Gledajući kako otpada Risnjak za ovaj vikend, morao sam brzo smisliti neke druge aktivnosti u prirodi. Zapravo, pratim već barem tjedan dana vremensku prognozu na različitim međumrežnim stranicama (hrvatske, norveške, japanske, ruske...), a da budem baš 100% siguran, nazvao sam u Nacionalni park Risnjak i detaljno se raspitao kako im se čini nebo iznad njihovih glava. Prognoza je dobra, oni vide sve isto kao i mi! Rečeno mi je da na dijelovima još ima snijega pa treba svakako obući gojzerice: "Nikako nemojte doći u tenisicima". No, dobro. Oni nikako ne mogu znati tko je s druge strane telefonske linije, a moja nadobudnost dok pričam o planinama i planinarenju vjerojatno ne doprinosi dojmu profesionalca nego nekog nabrijanog dječarca koji će u klompama doći do Velikog Risnjaka. Dobio sam sve informacije, ali da budem 100% siguran da sam 100% siguran, nazvao sam ja i gospođu Vesnu u Schlosserov dom. Jako uljudna i simpatična gospođa koja mi je odgovorila na sva moja dodatna i bonus pitanja te mi i sama naglasila da ne dođem u tenisicima. Sada sam već debelo počeo sumnjati da imaju mnogo, ali stvarno mnogo negativnih iskustava s neopremljenim posjetiteljima. Dakle, imamo savršeno vrijeme nad Risnjakom i okolicom, a tek je u ponedjeljak moguće nešto kiše. No, gospođa Vesna mi je rekla i to da imaju ovaj vikend planinarsku školu gore te se ne može prespavati. Planinarska škola? To sad stvarno znači hrpu nadobudnih "školaraca" pa nisam mogao reći da baš zvuči kao idealno vrijeme da bih došao disati punim plućima na planinu i odmoriti se od udolinara. Maja također nije bila oduševljena pa smo odmah znali da ništa od toga ovaj vikend, no dogovorio sam se s tetom Vesnom da bilo kad nazovem i dogovorimo naše noćenje, samo dolazak i odlazak ili barem da se malo čujemo. Ne, stvarno su pristojni i ljubazni ljudi na planinama, imam same pohvale.

Ulaz na lokaciju Gaveznice, izlaz iz Lepoglave prema Očuri. Zaštitni znak Gaveznice je ovaj simpatični vulkan(ko) koji se Maji baš i nije sviđao. Na jednoj od tabli, Vulkanko je obučen u zatvoreničko odijelo i Maji je izgledao kao one bakterije iz reklame "smrdi, smrdi, užasno smrdi!". Osobno nisam vidio poveznice, ali bila je zanimljiva struja svijesti i kreativnost.

Pradavni zagorski vulkan Gaveznica

Slika će reći tisuću riječi, ali ja ću svejedno napisati još tisuću da svima bude sve jasno. Već jedno vrijeme Maja i ja bacamo oko na Gaveznicu epski zagorski vulkan i mistično mjesto gdje se mogu naći različite vulkanske, post-vulkanske i obične stijene. Ahat se ističe među njima, a često se navodi (pogledajte jumbo plakate oko ulaza u Lepoglavu) kao jedna od prepoznatljivih značajki Lepoglave, uz zatvorenike i žene u čipki. Posebno je zanimljiva i priča o Ahatu i Ivanščici, njihovoj ljubavi te bijesu misterioznog tamnog princa koji ih je razdvojio. Priču možete pročitati na tablama koje su postavljene uzduž jedne od staza (Mrzljak) do vrha Ivanščice. I tako jednom, ponesen romantičarskim duhom kojem se često prepuštam, izjavio sam (pred svjedocima, naravno) da ću Maju zaprositi davši joj prsten čiji kamen je baš Ahat. U jednom trenutku su me moji prijatelji zbog toga podrugljivo zvali "Ahat". No, nosio sam ja mnoga imena i reći ću vam da nisu toliko bitna, možda samo za zabavu. I baš danas sam predložio Maji kako bi mogli obići tu Gaveznicu, a ona je pristala. Moj mozak ne miruje baš dugo što se tiče spajanja ruta te smo ubrzo već s tom Gaveznicom spojili i Generalski stol - lokaciju koja nudi perfektni, kraljevski pogled na Lepoglavu. No, kaotično lutanje, retrospektivno, ipak ima glavu i rep.
Velika stijena i dio lokacije velikog zagorskog vulkana?

Piše: idealno mjesto za fotografiranje

Onda ovo mora da je idealna fotografija

Proučavamo kamenčiće i stijene

Ispod velike stijene - tu još ne znamo što se nalazi s druge strane

Reći ću vam to sasvim iskreno: Gaveznica nas se i nije baš dojmila. Maja je donedavno (a još uvijek srcem) radila u udruzi za zaštitu okoliša te je, između ostalog (ona vam je neka vrsta multipraktika - sretan ja!), postala majstor u kreativnom i proceduralnom segmentu pisanja projekata. Ja sam samo budući profesor filozofije pa neću govoriti svoje mišljenje, ali Maja kao krajobrazni arhitekt nije baš bila fascinirana. Najbolje bi možda bilo reći: "Tako je kako je". Par tabli, malo kamenja, šetnja od 15 minuta (manje od 10 ako ste u kondiciji, manje od 5 ako ste trailer) i na kraju ne baš kreativna instalacija i isprintani veliki vulkan na tlu pred većom stijenom (po kojoj je zabranjeno penjanje, mokrenje ili kopanje). Uz to, nema načina (osim prekršiti pravila pa se popesti po toj velikoj stijeni kako smo kasnije saznali) da se sam obilazak do lokaliteta, jednom kad krenete, spoji sa ostalim planinarskim stazama i rutama kojih ima u okolici (a to zna svaki vlasnik planinarske karte ovog područja - iako ni tamo nema svega, a škola planinarskog mudraca Jelena bi se i na ovo zgražala jer "ako je poznati i utabani put, onda nije dobar put").
Nije im baš ni poznavanje engleskog najbolje :(

Dobro je da planinarskoj ekipi Sokol-Kezele ne nedostaje avanturističkog duha! Ako karta nema svo znanje, upotpuniti se može sa znanjem lokalnog stanovništva. Prepustio sam Maji uljudno ćaskanje, a ja sam glumio zamišljenog telca kao i inače. Uskoro smo se penjali po neoznačenom šumskom putu i sjekli do označenog puta. Dolazimo na asfaltnu cestu i instinktivno skrečući lijevo i uzbrdo. Kad te doziva, doziva te! Možda kojih 3 minute nakon, shvatili smo da put završava i ulazi u područje lepoglavskih gorica. Maja je kroz granje spazila informativnu instalaciju Gaveznice gdje smo bili prije kojih dvadeset minuta. Sad je bilo jasno da se nalazimo na bregu čiji je dio ona famozna stijena po kojoj se ne smije penjati. Slijedimo put i dolazimo do predvorja nečijih gorica. Zbunjeno nešto mumljam, a Maja se također osvrće na sve strane kako bi ugledala neki znak. No, tada upoznajemo gospodina Poskoka (pripadnik ljudskog roda), a Maja već ispituje za put prema Generalskom stolu. Ponuđen nam je gemišt, gospon Poskok nam je ispričao razne priče, a jedna je uključivala metar i pol dugog poskoka koji se ulovio u njegovu mrežu te je uskoro dekapitiran "kao što oni iz ISIS-a rade". Pokazao nam je breg ispred svojih gorica kojeg zovu Plat (jer ima ravni plato na vrhu), a on je značajan kao leglo poskoka (pripadnika zmijskog roda). Skicirao nam je put do Generalskog stola i dao nam više puta do znanja da imamo puno hodanja do tamo. No, mislim da je najljepša gesta ipak bila onda kad nam je dao par kamenčića Ahata. Obogatiti se nećemo, ali ja sam bio sretan jer ipak je to naš kamen. Zahvalili smo se i krenuli dalje.
Srušena tabla koja označava kontrolnu točku na stazi Vilinska špica

Za vodu spremna kućica je zaključana, ali u blizini je...

...nešto više spremno dijeliti se s nepoznatim putnicima

Proučavanje velebnog drva, ali nažalost mrtvog

Je li to kućica drvokradica koju je spominjao gospon Poskok? U svakom slučaju, Majina intuicija je bila dobra i bira put lijevo dok mene, naravno, vuče u visine

Vodopad koji je uživo izgledao puno bolje! Ma zaboravite...

Po putu se otvara i pogled na Ravnu goru

Kao što vjerniji čitatelji ovog bloga znaju, Maja i Nikola su moji najvjerniji suplaninari i rado sam u njihovom društvu. To sa sobom donosi i ogromno iskustvo, a rekao bih i kondiciju te nam kretanje po planinama ide prilično brzo i učinkovito. Gospon Poskok nas je ipak pomalo podcijenio i ne zamjeram mu - dok vidite mladića poput mene, koji je samo dva-tri sendviča udaljen od pretilosti, lako je zaključiti da će se dogoditi tragedija. No, drago mi je da sam primjer onoga "izgled vara". Za otprilike jedan sat bili smo kod Generalskog stola.
Generalica na stolu

Pretpostavljam da smo po putu prošli Maksovo vrelo - neki potok (vidi fotografije iznad) je na početnom dijelu puta cijelo vrijeme kružio oko staze i nas, a naišli smo i na jedan vodopad. Napunili smo boce s hladnom vodom da nas hladi na onim dijelovima gdje je sunce prodiralo na put. Ipak, takvi dijelovi su srećom bili u manjini. Za one koji su bili na Vilinskoj špici i pratili istoimenu biciklističko-planinarsku rekreativnu stazu, znaju da će ih cijelim putem pratiti drvene table koje predstavljaju kontrolne točke. Naišli smo opet na par srušenih. Put nam je postao poznat kad smo se spojili na gornji dio serpentinaste staze koja vas za kojih dvadeset minuta dovede do poznate livade orhideja - Vučikovca. No, naš cilj je Generalski stol koji nas se već tokom prvog posjeta dojmio. Ako se vozite iz Ivanca prema Lepoglavi (ili obrnuto), prepoznat ćete lokaciju Generalskog stola kao "propuh" (rječnik gospona Poskoka) na impozantnom uzvišenju iznad Lepoglave. Naprosto to je dio gdje Lepoglavi ispada kosa, drveće nije gusto postavljeno. Stvarno, uz malo oštrenja oka spazit ćete mjesto gdje Generali objeduju dok odmaraju od planinarenja.
Gdje Lepoglava gubi kosu

Klasični pogled prema Lepoglavi s Generalskog stola

Hodali smo otprilike tri i pol sata te smo prevalili malo preko trinaest kilometara. Znam, znam. Reći ćete da je to slaba zamjena za Risnjak i u pravu ste. Pothvat bi svakako bio velebniji da smo se spojili na Vilinsku stazu i otišli sve do vrha Ivanščice (samo da se zna, to je bio Majin prijedlog - da, Nikola, čini ste da ste zaista brat i sestra!), ali za to smo krenuli malo prekasno te sumnjam da bi se vratili za vrijeme trajanja dana. Ostavit ćemo Vilinsku stazu do vrha za neki drugi put.
GPS trag današnjeg izleta

Produženi vikend je daleko od završetka te sam tako sutra pozvan da budem počasna i veteranska pratnja Krečovim piratima na cikloturističkom pothvatu kojeg zovu "Od dvorca do dvorca". Da mi ne bi rekli da izmišljamo, pogledajte službenu ponudu rute na OVOJ POVEZNICI. Ukoliko vam se ne da otvarati sumnjive poveznice na ovom itekako sumnjivom blogu, ruta iznosi oko 85 kilometara. Nadajmo se svi, kako u životu tako i na biciklu, vjetru u leđa!


U međuvremenu, dvije fotografije koje će vam otkriti gdje se nalazi naš Nikola :)

U kontejneru...

...ali na vrhu Hrvatske!

Oznake: Gaveznica, Ahat, plašt, Vilinska špica, Generalski stol, Lepoglava je naša

Prvo ću zahvaliti svojem dugogodišnjem kolegi koji me nosi na sve te lijepe staze i nikad me dosad nije jače iznevjerio. Neću ga ureći jer nikad ne znaš što se može dogoditi, ali eto, dobar je. Moram ga pohvaliti. Radi se o mom Giant Warpu kojeg sad već cca 8 godina vozikam okolo po svakakvim stazama.
Stariji je to gospodin i sad ga već nadobudni mladići nadmašuju opremljenošću u njegovoj kategoriji. Unatoč tome, još uvijek može konkurirati tim mladićima, a i čini mi se da će ti mladići davno zakržljati dok će on još uvijek juriti. Održavanje vašeg bicikla radi čuda! Nemojte nikad zanemariti svoje dvokotačne ljubimce.

Nakon Grčke i avantura na dasci, bilo je vrijeme da se vratim opet u betonsku realnost. Za zonske treninge je bicikl općenito najbolji jer lako pritisnete pedale malo jače, a i prestanete pedalirati da se srce smiri na željeni broj otkucaja. Iz tog razloga mi je nekako suđeno mnogo družiti se s biciklom. No i bez korisnosti za zonske treninge, još od srednje škole sam rado lutao okolo biciklom. U srednjoj školi smo Lazar i ja odlučili otići do svakog sela gdje živi netko iz našeg razreda. U razredu smo imali 80% putnika pa je onda tu bilo puno posla. Mislim da na kraju nismo sve obavili, ostala je samo Ljubešćica. Nekako se na tu stranu nikad nismo okrenuli. Ne znam zapravo iz kojeg razloga je to bilo tako.
U zadnje vrijeme sam, usudim se to reći, se počeo prilično ozbiljno baviti planinarenjem, trekkanjem i svakojakim hodanjem po prirodi. Bicikl je pomalo pao u sjenu jer smo do podnožja većine planina išli autom. No, nedavno smo obavili Čevo i to do podnožja biciklom. Ivanščica je nekako bila logičan odabir za dalje, ali za to je već trebalo skupiti dovoljno hrabru ekipu. Za ljude koji se ne bave previše sportom ni bilo kakvom rekreacijom (a pod takve spada najveći broj mojih dragih prijatelja), to je prilično veliki napor. Od Varaždina do Ivanca i nije toliko strašno, ali u Prigorcu počinju muke. Najgore je kad čovjek uzme preveliki zalogaj i onda posljedice osjeća tjedan dana i duže. Ovo mi nije bilo prvi put da sam išao do podnožja Ivanščice biciklom pa onda gore pješke. Bili smo prije par godina i uzeli smo jednog prijatelja koji 90% svog vremena sjedi pred kompjutorom. Onda nismo bili toliko iskusni (mladi i ludi) i nismo znali što bi nas moglo čekati. Na kraju je taj prijatelj vrištao od boli kad su ga hvatali grčevi, morao je popiti tablete za bol i mi smo ga nosili do vrha. Srećom je pao negdje nakon Zletišća Coprnic pa smo ga neki manji dio puta nosili na ramenima. Nakon tog puta sam odlučio da više neću vući ljude sa sobom za koje mislim da nikako nisu sposobni proći zadanu rutu. Tu priču, kao što se može i vidjeti, uvijek pričam kao upozorenje onima koji bi nekud išli, a nisu razmislili jesu li fizički sposobni za to.

Bilo je vrijeme da ponovimo odlazak na Ivanščicu biciklima. Pol našeg društva je trebalo ići autom do podnožja, a druga polovica biciklom. Bubač iz Vž. Toplica koji je heroj ovakvih ruta: čovjek koji je išao na faks u Zagreb s biciklom više puta nego što su neki uopće u životu vozili bicikl. Trebao je ići moj dragi Kreč, ali otac mu je na moru pa je pao red na njega da kosi travu kod djeda. Inače, Kreč je jedan od onih fenomena koji se uopće ne bave fizičkom aktivnošću (jer se podizanje pive do grla ne računa u ovom slučaju), ali zato mogu odvoziti neke rute ili se popeti na planinu kao da su u top formi. Bojim se pomisliti kakav bi on bio da trenira. On je jedan od hrabrih koji su došli biciklom do Čeva i onda gore. To mu je bila inicijacija i od tog dana sam siguran da je on sposoban za velike rute. Ekipa iz auta je ispala iz igre jer Lazar tu noć nije spavao koliko treba (hvala ti dragi LoL!) i nisu imali kako doći do podnožja. Dakle, ostali smo samo neustrašivi Bubač i ja.
Moj dio priče počinje oko 05:30 kad sam vidio poruku od Lazara koji je rekorder u ovakvim stvarima. Čovjek je sposoban otkazati sve 2 sata prije pokreta. Poruka je došla u 04:50. Ja sam onda obavio tužan poziv javljanja da ekipa iz auta nikud ne ide. Spremio svoje stvari i oko 06:30 krenuo iz Varaždina za Ivanec, to jest Prigorec gdje je bio randezvous point s ekipom bicikl. Do randezvous pointa mi je trebalo sat vremena i 24 minute. Bio je to tempo i maksimum trening, ali za ovo maksimum je najviše zaslužan Prigorec koji ima tvrdoglav uspon. Kod raspela sam čekao na poziv od Bubača i njegovog pratitelja za kojeg onda još nisam znao. Bubač je, naime, imao pratnju iz Vž. Toplica. Escort momak Branko koji se inače profesionalno bavi biciklizmom. Za Branka je to bio mačlji kašalj i kad smo se konačno našli (Bubač i Branko su čekali kod ulaska za Konj, a ja kod raspela kod kojeg se ide preko Mrzljaka), on je ubrzo otišao svojim putem. Šteta što nije imao vremena da se s nama penje. Otklonivši pitanje nalaženja, naš najveći problem je bio ostavljanje bicikla na sigurnom mjestu. Mislili smo ostaviti u nečijem dvorištu, ali nekako, tako izmučeni, nismo bili sposobni za suvislu i prijaznu međuljudsku interakciju. Predložio sam da ostavimo bicikle kod "izvora" koji se nalazi na raskrižju za pješke preko Mrzljaka i ceste kojom obično ljudi idu autom ili biciklom do vrha. Tamo je ograđeni prostor i zavezat ćemo bicikle za ogradu. Ipak nam se i to činilo nesigurno pa smo ih odlučili odnesti malo dublje u šumu i zaključati ih na čistom vrhu ograde. Pa... ako se netko potrudi do tamo ići da ih uzme, valjda ih je zavredio!

Bubač i zaključavanje konja

Nakon toga počinje naš uspon preko Mrzljaka. Krenuli smo prilično sporo, ali nije nam se nikud žurilo. Budući da ni Bubač ni ja nismo tzv. fronteri (oni koji nabijaju tempo, ponekad odu tako daleko da ne vide više skupinu s kojom planinare, a nekad se i izgube), to nam je odgovaralo. Bubač me poučavao o različitim biljkama i kako se današnja farmacija razvila. Naišli smo na neke trupce pa smo podigli jednog ogromnog da stoji uspravno. U početku smo sreli malo ljudi, ali budući da smo uspon započeli prilično kasno (09:31) to me i nije baš čudilo. Zabavljalo nas je čitanje priče o Ahatu i Ivančici po putu do gore. Nismo našli nijedan komadić Ahata, ali nismo vidjeli ni zmije, a bogme ni rakove - čuvarice komadića Ahata. Pred kraj puta smo počeli susretati ljude i s jednim djedicom smo čak i ugodno popričali. U biti, zabavio nas je. Pitao nas je hoćemo li još 20 minuta izdržati do vrha. Onda nas je pitao otkud smo pa su se Bubač i on zapričali (Bubač ima tu naviku) i na kraju našeg kratkog druženja je djedica ispričao:

"Pital sam ja tak jednu ženu dal zna gde su i kaj su Gačice, a ona je rekla:
Pa gospon kaj me to pitate? Pa svaka žena ih ima!"

Uspon je trajao sat vremena i 35 minuta. Bili smo 5 minuta ispod prosjeka. Na tabli na početku uspona piše da je preko Mrzljaka do vrha sat i 30 minuta. Uvijek me zanimalo po kome oni to mjere, ali sam sad saznao. Po dva debela lika koji se zajebavaju kad se penju. Prošli smo 3.25km i srce je zadovoljavajuće kucalo. Nijedna minuta provedena u kobnoj petoj zoni. U trećoj zoni sam bio 64% našeg uspona pa je to na kraju ispao steady state trening koji pojačava izdržljivost mišića. Uzgred, zabavno mi je i sretan sam da sve više ljudi oko mene zna što je peta zona i zašto ju izbjegavam. Smatram zonski trening učinkovitim i prirodnim jer preko srca slušamo reakcije i govor našeg tijela.

Polar M400 u trenutku punjenja baterije na vrhu Ivanščice - zaista, jedina zamjerka im je preslaba baterija koja traje 8 sati, ali uz uključeni GPS je to max 6 sati

Na vrhu smo bili tri i pol sata. Prvo smo stavili sušiti mokru opremu, a nakon toga smo popili pivu koju sam nosio iz Varaždina. Čudno, ali piva je ovaj put ostala hladna unatoč jedno 4 sata koliko sam ja to vozio i nosio do gore. Nažalost, čim se ona izvadi iz naprtnjače i ostavi vani, nije više dobra. Prve dvije čaše su nam prijale, ali druge su bile toplije i skoro ishlapile. Kartice u Pasarićevom domu ne primaju, a mi smo došli do gore bez prebite pare. Ostatak dana smo pili vodu. No dobro, pili smo i gemište, ali neću se prenagliti. Idemo po redu.
Jelen Meden, moj dobri i najbolji prijatelj s bloga je, čini se, prošao pokraj mene, a ja ga nisam skužio. Bio je to neki čovjek u vojničkim hlačama, zelenoj majici, sunčane naočale na mjestu i... mobitel u ruci, a priroda oko njega. U biti je taj mobitel kriv zašto sam ga odbacio kao njega. Pomislio sam: "Ovaj odgovara opisu, ali taj bogohulnik bulji u mobitel, a okolo su cure (bila je neka djevojka sa supermen majicom i bijelom plavom kosom nasuprot nas i on je prošao pored nje) i priroda. To SIGURNO nije on!"
I tako smo se mimoišli. Drugi put treba izmijeniti brojeve mobitela, ali onda će opet tipkati po mobitelu umjesto da gleda okolo! Zeznuta situacija :D
Nakon toga smo otišli do piramide (vidikovca) i malo bili tamo. Tada se Bubač kao i inače zapričao s nekim drugim tipom u vojničkim hlačama. Taj nam je stvarno svašta ispričao i mora se priznati da je zanimljivo pričao. Pljuvao je po kapitalizmu, ljudima koji idu s autima do vrha planine, ljudima koji ne hodaju po prirodi i o svijetu u kojem se muški ne smiju zagrliti, ni otac sina ni prijatelj prijatelja, jer ih drugi odmah gledaju kao slabiće. Muški koji izražavaju svoje osjećaje? Ne, mi hoćemo samo muškarčine koji ne plaču i koji ne osjećaju ništa. Bilo je tu riječi o bogatima i siromašnima, ali i o kvaliteti vode te o prehrani biljaka preko listova. Malo mi je smiješno da sam se s maramom i sa svim čuvao do Ivanca/Prigorca pa sve do vrha i onda sam na najvišoj točki Ivanščice (1061m) izgorio po licu.

Pogled s piramide na Ivanščici

Naš povratak do podnožja je počeo u 14:20 i trajao je sat vremena i 6 minuta. Od toga su samo 2 minute bile u trećoj zoni, a gotovo sve ostalo u drugoj. To je osnovni trening kod kojeg se povećava sposobnost organizma da pohranjuje kisik, a najprivlačnije od svega u drugoj zoni (a i prvoj) je činjenica da od potrošenih kalorija najviši postotak čine masti. Zato se svima koji žele smršaviti predlaže da prakticiraju žustre šetnje ili u ovom slučaju spuštanje s Ivanščice. Popeli smo se po naše bicikle i opet se presvukli u opremu za biciklizam. Natočili flaše s vodom i krenuli. Vožnja od Prigorca do Donjeg Kneginca je trajala sat vremena i 6 minuta u kojima smo prevalili skoro 28km. Treba se napomenuti da pazite kako se spuštate iz Prigorca u Ivanec jer je dosta strmo. Treba paziti kad se i kako se koči zbog kamenčića na cesti. Tako sam jučer uletio u zavoj kod raspela prebrzo, počeo prekasno kočiti i zadnji kotač mi je proklizio po kamenčićima. Sletio sam u travu s druge strane ceste, ali sam uspio izmanevrirati bez pada. Imao sam sreće jer da je bilo nekakvih rupa u travi, sigurno bih pao. Dolje niz cestu se onda našao još jedan kombajn koji zauzima cijelu traku i još malo suprotne pa smo imali problema s prestizanjem. Ako se izuzmu opasnosti, bilo je lijepo voziti se dolje u Ivanec i u trenutku smo jurili 54km/h. U Donjem Knegincu nas je ugostila obitelj Sokol. Pili smo fine hladne gemište i odmarali se od prevaljenog puta. Upoznali smo njihovog psa Međika koji zna svakakve trikove, zaigran je i društven i to sve unatoč činjenici što je iz azila i vjerojatno je imao tužnu prošlost. On je dokaz da se ne treba bojati uzimati pse iz azila i da uz dovoljnu količinu ljubavi i ispravnog dresiranja, svaki pas može postati dobar i poslušan. Bubač je otišao na svoju stranu prema Vž. Toplicama, a ja sam se kasnije zaputio prema Varaždinu.


A što dalje? Danas je dan odmora, a za sutra je već okupljena hrabra ekipa za Tour de Zagorje. Samo hrabri i jaki!
Glavna ruta je Varaždin-Konjšćina-Veleškovec.
Izvještaj slijedi!

Uživajte u prirodi i sretno na cesti!

Oznake: Ivančica, Ahat, biciklizam, planinarenje