Marketing
Mamuti na Ravnoj gori
Mnogi planovi su se napravili i izjalovili za ovaj vikend. Otpočetka tjedna planiram pohod na Sljeme, ali nismo na kraju išli u Zagreb. Prognoza isto nije bila pogodna pa smo kolega Boris i ja odlučili odgoditi sve za neku bolju priliku. Tada mi se javio otac i rekao da bi išli planinariti, ali nešto lakše za njegovo otvaranje sezone. Ivanščica je odmah otpala jer je zapravo prilično naporna ljudima koji ne planinare ili koji žele uspon za zagrijavanje nakon zimskog sna. Misli su nam obojici krenule u smjeru Ravne gore, ali nam je uspon od Trakošćana, iako lijep, već dosadio. Budući da ja u zadnje vrijeme radim velike planove ruta i bacam oči na svakakve lokalne vrhove, razrušene utvrde i obilaznice koje treba pregaziti, ponudio sam se da nađem neki alternativni uspon na Ravnu goru.
Ispružio sam po Internetu svoje pipke željne planinarskog znanja i našao mjesto koje se zove Kamenica. Nije dugo trebalo da već i sam ručno iscrtavam cijelu kartu PPRG-a (Planinarski put Ravna gora). To je neka moja čudna navika u kojoj moram svoju rutu imati na papiru pa ga često vadim tokom puta i orijentiram se po toj, većini nerazumljivoj, karti. Čisto da budem siguran, upitao sam svojeg online prijatelja Jelenka za savjet. Kad je i on spomenuo Kamenicu, bio sam siguran da je to naš alternativni put.
Plan je bio veleban i na kraju je moja megalomanija preuzela kontrolu te je ispalo da je ruta uključivala pola KT (kontrolnih točaka) PPRG-a. Počeli bi iz Kamenice i obišli KT 10 (Kapela sv. Marije Snježne), KT 9 (Babice), KT 8 (Filićev dom), KT 7 (Pusti duh), KT 6 (Velike pećine). No, realnost je ubrzo pojela moj idealizam. Znao sam da će se vjerojatno trebati hodati po asfaltu (tabananje) barem jedan dio puta, ali nisam htio izazivati svoje suplaninare i nametati im umjetne podloge kad smo svi došli da uživamo u prirodi. KT 10 je otpala odmah u početku jer bi se morali penjati na brdo pa se vraćati vjerojatno po istom putu i onda tabananje do skretanja gdje se konačno pojavila markacija, to jest oznaka boga planine. Nisam do kraja zadovoljan s markacijama na ovom završnom (nama početnom) dijelu puta.
Parkirali smo automobile na nečem što bi se moglo nazvati malo parkiralište. To je vinogradarski kraj pa prevladava uska cestica koja baš i ne obećava puno u svezi parkiranja. Naša početna točka je bila zapravo savršena, ali sam to tek poslije shvatio. Mogao se vidjeti vidikovac i na njemu još jedan, čini se, križ od inoksa (referenca na Čevo). A iza nas je u daljini bilo brdašce na kojem se nalazi kapela sv. Marije Snježne. Slijedili smo markaciju i započeli uspon.
Očekivao sam mnogo više od Babica u selu Galići! Na karti je oznaka za vrh, ali čini se da mi je prekrasni belečki kraj povećao očekivanja. Markacija je na nečijem privatnom posjedu, a uskoro smo shvatili da je i crvena tuba sa žigom ovdje. Sljedeće markacije nije bilo na vidiku. Jesmo li trebali proći kroz to dvorište? Mi smo krenuli dalje pokraj ograde i uz nečije brajde do makadamske ceste. Skautirao sam udesno, ali markacije nije bilo na vidiku, a staza nije izgledala održavano. Po karti je bilo logično da krenemo lijevo, a uskoro su se (nakon možda 200 m) pojavile gusto postavljene markacije – možda da nam se iskupe za ovaj prvi dio na kojima su one izostale? Moguće da sam u totalnoj zabludi što se tiče ovog dijela puta pa pozivam iskusnije čitatelje da me isprave.
Put dalje postaje idilično šumski te se penjemo uzbrdo i pritom imamo oko sebe mnogo zelenila. Nakon četrdeset minuta hoda (neuračunate kraće pauze) uspon postaje na trenutak zahtjevniji, ali ispada stvarno samo trenutak. Dolazimo do putokaza koji nas usmjeravaju prema vidikovcu (onaj vidljiv s početka rute) i prema Filićevom domu. Otprilike dvadeset minuta kasnije dolazimo do hranilišta za šumsku divljač te se penjem na lovačku čeku. Tamo me dočekao izmet neke životinje. Netko je ostavio lovcima zamku!
Naša staza nas vodi po relativno ravnom terenu i uskoro nas počinje usmjeravati prema smjeru koji bi odgovarao poziciji planinarskog doma. Prolazimo pokraj oznaka za poučne staze „Balkon“ i „Pećine“, ali skrećemo udesno. Uskoro dolazimo do neke vrste šumskog vidikovca na kojem se napinjemo i mučimo da bi okinuli dobru fotografiju. Tu nas prolazi grupa trekkera od kojih je jedan moj profesor geografije iz srednje škole. Čini se u dobroj formi te nakon pozdrava i par riječi nastavlja žurno za svojim kolegama. Jedna od naših suputnica je upitala: „Zašto mi idemo na mjesto s kojeg oni bježe?“ Ubrzo nakon toga dolazimo do pravog vidikovca i ovaj put uopće nije teško uslikati dvorac Trakošćan u daljini.
Uskoro je postalo jasno od čega su naši trekkeri bježali! Kod doma je bio raspakiran McKinleyev šator, a oko njega je bilo brdo planinara. Zapravo, oko cijelog Filićevog doma je bilo planinara na bacanje! To nije bio obećavajuć prizor te je moj prvotni entuzijazam na trenutak splasnuo. Bio je to opet samo trenutak jer sam uskoro ugledao naše dobre prijatelje i suplaninare iz VAKUUM MET-a! Zrinka, Bogdan i Mario su već popili svoje planinarsko pivo, a čini se da su nas kod doma čekali već cijeli jedan sat. Ekipa VAKUUM MET-a je išla od Trakošćana preko Vrbanića do Filićevog doma. Ovo je prvi vikend u kojem imamo pokrivena dva puta na istu planinu i isti vrh. Jako sam zadovoljan što naša upornost i ljubav prema prirodi ne jenjava ni nakon par mjeseci planinarenja svakog vikenda.
Gozba je počela, a ispalo je da je ekipa Mamut dobro opremljena hranom.Bilo je mnogo posudica punih zdrave hrane. Ja sam danas odlučio lakše pa sam pojeo buhtlu od sira i jednu bananu. Za desert su bili orasi i brusnice. Obavio sam službene stvari te udario žig ZPP-a (Zagorski planinarski put) u dnevnik te se raspitao o mogućnosti povratka nekim drugim putem. Uskoro su došli mladi skauti, a neki od njih su očito bili zločesti po putu jer ih je vođa poslao „na kaznu“. Što je to značilo, nismo točno shvatili. Lijepo je da djecu uče hodati po prirodi od malih nogu, ali mogli bi im barem reći da se po planini ne hoda u trapericama. Skauti i skupina Slovenaca oko šatora bili su malo* previše pa smo odlučili krenuti. Zanimljivo je da su Slovenci svugdje. Svakog vikenda ih ima na gotovo svakom vrhu! Očito narod koji voli hodanje i aktivnosti mnogo više od naših dragih Hrvata koji se bave prepucavanjem oko politike i prošlosti, klerikalizacijom obrazovanja i progonom novinara. Moram paziti što pišem da i po mene ne dođu batinaši.
Ruta povratka je bila smjer Cimerplac te spajanje na Predragov put koji je pun mrtvih žaba i pjegavih daždevnjaka. Prošli smo i pored potoka Hudi Viher. Na početku smo se pitali je li to neka stijena, ali onda smo saznali istinu – lijepo je šuškao uz nas cijelim putem. Mamut mlađi je naučio fućkati Mamuta starijeg. Naime, otac nije znao da njegov ruksak ima implementiranu fućkaljku. Svakako korisna stvarčica u slučaju da se netko izgubi. Nastavili smo tako veselo fućkati uz ptice i pritom obavili dugi marš koji nas je naposljetku doveo do skretanja za vinogradarski kraj u kojem smo ostavili automobile.
Ukupna udaljenost: 10.7 km
Ukupno vremena: cca 3 h 45 min
Brzina prolaska rute: avg. 17:19 min/km, max. 9:50 min/km
Potrošeno: 2 040 kcal, 45% masti
Post je objavljen 10.04.2016. u 21:55 sati.