Prvo ću zahvaliti svojem dugogodišnjem kolegi koji me nosi na sve te lijepe staze i nikad me dosad nije jače iznevjerio. Neću ga ureći jer nikad ne znaš što se može dogoditi, ali eto, dobar je. Moram ga pohvaliti. Radi se o mom Giant Warpu kojeg sad već cca 8 godina vozikam okolo po svakakvim stazama.
Stariji je to gospodin i sad ga već nadobudni mladići nadmašuju opremljenošću u njegovoj kategoriji. Unatoč tome, još uvijek može konkurirati tim mladićima, a i čini mi se da će ti mladići davno zakržljati dok će on još uvijek juriti. Održavanje vašeg bicikla radi čuda! Nemojte nikad zanemariti svoje dvokotačne ljubimce.

Nakon Grčke i avantura na dasci, bilo je vrijeme da se vratim opet u betonsku realnost. Za zonske treninge je bicikl općenito najbolji jer lako pritisnete pedale malo jače, a i prestanete pedalirati da se srce smiri na željeni broj otkucaja. Iz tog razloga mi je nekako suđeno mnogo družiti se s biciklom. No i bez korisnosti za zonske treninge, još od srednje škole sam rado lutao okolo biciklom. U srednjoj školi smo Lazar i ja odlučili otići do svakog sela gdje živi netko iz našeg razreda. U razredu smo imali 80% putnika pa je onda tu bilo puno posla. Mislim da na kraju nismo sve obavili, ostala je samo Ljubešćica. Nekako se na tu stranu nikad nismo okrenuli. Ne znam zapravo iz kojeg razloga je to bilo tako.
U zadnje vrijeme sam, usudim se to reći, se počeo prilično ozbiljno baviti planinarenjem, trekkanjem i svakojakim hodanjem po prirodi. Bicikl je pomalo pao u sjenu jer smo do podnožja većine planina išli autom. No, nedavno smo obavili Čevo i to do podnožja biciklom. Ivanščica je nekako bila logičan odabir za dalje, ali za to je već trebalo skupiti dovoljno hrabru ekipu. Za ljude koji se ne bave previše sportom ni bilo kakvom rekreacijom (a pod takve spada najveći broj mojih dragih prijatelja), to je prilično veliki napor. Od Varaždina do Ivanca i nije toliko strašno, ali u Prigorcu počinju muke. Najgore je kad čovjek uzme preveliki zalogaj i onda posljedice osjeća tjedan dana i duže. Ovo mi nije bilo prvi put da sam išao do podnožja Ivanščice biciklom pa onda gore pješke. Bili smo prije par godina i uzeli smo jednog prijatelja koji 90% svog vremena sjedi pred kompjutorom. Onda nismo bili toliko iskusni (mladi i ludi) i nismo znali što bi nas moglo čekati. Na kraju je taj prijatelj vrištao od boli kad su ga hvatali grčevi, morao je popiti tablete za bol i mi smo ga nosili do vrha. Srećom je pao negdje nakon Zletišća Coprnic pa smo ga neki manji dio puta nosili na ramenima. Nakon tog puta sam odlučio da više neću vući ljude sa sobom za koje mislim da nikako nisu sposobni proći zadanu rutu. Tu priču, kao što se može i vidjeti, uvijek pričam kao upozorenje onima koji bi nekud išli, a nisu razmislili jesu li fizički sposobni za to.

Bilo je vrijeme da ponovimo odlazak na Ivanščicu biciklima. Pol našeg društva je trebalo ići autom do podnožja, a druga polovica biciklom. Bubač iz Vž. Toplica koji je heroj ovakvih ruta: čovjek koji je išao na faks u Zagreb s biciklom više puta nego što su neki uopće u životu vozili bicikl. Trebao je ići moj dragi Kreč, ali otac mu je na moru pa je pao red na njega da kosi travu kod djeda. Inače, Kreč je jedan od onih fenomena koji se uopće ne bave fizičkom aktivnošću (jer se podizanje pive do grla ne računa u ovom slučaju), ali zato mogu odvoziti neke rute ili se popeti na planinu kao da su u top formi. Bojim se pomisliti kakav bi on bio da trenira. On je jedan od hrabrih koji su došli biciklom do Čeva i onda gore. To mu je bila inicijacija i od tog dana sam siguran da je on sposoban za velike rute. Ekipa iz auta je ispala iz igre jer Lazar tu noć nije spavao koliko treba (hvala ti dragi LoL!) i nisu imali kako doći do podnožja. Dakle, ostali smo samo neustrašivi Bubač i ja.
Moj dio priče počinje oko 05:30 kad sam vidio poruku od Lazara koji je rekorder u ovakvim stvarima. Čovjek je sposoban otkazati sve 2 sata prije pokreta. Poruka je došla u 04:50. Ja sam onda obavio tužan poziv javljanja da ekipa iz auta nikud ne ide. Spremio svoje stvari i oko 06:30 krenuo iz Varaždina za Ivanec, to jest Prigorec gdje je bio randezvous point s ekipom bicikl. Do randezvous pointa mi je trebalo sat vremena i 24 minute. Bio je to tempo i maksimum trening, ali za ovo maksimum je najviše zaslužan Prigorec koji ima tvrdoglav uspon. Kod raspela sam čekao na poziv od Bubača i njegovog pratitelja za kojeg onda još nisam znao. Bubač je, naime, imao pratnju iz Vž. Toplica. Escort momak Branko koji se inače profesionalno bavi biciklizmom. Za Branka je to bio mačlji kašalj i kad smo se konačno našli (Bubač i Branko su čekali kod ulaska za Konj, a ja kod raspela kod kojeg se ide preko Mrzljaka), on je ubrzo otišao svojim putem. Šteta što nije imao vremena da se s nama penje. Otklonivši pitanje nalaženja, naš najveći problem je bio ostavljanje bicikla na sigurnom mjestu. Mislili smo ostaviti u nečijem dvorištu, ali nekako, tako izmučeni, nismo bili sposobni za suvislu i prijaznu međuljudsku interakciju. Predložio sam da ostavimo bicikle kod "izvora" koji se nalazi na raskrižju za pješke preko Mrzljaka i ceste kojom obično ljudi idu autom ili biciklom do vrha. Tamo je ograđeni prostor i zavezat ćemo bicikle za ogradu. Ipak nam se i to činilo nesigurno pa smo ih odlučili odnesti malo dublje u šumu i zaključati ih na čistom vrhu ograde. Pa... ako se netko potrudi do tamo ići da ih uzme, valjda ih je zavredio!

Bubač i zaključavanje konja

Nakon toga počinje naš uspon preko Mrzljaka. Krenuli smo prilično sporo, ali nije nam se nikud žurilo. Budući da ni Bubač ni ja nismo tzv. fronteri (oni koji nabijaju tempo, ponekad odu tako daleko da ne vide više skupinu s kojom planinare, a nekad se i izgube), to nam je odgovaralo. Bubač me poučavao o različitim biljkama i kako se današnja farmacija razvila. Naišli smo na neke trupce pa smo podigli jednog ogromnog da stoji uspravno. U početku smo sreli malo ljudi, ali budući da smo uspon započeli prilično kasno (09:31) to me i nije baš čudilo. Zabavljalo nas je čitanje priče o Ahatu i Ivančici po putu do gore. Nismo našli nijedan komadić Ahata, ali nismo vidjeli ni zmije, a bogme ni rakove - čuvarice komadića Ahata. Pred kraj puta smo počeli susretati ljude i s jednim djedicom smo čak i ugodno popričali. U biti, zabavio nas je. Pitao nas je hoćemo li još 20 minuta izdržati do vrha. Onda nas je pitao otkud smo pa su se Bubač i on zapričali (Bubač ima tu naviku) i na kraju našeg kratkog druženja je djedica ispričao:

"Pital sam ja tak jednu ženu dal zna gde su i kaj su Gačice, a ona je rekla:
Pa gospon kaj me to pitate? Pa svaka žena ih ima!"

Uspon je trajao sat vremena i 35 minuta. Bili smo 5 minuta ispod prosjeka. Na tabli na početku uspona piše da je preko Mrzljaka do vrha sat i 30 minuta. Uvijek me zanimalo po kome oni to mjere, ali sam sad saznao. Po dva debela lika koji se zajebavaju kad se penju. Prošli smo 3.25km i srce je zadovoljavajuće kucalo. Nijedna minuta provedena u kobnoj petoj zoni. U trećoj zoni sam bio 64% našeg uspona pa je to na kraju ispao steady state trening koji pojačava izdržljivost mišića. Uzgred, zabavno mi je i sretan sam da sve više ljudi oko mene zna što je peta zona i zašto ju izbjegavam. Smatram zonski trening učinkovitim i prirodnim jer preko srca slušamo reakcije i govor našeg tijela.

Polar M400 u trenutku punjenja baterije na vrhu Ivanščice - zaista, jedina zamjerka im je preslaba baterija koja traje 8 sati, ali uz uključeni GPS je to max 6 sati

Na vrhu smo bili tri i pol sata. Prvo smo stavili sušiti mokru opremu, a nakon toga smo popili pivu koju sam nosio iz Varaždina. Čudno, ali piva je ovaj put ostala hladna unatoč jedno 4 sata koliko sam ja to vozio i nosio do gore. Nažalost, čim se ona izvadi iz naprtnjače i ostavi vani, nije više dobra. Prve dvije čaše su nam prijale, ali druge su bile toplije i skoro ishlapile. Kartice u Pasarićevom domu ne primaju, a mi smo došli do gore bez prebite pare. Ostatak dana smo pili vodu. No dobro, pili smo i gemište, ali neću se prenagliti. Idemo po redu.
Jelen Meden, moj dobri i najbolji prijatelj s bloga je, čini se, prošao pokraj mene, a ja ga nisam skužio. Bio je to neki čovjek u vojničkim hlačama, zelenoj majici, sunčane naočale na mjestu i... mobitel u ruci, a priroda oko njega. U biti je taj mobitel kriv zašto sam ga odbacio kao njega. Pomislio sam: "Ovaj odgovara opisu, ali taj bogohulnik bulji u mobitel, a okolo su cure (bila je neka djevojka sa supermen majicom i bijelom plavom kosom nasuprot nas i on je prošao pored nje) i priroda. To SIGURNO nije on!"
I tako smo se mimoišli. Drugi put treba izmijeniti brojeve mobitela, ali onda će opet tipkati po mobitelu umjesto da gleda okolo! Zeznuta situacija :D
Nakon toga smo otišli do piramide (vidikovca) i malo bili tamo. Tada se Bubač kao i inače zapričao s nekim drugim tipom u vojničkim hlačama. Taj nam je stvarno svašta ispričao i mora se priznati da je zanimljivo pričao. Pljuvao je po kapitalizmu, ljudima koji idu s autima do vrha planine, ljudima koji ne hodaju po prirodi i o svijetu u kojem se muški ne smiju zagrliti, ni otac sina ni prijatelj prijatelja, jer ih drugi odmah gledaju kao slabiće. Muški koji izražavaju svoje osjećaje? Ne, mi hoćemo samo muškarčine koji ne plaču i koji ne osjećaju ništa. Bilo je tu riječi o bogatima i siromašnima, ali i o kvaliteti vode te o prehrani biljaka preko listova. Malo mi je smiješno da sam se s maramom i sa svim čuvao do Ivanca/Prigorca pa sve do vrha i onda sam na najvišoj točki Ivanščice (1061m) izgorio po licu.

Pogled s piramide na Ivanščici

Naš povratak do podnožja je počeo u 14:20 i trajao je sat vremena i 6 minuta. Od toga su samo 2 minute bile u trećoj zoni, a gotovo sve ostalo u drugoj. To je osnovni trening kod kojeg se povećava sposobnost organizma da pohranjuje kisik, a najprivlačnije od svega u drugoj zoni (a i prvoj) je činjenica da od potrošenih kalorija najviši postotak čine masti. Zato se svima koji žele smršaviti predlaže da prakticiraju žustre šetnje ili u ovom slučaju spuštanje s Ivanščice. Popeli smo se po naše bicikle i opet se presvukli u opremu za biciklizam. Natočili flaše s vodom i krenuli. Vožnja od Prigorca do Donjeg Kneginca je trajala sat vremena i 6 minuta u kojima smo prevalili skoro 28km. Treba se napomenuti da pazite kako se spuštate iz Prigorca u Ivanec jer je dosta strmo. Treba paziti kad se i kako se koči zbog kamenčića na cesti. Tako sam jučer uletio u zavoj kod raspela prebrzo, počeo prekasno kočiti i zadnji kotač mi je proklizio po kamenčićima. Sletio sam u travu s druge strane ceste, ali sam uspio izmanevrirati bez pada. Imao sam sreće jer da je bilo nekakvih rupa u travi, sigurno bih pao. Dolje niz cestu se onda našao još jedan kombajn koji zauzima cijelu traku i još malo suprotne pa smo imali problema s prestizanjem. Ako se izuzmu opasnosti, bilo je lijepo voziti se dolje u Ivanec i u trenutku smo jurili 54km/h. U Donjem Knegincu nas je ugostila obitelj Sokol. Pili smo fine hladne gemište i odmarali se od prevaljenog puta. Upoznali smo njihovog psa Međika koji zna svakakve trikove, zaigran je i društven i to sve unatoč činjenici što je iz azila i vjerojatno je imao tužnu prošlost. On je dokaz da se ne treba bojati uzimati pse iz azila i da uz dovoljnu količinu ljubavi i ispravnog dresiranja, svaki pas može postati dobar i poslušan. Bubač je otišao na svoju stranu prema Vž. Toplicama, a ja sam se kasnije zaputio prema Varaždinu.


A što dalje? Danas je dan odmora, a za sutra je već okupljena hrabra ekipa za Tour de Zagorje. Samo hrabri i jaki!
Glavna ruta je Varaždin-Konjšćina-Veleškovec.
Izvještaj slijedi!

Uživajte u prirodi i sretno na cesti!

Oznake: Ivančica, Ahat, biciklizam, planinarenje