Trakošćan + Pionir

15.10.2017.

Kako je sada izvjesno da ću radni dio tjedna morati provoditi u zabetoniranoj metropoli, vikendi će morati poslužiti za maksimalno izlaganje prirodi i svježem zraku. Tako se ovog vikenda (subota) ukazala prilika da konačno Maju odvedem na Trakošćan i da prehoda cijeli krug oko jezera (jer nikad dosad nije). Da nedjelja ne bi ostala prazna i da ne bi ispalo da ovog vikenda nismo otišli u planine, odlučili smo se za jutarnji, brzinski i kondicijski uspon na Ivanščicu preko Pionira. Kako je sve to prošlo, pogledajte na fotografijama koje slijede!



Trakošćan se navodi kao jedno od tri mjesta na sjeveru Hrvatske koje svakako morate posjetiti. Ostala dva su Đurđevac (jedina hrvatska pustinja - imaju i prave pravcate deve) te Stubičke Toplice iz kojih, između ostalog što tamo možete raditi ili nekud se zaputiti, možete planinariti po Medvednici (Horvatove stube su topla preporuka - pogledajte stariji post na blogu pod nazivom Tour de Medvednica). Trakošćan je najljepši dvorac u Hrvatskoj, a našao se i na listi dvadeset najljepših na svijetu. Nije to mala stvar! Okružen je perivojem i jezerom kojim možete i zaploviti ako volite pedaline. Obično ljudi rade krug oko jezera te uživaju u prirodnim ljepotama koje ovo mjesto nudi. Informativne table su postavljene oko čitavog jezera, a na svakom koraku možete naći i planinarske oznake (Trakošćan je jedna od kontrolnih točaka Zagorskog planinarskog puta).
Poziv za ambiciozne i hrabre!

Terasa na vodi

Pedaliranje po jezeru

Tipična stazica uz jezero na kojoj su česti drveni mostići

Negdje blizu pola puta nalazi se ribarska kućica koja je preuređena u info točku na kojoj možete uzeti brošure o Trakošćanu, njegovoj flori i fauni, a ima ponešto i o prirodnoj te turističkoj ponudi obližnjeg kraja. Tako sam na polici ugledao i razglednicu koja prikazuje poludragi kamen karakterističan za područje Ivanščice, a koji nosi naziv Ahat. Oni koji me bolje poznaju, možda znaju Majinu i moju ljubavnu priču koja upliće i spomenuti kamen Ahat. O tome jednom drugom prilikom! Draga i simpatična mlada dama koja je radila na info točki spomenula mi je Gaveznicu, kameni vrh koji je geološki spomenik prirode. Još jedna destinacija koju treba obići. Ribarska kućica ima terasu s pogledom na jezero, a tamo postavljene stolice će Vam pomoći da malo odmorite noge od hodanja.


Nastavljamo krug oko jezera te uskoro nakon ribarske kućice dolazimo do jednog panja na kojem smo pronašli zanimljivu pločicu s porukom...

Izgleda da je poruka postavljena relativno nedavno. Razgovarali smo Maja i ja o tome što ta poruka točno znači, ali čini nam se da ovaj citat daje pomalo zloćudnu notu i otprilike objašnjava kako ta zaljubljenost ipak nije potrajala. Najbolnije su često ljubavi koje moraju proći, a mi to ne želimo. Ili one koje se nikad do kraja ne realiziraju što bi ovdje mogao biti slučaj. U svakom slučaju, originalni način izražavanja i nada za romantiku!

Na svakoj info tabli se nalazi i mapa jezera na kojoj možete vidjeti gdje se trenutno nalazite. Dobro smo se zabavili kod table o gljivama, a neke od gljiva nismo vidjeli samo na fotografijama.



Ukoliko ne žurite previše, oko samog jezera ćete proći za otprilike sat i pol. Vikendima, naravno, zna biti gužva, ali imajte na umu da je ovo ipak područje na kojem je najljepši hrvatski dvorac.
Stvarnost i odraz ribarske kućice

Okružen sam samim umjetnicama - Maja iza fotoaparata i priroda ispred

Po fotografskim pravilima, dvorac je na ovoj fotografiji "spaljen", ali stavio sam ovu sliku jer se u lijevom dijelu fotografije u pozadini može vidjeti još jedna destinacija (ovaj put stvarno planinarska) koju valja obići. To je, dakako, naša Ravna gora. Jedan od mogućih prijedloga za obilazak i rutu pronađite OVDJE.

S ovom slikom počinje promjena perspektive, datuma i mjesta događaja. Sada je već nedjelja ujutro i nalazimo se u podnožju Ivanščice, na parkiralištu ispod staza Konj i Pionir. Na slici možete vidjeti obris i početak zloćudnog puta "po struji". Ivana, Maja i ja (Igor spava nakon burne noći) danas se odlučujemo za Pionir.

Po putu nam se otvara dobar pogled prema našem cilju - vrhu Ivanščice. Tu i tamo moj pogled bježi udesno te se prisjećam ponora Tamnog dola i Bežđa.



Dočepali smo se hrpta Ivanščice te tu postaju stvari mnogo lakše. Ovdje negdje možete reći da ste prejahali dobrog starog Pionira.

Ivana i Maja idu neustrašivo naprijed. Iako je to najmanje bitno nama uživateljima u prirodi, tempo nam je bio dobar. Na vrhu smo bili za kojih sat i petnaest.

Pogled u daljinu

Kod Pasarića je veselo kao i obično, ali čini se da je "prva smjena" brojnija nego što smo mislili. "Druga smjena" je pojam koji planinarski pripravnik Nikola koristi kada se spuštamo i vidimo nekog da se penje. Ti koji se penju su "druga smjena", aludirajući time da smo mi prva. Tokom ljetnog vremena "prva smjena" su oni entuzijasti koji se bude prije prvih zraka sunca (indijski Brahmamuhurthi - doslovni prijevod na hrvatski jezik bio bi: Stvarateljevo razdoblje; vrijeme izuzetno pogodno za duhovnu praksu. Poslovica koja je porijeklom nama bliža, a govori o istoj ili sličnoj stvari je Aurora musis amica) te već oko 4:00 kreću da dotaknu Ivanščicu i nebo. Uz one regularne dvonožne, mnogo četveronožnih planinara danas se našlo kod Pasarića.

Ekipa je šarolika, a svi su ovdje kako bi uživali u prirodi. Posebno je popularno sunčanje na klupicama i pijuckanje piva.

Susret druge vrste

Ivana i Maja kod Pasarića

Nadamo se da ste i Vi uživali u ovom predivnom vikendu te ste napunili baterije za tjedan koji nam slijedi. Za kraj bih samo želio ostaviti crtežnu poruku za one koji kombiniraju dvije stvarnosti (znati će oni koji su!). Osim prirode i kretanja, imate još jedan razlog više da dođete na vrh Ivanščice...

Crtež je preuzet ovdje te pripada KidScribblesu od Deviantarta.


Oznake: trakoščan, Ivančica, planinarenje, Pionir, Pasarićev dom

Trakošćanski tetrijeb i žuti Futrek

28.05.2016.

Istina je ako se sutra još popenjem do vrha Ivanščice (update tokom pisanja: pasti će vjerojatno Čevo), imat ću sadržajni overload na blogu. Vidio sam da je naša tradicionalna slika kod table za Konjšćinu stavljena pod rubriku fotoblog i zadovoljan sam. Tih 115 kilometara nas nije zaustavilo i danas smo odlučili još malo vježbati za nadolazeću Kajkavijanu. Destinacija: Trakošćan.

Pogled prema Ivanščici iz mjesta Cerje Nebojse

Ideja je u biti bila od našeg prijatelja Todora. Trebali su Ivana i Igor te Martina i Todor ići biciklima do Trakošćana, uživati malo kraj jezera. U međuvremenu sam ja, veliki sportski entuzijast ogromnih apetita, čuo za taj plan i počeo s nagovaranjem Maje da idemo i mi. Kako se taj slavni dan približavao, ljudi su počeli odustajati. Odjednom kao da su svi shvatili da je to ipak sveukupno preko 80 kilometara i da to nije baš za svakoga. Treba imati i dobar bicikl! U svakom slučaju, jučer smo izgubili Martinu i Todora, Lazar je rekao da ide možda - na kraju nije išao ni on. Maja je vampirica pa ne može na sunce i tako smo ostali samo nas troje (Ivana, Igor i ja). Samo da znate, na jučerašnjoj pivi su probali preplašiti Ivanu. Počele su priče o tome kako su ljudi povraćali po putu do Trakošćana, kako je to urnebesno teško, a ja sam ispijao tamnu pivu i jedva se suzdržavao da ne prasnem u smijeh. Ništa, vrijeme je za malo demistifikacije!
Mapa puta - tamo i natrag, sveukupno 86 km

Do Trakošćana se iz Varaždina najlakše* može doći po glavnoj cesti koja vodi za Ivanec i Lepoglavu. Krenete iz Varaždina za Vidovec (tu se već lijepo počinje u daljini vidjeti zvijer - naša Ivanščica). Nakon toga slijedi Cerje Nebojse u kojemu je jedan mali uspon (220m n.v.), ali lako savladiv u usporedbi s, recimo, Ilijom. Nakon toga vozite do Ivanca pa ravna cesta za Lepoglavu. Skretanje desno za Bednju i na ovoj zadnjoj etapi puta vas čeka malo uspončića i spustova, ali sve je to zanemarivo. Tokom cijelog puta se ne penjete iznad 250m n.v.! Ako idete tim putem, pregazit ćete do tamo otprilike 42 km. Netko bi mogao pomisliti: a mogli ste i preko Nove Vesi! Po nekim izračunima bi nam na taj način trebalo 40 km što bi nam skratilo put za zanemarivih dva kilometra i uvalilo nas u veće uspone od onih koji se susreću po putu preko Ivanca.
Prelazak preko Bednje

Krenuli smo ujutro u 7:00 i trebalo nam je 2 sata vožnje do tamo. Malo nakon 12:00 smo bili natrag u Varaždinu. Pred kraj je sunce već počelo opasno peći, ali nije bilo jasno je li gore sunce na nebu ili asfalt koji se počinje zagrijavati. Na potezu iz Ivanca do Stažnjevca (Ivanečko Naselje - preimenovat ćemo to u Dosadna Udolina) je zabilježeno 29 stupnjeva Celzijevih. Kod samog jezera nismo bili dugo, čisto toliko da nešto pojedemo i popijemo te smo krenuli natrag. Turisti su već počeli dolaziti i imali su razgledavanje dvorca, a netko je iznajmio i pedalinu. Neka dođu turisti i vide naše lijepo jezero!
Trakošćanski tetrijeb se zalaže za rupe za sve ljude! Voli i kikiriki...
Trakošćanski tetrijeb i žuti Futrek sretni pored jezera na Trakošćanu

U Bednji smo vidjeli jednu krčmu koja je imala veliki znak od piva Kaj i ponadali smo se da ga ovdje imaju, ali se ono, koliko znamo, već jedno vrijeme ne proizvodi. Navodno je to kupio Pan, ali on ima drugačiju recepturu. Možda se netko i pita: pobogu zašto Kaj? Čini se da je to radničko pivo, sjećam se da je moj djed pio Kaj pivo kad je okopavao vrt u Hrašćici - ja sam onda bio još premali za pivo, a i Igorov djed (je li slučajnost da se ta dva krasna pivopijska čovjeka znaju?!?) voli tu mitsku, izumrlu pivu za kojom sad njihovi unuci žale i pokušavaju je dohvatiti. No, čini se da ništa od toga zasad. Cijelim putem sam pogledavao Ivanščicu i čuo sam je kako me doziva. Šaptala je moje ime na uho ili je to jednostavno bila paklena vrućina koja je pred kraj puta počela nemilosrdno udarati.
Zamamni natpis i poziv iz prošlosti

Obećao sam da ću to učiniti, a i zavrijedila je:
BRAVO IVANA!

Idilični pogled na jezero

Unatoč svim provokatorima i ljudima koji gledaju samo na negativnosti i prepreke, Ivana je odvozila ono što si je zadala. Hrabra je i po pitanju Kajkavijane i već sam rekao da očekujem barem 500 lajkova na njezinom fejsu kad 11.6. prođemo najmanju trasu tog notornog brdsko-biciklističkog maratona. Ono što me dosad iskustvo naučilo je ovo: treba voziti pametno, a pod tim mislim imati ispravan bicikl i nositi sve oblike zaštite. Iako treba biti racionalan i nikad si ne zadati preveliku rutu, nekad se treba i jednostavno prepustiti te probati. Cilj nam je poboljšati same sebe i razbiti vlastite granice, a za to nekad treba stisnuti zube. Iako sam to pomalo humoristično i posprdno prikazao u zadnjem postu, sve više preuzimam biciklističku filozofiju Šoštarićevih lovaca na kilometre koja, suočena s opasnošću i izazovom, kaže: "Nije to ništ."
Možda je to i onaj luđački, gladni pogled za kojeg mi kažu da ga imam kad sam na planini i vodim ljude sve dalje i dalje po šumovitim i golim vrhovima.
Moj stari prijatelj Giant Warp i ja

U svakom slučaju, uživajte u lijepom vremenu i razbijte svoje granice - fizičke, ali i mentalne!
Vidimo se na užarenom asfaltu ili na planinarskoj stazi!

Oznake: trakoščan, biciklizam

<< Arhiva >>