Gledajući kako otpada Risnjak za ovaj vikend, morao sam brzo smisliti neke druge aktivnosti u prirodi. Zapravo, pratim već barem tjedan dana vremensku prognozu na različitim međumrežnim stranicama (hrvatske, norveške, japanske, ruske...), a da budem baš 100% siguran, nazvao sam u Nacionalni park Risnjak i detaljno se raspitao kako im se čini nebo iznad njihovih glava. Prognoza je dobra, oni vide sve isto kao i mi! Rečeno mi je da na dijelovima još ima snijega pa treba svakako obući gojzerice: "Nikako nemojte doći u tenisicima". No, dobro. Oni nikako ne mogu znati tko je s druge strane telefonske linije, a moja nadobudnost dok pričam o planinama i planinarenju vjerojatno ne doprinosi dojmu profesionalca nego nekog nabrijanog dječarca koji će u klompama doći do Velikog Risnjaka. Dobio sam sve informacije, ali da budem 100% siguran da sam 100% siguran, nazvao sam ja i gospođu Vesnu u Schlosserov dom. Jako uljudna i simpatična gospođa koja mi je odgovorila na sva moja dodatna i bonus pitanja te mi i sama naglasila da ne dođem u tenisicima. Sada sam već debelo počeo sumnjati da imaju mnogo, ali stvarno mnogo negativnih iskustava s neopremljenim posjetiteljima. Dakle, imamo savršeno vrijeme nad Risnjakom i okolicom, a tek je u ponedjeljak moguće nešto kiše. No, gospođa Vesna mi je rekla i to da imaju ovaj vikend planinarsku školu gore te se ne može prespavati. Planinarska škola? To sad stvarno znači hrpu nadobudnih "školaraca" pa nisam mogao reći da baš zvuči kao idealno vrijeme da bih došao disati punim plućima na planinu i odmoriti se od udolinara. Maja također nije bila oduševljena pa smo odmah znali da ništa od toga ovaj vikend, no dogovorio sam se s tetom Vesnom da bilo kad nazovem i dogovorimo naše noćenje, samo dolazak i odlazak ili barem da se malo čujemo. Ne, stvarno su pristojni i ljubazni ljudi na planinama, imam same pohvale.

Ulaz na lokaciju Gaveznice, izlaz iz Lepoglave prema Očuri. Zaštitni znak Gaveznice je ovaj simpatični vulkan(ko) koji se Maji baš i nije sviđao. Na jednoj od tabli, Vulkanko je obučen u zatvoreničko odijelo i Maji je izgledao kao one bakterije iz reklame "smrdi, smrdi, užasno smrdi!". Osobno nisam vidio poveznice, ali bila je zanimljiva struja svijesti i kreativnost.

Pradavni zagorski vulkan Gaveznica

Slika će reći tisuću riječi, ali ja ću svejedno napisati još tisuću da svima bude sve jasno. Već jedno vrijeme Maja i ja bacamo oko na Gaveznicu epski zagorski vulkan i mistično mjesto gdje se mogu naći različite vulkanske, post-vulkanske i obične stijene. Ahat se ističe među njima, a često se navodi (pogledajte jumbo plakate oko ulaza u Lepoglavu) kao jedna od prepoznatljivih značajki Lepoglave, uz zatvorenike i žene u čipki. Posebno je zanimljiva i priča o Ahatu i Ivanščici, njihovoj ljubavi te bijesu misterioznog tamnog princa koji ih je razdvojio. Priču možete pročitati na tablama koje su postavljene uzduž jedne od staza (Mrzljak) do vrha Ivanščice. I tako jednom, ponesen romantičarskim duhom kojem se često prepuštam, izjavio sam (pred svjedocima, naravno) da ću Maju zaprositi davši joj prsten čiji kamen je baš Ahat. U jednom trenutku su me moji prijatelji zbog toga podrugljivo zvali "Ahat". No, nosio sam ja mnoga imena i reći ću vam da nisu toliko bitna, možda samo za zabavu. I baš danas sam predložio Maji kako bi mogli obići tu Gaveznicu, a ona je pristala. Moj mozak ne miruje baš dugo što se tiče spajanja ruta te smo ubrzo već s tom Gaveznicom spojili i Generalski stol - lokaciju koja nudi perfektni, kraljevski pogled na Lepoglavu. No, kaotično lutanje, retrospektivno, ipak ima glavu i rep.
Velika stijena i dio lokacije velikog zagorskog vulkana?

Piše: idealno mjesto za fotografiranje

Onda ovo mora da je idealna fotografija

Proučavamo kamenčiće i stijene

Ispod velike stijene - tu još ne znamo što se nalazi s druge strane

Reći ću vam to sasvim iskreno: Gaveznica nas se i nije baš dojmila. Maja je donedavno (a još uvijek srcem) radila u udruzi za zaštitu okoliša te je, između ostalog (ona vam je neka vrsta multipraktika - sretan ja!), postala majstor u kreativnom i proceduralnom segmentu pisanja projekata. Ja sam samo budući profesor filozofije pa neću govoriti svoje mišljenje, ali Maja kao krajobrazni arhitekt nije baš bila fascinirana. Najbolje bi možda bilo reći: "Tako je kako je". Par tabli, malo kamenja, šetnja od 15 minuta (manje od 10 ako ste u kondiciji, manje od 5 ako ste trailer) i na kraju ne baš kreativna instalacija i isprintani veliki vulkan na tlu pred većom stijenom (po kojoj je zabranjeno penjanje, mokrenje ili kopanje). Uz to, nema načina (osim prekršiti pravila pa se popesti po toj velikoj stijeni kako smo kasnije saznali) da se sam obilazak do lokaliteta, jednom kad krenete, spoji sa ostalim planinarskim stazama i rutama kojih ima u okolici (a to zna svaki vlasnik planinarske karte ovog područja - iako ni tamo nema svega, a škola planinarskog mudraca Jelena bi se i na ovo zgražala jer "ako je poznati i utabani put, onda nije dobar put").
Nije im baš ni poznavanje engleskog najbolje :(

Dobro je da planinarskoj ekipi Sokol-Kezele ne nedostaje avanturističkog duha! Ako karta nema svo znanje, upotpuniti se može sa znanjem lokalnog stanovništva. Prepustio sam Maji uljudno ćaskanje, a ja sam glumio zamišljenog telca kao i inače. Uskoro smo se penjali po neoznačenom šumskom putu i sjekli do označenog puta. Dolazimo na asfaltnu cestu i instinktivno skrečući lijevo i uzbrdo. Kad te doziva, doziva te! Možda kojih 3 minute nakon, shvatili smo da put završava i ulazi u područje lepoglavskih gorica. Maja je kroz granje spazila informativnu instalaciju Gaveznice gdje smo bili prije kojih dvadeset minuta. Sad je bilo jasno da se nalazimo na bregu čiji je dio ona famozna stijena po kojoj se ne smije penjati. Slijedimo put i dolazimo do predvorja nečijih gorica. Zbunjeno nešto mumljam, a Maja se također osvrće na sve strane kako bi ugledala neki znak. No, tada upoznajemo gospodina Poskoka (pripadnik ljudskog roda), a Maja već ispituje za put prema Generalskom stolu. Ponuđen nam je gemišt, gospon Poskok nam je ispričao razne priče, a jedna je uključivala metar i pol dugog poskoka koji se ulovio u njegovu mrežu te je uskoro dekapitiran "kao što oni iz ISIS-a rade". Pokazao nam je breg ispred svojih gorica kojeg zovu Plat (jer ima ravni plato na vrhu), a on je značajan kao leglo poskoka (pripadnika zmijskog roda). Skicirao nam je put do Generalskog stola i dao nam više puta do znanja da imamo puno hodanja do tamo. No, mislim da je najljepša gesta ipak bila onda kad nam je dao par kamenčića Ahata. Obogatiti se nećemo, ali ja sam bio sretan jer ipak je to naš kamen. Zahvalili smo se i krenuli dalje.
Srušena tabla koja označava kontrolnu točku na stazi Vilinska špica

Za vodu spremna kućica je zaključana, ali u blizini je...

...nešto više spremno dijeliti se s nepoznatim putnicima

Proučavanje velebnog drva, ali nažalost mrtvog

Je li to kućica drvokradica koju je spominjao gospon Poskok? U svakom slučaju, Majina intuicija je bila dobra i bira put lijevo dok mene, naravno, vuče u visine

Vodopad koji je uživo izgledao puno bolje! Ma zaboravite...

Po putu se otvara i pogled na Ravnu goru

Kao što vjerniji čitatelji ovog bloga znaju, Maja i Nikola su moji najvjerniji suplaninari i rado sam u njihovom društvu. To sa sobom donosi i ogromno iskustvo, a rekao bih i kondiciju te nam kretanje po planinama ide prilično brzo i učinkovito. Gospon Poskok nas je ipak pomalo podcijenio i ne zamjeram mu - dok vidite mladića poput mene, koji je samo dva-tri sendviča udaljen od pretilosti, lako je zaključiti da će se dogoditi tragedija. No, drago mi je da sam primjer onoga "izgled vara". Za otprilike jedan sat bili smo kod Generalskog stola.
Generalica na stolu

Pretpostavljam da smo po putu prošli Maksovo vrelo - neki potok (vidi fotografije iznad) je na početnom dijelu puta cijelo vrijeme kružio oko staze i nas, a naišli smo i na jedan vodopad. Napunili smo boce s hladnom vodom da nas hladi na onim dijelovima gdje je sunce prodiralo na put. Ipak, takvi dijelovi su srećom bili u manjini. Za one koji su bili na Vilinskoj špici i pratili istoimenu biciklističko-planinarsku rekreativnu stazu, znaju da će ih cijelim putem pratiti drvene table koje predstavljaju kontrolne točke. Naišli smo opet na par srušenih. Put nam je postao poznat kad smo se spojili na gornji dio serpentinaste staze koja vas za kojih dvadeset minuta dovede do poznate livade orhideja - Vučikovca. No, naš cilj je Generalski stol koji nas se već tokom prvog posjeta dojmio. Ako se vozite iz Ivanca prema Lepoglavi (ili obrnuto), prepoznat ćete lokaciju Generalskog stola kao "propuh" (rječnik gospona Poskoka) na impozantnom uzvišenju iznad Lepoglave. Naprosto to je dio gdje Lepoglavi ispada kosa, drveće nije gusto postavljeno. Stvarno, uz malo oštrenja oka spazit ćete mjesto gdje Generali objeduju dok odmaraju od planinarenja.
Gdje Lepoglava gubi kosu

Klasični pogled prema Lepoglavi s Generalskog stola

Hodali smo otprilike tri i pol sata te smo prevalili malo preko trinaest kilometara. Znam, znam. Reći ćete da je to slaba zamjena za Risnjak i u pravu ste. Pothvat bi svakako bio velebniji da smo se spojili na Vilinsku stazu i otišli sve do vrha Ivanščice (samo da se zna, to je bio Majin prijedlog - da, Nikola, čini ste da ste zaista brat i sestra!), ali za to smo krenuli malo prekasno te sumnjam da bi se vratili za vrijeme trajanja dana. Ostavit ćemo Vilinsku stazu do vrha za neki drugi put.
GPS trag današnjeg izleta

Produženi vikend je daleko od završetka te sam tako sutra pozvan da budem počasna i veteranska pratnja Krečovim piratima na cikloturističkom pothvatu kojeg zovu "Od dvorca do dvorca". Da mi ne bi rekli da izmišljamo, pogledajte službenu ponudu rute na OVOJ POVEZNICI. Ukoliko vam se ne da otvarati sumnjive poveznice na ovom itekako sumnjivom blogu, ruta iznosi oko 85 kilometara. Nadajmo se svi, kako u životu tako i na biciklu, vjetru u leđa!


U međuvremenu, dvije fotografije koje će vam otkriti gdje se nalazi naš Nikola :)

U kontejneru...

...ali na vrhu Hrvatske!

Oznake: Gaveznica, Ahat, plašt, Vilinska špica, Generalski stol, Lepoglava je naša

Budući da je prije malo više od godinu dana nastao detaljan IZVJEŠTAJ s planinarsko-rekreativne i biciklističke staze "Vilinska špica", ovaj zapis će služiti kao dodatak njemu. Biti će dodani podaci koji nam prije godinu dana nisu bili poznati te karta (GPS trag - vidi kraj zapisa) koja istraživačima planina nudi prilično točan opis i osjećaj gdje se što nalazi - ovaj puta bez nepotrebnih vrludanja. Ujedno koristim i priliku kako bih obilježio prvu godišnjicu odlaska na i obilaska livade Vučikovec koja spada pod brdske travnjake (razred Festuco-Brometea reda Brometalia erecti) planine Ivanščice. Osamdeset posto Ivanščice se nalazi pod šumom, a samo dvadeset otpada na travnjake. Zanimljiv podatak je da na šumskom području raste samo trideset posto biljnih vrsta dok ostatak raste na travnjacima nastalima ljudskom intervencijom: košnja, ispaša, itd. Iako bi na prvu pomislili da je to još jedna "ljudska spačka", ukoliko se travnjaci ne održavaju, oni zarastaju i polako se vraćaju u šumski tip staništa. Time se gubi i biljna i životnjska raznolikost. Biološka raznolikost Vučikovca je velika, a tu se najviše ističu orhideje (kaćuni) od kojih je najznačajniji bazgov kaćunak. Njegovo jedino stanište u sjeverozapadnoj Hrvatskoj je upravo Ivanščica te raste na Francovoj sjenokoši (u blizini vrha Hanjžice, 994 mnv), Pragerskim krčima (u blizini Vučikovca - kaže Jelenko da su ti krči preko ljeta, nažalost, dosta zarasli te da su prije bili bolje održavani) i u najvećem broju na Vučikovcu.

Početno odmjeravanje s Ivanščicom - još uvijek duboko u raljama civilizacije

Planinarska skupina je ovaj put bila u malo drukčijem sastavu, ali s jednakim ili većim žarom za novim pustolovinama. Budući da Maja i Nikola još nisu vidjeli Vilinsku špicu, Vučikovec i/ili poznati Generalski stol, odlučili smo se za tu destinaciju. Vrijeme je bilo besprijekorno te je jutros osvanuo predivni ljetni dan. Početak Vilinske špice i Vilinske staze (nemojte brkati ove dvije različite planinarske rute!) počinje u Vinogradskoj ulici u Lepoglavi. Privlačniji dio Vilinske špice počinje nakon prvotnog asfaltnog tabananja koje kasnije prelazi u prihvatljivije, makadamsko tabananje. Zanimljiva serpentinasta cesta počinje negdje nakon prehodanog drugog kilometra, a kod starog kamenoloma Vudelje počinje nešto mediteranskija klima s pratećom borovinom (miris mora, neki bi rekli). Tradicionalno smo prošli kroz staro, zamračeno spremište kamenoloma.
Spreman i voljan - Vinogradska ulica u Lepoglavi, početak i Vilinske staze i Vilinske špice
Početno asfaltno tabananje i oznake za KT koje se mogu naći diljem cijele Vilinske špice

Počinje borovina, blizina starog kamenoloma Vudelja
Imamo budnu pratnju
Kroz spremište kamenoloma

Nakon tri i pol kilometra dolazite do krasnih vidikovaca i pogled seže prilično daleko. Impozantna (i sad malo jasnije zašto se tako zove) Ravna Gora pruža se u svoj svojoj veličini. Moguće je skretanje udesno za kamenolom Očura, a mi skrećemo lijevo prema Vučikovcu i vrhu Vilinska špica. Tu gdje su prije godinu dana započeli naši navigacijski problemi, sada bez ikakvih problema vodim svoje prijatelje putevima koji se, vjerujem, njima čine zbunjujući. Što se tiče markacija, tužan sam primijetiti da se ništa puno nije promijenilo (osim što je jedna srušena oznaka za KT podignuta). Jasnih oznaka za vrh Vilinska špica i dalje nema, a sama planinarska staza (ako to možemo tako zvati) je loše održavana. Ukoliko idete ovdje prvi puta i istražujete, šanse da se izgubite su doista velike.
Lepoglava pod nama i Ravna Gora u daljini - Nikola je inače veliki obožavatelj Ravne Gore, mislim da nisam sreo planinara koji joj se tako rado svaki put vraća

Panoramske slike uvijek vjerno prikažu koliko je planinarenje zakon, koliko je priroda velebna i lijepa te koliko smo mi mali i ništavni - zrnca prašine uvjerena da mogu postići velike stvari. Možda je to uvjerenje i razlog zašto možemo

No, mi smo prvo obišli livadu Vučikovec te su Marek i Maja ostali odmarati kod kućice orhidejočuvara. Nikola je izrazio želju da vidi neimenovani i spasonosni izvor od prošle godine. Izvor se nalazi jedno sto metara jugozapadno od Vučikovca. Bilo bi krasno umiti se u hladnoj vodi koja izvire iz planine, ali izvor je presušio. Vratili smo se natrag do ostatka ekipe te nakon kratkog odmora nastavili prema vrhu Vilinska špica.
Dolazak na suncem okupani Vučikovec

Dva kneginečka kaćuna iliti planinska sreća

Na izvoru jugozapadno od Vučikovca trenutno nema vode

Planinarska družina odmara kod kuće orhidejočuvara

Maksimalno deset minuta treba od Vučikovca do vrha Vilinska špica. Vrh je obrastao šumom te je pogled na bližu i dalju okolicu blokiran. Ipak, ako se potrudite, možete kroz grane vidjeti Sljeme. Muhe su jednako dosadne kao i prošle godine. Marek tradicionalno okida jedan selfie za planinarke i ostale djevojke željne akcije te nastavljamo strmim putem dolje.
Nakon godine dana na istom mjestu - Marek i zavodnički pogled

Kad malo bolje pogledam, na svim slikama smo prilično veselog duha! Da, takav je efekt boravka u čistoj prirodi

Jedna Sokol-Kezele obiteljska fotka na Vilinskoj špici

Deset do petnaest minuta laganog hoda (pazite na strmi spust s vrha Vilinska špica!) i dolazite do Generalskog stola. Do zabune i gubitka pravog puta bi i ovdje moglo doći jer Vilinska špica (staza) očito nema jasnog reda što se tiče svojih oznaka kontrolnih točaka (KT) (zapravo ga ima, ali teško ga je pratiti jer je KT 5 (Vudelje vrh) bliža KT 7 (Generalski stol) nego KT 6 (vrh Vilinska špica)). Kao i prije, drugi put je mnogo lakše nego prvi te tako isprve pogađamo put i dolazimo do Generalskog stola. Moji suplaninari su očarani ovom lokacijom, a Maja ubrzo pronalazi i mjesto u hladovini koje je pogodno za kampiranje. Sam Generalski stol je nekako u poluhladovini pa ipak ostajemo sjediti za njim osjećajući se kao pravi generali. Pogled na Ravnu Goru postaje još jasniji i bolji, a na dlanu se nalazi i cijela Lepoglava. Idilično mjesto pogodno za odvesti (buduće) zaljubljenike u prirodu i planinarenje.
Put prema Generalskom stolu

Dolazak do čistine na kojem se nalazi Generalski stol

Generali za stolom; dovoljno za hladovinu; iako iz zadnje fotografije nije jasno vidljivo, Generalski stol vam nudi mogućnost blagovanja uz epski pogled

Za kraj prilažem osnovne podatke o Vilinskoj špici te obećanu mapu lokacija:

Naziv staze: Vilinska špica (od 1 KT do 7 KT)
Znamenitosti: staro spremište kamenoloma Vudelje, prepoznatljiva serpentinasta cesta i vidikovci, Vučikovec, vrh Vilinska špica, Generalski stol
Vrijeme obilaska: malo manje od tri sata
Udaljenost: od KT 1 do KT 7 malo preko šest kilometara
Težina: malo do srednje* zahtjevno
Preporuka: šeširi, marame, zaštita za glavu; pri samom kraju mnogo mjesta gdje prodiru sunčeve zrake
Popis KT-a Vilinske špice: 1) Lepoglavska Ves, 2) G. Gečkovec, 3) plato Vudelje, 4) plato Vudelje 2, 5) Vudelje vrh, 6) Vilinska špica, 7) Generalski stol, 8) Zmržnjak, 9) Bračkova pećina, 10) Šumec



Uživajte u prirodi!

Oznake: Ivančica, Vilinska špica, kamenolom Vudelje, Vučikovec, orhideje, bazgov kaćunak, vrh Vilinska špica, Generalski stol

Nisam uspio pisanjem pratiti svoje noge i ne znam je li to pohvalno ili nije, ali sad je vrijeme da Vam donesem izvještaj i svojevrsni review još jedne planinarske staze koja vodi iz Lepoglave.
Radi se o planinarsko-rekreativnoj i biciklističkoj stazi "Vilinska špica". Cilj ovog izvještaja je pomoći mladim planinarima, ali i starim koji još nisu prošli ovim stazama da se snađu i odluče je li ova staza vrijedna njihovih koraka. Svakako, lijepo bi bilo proći sve te staze i doživjeti svu dotičnu prirodu osobno. No, ljudi koji nisu iz ovih krajeva i koji bi se trebali voziti automobilom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom relativno dugo, mogli bi cijeniti barem neke podatke o stazi koju će obići i znamenitostima, ako ih uopće ima, koje će moći vidjeti.

Početna tabla i mapa Vilinske špice

Oni koji su čitali prošli zapis znaju da smo tražili rutu kojom bi proveli naše volontere iz međunarodnog kampa. Vilinska staza je radi svoje duljine i vrlo vjerojatne zamornosti otpala. Ostalo nam je da provjerimo Vilinsku špicu te smo tako u utorak (9.8.) krenuli u ekspediciju. Vilinska špica ima deset kontrolnih točaka (KT). Ukupna udaljenost za obilazak cijele staze je nepoznata i na internetu, koliko je meni poznato, nema nikakvih informacija. Nisam dublje kopao po planinarskim forumima, ali postoji mogućnost da bi netko, kad bi dovoljno pozorno isčitavao sve relevantne i nerelevantne postove, naišao i na taj podatak. Mi smo prošli ukupno sedam KT, a preostale tri smo ostavili za neki drugi put. Zašto bi izostavili tri kontrolne točke zadanog puta, saznat ćete u daljnjem tekstu.
Bezbrižno hodanje Lepoglavom do početne točke Vilinske špice
Ekipa VAKUUM MET kod početnih tabli - Marek je vidljivo spreman

Vilinska špica počinje na mjestu gdje počinje i Vilinska staza - Vinogradska ulica u Lepoglavi. Na tabli se nalazi donekle detaljni prikaz rute pa ga je pametno slikati fotoaparatom kao što smo i mi napravili u slučaju da nam zatreba konzultacija po putu što se i dogodilo. Vilinska staza skreće u zapadni dio Lepoglavske Vesi, a Vilinska špica ide ravno u brdo po asfaltiranoj cesti. Kontrolne točke su označene tablama koje Vas prate cijelim putem. Prva zamjerka je početno asfaltno tabananje koje traje kojih kilometar-kilometar i pol te se staza pretvara u makadamski put. Mnogi planinari koji su se našli u našem društvu su rekli da im čak ni takvi makadamski putovi ne pašu, ali nekad treba pregristi jezik i prehodati do ljepšeg dijela staze. No, ova Vilinska špica je prilično uporna u svojem makadamskom dijelu pa ljubitelji uskih, planinarskih i šumskih staza (kakva je staza na Mrzljaku, Pioniru i Konju) neće biti previše očarani. Dakle, slijedeća barem dva kilometra su po makadamskoj, na dijelovima serpentinastoj, cesti. Dosad ste već prošli četiri KT.
Družina ulazi u Moriu - staro spremište obližnjeg kamenoloma

Malo prije pete KT dolazite do dobrih vidikovaca na okolno područje i dosad prijeđenu stazu. Onaj najviši je, naravno, i najbolji. Dočekat će Vas plava vrećica nabijena na štap koja vijori na vjetru. Bilo bi ovo dobro mjesto za nekakvu vilinsku zastavu. Pogled se pruža na Lepoglavu, a u daljini se može vidjeti i Ravna Gora - treniranom oku je lako zapaziti gdje se otprilike nalaze Filićev dom te Pusti Duh. Ovdje nas je preletio i jedan helikopter, nadamo se ne HGSS-a na zadatku. Put dalje vodi na laganu strminu i tek ovdje možete biti sigurni da nećete naići na bilo kakav kamion s trupcima. Jedan dio ceste nastavlja za Vilinsku špicu (vrh i navodna kulminacija Vilinska špice je istoimeni vrh - 726mnv), a drugi prema osmoj KT koja ide u smjeru kamenoloma Očura. Mi skrećemo za Vilinsku špicu (vrh) i tu negdje počinju naši navigacijski problemi.
Epski pogled
Marek u akciji

Nažalost, moram opet reći da je ovo jako veliki promašaj što se tiče markacija. Naša krivica je što nismo neprestano gledali u kartu, ali nečija tuđa je to što nema nikakve jasne oznake da bi se sa glavne staze trebalo skrenuti oštro udesno. Problem je zapravo nastao kad su nas "glavne" markacije nastavile voditi prema vrhu Ivanščice (jer na planinskom masivu koji nazivamo Ivanščica sve markacije vode na vrh). Prošli smo pored livade koja spada pod zaštićeno područje i na kojoj inače rastu orhideje. Tri kilometra smo se kretali u krivom smjeru i uvijek se nadali da će iza ugla biti ta famozna Vilinska špica. Taktički sat je pokazivao krivu nadmorsku visinu i sve je bilo jasnije da smo zalutali. Tu je negdje Kapunu (jednom od mojih hrabrih suputnika) ponestalo vode te nas je i to počelo moriti. Ostati bez vode na planini gdje se znojiš cijelo vrijeme je svojevrsna noćna mora.
Zaštićena livada na kojoj će rasti orhideje
Teški povratak natrag na stazu
Šetnja čarobnom šumom

Počeli smo se vraćati natrag, slomljeni tijelom, ali ne i duhom. Ja sam počeo vrludati s glavne staze i prema obližnjim vrhovima samo da bih vidio okolicu i možda vizualno prepoznao vrh koji nikad nisam vidio. Svugdje je bila šuma, a ja sam bio previše nadobudan. No, instinkt nas je doveo ispred one livade s budućim orhidejama. Onda još nismo znali da smo promašili izvor krasne, hladne vode za kojih sto metara. Dovukao sam se do obližnjeg vrha na kojem, pogađate, opet nije bilo ničeg. Sad je vrijeme da Vam ispričam o jednoj praksi koju imam dok sam na planini. Znam da to nije po planinarskim pravilima i planinari ne smiju bučiti dok su na planini (iako se uvijek pitam što znače svim tim planinarima oni lončići koji ruže i cvokotaju svaki put kad nositelj napravi korak, a radi ih mnogo), ali ustalilo se. Naime, u trenucima veličanstvene pobjede ili trenucima neminovnog poraza, počinjem ispuštati taj ratni poklič zbog kojeg su mi moji suputnici dali nadimak Chewbacca (fanovi Star Warsa, sad je vrijeme kad vi sjajite!). Ako znate kako se taj popularni dlakavac glasa onda Vam je otprilike jasno kako ratni poklič zvuči.
Tu već Kapunu opasno ponestaje vode

Poraženi, spustili smo se na livadu s orhidejama i malo zatim vidjeli da prema nama ide neki dedek. Prve riječi koje je progovorio su bile bezobrazne ("Noge su vam brže radile od mozga jer ste se samo strmoglavili na ovo zaštićeno područje"), ali uskoro se smilovao jer vjerojatno ne vidi često tako mlade i nadobudne planinare. Zapravo, bilo mu je fascinantno kako mi tražimo Vilinsku špicu s krive strane planine. Pokazao nam je put, a Kapun je jedva dočekao da pita ima li neki bunar u blizini. Čovjek se nasmijao i rekao nam da imamo velike sreće te da je bunar u blizini. No, znate što je još rekao? Rekao je da se spustio do livade jer je čuo neku buku iz šume! Ratni poklič je bio zapravo poziv upomoć, a Bog planine je uslišao molitvu svojih najvjernijih podanika.
Još mi malo fali dlaka, ali to je to

Oprostili smo se od spasonosnog dedeka te smo Bogdan, Kapun i ja otišli napuniti boce s vodom. Marek (poznatiji kao neman Ivanščice) je rekao da nas čeka u hladovini. No, kad smo se vratili, više Mareka nije bilo. Nije se odazivao, a mobitel isključen. Ja sam sjeo na prašnjavi put dok su dečki nastavili tragati za Marekom. Onda je došao sms u kojem je napisao da je na vrhu. Pišem ovo samo zato jer mislim da je jedno od prvih pravila: nikad se ne odvajaj od glavne skupine, pogotovo ako si na nepoznatom terenu. Našli smo vraga kod vrha Vilinska špica. Bezbrižno je jeo sendvič, a ja sam već onda počeo naslućivati da vrh i neće biti nešto posebno.
Bezimeni spasonosni izvor
Prvi čovjek na vrhu Vilinska špica - zavodnički pogled za djevojke

Totalno razočaranje koje je došlo u obliku jedne male klupice, table za oznaku šeste KT te puno pčela i muha. Sunce je udaralo kao ludo, a vidika nema jer je sve obraslo drvećem dovoljno da zakrije pogled, ali ne i sunce. Ubrzo smo nastavili dalje prema sedmoj i našoj zadnjoj KT - Generalski stol (644mnv). Od vrha Vilinska špica do Generalskog stola nema puno hodanja. Uskoro smo stigli te smo bili zadovoljni onim što smo imali za vidjeti. Lepoglava je bila na dlanu, a Ravna Gora vidljivija nego prije. Nikakvog posebnog stola nema osim jednog običnog drvenog, ali generali su svejedno za njega sjeli kao da je od zlata. Naša prvotna misija je sad bila obavljena i konačno smo našli mjesto gdje ćemo odvesti volontere.
Hrabro prema Generalskom stolu
Pogled prema Lepoglavi s Generalskog stola
Zaključne misli

Staza Vilinska špica od prve do sedme KT ima malo preko šest kilometara. S povratkom po istom putu bi to bilo oko dvanaest kilometara. Isplati se proći tom rutom radi vidika koje imate nakon serpentinaste ceste, livadice s orhidejama te pogleda s Generalskog stola gdje postoji i mogućnost boravka za veći broj ljudi. Mislim da ipak plusevi na kraju prevladavaju minuse te pozitivno ocijenjujem Vilinsku špicu.

No, što se na kraju dogodilo s vođenjem volontera na planinu? Sva ta lutanja po planini su me dovela do prehodanih dvadeset i dva kilometra što bi s onim nedjeljnim izletom na Vilinskoj stazi činilo četrdeset prehodanih kilometara tokom tri dana. Odlučio sam ostati kod kuće te prepustio kapetansku palicu svojim suputnicima. Nažalost, vrijeme ih nije služilo te je tako u srijedu (10.8.) bilo oblačno i kišno. Detaljni izvještaj bi trebao doći od njih, ali ono što sam čuo je skrivanje u spremištu od kamenoloma za vrijeme proloma oblaka te da se Zrinka morala vraćati s jednom od volonterki jer "je bila u kurcu" (ispričajte me, prenosim ono što čujem). Do vrha nisu došli, ali do Generalskog stola jesu.

Je li misija na kraju uspješno obavljena ili nije? Prosudite sami!




p.s. - morao sam Vas zakinuti za neke od fotografija jer mi alat za unos slika stalno radi probleme. Jednostavno mi izvrće, cijepa i zagušuje boje na slikama te me to ponekad onemogućuje da objavljujem zapise na vrijeme (ovaj stoji već dva dana jer se alat za unos slika nije htio primiriti). Primjera radi: pogledajte zadnju sliku. Kao da prijenos podataka ne uspije do kraja pa se dijelovi izgube i iskrive. Ako netko ima slične probleme, bio bih zahvalan za povratne informacije!

Oznake: planinarenje, Lepoglava, Vilinska špica, VAKUUM MET