Srijeda je i planina je očekivano pusta. Čeka nas pet i pol kilometara do Filićevog doma koji kapiju drži zatvorenom tijekom tjedna. Nema to ni veze jer u ruksacima nosimo uvijek sve što nam treba što je već postala zdrava navika. Kraći, prvi dio puta gotovo je uvijek potopljen u blatu osim ljeti kada se zemlja konačno u potpunosti posuši i skori.

Opet u dobrom društvu Mareka kod zapuštene kućice na samom početku puta

Prolazimo kroz naselje Cvetlin

Bilo je prilično mirno osim zvukova košenja trave i poneki glas u daljini. U šumi je lijepo pa ne fotografiramo mnogo, a uskoro Mareku otkazuje baterija na fotoaparatu pa smo osuđeni na mobitele.
Apsorbirani u zelenilu šume

Obično s Ravnom gorom to tako biva pa prave fotosesije počinju tek na vrhu, odnosno moglo bi se reći da je glavna akcija uvijek na samom hrptu koji vas vodi sve od Glažerove pećine, preko Balkona kraj Filićevog doma, a onda i do Pustog duha s kojeg možete nastaviti za Velike pećine. Baš sam ugledao da na stranicama HPS-a piše kako je Ravna gora. uz Kalnik, najzanimljivija planina Hrvatskog zagorja. Kao veliki pobornik i ljubitelj Ivanščice, moram se pobuniti takvoj prosudbi. Pustimo putnike i lutalice da sami presude, a ono što ću reći u obranu Ivanščice jest sljedeće: Ivanščica je ogromna, ljudi često nisu svjesni koliko je ona veća od Ravne gore koju se može prehodati u roku par sati dok za transverzalu Ivanščice (koja još uvijek nije službeno napravljena kao planinarski put koliko je meni poznato) treba barem dan umjerenog hoda. Da ne govorimo o silnim utvrdama južne Ivanščice koja je, oprostit će mi moji sjeverni čuki, mnogo zanimljivija od sjeverne.
Prema vrhu kroz uski planinarski put

Kod Filića je uvijek aktualno fotografirati gospođu Strahinjščicu

Pogled iz prvog lica

Jedna s Balkona - točno u sredini, ovo što izgleda kao uzdignuta dojka mlade djevojke jest Brezovica

Pogled prema Maceljskom gorju, a na fotografiji se naravno skriva i dvorac Trakošćan

Jedna obiteljska

Odlučili smo se odmoriti kod Pustog duha te tako nastavljamo prema mjestu za paragliding gdje je još jedno klasično mjesto za fotografiranje svega i svačega...
Pogled prema Trakošćanu

Mjesto i vrijeme za razmišljanje o smislu života

Negdje u daljini tamo stoji naš Varaždin grad

Dolazak do Pustog duha

Kod Pustog duha odmaramo, ali odmah po dolasku razmišljam što ćeš ti reći o crtežima, umjetničkim djelima kojima je netko ukrasio Pusti duh. Hoćeš li ih uopće vidjeti? Sigurno ne u mojem društvu kako se čini. Vrata na Pustom duhu izgledaju kao klasična vrata na zagorskim kletima, a odmah mi se učinilo i da mirišem poznati miris vina. Čuo sam u glavi i glasove veselih planinara te kuckanje čašica punih rakijom. Vidio sam na trenutak i grimasu tvog brata kad sipa rakiju niz grlo. Stajao sam pred tim vratima i tako zamišljao stvari kojih više nema. Blagi povjetarac uz grijanje sunca po licu bacili su me u sadašnji trenutak. Krenuo sam prema klupici koja gleda prema Maceljskom gorju. Otvorio sam planinarski ruksak i sa osmijehom na licu dodao Mareku jednu limenku piva, a drugu ostavio sebi. Dobro su se promućkale tokom uspona pa su malo prsnule prilikom otvaranja. Nismo uspjeli nazdraviti jer sam ja brže-bolje popio jedan veliki gutljaj ili je bilo mnogo manjih? Nisam više siguran, ali znam da sam to učinio radi one navale sjećanja koja me maloprije obuzela. Postalo je nažalost i gore kad smo trebali zapisati nešto u Zelenu knjigu planinarenja - svojevrsni dnevnik koji uvijek nosim sa sobom na planinu kako bih zabilježio datume i vremena lijepih trenutaka provedenih u prirodi. Međutim, ima to i svoje slabije strane, a to postane jasno u ovim trenucima kada moram zaboraviti određene ljude koji su bili prilično važan, ako ne najvažniji dio mog života proteklih četiri-pet godina. Uvijek se pitam gdje ću naći takve avanturiste s kakvima sam se u zadnje vrijeme družio i dijelio te sve trenutke na brojnim planinama? Neću zvučati patetično, ima mnogo ljudi na ovome svijetu, ali otprilike znam što prosječan čovjek želi i voli raditi u svoje slobodno vrijeme. Meni prosječni ljudi nikako ne odgovaraju. I sad ponovno lutam s onim najvernijima da nađem nekog tko će dijeliti stazu - planinarsku i onu životnu - sa mnom.
Usamljeni tragač

Pojurili smo prema Trakošćanu gdje smo kod hotela ostavili automobil. Spust je bio munjevit i nismo se previše umorili, a na trenutke smo čak i trčkarali. Čini mi se da je Marek, inače trkač i trailer, bio zadovoljan tempom.
Susret s jednom druželjubivom mačkom kod hotela Trakošćan

Povratak grofu Draškoviću

Dvorac Trakošćan

Proteklih par dana vrijeme je stvarno lijepo pa Vam želim da boravite u prirodi koliko god je to moguće!
Uživajte i čitamo se!

Oznake: trakoščan, Ravna gora, Filićev dom, Pusti duh

Zabrinuto sam gledao u prognozu proteklih dana, ali čini se da nam Lora i Kreč donose sreću što se tiče planinarskih izleta te smo danas opet imali gotovo savršeno vrijeme. Na ravnogorskom platou malo je puhalo, ali ništa neuobičajeno ili nepodnošljivo. Ravna gora je omiljeno izletište mnogih jer nema kondicijski zahtjevne uspone. Kreč se danas na početku malo uspuhao kad smo krenuli prema (op, upravo sam nakon dugo vremena opet osjetio užitak traženja lokacija po planinarskoj karti) Glažerovoj pećini koja je u biti jedan lijepi vidikovac koji nudi dobar pregled cijele Ivanščice. Bilo je danas aktivno na planini te su nas već tamo dočekale dvije planinarke i njihov psić koji je uznemireno lajao, ali onda se udomaćio s našim mirisima i primirio.

Ivanščica s Glažerove pećine

Stolić kod Glažerove pećine (ove ljepše fotografije su Lorine, zamijetit ćete koje su njezine, a koje moje)

Vidi se i Strahinjščica

Golupčeki, tim Smucifer na putu do Filićevog doma

Nakon uspona do Glažerove pećine, krećemo se prema ravnogorskom platou na kojem svi planinari odahnu jer je teški dio iza njih. Uživamo u znakovima proljeća i friškom planinskom zraku te uskoro dolazimo do vidikovca kod Filićevog doma. Tamo smo odlučili malo sjesti, pojesti užinu, popiti koje pivo i odmoriti se.
Kod gospodina Filića kolege planinari već odmaraju i uživaju u pogledu na Strahinjščicu

Grozdek naručuje i jede domaći gu-lash, ostali jedu sendviče (u mojem su opet klice alfalfe u kojima posebno uživam)
Kreč i ja smo pili pivo - Velebitsko je kupljeno u domu, a ABA od Petog elementa je donešena iz doline. Pravilo je, ukoliko miješate, uvijek prvo manje hmeljasto pivo pa onda jače hmeljasto. Dakle, u ovom slučaju prvo ide...

Grozdek svojim umjetninama ukrašava moju planinarsku bilježnicu dojmova

Krećemo dalje prema livadi za paragliding, a nakon toga se penjemo i na piramidu. Lora i Kreč nisu nikad dosad bili na Ravnoj gori pa smo malo razgledavali znamenitosti. Na putu smo prema Pustom Duhu kod kojeg namjeravamo svi "suknuti" jednu domaću rakiju. Nažalost, a to je ujedno i obavijest za sve zainteresirane, Pusti duh je stvarno pust i radi tek od 2. travnja pa sve do 31. listopada.
U nekonvencionalnoj planinarskoj odjeći (kaže da su hlače pune elastina) ponosno stoji Grozdek

Dramatičnost situacije postaje jasna

Zamislite pobjednički urlik orka i ova fotografija je savršena

Poznati (ili nepoznati?) ravnogorski tron na kojem se nalazi i žig Hrvatske planinarske obilaznice

Piramida osvojena!

Situacija na vrhu piramide - u pozadini se vidi opet Strahinjščica

Pogled prema Pustom duhu

Dolazak do Pustog duha

Goblin, ali zgodan

"Predebeli za vilenjaka i preveliki za ovaj svijet ljudi"

Neke novosti na zidu Pustog duha

Gitarist na zidu, gitarist uživo i neukrotiva kosa

Pogled s terase Pustog duha

Lorin snajperski shot Trakošćana

"A onda sam im rekel: nemrete to jer ste glupi..."

Još malo kućica podno Ravne gore, to jest Filićevog doma

Plava djeva Strahinjščica

Prepustio sam da ovaj izlet više opišu lijepe fotografije nego riječi. Lora i Kreč bili su jako zadovoljni te je Kreč čak uskliknuo kako mu je Ravna gora ljepša od Ivanščice. Nije još vidio južnu stranu i njezine ljepote, ali bit će prilike i za to. Grozdek i ja smo dugogodišnji suputnici upravo na Ravnoj gori pa o našim dojmovima ne treba previše govoriti. Zadovoljan sam kad ljudima mogu pokazati dijelić onoga što me uvijek iznova privlači u planine i prirodu. Ovdje kao da se u zraku osjeća drukčija energija, a vjetar šapuće i pjevuši neku prastaru pjesmu onima koji su voljni zastati i poslušati.

A za kraj evo i poruke svima koji se dvoume u svezi odlaska u planine. Uživajte u lijepom vremenu!

Oznake: Ravna gora, Kamešnica, Babice, Glažerova pećina, plato, Filićev dom, ravnogorski tron, Piramida, Pusti duh

Prije negdje točno godinu dana pisao sam o rođendanskoj povorci na Ivanščici gdje je Pasarića okupiralo 40+ ljudi i to sve u čast naše Ivane. Ivana ima puno prijatelja i ima želju i volju da svoju rođendansku feštu pretvori u nešto posebno - nikakvi klubovi, nikakve gluposti, samo planina i izleti u prirodu. Prošla je godina dana i bilo je vrijeme da krenemo ponovno! Prvo smo proslavili Novu godinu na Ravnoj gori, a sad i Ivanin rođendan. Trideset pet ljudi i dva, tri psa te puno dobre volje. To je sve što Vam treba.

Ivana - ova slika dobro opisuje generalno planinarsko raspoloženje, ali i zdravi stav prema životu

Planinarska moda je uvijek tu

Ova je s kraja pohoda, ali da dobite ideju koliko je to 35 planinara na okupu

Zapravo mi puno riječi ni nije potrebno jer imamo toliko fotografija i uhvaćenih trenutaka da bi vam sve samo od pogleda na njih bilo jasno. Najzaslužniji za divne fotografije je naš Darko koji ima i svoju službenu FB stranicu pa pogledajte i lajkajte i to: FotoDarke. No, fotografirao nije samo Darko nego i mnogi sudionici rođendanske povorke pa smo tako dobili krasnu pluriperspektivu uspona na Ravnu goru.




Put od Trakošćana do vrha Ravne gore dobar je prijedlog za izletnike svih kondicijskih mogućnosti. Prošlogodišnja tura po Ivanščici bila je prava zvijer prema ovoj šetnjici pa su me tako mnogi pitali hoće li biti onako strašno? Kad bih im konačno, uz smiješak, odgovorio da nema straha jer je ovo stvarno samo šetnja kroz parkić, vidio sam nepovjerenje u njihovim pogledima. Znao sam da čekaju neki podmukli uspon, ali ovaj put ga zaista nije bilo. Kao da me prošla faza s mjerenjem svake sekunde uspona pa nisam do kraja siguran koliko nam je trebalo, ali uz dvije-tri pauze, činilo mi se da idemo i prilično brzo.
Prva pauza...

Druga pauza - prva je bila jedva deset minuta nakon početka...

Zadnji udar prema Pustom duhu

Maja i u lijevom gornjem kutku fotografije mutni dvorac Trakošćan

Prva postaja je Pusti duh na kojem se stvorila neuobičajena gužva, ali naše konačno odredište bio je dobri stari Filićev dom gdje nas je čekala ugovorena hrana i piće. Neki su odlučili gore na piramidu, a ostatak je uhvatio trenutak da se fotografira kod uzletišta za paraglidere. Apsolutno su očarani bili oni koji ovdje još nikad prije nisu bili. Imali su i veliku čast jer je dan bio predivan, jedan čak i od ljepših koje smo ove godine imali priliku vidjeti i osjetiti. Došavši do Filićevog doma, mnogi su pitali: "Zar je to stvarno sve???" Nisam bio siguran jesu li sretni ili razočarani, ali čini se da je ipak ovo prvo slučaj :)
Službeni fotograf ulovljen na fotografiji!

Medo se pridružuje ekspediciji - navodno nema vlasnika i živi na planini. Fino se drži i čovjek bi čak rekao da je dobro uhranjen...

Plemeniti pas Otto želi da ga se draga nakon što obavlja uspon - svi smo takvi

Nema straha u ovim planinarima

U ekipi su bili veliki avanturisti, ali i dobri fotografi :)

U zadnjem zapisu ste mogli pročitati kako je Nikola zaključio da je svaki treći planinar kod Pasarića pretili. Statistika je možda ipak malo vedrija, ali oni koji bi vidjeli Ivanin planinarski symposium kod stričeka Filića, vjerojatno bi rekli da je možda i svaki drugi planinar pretili. Nemojte mene gledati! Nisam nikad vidio da se toliko hrane nosi na planinarski stol osim možda na nekom vjenčanju (bio sam samo na jednom i iako kažu da je to dovoljno, ni sad me nemojte gledati!). Hrane se i pića mnogo nosilo i od samog podnožja jer za što zapravo služe ti mnogolitražni ruksaci i zašto se zapremnina mjeri u litrama ako se ne namjerava nositi piće?!?

Gozba, stol broj jedan

Malo nam fali da okupiramo sve kapacitete gospona Filića

Bilo je lijepo sjediti u meditacijskom položaju i gledati Strahinjščicu u daljini. Naravno, nijedan yogin ne smije toliko pojesti ni popiti (barem ne kad ga drugi vide), ali svejedno je bilo lijepo. Energija je malo pala jer, dakako, nakon spize bilo bi lijepo i malo prileći. Tako se uskoro većina čestitara našla ležeći na travi. Neki su bacali frizbi, neki su na časak ubili oko, a neki su bogme i popili zavidne količine piva.

Luda zabava kod Filićevog doma

Sunce je fino grijalo i nitko nije sjedio nutra

Medo i Čitu ili Gandhi ili Benji... ma zaboravite, zovite ga kako želite!

Tu gledaju kako se Medo i Čitu igraju

Mala pivska matura kod Filića - uobičajene poze

Natjecanje u sklekovima - kako je do toga došlo? Ne znam!

Slavljenica pokazuje nadmoć elegantno podižući jednog od čestitara!

Na povratku smo se još jednom fotografirali na uzletištu paraglidera, a do dolje smo se praktički koturali. To je tako uvijek: do gore se malo mučiš, uzbuđen si, gladan i žedan, a dok se spuštaš onda ti je na pameti samo da čim prije siđeš, sjedneš u automobil te se vratiš doma pod tuš i u krevet. Pretpostavljam da je većina jučer dobro spavala!
Baš svi na uzletištu paraglidera

Našoj Ivani hvala za još jedno lijepo zajedničko iskustvo! Kažu da je posebno ići sam u planine i to stoji, ali posebno je i kad se skupe energije gomile mladih i vedrih ljudi. Moja preporuka je da probate sve opcije.

Pogled usmjeren prema našoj sljedećoj destinaciji

Radujem se sljedećoj godini i mogućoj Strahinjščici (tako se nekako šuškalo i huškalo jer planinari i oni koji se tako osjećaju uvijek žele još), a onda za dvije predlažem i Velebit. Netko od prisutnih je već i rekao: "Velebit? Onda će se vidjeti tko je stvarno Ivanin prijatelj, a tko je samo poznanik i pozer." Naravno, nećemo tako grubo. Kao strastveni planinar, Ivanin prijatelj i česti suplaninar, dajem svoje odobrenje i potpis svima u planinarski indeks.

POLOŽILI STE!

Oznake: Ravna gora, rođendanski uspon, Pusti duh, Filićev dom, 35 veselih planinara, planinski symposion

Proteklih dva mjeseca stvarno se slabo planinarilo pa tako nije bilo nečega o čemu bih pisao kad je sva moja ne-planinarska pažnja trenutno usmjerena drugdje. Gotovo je nepristojno toliko dugo izbivati s planine. U međuvremenu sam dobio i prijateljski podsjetnik i virtualni vapaj (e-mail na koji sam zaboravio odgovoriti) od prijatelja Jelenka koji se vratio u igru. Jedan se upali, drugi se ugasi - to valjda tako ide. No, čini se da se i Medokozova planinarska skupina polako budi iz zimskog sna pa će, nadam se, planinarski izleti sada postati učestaliji. Maja je bila jako raspoložena za odlazak na Ravnu goru s ekipom iz MZM-a pa smo to na kraju i izveli - Nikola se malo nećkao jer on ne voli gužve na planini (istini za volju ne volim ih ni ja, a bogme ni Jelenko kod kojeg nekad predosjećam da smo mu ČAK i mi - planinski wannabe odmetnici - previše). Planinarski vođa MZM-a i član PD-a "Grebengrad" je neustrašivi (kako ga njegovi suputnici opisuju) Dario koji voli prirodu i želi je pokazati svima koji pokažu barem malo entuzijazma. Plemeniti cilj svakako i daleko od onoga da je planina samo za izabrane. No, uzevši u obzir sve uobičajene i nužne pripreme prije bilo kojeg izleta, on je u pravu - planina će stvarno prigrliti svakoga (ispričavam se, ali moram to dodati: živog ili mrtvog).

U automobilu veselo

Raspoloženje je vrlo brzo eskaliralo do neviđenih razmjera - Monika se ne vidi, ali za volanom je

Skupina broji šesnaest ljudi i jednog četveronošca. Plan je ostaviti automobile u Kamenici i onda na brege kod i kroz Žarovnicu pa zaokružiti sve do Pustog Duha i Filićevog doma. Lijepo to sve zvuči u jednoj rečenici, ali negdje blizu 500 mnv snijeg se zadržava i podosta je dubok (na trenutke do koljena). Nikola u patikama, a ja u vjernim Slavonkama (domaći naziv za Salomon) bez gamaša što rezultira u pravoj, kako Nikola kaže, planinarskoj neimaštini. Doma imaš sve, ali sa sobom ne nosiš ništa. Većina ekipe, uz pohvale izuzecima, nije također bila spremna za ovakvu rutu. Snijeg je dodatno usporio uspon, a on je bio dug 10 km. Nikola i ja (Sokol-Kezele ekipa, još poznati kao Tamni Lageri) odvajamo se daleko naprijed i uskoro prilično brzo gazimo snijeg. Očaj počinje udarati tek negdje nakon dva i pol sata hoda, a svo to vrijeme gledam kako se Nikolino raspoloženje polako povlači i počinju kletve, počinje zapomaganje, počinju obećanja da više nikad, ali nikad ne idemo nikud bez full opreme koja uz gamaše i rezervne čarape uključuje hranu i pivo za pet dana. Posebno su živopisna postala sanjarenja o pivu koje će itekako sjesti dok se dočepamo Filićevog doma. Vidio sam zaleđeni znoj na Nikolinom čelu. Moja marama je bila mokra do kraja, a u gojzericama su mi kreketale žabe - voda je naprosto bila posvuda. Okrenuli smo se par puta da vidimo gdje je zaostali ostatak ekspedicije, ali nismo ih nigdje mogli ni čuti ni vidjeti.Ivanščica u daljini

Na brežuljku Jelenec nalazi se Kapelica Majke Božje Snježne - ujedno je to i KT ravnogorske planinarske obilaznice

Nikola u snijegu (ne zaboravite da na nogama ima patike!)

Filić se objavljuje u trenucima slabosti

Otprilike tri sata i nešto sitno prošlo je dok smo konačno došli do Filićevog doma. Nikola je brzinom svjetlosti šmugnuo nutra i naručio pivo. Ostala je samo Žuja, ali ovo su uvjeti u kojima se čovjek ne može žaliti. Uskoro bosonogi sjedimo pored peći. Iz čarapa i hlača isparava. Nakon pola sata dolazi ostatak ekipe. Nakon ručka i odmora krećemo natrag i to preko Babica. Odmah kod doma ekipa se malo zaletjela pa je trebalo ispraviti kurs. Spuštanje po snijegu je bilo prilično lagano čak i bez štapova te tako brzo napredujemo. Spust je stvarno bio sličniji vojnom maršu nego bezbrižnoj šetnji kroz šumu. Čini se da je već svima pomalo bilo dosta vlage i snijega.
Veličanstven pogled prema Strahinjščici

Idila kod gospona Filića - Nikola i ja nazdravljamo uz pivo

Ovih 16-17 km bilo je svakako dio upoznavanja jedne teške i mučne Ravne gore koja je inače omiljeno odredište mnogih vikend-izletnika. Ova ruta bi svakako bila lakša bez snijega do koljena te Vam tako predlažemo da je isprobate jednom kad sav snijeg okopni.

Jedna zajednička s početka pohoda

GPS trag jasno iscrtava Ganešovu glavu

Oznake: Ravna gora, MZM, Filićev dom, duboki snijeg

Mnogi se pred sam kraj godine žale na prijatelje ili češće dosadne znance koji, između ostalih pitanja sitnih razgovora, izražavaju svoju znatiželju gdje će se provesti proslava Nove godine? Koliko mi je to pitanje mrsko (iz nekih drugih razloga od većine, čini mi se - možda su dodatno iziritirani oni koji ne znaju kud bi?), toliko sam i zabavljen kada se svi čude da mi idemo na planinu. Kada u sve to dodate faktor mrklog mraka (koji jučer nije bio prisutan zbog jake mjesečine) čuđenju nema kraja, a ona graniči i s malom dozom zabrinutosti. Možda najbolje cijelu situaciju opisuje reakcija jednog od domaćina u Filićevom domu: "Od Trakošćana pješke? Isuse Kriste..." A ja se ne mogu načuditi ljudima koji su navodno stalno izloženi veselim i nadobudnim planinarima, a opet su u čudu kad vide planinarsku strast. No, skriva se tu dosta teška istina o tome tko zapravo dolazi do planinarskih domova i kuća ili bolje reći KAKO dolazi.

Spodobe u mraku kod hotela Trakošćan

Daleko od toga da smo mi profesionalci koji sve znaju! Planina je tu za svakog čovjeka koji joj pristupa s radošću, a ja vam garantiram da svatko može pronaći nešto za sebe u ljepotama prirode. Nema to ni veze s fizičkom kondicijom na koju se mnogi pozivaju kao izgovor zašto baš ovaj put (a to je, naravno, svaki put) ne bi otišli s nama u planine. Ima i onih koji pristanu i dosad nisam čuo nijedan značajniji prigovor. Bilo je cendranja i stenjanja pod pritiskom planine, ali svi su ionako osvojeni dok dođu do vrhunaca i pogleda koji sežu uistinu daleko. Spoznajna vrijednost takvih trenutaka se ne može opisati. Najljepši hrvatski dvorac sjaji u mraku

Želio bih ovu godinu započeti, u planinarskom smislu, skromno i izraziti svoju duboku želju da naučim još više i da nas noge nose po mnogim planinarskim stazama sve do nebeskog svoda. Imam velike planove za 2018. godinu, a oni obuhvaćaju najviše vrhove Hrvatske, ali i mnoge vrhove inozemstva. Budući da jedna škola konačno dolazi svojem kraju, vrijeme je za nove škole i nova učenja. Samo će me nepoklapanje dostupnih datuma spriječiti od upisa u opću planinarsku školu. Ima tu još planiranih stvari, ali bitno je da se pogled ne skida s vrhova i novih avantura.
Nije rađanje galaksije nego Mjesec okružen oblacima - Orion se našao u pravom trenutku na pravom mjestu

Noćno planinarenje?

Svakako izvanredno iskustvo koje trebate probati, ali nakon par puta shvatite da je planinarenje po danu mnogo senzualnije. Mrak vam ne dopušta prizore, a i tu je potreba za konstantnim praćenjem onog što vam se nalazi pod nogama. Prije dvije godine obavili smo Ivanščicu (također na Novu godinu), a ove godine i Ravnu goru. Imajte na umu to da je snalaženje otežano i ukoliko baš jako dobro ne znate rutu, moguće je da ćete zalutati i produžiti si put. To se dogodilo nama upravo jučer kad je Nikola počeo brzati, a ostatak ekipe je zaostao (uzimajte u obzir fizičku pripremljenost SVIH članova! Prilagodite brzinu najsporijima!). Preuzeo je Nikola tako kormilo pa smo malo skrenuli ulijevo. Sve, naravno, legitimno - staza je bila označena, ali malo smo vrludali i našli se pred Velikim pećinama. Najteže je upravljati skupinama kod kojih je fizička spremnost članova očito različita. No, sve su ove naše planine pitome i nema nikakvog straha jer se uvijek može malo stati i pričekati ostale članove. Ipak, ukoliko probavljate veće zalogaje, ljudi moraju biti svjesni da za određene ozbiljnije rute treba fizička spremnost i prilagođenost na velike napore.
Spontani trenuci u mraku

Medokozovih jedanaest

Medokozovi plaćenici su neformalna planinarska skupina koja promovira planinarenje i bivanje u prirodi. Na jučerašnjem/današnjem pohodu na Ravnu goru bilo nas je jedanaest. Andro se konačno malo vratio planini, a rijetki su oni (među njima i moji najzagriženiji suplaninari) koji znaju da je on na nekim mjestima bio prije svih nas kada je u srednjoj školi išao na par izleta s našim profesorom geografije. Može li profesor filozofije voditi učenike u planine? Čini se da ni ostali s genetskim predispozicijama ne zaostaju čemu svjedoče mnoge priče iz planinarskih anala obitelji Lazar i obitelji Buć. Otvaranje konzerve s kamenom i očijukanje s brđankama su anegdote koje će ostati s nama. Roditelji koji su mnogo spavali po šatorima, djedovi koji su u tišini (zvukovima) prirode čuli nešto "više" - tu je moguće mjesto gdje se treba tražiti razlog ovom divljem plamenu koji tinja u našim srcima. Ma i dalje od toga, dedek Kajbumščak možda najbolje zna odgovore na porijeklo žarke ljubavi prema prirodi.
Trakošćan u daljini

Filićeva velika gozba

Već davno mi se učinilo da su masline boljeg okusa kad ih prenesete par kilometara vlastitim nogama i donesete ih na vrh. Masline su samo specifični primjer, danas to može biti bilo šta. Jučer se na stolu našlo stvarno svašta, a domaćini su mojim prijateljima nosili i svakakvo meso (iako ne prepoznajem vrste pripremljenog mesa po mnogim zadovoljnim uzdisajima mogao sam zaključiti da je to nešto sasvim fino). Ja sam probao Filićev kukuruzni kruh i odobravam ga. S druge strane, Filić mora od Pasarića još jako puno toga naučiti o kuhanom vinu! Srebo je to dobro opisao rečenicom: "Pola vino, pola cuker" Vrijeme proslave Nove godine je vrijeme kada su ljudi većinom u nizinama i prežderavaju se i napijaju raznim toksičnim krutinama i tekućinama pa je planina idealno mjesto ako želite gotovo prazan dom. Onaj Pasarić na Štefanje od prošlog tjedna ubio nas je sve u pojam. Jučer je osim nas u Filićevom domu bila još jedna grupica starijih ljudi koji su do vrha došli automobilom. Domaćini su bili jako uslužni i hvala im na tome, a ako se nismo ponašali u skladu s našim godinama (mislim s tim na veliku želju za feštanjem), ispričavam im se što smo iznevjerili njihova očekivanja. Ipak, na umu treba imati i silazak s planine pa ne bi bilo pametno popiti i pojesti previše toga. U svakom slučaju, preporučamo vam gospodu iz Filićevog doma!
Planinarski om nom nom nom

Krešimir Filić i njegova soba

"Krešimir Filić je među osnivačima Muzealnog društva, planinarskog društva i pjevačkog društva Tomislav. Bio je veliki znalac varaždinske kulturne baštine, a očito i planina."

U Filićevom domu postoji posebna Filićeva soba i pitali smo se što se tamo nalazi? Kako noćni planinski zrak utječe na maštu i kreativnost možete vidjeti iz nagađanja jednog od suplaninara:

"Nutra je sam Filić. Leš. Preparirani. Miriše na sušeni bakalar. Stavili su ga u krevet i ima lijevu nogu u zraku jer čak i u smrti hoće napraviti sljedeći korak po planini. Neki ljudi idu u vječna lovišta, a neki idu na vječni uspon. Neka je sretno gospodinu Filiću!"
Filićev dom je za ovu prigodu pretvoren u disko

Bogatiji i siromašniji

Tko ima više novaca da ih ispuca u zrak? Ruralna brđanska područja u okolici Ravne gore se s pucnjavom nisu iskazala, a ako se išta o tome i može zaključiti onda se u Zaprešiću ima para! Već prije dvije godine smo se uvjerili da s planine ta manija za barutom izgleda puno bolje - nema neugodnog zvuka i izgleda kao da počinje svjetski rat. Ili da polja nafte rigaju plamićke u zrak. Puhao je siloviti vjetar kod Filićevog doma pa su oblaci brzo plovili nebom. Vidljivost je bila odlična i vidjelo se sve do Medvednice i do tornja na Sljemenu. Trakošćan je dobro vidljiv s Ravne gore i stalno sjaji u mraku.



Srebo, Igor i Ivana kod Filićevog doma - ne bi ionako svi stali u mračni kadar pa eto barem da vam oni čestitaju sretnu 2018.

Prvi planinari u novoj godini i fatalna dijagnoza

Ukoliko pogledate čija su imena prva (2016.) u upisnoj knjizi Pasarića, naići ćete na naša imena. Ukoliko pogledate čija su imena prva (2018.) u upisnoj knjizi Filića, naići ćete na naša imena. Mislim da je to dobra nagrada za vjernost planini. Imena, naravno, nisu bitna. Bitna su iskustva. Ipak, ako osjećate unutarnju sreću kada pod smjer dolaska napišete "Struja" ili "Tamni dol", moglo bi biti da ste već smrtno bolesni. Vaš duh je zaražen avanturističkim planinarskim virusom, a prognoza planinskog doktora Medokoza je da ćete do kraja svog života (dokad će vas noge nositi) pokušavati splezati na urnebesna mjesta, po grandioznim stijenama, preko planinskih pašnjaka stremeći nagrađujućim vrhuncima. U svijetu betona i shopping centara, vi ste prokleti i neshvaćeni. No, među onima koji također boluju, vi ste svjetionik u mraku i podrška! Nema razloga za sram. Viknite glasno: JA SAM PLANINAR!
Filićevo oko (Tolkien alert!) i portal na nebu


Budite zdravi, sretni i hodajte mnogo. Neka nam svima 2018. donese mnoge avanture! Vidimo se na planini!

Oznake: Nova godina 2018., noćno planinarenje, Ravna gora, Filićev dom, želje i pozdravi

Mnogi planovi su se napravili i izjalovili za ovaj vikend. Otpočetka tjedna planiram pohod na Sljeme, ali nismo na kraju išli u Zagreb. Prognoza isto nije bila pogodna pa smo kolega Boris i ja odlučili odgoditi sve za neku bolju priliku. Tada mi se javio otac i rekao da bi išli planinariti, ali nešto lakše za njegovo otvaranje sezone. Ivanščica je odmah otpala jer je zapravo prilično naporna ljudima koji ne planinare ili koji žele uspon za zagrijavanje nakon zimskog sna. Misli su nam obojici krenule u smjeru Ravne gore, ali nam je uspon od Trakošćana, iako lijep, već dosadio. Budući da ja u zadnje vrijeme radim velike planove ruta i bacam oči na svakakve lokalne vrhove, razrušene utvrde i obilaznice koje treba pregaziti, ponudio sam se da nađem neki alternativni uspon na Ravnu goru.

Brdašce i na vrhu kapela sv. Marije Snježne - u pozadini se nazire Ivanščica u magli

Ispružio sam po Internetu svoje pipke željne planinarskog znanja i našao mjesto koje se zove Kamenica. Nije dugo trebalo da već i sam ručno iscrtavam cijelu kartu PPRG-a (Planinarski put Ravna gora). To je neka moja čudna navika u kojoj moram svoju rutu imati na papiru pa ga često vadim tokom puta i orijentiram se po toj, većini nerazumljivoj, karti. Čisto da budem siguran, upitao sam svojeg online prijatelja Jelenka za savjet. Kad je i on spomenuo Kamenicu, bio sam siguran da je to naš alternativni put.

Naša polazišna točka je kojih pola sata ispod križa na vidikovcu

Plan je bio veleban i na kraju je moja megalomanija preuzela kontrolu te je ispalo da je ruta uključivala pola KT (kontrolnih točaka) PPRG-a. Počeli bi iz Kamenice i obišli KT 10 (Kapela sv. Marije Snježne), KT 9 (Babice), KT 8 (Filićev dom), KT 7 (Pusti duh), KT 6 (Velike pećine). No, realnost je ubrzo pojela moj idealizam. Znao sam da će se vjerojatno trebati hodati po asfaltu (tabananje) barem jedan dio puta, ali nisam htio izazivati svoje suplaninare i nametati im umjetne podloge kad smo svi došli da uživamo u prirodi. KT 10 je otpala odmah u početku jer bi se morali penjati na brdo pa se vraćati vjerojatno po istom putu i onda tabananje do skretanja gdje se konačno pojavila markacija, to jest oznaka boga planine. Nisam do kraja zadovoljan s markacijama na ovom završnom (nama početnom) dijelu puta.

Početak šumskog puta iznad Babica

Parkirali smo automobile na nečem što bi se moglo nazvati malo parkiralište. To je vinogradarski kraj pa prevladava uska cestica koja baš i ne obećava puno u svezi parkiranja. Naša početna točka je bila zapravo savršena, ali sam to tek poslije shvatio. Mogao se vidjeti vidikovac i na njemu još jedan, čini se, križ od inoksa (referenca na Čevo). A iza nas je u daljini bilo brdašce na kojem se nalazi kapela sv. Marije Snježne. Slijedili smo markaciju i započeli uspon.

Čini se da smo se definitivno riješili Mrazomora - sve je zeleno

Očekivao sam mnogo više od Babica u selu Galići! Na karti je oznaka za vrh, ali čini se da mi je prekrasni belečki kraj povećao očekivanja. Markacija je na nečijem privatnom posjedu, a uskoro smo shvatili da je i crvena tuba sa žigom ovdje. Sljedeće markacije nije bilo na vidiku. Jesmo li trebali proći kroz to dvorište? Mi smo krenuli dalje pokraj ograde i uz nečije brajde do makadamske ceste. Skautirao sam udesno, ali markacije nije bilo na vidiku, a staza nije izgledala održavano. Po karti je bilo logično da krenemo lijevo, a uskoro su se (nakon možda 200 m) pojavile gusto postavljene markacije – možda da nam se iskupe za ovaj prvi dio na kojima su one izostale? Moguće da sam u totalnoj zabludi što se tiče ovog dijela puta pa pozivam iskusnije čitatelje da me isprave.

KT 9 Babice u nečijem dvorištu

Put dalje postaje idilično šumski te se penjemo uzbrdo i pritom imamo oko sebe mnogo zelenila. Nakon četrdeset minuta hoda (neuračunate kraće pauze) uspon postaje na trenutak zahtjevniji, ali ispada stvarno samo trenutak. Dolazimo do putokaza koji nas usmjeravaju prema vidikovcu (onaj vidljiv s početka rute) i prema Filićevom domu. Otprilike dvadeset minuta kasnije dolazimo do hranilišta za šumsku divljač te se penjem na lovačku čeku. Tamo me dočekao izmet neke životinje. Netko je ostavio lovcima zamku!

Putokazi za planinarski dom i natrag za Kamenicu - s druge strane je putokaz za vidikovac

Tata i sin - ako se netko pita otkud dolazi profinjeni ukus za opremu

Gotovo zrela jedinka homo sapiensa sapiensa na pojilu

Ravnogorski poglednik

Naša staza nas vodi po relativno ravnom terenu i uskoro nas počinje usmjeravati prema smjeru koji bi odgovarao poziciji planinarskog doma. Prolazimo pokraj oznaka za poučne staze „Balkon“ i „Pećine“, ali skrećemo udesno. Uskoro dolazimo do neke vrste šumskog vidikovca na kojem se napinjemo i mučimo da bi okinuli dobru fotografiju. Tu nas prolazi grupa trekkera od kojih je jedan moj profesor geografije iz srednje škole. Čini se u dobroj formi te nakon pozdrava i par riječi nastavlja žurno za svojim kolegama. Jedna od naših suputnica je upitala: „Zašto mi idemo na mjesto s kojeg oni bježe?“ Ubrzo nakon toga dolazimo do pravog vidikovca i ovaj put uopće nije teško uslikati dvorac Trakošćan u daljini.

Većina u timu Mamut je odlučila skrenuti udesno

Tu negdje se skriva Predragov put

Trakošćan u daljini

Uskoro je postalo jasno od čega su naši trekkeri bježali! Kod doma je bio raspakiran McKinleyev šator, a oko njega je bilo brdo planinara. Zapravo, oko cijelog Filićevog doma je bilo planinara na bacanje! To nije bio obećavajuć prizor te je moj prvotni entuzijazam na trenutak splasnuo. Bio je to opet samo trenutak jer sam uskoro ugledao naše dobre prijatelje i suplaninare iz VAKUUM MET-a! Zrinka, Bogdan i Mario su već popili svoje planinarsko pivo, a čini se da su nas kod doma čekali već cijeli jedan sat. Ekipa VAKUUM MET-a je išla od Trakošćana preko Vrbanića do Filićevog doma. Ovo je prvi vikend u kojem imamo pokrivena dva puta na istu planinu i isti vrh. Jako sam zadovoljan što naša upornost i ljubav prema prirodi ne jenjava ni nakon par mjeseci planinarenja svakog vikenda.

Ekipa VAKUUM MET - združeni nakon prvotne razdvojenosti

Mister Kudrof Četveronožni - na planini nikako ne uživaju samo ljudi

Pomalo asocijalna ekipa Mamut na zadovoljavajućoj udaljenosti od drugih ljudi

Mamut mlađi i Nosna Rožica (aluzija na znak marke Kilimanjaro - nosorog)

Gozba je počela, a ispalo je da je ekipa Mamut dobro opremljena hranom.Bilo je mnogo posudica punih zdrave hrane. Ja sam danas odlučio lakše pa sam pojeo buhtlu od sira i jednu bananu. Za desert su bili orasi i brusnice. Obavio sam službene stvari te udario žig ZPP-a (Zagorski planinarski put) u dnevnik te se raspitao o mogućnosti povratka nekim drugim putem. Uskoro su došli mladi skauti, a neki od njih su očito bili zločesti po putu jer ih je vođa poslao „na kaznu“. Što je to značilo, nismo točno shvatili. Lijepo je da djecu uče hodati po prirodi od malih nogu, ali mogli bi im barem reći da se po planini ne hoda u trapericama. Skauti i skupina Slovenaca oko šatora bili su malo* previše pa smo odlučili krenuti. Zanimljivo je da su Slovenci svugdje. Svakog vikenda ih ima na gotovo svakom vrhu! Očito narod koji voli hodanje i aktivnosti mnogo više od naših dragih Hrvata koji se bave prepucavanjem oko politike i prošlosti, klerikalizacijom obrazovanja i progonom novinara. Moram paziti što pišem da i po mene ne dođu batinaši.

Improvizirani šumski inverzijski stol i solarna yoga

Kradljivac srdaca - lopovske rukavice

Pogled u daljinu

Ruta povratka je bila smjer Cimerplac te spajanje na Predragov put koji je pun mrtvih žaba i pjegavih daždevnjaka. Prošli smo i pored potoka Hudi Viher. Na početku smo se pitali je li to neka stijena, ali onda smo saznali istinu – lijepo je šuškao uz nas cijelim putem. Mamut mlađi je naučio fućkati Mamuta starijeg. Naime, otac nije znao da njegov ruksak ima implementiranu fućkaljku. Svakako korisna stvarčica u slučaju da se netko izgubi. Nastavili smo tako veselo fućkati uz ptice i pritom obavili dugi marš koji nas je naposljetku doveo do skretanja za vinogradarski kraj u kojem smo ostavili automobile.



Hudi Viher u akciji

Povratak Predragovim putem do početne točke

Ukupna udaljenost: 10.7 km
Ukupno vremena: cca 3 h 45 min
Brzina prolaska rute: avg. 17:19 min/km, max. 9:50 min/km
Potrošeno: 2 040 kcal, 45% masti

GPS trag naše rute - KLIK na sliku da bi se povećala

Oznake: planinarenje, Ekipa Mamut, Ravna gora, Kamešnica, Babice, Hudo duplje, Filićev dom, Predragov put