U borbi protiv kišnih oblaka i općenitog sivila koje se nadvilo nad Varaždin, najbolje se boriti onim što je najbolje. "A što je to najbolje?", sigurno se pitate. Kekec će Vam na to pitanje najbolje odgovoriti:



Prognoza je za produženi vikend loša. I ne, ne mislim sad na milijune bića koja će završiti na nečijem tanjuru ovog vikenda. Kiša postojano pere sve koji se odluče na izlazak iz kuće. Čini se da još uvijek traje ona faza u kojoj zanemarujem planinarenje i ne bavim se svojim hobijem toliko koliko bih htio. Koliko je to? Cijelo vrijeme bilo bi odlično! No, čini se da uvijek nekako nađemo dovoljno odlučnosti tek kada su uvjeti loši ili gotovo nemogući. Tako smo i jučer spontano dogovorili odlazak u planinu. General Usis, Šećer, Grozduk i ja smo, uz ispijanje piva i dim, odlučili da bi bilo baš odlično ići malo planinariti usprkos mogućoj kiši. Grozduk i ja već dugo nismo bili zajedno na planini pa je to bila i lijepa prilika za obnovu zavjeta.

Kratki odmor na Malom Čevu

Slijeva nadesno: Grozduk, Šećer, General Usis

Plan je bio preko Čeva doći do Grebengrada i onda natrag. Ambiciozno, ali izvedivo. Međutim, kiša je toliko mlatila po nama jednom kad smo došli do vrha Čeva da smo ipak odlučili kako bi bilo bolje samo se vratiti dolje i... pa, popiti jedno pivo u Brku. Dobili smo informaciju da planinarska kuća na Grebengradu ne radi pa nas je to dodatno demotiviralo. Nismo se imali, nakon prilično dugog puta, gdje skloniti na toplo, presvući se i prizalogajiti. Ne moram naglašavati da je blato bilo posvuda i da je apsolutno bilo nužno izbjeći padanje u taj prirodno nastali svinjac. Grozduku se po povratku dogodilo baš to, ali moglo je i gore. Ovaj puta nismo bili ni blizu planinarskoj neimaštini te smo jedni drugima pokazivali što sve mi to imamo od opreme. Naravno, bolje bi bilo da smo takvi bili prošli put na Ravnoj gori (prošli post) kad se trebalo boriti s dubokim snijegom, ali pretpostavljam da bolje ikad nego nikad. Tako smo se uspješno na kraju izborili s kišom i oblacima nad Čevom. U jednom trenutku, prilikom spusta, učinilo nam se da pada i snijeg.
Našli smo se u i iznad oblaka

Nakon pada

Uspio sam dobiti novi planinarski nadimak: Big Will Buco. To je otprilike Medokoz koji se približava stokilašima. To me zapravo dovodi do zanimljive teme i pitanja: može li se smršaviti planinareći? General Usis ispričao je kako su njima u planinarskoj školi odmah na početku rekli ukoliko žele smršaviti ili misle da će smršaviti baveći se planinarenjem, neka odustanu od toga i da će se vjerojatno dogoditi sasvim suprotno. Mi nemamo svoje planinarsko društvo i ne organiziramo gozbe po planinarskim domovima i kućama (osim možda proslave rođendana i Nove godine koje smo počeli slaviti upravo na planini), ali svejedno nam se čini kako planinari puno i jedu i piju. Je li moguće u takvim uvjetima i u tako dobrom društvu doći do kilokalorijskog deficita?
Da, pitamo Vas baš to...

Za pojedince koji uživaju u dobrom jelu i/ili dobroj kapljici moglo bi se reći da je gozba svaki dan. No, često su baš planinarski ruksaci prepunjeni svakojakim napicima i s ljubavlju pripremljenim sendvičima. Dok trošite kilokalorije i dovodite tijelo u stanje teškog fizičkog napora zapravo je opasno ne nadoknaditi barem dio izgubljenog. No, lako se pretjera. Ono što ćete definitivno dobiti planinareći su kondicija i puno zdravo provedenog vremena na friškom zraku. Planinarenje je vrsta ovisnosti i ako volite prirodu i boravak u njoj, u opasnosti ste. A možda svi rastemo i jačamo jer želimo biti poput planina...

Sljedeći izlet: Kalnik u ponedjeljak

Uživajte u produženom vikendu i vidimo se na planini!

Oznake: Čevo, kiša, Big Will Buco, planinari i kilokalorije

Proteklih dva mjeseca stvarno se slabo planinarilo pa tako nije bilo nečega o čemu bih pisao kad je sva moja ne-planinarska pažnja trenutno usmjerena drugdje. Gotovo je nepristojno toliko dugo izbivati s planine. U međuvremenu sam dobio i prijateljski podsjetnik i virtualni vapaj (e-mail na koji sam zaboravio odgovoriti) od prijatelja Jelenka koji se vratio u igru. Jedan se upali, drugi se ugasi - to valjda tako ide. No, čini se da se i Medokozova planinarska skupina polako budi iz zimskog sna pa će, nadam se, planinarski izleti sada postati učestaliji. Maja je bila jako raspoložena za odlazak na Ravnu goru s ekipom iz MZM-a pa smo to na kraju i izveli - Nikola se malo nećkao jer on ne voli gužve na planini (istini za volju ne volim ih ni ja, a bogme ni Jelenko kod kojeg nekad predosjećam da smo mu ČAK i mi - planinski wannabe odmetnici - previše). Planinarski vođa MZM-a i član PD-a "Grebengrad" je neustrašivi (kako ga njegovi suputnici opisuju) Dario koji voli prirodu i želi je pokazati svima koji pokažu barem malo entuzijazma. Plemeniti cilj svakako i daleko od onoga da je planina samo za izabrane. No, uzevši u obzir sve uobičajene i nužne pripreme prije bilo kojeg izleta, on je u pravu - planina će stvarno prigrliti svakoga (ispričavam se, ali moram to dodati: živog ili mrtvog).

U automobilu veselo

Raspoloženje je vrlo brzo eskaliralo do neviđenih razmjera - Monika se ne vidi, ali za volanom je

Skupina broji šesnaest ljudi i jednog četveronošca. Plan je ostaviti automobile u Kamenici i onda na brege kod i kroz Žarovnicu pa zaokružiti sve do Pustog Duha i Filićevog doma. Lijepo to sve zvuči u jednoj rečenici, ali negdje blizu 500 mnv snijeg se zadržava i podosta je dubok (na trenutke do koljena). Nikola u patikama, a ja u vjernim Slavonkama (domaći naziv za Salomon) bez gamaša što rezultira u pravoj, kako Nikola kaže, planinarskoj neimaštini. Doma imaš sve, ali sa sobom ne nosiš ništa. Većina ekipe, uz pohvale izuzecima, nije također bila spremna za ovakvu rutu. Snijeg je dodatno usporio uspon, a on je bio dug 10 km. Nikola i ja (Sokol-Kezele ekipa, još poznati kao Tamni Lageri) odvajamo se daleko naprijed i uskoro prilično brzo gazimo snijeg. Očaj počinje udarati tek negdje nakon dva i pol sata hoda, a svo to vrijeme gledam kako se Nikolino raspoloženje polako povlači i počinju kletve, počinje zapomaganje, počinju obećanja da više nikad, ali nikad ne idemo nikud bez full opreme koja uz gamaše i rezervne čarape uključuje hranu i pivo za pet dana. Posebno su živopisna postala sanjarenja o pivu koje će itekako sjesti dok se dočepamo Filićevog doma. Vidio sam zaleđeni znoj na Nikolinom čelu. Moja marama je bila mokra do kraja, a u gojzericama su mi kreketale žabe - voda je naprosto bila posvuda. Okrenuli smo se par puta da vidimo gdje je zaostali ostatak ekspedicije, ali nismo ih nigdje mogli ni čuti ni vidjeti.Ivanščica u daljini

Na brežuljku Jelenec nalazi se Kapelica Majke Božje Snježne - ujedno je to i KT ravnogorske planinarske obilaznice

Nikola u snijegu (ne zaboravite da na nogama ima patike!)

Filić se objavljuje u trenucima slabosti

Otprilike tri sata i nešto sitno prošlo je dok smo konačno došli do Filićevog doma. Nikola je brzinom svjetlosti šmugnuo nutra i naručio pivo. Ostala je samo Žuja, ali ovo su uvjeti u kojima se čovjek ne može žaliti. Uskoro bosonogi sjedimo pored peći. Iz čarapa i hlača isparava. Nakon pola sata dolazi ostatak ekipe. Nakon ručka i odmora krećemo natrag i to preko Babica. Odmah kod doma ekipa se malo zaletjela pa je trebalo ispraviti kurs. Spuštanje po snijegu je bilo prilično lagano čak i bez štapova te tako brzo napredujemo. Spust je stvarno bio sličniji vojnom maršu nego bezbrižnoj šetnji kroz šumu. Čini se da je već svima pomalo bilo dosta vlage i snijega.
Veličanstven pogled prema Strahinjščici

Idila kod gospona Filića - Nikola i ja nazdravljamo uz pivo

Ovih 16-17 km bilo je svakako dio upoznavanja jedne teške i mučne Ravne gore koja je inače omiljeno odredište mnogih vikend-izletnika. Ova ruta bi svakako bila lakša bez snijega do koljena te Vam tako predlažemo da je isprobate jednom kad sav snijeg okopni.

Jedna zajednička s početka pohoda

GPS trag jasno iscrtava Ganešovu glavu

Oznake: Ravna gora, MZM, Filićev dom, duboki snijeg