Marketing
Iz ralja grofa Draškovića u naručje gospona Filića i duhova
Srijeda je i planina je očekivano pusta. Čeka nas pet i pol kilometara do Filićevog doma koji kapiju drži zatvorenom tijekom tjedna. Nema to ni veze jer u ruksacima nosimo uvijek sve što nam treba što je već postala zdrava navika. Kraći, prvi dio puta gotovo je uvijek potopljen u blatu osim ljeti kada se zemlja konačno u potpunosti posuši i skori.
Bilo je prilično mirno osim zvukova košenja trave i poneki glas u daljini. U šumi je lijepo pa ne fotografiramo mnogo, a uskoro Mareku otkazuje baterija na fotoaparatu pa smo osuđeni na mobitele.
Obično s Ravnom gorom to tako biva pa prave fotosesije počinju tek na vrhu, odnosno moglo bi se reći da je glavna akcija uvijek na samom hrptu koji vas vodi sve od Glažerove pećine, preko Balkona kraj Filićevog doma, a onda i do Pustog duha s kojeg možete nastaviti za Velike pećine. Baš sam ugledao da na stranicama HPS-a piše kako je Ravna gora. uz Kalnik, najzanimljivija planina Hrvatskog zagorja. Kao veliki pobornik i ljubitelj Ivanščice, moram se pobuniti takvoj prosudbi. Pustimo putnike i lutalice da sami presude, a ono što ću reći u obranu Ivanščice jest sljedeće: Ivanščica je ogromna, ljudi često nisu svjesni koliko je ona veća od Ravne gore koju se može prehodati u roku par sati dok za transverzalu Ivanščice (koja još uvijek nije službeno napravljena kao planinarski put koliko je meni poznato) treba barem dan umjerenog hoda. Da ne govorimo o silnim utvrdama južne Ivanščice koja je, oprostit će mi moji sjeverni čuki, mnogo zanimljivija od sjeverne.
Odlučili smo se odmoriti kod Pustog duha te tako nastavljamo prema mjestu za paragliding gdje je još jedno klasično mjesto za fotografiranje svega i svačega...
Kod Pustog duha odmaramo, ali odmah po dolasku razmišljam što ćeš ti reći o crtežima, umjetničkim djelima kojima je netko ukrasio Pusti duh. Hoćeš li ih uopće vidjeti? Sigurno ne u mojem društvu kako se čini. Vrata na Pustom duhu izgledaju kao klasična vrata na zagorskim kletima, a odmah mi se učinilo i da mirišem poznati miris vina. Čuo sam u glavi i glasove veselih planinara te kuckanje čašica punih rakijom. Vidio sam na trenutak i grimasu tvog brata kad sipa rakiju niz grlo. Stajao sam pred tim vratima i tako zamišljao stvari kojih više nema. Blagi povjetarac uz grijanje sunca po licu bacili su me u sadašnji trenutak. Krenuo sam prema klupici koja gleda prema Maceljskom gorju. Otvorio sam planinarski ruksak i sa osmijehom na licu dodao Mareku jednu limenku piva, a drugu ostavio sebi. Dobro su se promućkale tokom uspona pa su malo prsnule prilikom otvaranja. Nismo uspjeli nazdraviti jer sam ja brže-bolje popio jedan veliki gutljaj ili je bilo mnogo manjih? Nisam više siguran, ali znam da sam to učinio radi one navale sjećanja koja me maloprije obuzela. Postalo je nažalost i gore kad smo trebali zapisati nešto u Zelenu knjigu planinarenja - svojevrsni dnevnik koji uvijek nosim sa sobom na planinu kako bih zabilježio datume i vremena lijepih trenutaka provedenih u prirodi. Međutim, ima to i svoje slabije strane, a to postane jasno u ovim trenucima kada moram zaboraviti određene ljude koji su bili prilično važan, ako ne najvažniji dio mog života proteklih četiri-pet godina. Uvijek se pitam gdje ću naći takve avanturiste s kakvima sam se u zadnje vrijeme družio i dijelio te sve trenutke na brojnim planinama? Neću zvučati patetično, ima mnogo ljudi na ovome svijetu, ali otprilike znam što prosječan čovjek želi i voli raditi u svoje slobodno vrijeme. Meni prosječni ljudi nikako ne odgovaraju. I sad ponovno lutam s onim najvernijima da nađem nekog tko će dijeliti stazu - planinarsku i onu životnu - sa mnom.
Pojurili smo prema Trakošćanu gdje smo kod hotela ostavili automobil. Spust je bio munjevit i nismo se previše umorili, a na trenutke smo čak i trčkarali. Čini mi se da je Marek, inače trkač i trailer, bio zadovoljan tempom.
Proteklih par dana vrijeme je stvarno lijepo pa Vam želim da boravite u prirodi koliko god je to moguće!
Uživajte i čitamo se!
Post je objavljen 17.04.2019. u 20:21 sati.