vesnu u Schlosserov dom. Jako uljudna i simpatična gospođa koja mi je odgovorila na sva moja dodatna i bonus pitanja te mi i sama naglasila da ne dođem u tenisicima. Sada sam već debelo počeo sumnjati da imaju mnogo, ali stvarno mnogo negativnih iskustava s neopremljenim posjetiteljima. Dakle, imamo savršeno vrijeme nad Risnjakom i okolicom, a tek je u ponedjeljak moguće nešto kiše. No, gospođa Vesna mi je rekla i to da imaju ovaj vikend planinarsku školu gore te se ne može prespavati. Planinarska škola? To sad stvarno znači hrpu nadobudnih "školaraca" pa nisam mogao reći da baš zvuči kao idealno vrijeme da bih došao disati punim plućima na planinu i odmoriti se od udolinara. Maja također nije bila oduševljena pa smo odmah znali da ništa od toga ovaj vikend, no dogovorio sam se s tetom Vesnom da bilo kad nazovem i dogovorimo naše noćenje, samo dolazak i odlazak ili barem da se malo čujemo. Ne, stvarno su pristojni i ljubazni ljudi na planinama, imam same pohvale.

Ulaz na lokaciju Gaveznice, izlaz iz Lepoglave prema Očuri. Zaštitni znak Gaveznice je ovaj simpatični vulkan(ko) koji se Maji baš i nije sviđao. Na jednoj od tabli, Vulkanko je obučen u zatvoreničko odijelo i Maji je izgledao kao one bakterije iz reklame "smrdi, smrdi, užasno smrdi!". Osobno nisam vidio poveznice, ali bila je zanimljiva struja svijesti i kreativnost.

Pradavni zagorski vulkan Gaveznica

Slika će reći tisuću riječi, ali ja ću svejedno napisati još tisuću da svima bude sve jasno. Već jedno vrijeme Maja i ja bacamo oko na Gaveznicu epski zagorski vulkan i mistično mjesto gdje se mogu naći različite vulkanske, post-vulkanske i obične stijene. Ahat se ističe među njima, a često se navodi (pogledajte jumbo plakate oko ulaza u Lepoglavu) kao jedna od prepoznatljivih značajki Lepoglave, uz zatvorenike i žene u čipki. Posebno je zanimljiva i priča o Ahatu i Ivanščici, njihovoj ljubavi te bijesu misterioznog tamnog princa koji ih je razdvojio. Priču možete pročitati na tablama koje su postavljene uzduž jedne od staza (Mrzljak) do vrha Ivanščice. I tako jednom, ponesen romantičarskim duhom kojem se često prepuštam, izjavio sam (pred svjedocima, naravno) da ću Maju zaprositi davši joj prsten čiji kamen je baš Ahat. U jednom trenutku su me moji prijatelji zbog toga podrugljivo zvali "Ahat". No, nosio sam ja mnoga imena i reći ću vam da nisu toliko bitna, možda samo za zabavu. I baš danas sam predložio Maji kako bi mogli obići tu Gaveznicu, a ona je pristala. Moj mozak ne miruje baš dugo što se tiče spajanja ruta te smo ubrzo već s tom Gaveznicom spojili i Generalski stol - lokaciju koja nudi perfektni, kraljevski pogled na Lepoglavu. No, kaotično lutanje, retrospektivno, ipak ima glavu i rep.
Velika stijena i dio lokacije velikog zagorskog vulkana?

Piše: idealno mjesto za fotografiranje

Onda ovo mora da je idealna fotografija

Proučavamo kamenčiće i stijene

Ispod velike stijene - tu još ne znamo što se nalazi s druge strane

Reći ću vam to sasvim iskreno: Gaveznica nas se i nije baš dojmila. Maja je donedavno (a još uvijek srcem) radila u udruzi za zaštitu okoliša te je, između ostalog (ona vam je neka vrsta multipraktika - sretan ja!), postala majstor u kreativnom i proceduralnom segmentu pisanja projekata. Ja sam samo budući profesor filozofije pa neću govoriti svoje mišljenje, ali Maja kao krajobrazni arhitekt nije baš bila fascinirana. Najbolje bi možda bilo reći: "Tako je kako je". Par tabli, malo kamenja, šetnja od 15 minuta (manje od 10 ako ste u kondiciji, manje od 5 ako ste trailer) i na kraju ne baš kreativna instalacija i isprintani veliki vulkan na tlu pred većom stijenom (po kojoj je zabranjeno penjanje, mokrenje ili kopanje). Uz to, nema načina (osim prekršiti pravila pa se popesti po toj velikoj stijeni kako smo kasnije saznali) da se sam obilazak do lokaliteta, jednom kad krenete, spoji sa ostalim planinarskim stazama i rutama kojih ima u okolici (a to zna svaki vlasnik planinarske karte ovog područja - iako ni tamo nema svega, a škola planinarskog mudraca Jelena bi se i na ovo zgražala jer "ako je poznati i utabani put, onda nije dobar put").
Nije im baš ni poznavanje engleskog najbolje :(

Dobro je da planinarskoj ekipi Sokol-Kezele ne nedostaje avanturističkog duha! Ako karta nema svo znanje, upotpuniti se može sa znanjem lokalnog stanovništva. Prepustio sam Maji uljudno ćaskanje, a ja sam glumio zamišljenog telca kao i inače. Uskoro smo se penjali po neoznačenom šumskom putu i sjekli do označenog puta. Dolazimo na asfaltnu cestu i instinktivno skrečući lijevo i uzbrdo. Kad te doziva, doziva te! Možda kojih 3 minute nakon, shvatili smo da put završava i ulazi u područje lepoglavskih gorica. Maja je kroz granje spazila informativnu instalaciju Gaveznice gdje smo bili prije kojih dvadeset minuta. Sad je bilo jasno da se nalazimo na bregu čiji je dio ona famozna stijena po kojoj se ne smije penjati. Slijedimo put i dolazimo do predvorja nečijih gorica. Zbunjeno nešto mumljam, a Maja se također osvrće na sve strane kako bi ugledala neki znak. No, tada upoznajemo gospodina Poskoka (pripadnik ljudskog roda), a Maja već ispituje za put prema Generalskom stolu. Ponuđen nam je gemišt, gospon Poskok nam je ispričao razne priče, a jedna je uključivala metar i pol dugog poskoka koji se ulovio u njegovu mrežu te je uskoro dekapitiran "kao što oni iz ISIS-a rade". Pokazao nam je breg ispred svojih gorica kojeg zovu Plat (jer ima ravni plato na vrhu), a on je značajan kao leglo poskoka (pripadnika zmijskog roda). Skicirao nam je put do Generalskog stola i dao nam više puta do znanja da imamo puno hodanja do tamo. No, mislim da je najljepša gesta ipak bila onda kad nam je dao par kamenčića Ahata. Obogatiti se nećemo, ali ja sam bio sretan jer ipak je to naš kamen. Zahvalili smo se i krenuli dalje.
Srušena tabla koja označava kontrolnu točku na stazi Vilinska špica

Za vodu spremna kućica je zaključana, ali u blizini je...

...nešto više spremno dijeliti se s nepoznatim putnicima

Proučavanje velebnog drva, ali nažalost mrtvog

Je li to kućica drvokradica koju je spominjao gospon Poskok? U svakom slučaju, Majina intuicija je bila dobra i bira put lijevo dok mene, naravno, vuče u visine

Vodopad koji je uživo izgledao puno bolje! Ma zaboravite...

Po putu se otvara i pogled na Ravnu goru

Kao što vjerniji čitatelji ovog bloga znaju, Maja i Nikola su moji najvjerniji suplaninari i rado sam u njihovom društvu. To sa sobom donosi i ogromno iskustvo, a rekao bih i kondiciju te nam kretanje po planinama ide prilično brzo i učinkovito. Gospon Poskok nas je ipak pomalo podcijenio i ne zamjeram mu - dok vidite mladića poput mene, koji je samo dva-tri sendviča udaljen od pretilosti, lako je zaključiti da će se dogoditi tragedija. No, drago mi je da sam primjer onoga "izgled vara". Za otprilike jedan sat bili smo kod Generalskog stola.
Generalica na stolu

Pretpostavljam da smo po putu prošli Maksovo vrelo - neki potok (vidi fotografije iznad) je na početnom dijelu puta cijelo vrijeme kružio oko staze i nas, a naišli smo i na jedan vodopad. Napunili smo boce s hladnom vodom da nas hladi na onim dijelovima gdje je sunce prodiralo na put. Ipak, takvi dijelovi su srećom bili u manjini. Za one koji su bili na Vilinskoj špici i pratili istoimenu biciklističko-planinarsku rekreativnu stazu, znaju da će ih cijelim putem pratiti drvene table koje predstavljaju kontrolne točke. Naišli smo opet na par srušenih. Put nam je postao poznat kad smo se spojili na gornji dio serpentinaste staze koja vas za kojih dvadeset minuta dovede do poznate livade orhideja - Vučikovca. No, naš cilj je Generalski stol koji nas se već tokom prvog posjeta dojmio. Ako se vozite iz Ivanca prema Lepoglavi (ili obrnuto), prepoznat ćete lokaciju Generalskog stola kao "propuh" (rječnik gospona Poskoka) na impozantnom uzvišenju iznad Lepoglave. Naprosto to je dio gdje Lepoglavi ispada kosa, drveće nije gusto postavljeno. Stvarno, uz malo oštrenja oka spazit ćete mjesto gdje Generali objeduju dok odmaraju od planinarenja.
Gdje Lepoglava gubi kosu

Klasični pogled prema Lepoglavi s Generalskog stola

Hodali smo otprilike tri i pol sata te smo prevalili malo preko trinaest kilometara. Znam, znam. Reći ćete da je to slaba zamjena za Risnjak i u pravu ste. Pothvat bi svakako bio velebniji da smo se spojili na Vilinsku stazu i otišli sve do vrha Ivanščice (samo da se zna, to je bio Majin prijedlog - da, Nikola, čini ste da ste zaista brat i sestra!), ali za to smo krenuli malo prekasno te sumnjam da bi se vratili za vrijeme trajanja dana. Ostavit ćemo Vilinsku stazu do vrha za neki drugi put.
GPS trag današnjeg izleta

Produženi vikend je daleko od završetka te sam tako sutra pozvan da budem počasna i veteranska pratnja Krečovim piratima na cikloturističkom pothvatu kojeg zovu "Od dvorca do dvorca". Da mi ne bi rekli da izmišljamo, pogledajte službenu ponudu rute na OVOJ POVEZNICI. Ukoliko vam se ne da otvarati sumnjive poveznice na ovom itekako sumnjivom blogu, ruta iznosi oko 85 kilometara. Nadajmo se svi, kako u životu tako i na biciklu, vjetru u leđa!


U međuvremenu, dvije fotografije koje će vam otkriti gdje se nalazi naš Nikola :)

U kontejneru...

...ali na vrhu Hrvatske!

Oznake: Gaveznica, Ahat, plašt, Vilinska špica, Generalski stol, Lepoglava je naša

Dan planeta Zemlje je ujedno bio i dan održavanja ovogodišnjeg BIMEP-a (BIciklom MEđimurskim Putevima) koji se sastoji od šesnaest točaka i da bi sve prošli vam treba najmanje oko 140 kilometara ispod kotača. Prije dvije godine smo Mario i ja obišli sve točke i još se uvijek sporimo oko detalja, koliko je zapravo točno bilo kilometara. Ove godine smo odlučili skratiti rutu i prošli smo sveukupno 70 kilometara.

Ivana i Maja s BIMEP diplomama kod naše početne točke

Naša ruta je redom sadržavala sljedeće točke: Pušćine (naša ulazna točka) - Macinec - Gornji Mihaljevec - Štrigova - Sv. Martin na Muri - Mursko Središće - Čakovec. Cijeli BIMEP službeno počinje u 9:00 sati te smo malo prije tog vremena bili u Pušćinama. Bio je predivan dan za bicikliranje jer vjetar nije pretjerano puhao. Ipak, bilo je prilično vruće i trebalo je koristiti kremu za sunčanje. Imao sam tubu u ruksaku, ali toliko nas je zanijela vožnja da smo se svi redom zaboravili namazati. Organizatori bi trebali razmisliti da stave službeni početak malo ranije, možda već od 7:00 sati za one nadobudne i one koji nemaju vremena nanositi kremu za sunčanje.
Četveromjesečni haskač kod kontrolne točke u Sv. Martinu na Muri

Koncentracija biciklističkog entuzijazma se vidi i po broju bicikala

Ekipa se u početku sastojala od Ivane, Maje i mene, a u Gornjem Mihaljevcu su nas dostigli Mario i Goran. Bilo mi je drago vidjeti našeg Mareka nakon dugo vremena i opet, za dobra stara vremena, s njim zapaliti cestu pod biciklističkim gumama. Putevi su nam se u zadnje vrijeme malo razišli što se sportskih aktivnosti tiče: on je sav u trčanju, a ja sam malo više u planinarenju. No, vratit ćemo se mi zajedničkim pothvatima, sasvim moguće i vrlo uskoro! Najgori dio današnje (moguće i općenito na cijelom BIMEP-u ako izuzmete neukrotivi vjetar od Kotoribe do Sv. Marije i užasnu bol guzice od dugotrajnog sjedenja na zicu) rute je bio baš dio od Gornjeg Mihaljevca do Štrigove gdje vas očekuje 1-1 (pozicija lanca na koloturima) breg koji donosi bol u nogama, znoj na čelu i kletve te pitanja: "Zašto mi je ovo trebalo?" No, ništa što se ne bi dalo prevladati i mogu reći da nam je svima išlo prilično dobro. Rekao bih i predobro s obzirom na to koliko neki od nas piju piva u zadnje vrijeme.
Ekipa "Ljudsko pečenje" kod Sv. Martina

Sveprožimajuća atmosfera je na BIMEP-u uvijek pozitivna i dobra. Kao i na planini (osim onih barbara iz betonskih velegrada koji ne znaju za nikakva pravila pristojnosti), svi se uljudno i vedro pozdravljaju pa makar se morali dovikivati preko ceste uz vjetar i usporavajući otpor zraka. Sudionika ima svih uzrasta, a i razina profesionalnosti varira. Kad već to spominjem, zapravo mislim da je to i najbolja odlika BIMEP-a: stvarno mogu sudjelovati svi koji posjeduju bicikl (sve od 'specki' i ulickanih rama do poštarskih bicikala i međunožnih gurala koji samo liče na bicikle) i dobru volju. Sami birate otkud ćete i koliko ćete pa nešto za sebe mogu pronaći kako profesionalci tako i amateri.
Ivana i Maja dolaze u Mursko Središće. Sudionici idu u svim smjerovima!

Maja u biciklističkom izdanju - češće se viđa Maja planinarka, ali i ovo joj dobro pristoji

Društvance u Trski - za mene Laško, a Marek je na radleru (samo da nije rakija!)

Šetnica uz Muru u Murskom Središću

Skrivajući se u hladovini ljudskih instalacija, čini se da su patke pametnije od ljudi!

Prije vraćanja za Čakovec nakon kojeg smo krenuli kući, zadnja točka nam je bila Mursko Središće gdje smo malo odmorili uz rijeku Muru u beach baru Trska. Usput smo razgovarali i kako bi bilo super da u Varaždinu imamo takvo mjesto (uz sve ograde od onih koji misle da uz rijeku ne bi ništa trebalo biti). No, sunce je stvarno peklo kao ludo pa se nismo predugo zadržavali. Lijepo je bilo vidjeti sve te bicikliste udružene u zajedničkom cilju. U jednom od prijašnjih postova sam pisao kako je nedavno naš Nikola zaključio kako je barem svaki treći planinar pretili. Danas smo malo promatrali bicikliste i, iako uske biciklističke majice tu nikako ne pomažu, dosta njih ima pivske trbuhe za koje zasigurno treba višegodišnje uzgajanje. Generalni zaključak koji se može donijeti je da i planinari i biciklisti na svojim pohodima vole popiti i pojesti. Nije to, naravno, loše za lokalni turizam i ugostitelje, ali pomalo se gubi smisao fizičke aktivnosti ukoliko se tokom nje više kilokalorija unese nego iznese. Ipak, planinari kao i biciklisti, izgleda, znaju cijeniti i slaviti život.
Na okupu u Čakovcu

Proljeće u punom sjaju

Počeli su dogovori za sljedeće vožnje te se tako ove godine planira i tradicionalni pohod Veleškovec-Bedex i moguće da će ove godine posjetitelji biti brojniji nego inače. Nadam ste da ste iskoristili lijepo vrijeme ovog vikenda i neka nam čim više bude takvih! Vidimo se na planini ili na vrućem asfaltu!

p.s. - sigurno se pitate zašto ljudsko pečenje? Fotografije koje slijede će biti dovoljan odgovor. Ljudi, mažite se kremom za sunčanje!!!

Oznake: BIMEP 2018, bicikliranje, Sv. Martin na Muri, mursko središće, ljudsko pečenje

Tokom zime ponekad klimam glavom dok moji suplaninari govore kako je lijepo ići u planinu po snijegu, blatu, hladnijim temperaturama... Zapravo samo sanjarim o dolasku proljeća i ljeta i općenito vremena kad ću moći u kratkim hlačama izvan kuće. Svi uvijek prigovaraju na vrućinu i nepodnošljivost, ali dijete ljeta to nikako ne može shvatiti. Kamenjar ne, ali ove naše šume sjeverne Hrvatske su kao stvorene za šetnju pod zaštitnički raspoloženim krošnjama. Danas je jedan od tih prekrasnih proljetnih dana i vrijeme je za planinarenje!

Čevo iz Podevčeva - početno ogledavanje s planinom

Danas sam bio u društvu mojeg dugogodišnjeg prijatelja iz školskih klupa, Vedrana Lazara koji je poznat po ranojutarnjim nedjeljnim usponima na Ivanščicu - naviku koju mu je usadio njegov otac. Mislim da sam u njihovom društvu bio i najranije ikad na vrhu Ivanščice (bilo je jedva 7:00). Inače petkom znamo otići na skvoš, ali sada je stvarno previše lijepo vrijeme da ga tratimo na dvorane i zagušljivi zrak. Trebamo brzi uspon, a dok dođe do toga, Čevo je idealni odabir. Mnogo zapisa na ovom blogu posvetio sam upravo Čevu te ga uvijek reklamiram i preporučam kao kondicijski uspon.
Osvojeno Malo Čevo - ne znam koliko sam puta već ovdje bio i razmišljao kako bi bilo odlično imati pivo i uz pogled prema Varaždinu u daljini gucnuti koju kap. To je postala neka vrsta kratkotrajnog cilja kojeg smo, moram s veseljem priznati, danas konačno ostvarili. Pasalo je, probajte!

Pogled prema Varaždinu u daljini

13. siječnja su ovdje bili naši prijatelji iz Marofa - General Usis i David koji su se izgleda isto dobro zabavljali na Malom Čevu (zašto blog editor okreće neke fotografije uporno naopačke, stvarno ne znam

Lazar otkriva pjesnika u sebi i izmišlja haiku. Zapravo smo na Malom Čevu ostavili poruku u obliku jedne pjesme svim planinarkama pa se popnite pogledajte. Ukoliko se nekoj svidi, kasnije ću staviti Vedranov broj ovdje :)

No, svi koji planinare sa mnom, znaju da nikad ne može biti tako lako te da se planirana ruta često nekako magično produži... Tako sam danas dobio ideju da nakon Čeva samo nastavimo prema Pustoj Beli. Ipak, Vedran je morao obaviti još neke obiteljske stvari pa smo odlučili da obiđemo Pustu Belu jedan drugi put. Na Pustoj Beli sam bio dva puta i moram priznati da je to jedno od ljepših mjesta u našoj blizini (ako ne računamo utvrde južne Ivanščice). Prići se Pustoj Beli može i sa ceste u Belskom dolu, a za malo veće avanturiste preporučamo stazu koja vodi od Čeva. No, kad već predlažem - imate na istom mjestu i put za Grebengrad, ali to je stvarno, barem se meni tako čini, za one dobre kondicije ili barem čvrste volje.
Karta je uvijek s nama i pokazujem Lazaru gdje je Pusta Bela u odnosu na Čevo. Ne izgleda mu toliko daleko, ali ga je kasnije tabla na kojoj piše: Pusta Bela 1,5h ipak odgovorila od tog pothvata

Što se tiče Puste Bele, bilo bi definitivno bolje i korisnije da pročitate blog Krešimira Stančića o njegovoj ljubavi prema spomenutom burgu. To možete učiniti na:

ovoj poveznici!

Svakako pronjuškajte po ostatku sadržaja na ovom vrijednom blogu koji vam može dati mnogo ideja za izlete u prirodi, ali i otkriti vam kakve se sve vrijednosti skrivaju oko nas, a mi o tome nemamo pojma.
Klasični pogled s Balkona (Veliko Čevo) prema Ivanščici. Svašta se zapravo vidi na ovoj fotografiji i često svojim suplaninarima objašnjavam što je gdje i gdje bi vrijedilo poći... Mislim da ipak nikad neću prestati gunđati u svezi nakaradne sjenice koju su nedavno izgradili na Balkonu i tako uništili pogled prema Ivanščici. Čevo je rekorder po broju klupa i stolova što se tiče vrhova koji nemaju pl. kuću ni dom. Utjeha mi je jedino činjenica da ti svi silni ljudi željni gozbe moraju svoju hranu i piće prvo sami donijeti do vrha, a onda tek zamastiti brkove.

Uživajte u vikendu i iskoristite lijepo vrijeme!

Oznake: Malo Čevo, balkon, teži put, planinarenje, snovi o Pustoj Beli

Prije negdje točno godinu dana pisao sam o rođendanskoj povorci na Ivanščici gdje je Pasarića okupiralo 40+ ljudi i to sve u čast naše Ivane. Ivana ima puno prijatelja i ima želju i volju da svoju rođendansku feštu pretvori u nešto posebno - nikakvi klubovi, nikakve gluposti, samo planina i izleti u prirodu. Prošla je godina dana i bilo je vrijeme da krenemo ponovno! Prvo smo proslavili Novu godinu na Ravnoj gori, a sad i Ivanin rođendan. Trideset pet ljudi i dva, tri psa te puno dobre volje. To je sve što Vam treba.

Ivana - ova slika dobro opisuje generalno planinarsko raspoloženje, ali i zdravi stav prema životu

Planinarska moda je uvijek tu

Ova je s kraja pohoda, ali da dobite ideju koliko je to 35 planinara na okupu

Zapravo mi puno riječi ni nije potrebno jer imamo toliko fotografija i uhvaćenih trenutaka da bi vam sve samo od pogleda na njih bilo jasno. Najzaslužniji za divne fotografije je naš Darko koji ima i svoju službenu FB stranicu pa pogledajte i lajkajte i to: FotoDarke. No, fotografirao nije samo Darko nego i mnogi sudionici rođendanske povorke pa smo tako dobili krasnu pluriperspektivu uspona na Ravnu goru.




Put od Trakošćana do vrha Ravne gore dobar je prijedlog za izletnike svih kondicijskih mogućnosti. Prošlogodišnja tura po Ivanščici bila je prava zvijer prema ovoj šetnjici pa su me tako mnogi pitali hoće li biti onako strašno? Kad bih im konačno, uz smiješak, odgovorio da nema straha jer je ovo stvarno samo šetnja kroz parkić, vidio sam nepovjerenje u njihovim pogledima. Znao sam da čekaju neki podmukli uspon, ali ovaj put ga zaista nije bilo. Kao da me prošla faza s mjerenjem svake sekunde uspona pa nisam do kraja siguran koliko nam je trebalo, ali uz dvije-tri pauze, činilo mi se da idemo i prilično brzo.
Prva pauza...

Druga pauza - prva je bila jedva deset minuta nakon početka...

Zadnji udar prema Pustom duhu

Maja i u lijevom gornjem kutku fotografije mutni dvorac Trakošćan

Prva postaja je Pusti duh na kojem se stvorila neuobičajena gužva, ali naše konačno odredište bio je dobri stari Filićev dom gdje nas je čekala ugovorena hrana i piće. Neki su odlučili gore na piramidu, a ostatak je uhvatio trenutak da se fotografira kod uzletišta za paraglidere. Apsolutno su očarani bili oni koji ovdje još nikad prije nisu bili. Imali su i veliku čast jer je dan bio predivan, jedan čak i od ljepših koje smo ove godine imali priliku vidjeti i osjetiti. Došavši do Filićevog doma, mnogi su pitali: "Zar je to stvarno sve???" Nisam bio siguran jesu li sretni ili razočarani, ali čini se da je ipak ovo prvo slučaj :)
Službeni fotograf ulovljen na fotografiji!

Medo se pridružuje ekspediciji - navodno nema vlasnika i živi na planini. Fino se drži i čovjek bi čak rekao da je dobro uhranjen...

Plemeniti pas Otto želi da ga se draga nakon što obavlja uspon - svi smo takvi

Nema straha u ovim planinarima

U ekipi su bili veliki avanturisti, ali i dobri fotografi :)

U zadnjem zapisu ste mogli pročitati kako je Nikola zaključio da je svaki treći planinar kod Pasarića pretili. Statistika je možda ipak malo vedrija, ali oni koji bi vidjeli Ivanin planinarski symposium kod stričeka Filića, vjerojatno bi rekli da je možda i svaki drugi planinar pretili. Nemojte mene gledati! Nisam nikad vidio da se toliko hrane nosi na planinarski stol osim možda na nekom vjenčanju (bio sam samo na jednom i iako kažu da je to dovoljno, ni sad me nemojte gledati!). Hrane se i pića mnogo nosilo i od samog podnožja jer za što zapravo služe ti mnogolitražni ruksaci i zašto se zapremnina mjeri u litrama ako se ne namjerava nositi piće?!?

Gozba, stol broj jedan

Malo nam fali da okupiramo sve kapacitete gospona Filića

Bilo je lijepo sjediti u meditacijskom položaju i gledati Strahinjščicu u daljini. Naravno, nijedan yogin ne smije toliko pojesti ni popiti (barem ne kad ga drugi vide), ali svejedno je bilo lijepo. Energija je malo pala jer, dakako, nakon spize bilo bi lijepo i malo prileći. Tako se uskoro većina čestitara našla ležeći na travi. Neki su bacali frizbi, neki su na časak ubili oko, a neki su bogme i popili zavidne količine piva.

Luda zabava kod Filićevog doma

Sunce je fino grijalo i nitko nije sjedio nutra

Medo i Čitu ili Gandhi ili Benji... ma zaboravite, zovite ga kako želite!

Tu gledaju kako se Medo i Čitu igraju

Mala pivska matura kod Filića - uobičajene poze

Natjecanje u sklekovima - kako je do toga došlo? Ne znam!

Slavljenica pokazuje nadmoć elegantno podižući jednog od čestitara!

Na povratku smo se još jednom fotografirali na uzletištu paraglidera, a do dolje smo se praktički koturali. To je tako uvijek: do gore se malo mučiš, uzbuđen si, gladan i žedan, a dok se spuštaš onda ti je na pameti samo da čim prije siđeš, sjedneš u automobil te se vratiš doma pod tuš i u krevet. Pretpostavljam da je većina jučer dobro spavala!
Baš svi na uzletištu paraglidera

Našoj Ivani hvala za još jedno lijepo zajedničko iskustvo! Kažu da je posebno ići sam u planine i to stoji, ali posebno je i kad se skupe energije gomile mladih i vedrih ljudi. Moja preporuka je da probate sve opcije.

Pogled usmjeren prema našoj sljedećoj destinaciji

Radujem se sljedećoj godini i mogućoj Strahinjščici (tako se nekako šuškalo i huškalo jer planinari i oni koji se tako osjećaju uvijek žele još), a onda za dvije predlažem i Velebit. Netko od prisutnih je već i rekao: "Velebit? Onda će se vidjeti tko je stvarno Ivanin prijatelj, a tko je samo poznanik i pozer." Naravno, nećemo tako grubo. Kao strastveni planinar, Ivanin prijatelj i česti suplaninar, dajem svoje odobrenje i potpis svima u planinarski indeks.

POLOŽILI STE!

Oznake: Ravna gora, rođendanski uspon, Pusti duh, Filićev dom, 35 veselih planinara, planinski symposion

Iako je sad možda već kasno, ukoliko propustite današnji dan i ne provedete ga vani na pravom, sunčanom i toplom proljetnom vremenu, on je posve izgubljen. Ljetniji sam čovjek, a moj današnji (a i inače) suplaninar Nikola također pa za nas prava sezona planinarenja i uživanja na planini tek počinje! Do samog kraja (u 8:00 sam morao biti u našem rodnom kraju - Knegincu) nije bilo jasno kud će nas avanture odvesti. MZM je išao na tradicionalni uskršnji uspon i pentranje po Kalniku, a s njima i naš general Usis. Nikola je mladić kojeg obično gledate na slikama ovog bloga dok se ja skrivam iza kamere. Nikola ne voli gužve na planini. Ja sam kao i Nikola, a onda postaje i jasno zašto se ipak nismo odlučili za čoporativnu varijantu. No, Nikola je tu i tamo i izrazito neraspoložen pa tako ovaj puta nije potpao pod moj planinarski utjecaj i šaputanja u automobilu. Jedna varijanta bila je Mali Kalnik, to jest od drugog kamenoloma do utvrde Pusta Barbara. Druga varijanta bila je Paka-Čanjevo-Kalnik, ali to mu je zadavalo noćne more pa je otpalo. Da se razumijemo, i meni zadaje noćne more, ali to su one u kojima vas nove avanture vabe i ne daju vam mirno spavati. To i transverzala Ivanščice koja još uvijek čeka na svoj red. Treća opcija bila je Mrzljak gore-Oštrcgrad-Majer. Sve je to Nikola odbijao i ponavljao da bi mogli ovaj put neki klasik. Pionir i njemu i meni već ide na uha van pa smo se odlučili za Konj gore pa kud nas odvelo.

Oslobađa se pogled prema vrhu Ivanščice s Konja

Prizori s parkirališta su nam dali do znanja da danas Ivanščica vrvi ljudima, ali bolje da su ovdje vani nego negdje zatvoreni u kafiću ili gdje se već ljudi ovih dana okupljaju. Možda bi se netko zapitao: koja je onda razlika između toga da ste se gužvali s MZM-om do Kalnika i prepune Ivanščice po popularnom Konju? Razlika je u tome da ne moramo nikoga čekati, a ni nitko ne mora čekati nas (iako se to, moramo priznati, ne događa često) dok se u većim skupinama, pogotovo kondicijski i voljno heterogenim, nikako ne može uskladiti tempo većeg broja ljudi. To je i jedan od razloga zašto me moje matično planinarsko društvo nikad ne vidi. Moj um brza na neke druge stvari koje se uz planinarska društva vežu, ali ostavit ću to za neku ljepšu i bolju priliku.
Visibaba koja se skriva od sunca

Na početnom serpentinastom dijelu su nam ljudi počeli dolaziti ususret. Svaki put dok mi tek idemo gore, a netko se spušta, Nikola kaže da smo x. (x može biti bilo koji broj osim 1) smjena. Planinarski bonton nalaže da oni koji se uspinju pozdravljaju one koji se spuštaju. To je vrsta odavanja počasti što su savladali uspon. No, mi smo takvi veseljaci da pozdravljamo baš sve, ne mareći za smjer u kojem se kreću. Uostalom, svi koji nikad nisu bili na Tamnom Dolu ili "na Struji" trebali bi odati počast onima koji su bili jer oni su, zaista, pravi gospodari Ivanščice. Ipak, mi pozdravljamo sve - od šutljivih profesionalaca do amatera u trapericama. Neki pobjednici su skromni, a neki su glasni i slave život. Brzo napredujemo dalje te uskoro dolazimo i do Velikog Konja.
Veliki konji na Velikom Konju

Ovaj put sam ipak ja na naslovnici...

Unutrašnjost Pasarića nas danas ne zanima jer je predivan i sunčan dan te tako nalazimo svoj stol (broj 9 ako konobarice ovo čitaju) i sjedamo. Iz torbe vadim Panovu malu pšeničnu i Medvedgradskog Zlatnog Medvjeda. Uskoro naručujemo još dvije Kasačke i dva svježa sira s vrhnjem i lukom. Uzgred, preporučujem svima uvijek taj sir jer je stvarno odličan i fino paše na planini. Imali smo i najbolje planinarske sendviče te smo sve podijelili bratski popola. Sendviči su ovaj puta u sebi imali i posvećena jaja (hvala deda!) koja su imala malo bolji okus od običnih. Ma to vam je tako s ukradenim ili posvećenim - uvijek vam se čini da je bolje.Medvjedi Ivanščice

Odjednom ih se stvorilo još

U knjigu posjetitelja nismo napisali koji nam je smjer odlaska jer nismo ni sami bili sigurni. Belecgrad je ovaj puta otpao pa smo se samo odlučili vratiti dolje istim putem. No, onda su Nikoli počele navirati ideje i prvo je predložio da odemo malo još do Čeva jer nam je ovo premalo. Onda sam ga ja zezao da idemo bolje još jednom gore po Pioniru nego da se vozimo sad do Čeva. On je to shvatio ozbiljno pa sam ga na kraju trebao odgovarati da ipak ne idemo. U svakom slučaju, uskoro će se dogoditi i to - gore pa dolje na Ivanščicu i to dva puta (a da je s iste, ćukovske strane). Prošli smo i jednog pekinezera koji je s gospodarima obavljao uspon, ali je grdo hrglio i mučio se. Već pri samom kraju spusta, sreli smo pobjednike u najranijem odustajanju što se tiče uspona po Konju. Prehodali su otprilike sto metara i onda se vratili, kunem se skoro su brže došli do automobila nego mi! Onda smo sreli i našeg starog prijatelja gospodina "Neću-klipić" te je on Nikoli poručio da bi bez brade i sadašnje frizure izgledao kao Mick Hucknall iz Simply Red-a. Da, naš Nikola je đumbirast (ginger) i nema dušu, ali zato ima volju, a kao što znate:

Dobra volja je najbolja :)

Uživajte u prirodi i ciklusu njezinog buđenja! Vidimo se na planini!

Oznake: Ivančica, konj, pravo proljeće, sir s vrhnjem i lukom, Pasarićevi dečki