Marketing
Novo lice Ravne gore
Proteklih dva mjeseca stvarno se slabo planinarilo pa tako nije bilo nečega o čemu bih pisao kad je sva moja ne-planinarska pažnja trenutno usmjerena drugdje. Gotovo je nepristojno toliko dugo izbivati s planine. U međuvremenu sam dobio i prijateljski podsjetnik i virtualni vapaj (e-mail na koji sam zaboravio odgovoriti) od prijatelja Jelenka koji se vratio u igru. Jedan se upali, drugi se ugasi - to valjda tako ide. No, čini se da se i Medokozova planinarska skupina polako budi iz zimskog sna pa će, nadam se, planinarski izleti sada postati učestaliji. Maja je bila jako raspoložena za odlazak na Ravnu goru s ekipom iz MZM-a pa smo to na kraju i izveli - Nikola se malo nećkao jer on ne voli gužve na planini (istini za volju ne volim ih ni ja, a bogme ni Jelenko kod kojeg nekad predosjećam da smo mu ČAK i mi - planinski wannabe odmetnici - previše). Planinarski vođa MZM-a i član PD-a "Grebengrad" je neustrašivi (kako ga njegovi suputnici opisuju) Dario koji voli prirodu i želi je pokazati svima koji pokažu barem malo entuzijazma. Plemeniti cilj svakako i daleko od onoga da je planina samo za izabrane. No, uzevši u obzir sve uobičajene i nužne pripreme prije bilo kojeg izleta, on je u pravu - planina će stvarno prigrliti svakoga (ispričavam se, ali moram to dodati: živog ili mrtvog).
Skupina broji šesnaest ljudi i jednog četveronošca. Plan je ostaviti automobile u Kamenici i onda na brege kod i kroz Žarovnicu pa zaokružiti sve do Pustog Duha i Filićevog doma. Lijepo to sve zvuči u jednoj rečenici, ali negdje blizu 500 mnv snijeg se zadržava i podosta je dubok (na trenutke do koljena). Nikola u patikama, a ja u vjernim Slavonkama (domaći naziv za Salomon) bez gamaša što rezultira u pravoj, kako Nikola kaže, planinarskoj neimaštini. Doma imaš sve, ali sa sobom ne nosiš ništa. Većina ekipe, uz pohvale izuzecima, nije također bila spremna za ovakvu rutu. Snijeg je dodatno usporio uspon, a on je bio dug 10 km. Nikola i ja (Sokol-Kezele ekipa, još poznati kao Tamni Lageri) odvajamo se daleko naprijed i uskoro prilično brzo gazimo snijeg. Očaj počinje udarati tek negdje nakon dva i pol sata hoda, a svo to vrijeme gledam kako se Nikolino raspoloženje polako povlači i počinju kletve, počinje zapomaganje, počinju obećanja da više nikad, ali nikad ne idemo nikud bez full opreme koja uz gamaše i rezervne čarape uključuje hranu i pivo za pet dana. Posebno su živopisna postala sanjarenja o pivu koje će itekako sjesti dok se dočepamo Filićevog doma. Vidio sam zaleđeni znoj na Nikolinom čelu. Moja marama je bila mokra do kraja, a u gojzericama su mi kreketale žabe - voda je naprosto bila posvuda. Okrenuli smo se par puta da vidimo gdje je zaostali ostatak ekspedicije, ali nismo ih nigdje mogli ni čuti ni vidjeti.
Otprilike tri sata i nešto sitno prošlo je dok smo konačno došli do Filićevog doma. Nikola je brzinom svjetlosti šmugnuo nutra i naručio pivo. Ostala je samo Žuja, ali ovo su uvjeti u kojima se čovjek ne može žaliti. Uskoro bosonogi sjedimo pored peći. Iz čarapa i hlača isparava. Nakon pola sata dolazi ostatak ekipe. Nakon ručka i odmora krećemo natrag i to preko Babica. Odmah kod doma ekipa se malo zaletjela pa je trebalo ispraviti kurs. Spuštanje po snijegu je bilo prilično lagano čak i bez štapova te tako brzo napredujemo. Spust je stvarno bio sličniji vojnom maršu nego bezbrižnoj šetnji kroz šumu. Čini se da je već svima pomalo bilo dosta vlage i snijega.
Ovih 16-17 km bilo je svakako dio upoznavanja jedne teške i mučne Ravne gore koja je inače omiljeno odredište mnogih vikend-izletnika. Ova ruta bi svakako bila lakša bez snijega do koljena te Vam tako predlažemo da je isprobate jednom kad sav snijeg okopni.
Post je objavljen 12.03.2018. u 10:50 sati.