Vratio sam se u civilizaciju nakon dva tjedna izbivanja. Još se akomodiram, ali smo danas već lijepili neke plakate za koncert po gradu pa sam vidio nešto ljudi. Varaždin ljeti nekako zjapi prazan, a sve će to tako biti do špancirfesta i malog milijuna mrava s, nadajmo se, dubokim džepovima da nam malo ubrizgaju resursa u turizam. Kolovoz nam kuca na vrata pa onda imamo još jedno tri i pol tjedna mira. Izgleda nekako da dosta ljudi ide na ljetovanje početkom osmog mjeseca. No, vrijeme je da se vratimo s onu stranu planina, na ljepšu stranu na kojoj je još uvijek lijepo i toplo vrijeme.

Oznake: Primorje, vodice, Šibenik, jug, Galeb i more

Jučer navečer smo dobili posjetitelje u našem dvorištu. Imam doma psa, sibirsku haskicu imenom Snow, ali sam tek jučer shvatio da mi je srce malo otvrdnulo na patnje drugih. Čitajući sve te knjige koje se bave socijalno osjetljivom tematikom; gladnima, žednima, potlačenima i općenito žrtvama sadašnjeg sistema, nikad ne zaboravljam na ljude koji pate. Čini se da mi se ipak dogodi da zaboravim druga bića koja su također gladna i nemaju mjesto koje bi zvalo domom. Većina ljudi misli da je dovoljno da udomi psa/e, mačku/e ili oboje u neodređenom broju i ja se slažem s tim. Unatoč tomu, previše ih je kao i ljudi pa se čini kao da nikad neće biti dovoljno i na jednu sretnu mačku dolazi još barem pet nesretnih koje lutaju i na kraju najčešće nastradaju. Svi koji udome životinju su heroji, to nije uopće upitno. Svejedno, divim se najviše ljudima koji rade i/ili volontiraju u azilima gdje je masa napuštenih bića. Pogotovo u ovo vrijeme, mnogi psi su bačeni na ulicu jer su ih "gazde" uzeli nepromišljeno i uopće ne zamišljajući da će se za svoje četveronožne drugove trebati brinuti i kad dođe vrijeme da se zbriše iz vrućih betonskih gradova. No, imamo i udruge i kampanje danas koje se za to bore pa ne moram duljiti. (Prijatelji životinja)

I tako je jučer u naše dvorište došetala odrasla bijela mačka koja i nije u tako lošem stanju. Baš je moja družica komentirala kako su ove primorske mačke nekako žilavije za razliku od onih naših zagorskih debelih. Fino one papaju pa izgledaju deblje. Mamasita, kako smo nazvali bijelu mačku, izgleda okej, ali vidi se da joj treba malo ljubavi i brige. Uz nju su plašljivo stupala dva mala mačeta. Mogu imati najviše par mjeseci i jedan je bijeli, a drugi bijeli s crnom bojom po glavi i po tijelu. Ne znamo spol, ali smo odlučili* da je bijela žensko i zove se Šukla (skraćeno Šuki), a crno bijeli je Batman (po naški Betkec). Kupio sam im ujutro konzerve mačje hrane od govedine i peradi i sve što smo im stavili su vrlo brzo smazali. Brine me jedino to što mi za deset dana idemo kući i ne znam što će s njima onda biti, ali eto. Mislim da im barem malo treba pomoći iako mi je to slaba utjeha. Kući ih ne mogu uzeti zbog prije navedenog sibirskog predatora koji, nažalost, na sve manje od sebe gleda kao na plijen. Moja majka bi vam mogla napričati priče i priče o ponoćnim avanturama kad ispod mjesečine mali vuk stoji i vreba ježeve koji prolaze kroz naše dvorište. Ne znam veseli li me ili ne taj urođeni, jaki instinkt kod naše vučice.

Prisjetio sam se i priča kako su moji roditelji, dok su tek hodali, često spašavali mačke beskućnice. Djed jako voli mačke pa je onda šupa bila prirodno stanište za mnoge odbjegle mačke. Neke su nažalost nastradale od automobila, a neke su nekud odlutale. Par ih je ostalo, ali sve mi je to jako mutno jer sam imao svega dvije, tri godine kad su djed i baka zadnji put imali mačku.
Primi me nekakva tuga kad pomislim na sva ta bića koja su osuđena na patnju. Što napraviti kad svi ti azili postanu prepuni kao što već mnogi i jesu? Unatoč tamnim mislima i prognozama koje nadaje razum o nemogućnosti kontrole razmnožavanja divljih/lutajućih/beskućničkih mačaka, osjećam da je ispravno nahraniti mačku koja je gladna. Ispravno je pomoći biću koje je u nevolji. Tko zna? Možda je baš ovo vrijeme presudno za mačiće da odrastu i prežive. Ako i nije, zaslužuju barem malo ljubavi pa makar ona bila samo usputna.


p.s. - slike slijede kad to bude moguće.
Ovaj post je posvećen svim borcima za one koji se ne mogu sami boriti, a posebno među njima izdvajam svog dragog kolegu i prijatelja, velikog mačkoljupca Borisa Kvaternika koji je na fakultet uvijek u džepu jakne nosio hranu za mačke i koji je hranio mačke koje su drugi odbacivali.

Oznake: Šuki, Betkec, Mamasita, šapa nade

Kažu mi da je na kontinentu sve teže podnositi paklene vrućine, a stalno najavljuju neke toplinske valove. Da sam tamo, sakrio bih se na vrh planine. Ovako, primorac kakav sada jesam, hladim se u moru svaki put dok mi postane nepodnošljivo. To i je najveća prednost mora. Ono nam šapuće stvari na uho cijele godine, ali poziv mora je posebno jak preko ljeta.
Oduvijek sam bio morski tip čovjeka (kao morski čovik), a to je valjda i zato jer sam rođen u vrhuncu sezone. Ne znam je li to bilo planirano ili nije, ali ispalo je čisto dobro ako se mene pita. Daleko od bljuzge i zime, od prvih dana me grlilo more i gladio topli vjetar. I kako da čovjek ne bude onda pozitivan i optimističan? Baš jučer, ležeći tako na nekoj zaboravljenoj plaži ispod borova, postalo mi je jasno da ja jednostavno moram pisati. O mjestima, o ljudima i najviše o pustolovinama koje uključuju oboje. Nepopravljivi hedonist koji mora iskusiti brže, jače i bolje.

Nalazimo se u Jadriji. Pisao sam već o staroj dobroj Jadriji jer tu ljetujemo već jedno dobro vrijeme. Iako mlad, gledao sam od svoje dječačke dobi pa do mladenačkih dana kako Jadrija prerasta iz nepoznatog kupališta za Šibenčane u vrlo popularno mjesto. Ne mogu reći da mi to odgovara, ali to je valjda neki prirodan tok stvari. Sve više ljudi shvaća potrebu da se malo udalji od gužvi i žamora ljudskih stvari, ali, naravno, ima i onih „nepopravljivih“ koji će uvijek izabrati velike gradove gdje se može naći gomila ljudi. Svakom treba određena doza društvenosti, ali ja spadam pod tipove koji preferiraju svoju plažu napuštenu. Dopušteni su samo dobri prijatelji i ostali ugodnici, a nemam ni ništa protiv drugih avanturista koji mogu uživati u tišini i divljini. Kako je Jadrija rasla tako su postale i sve brojnije plaže.
Moglo bi se reći da glavna plaža Jadrije gleda na jugozapad prema otoku Zlarinu. Sjevernije se kreće prema Srimi i Vodicama, a samo malo južnije je šibenski kanal. Jadrija ima mali poluotok na kojem je svjetionik, a odmah blizu, preko šibenskog kanala se nalazi poznata tvrđava sv. Nikole. Nas zanima uvalica koja se nalazi odmah nakon svjetionika, dakle sjevernije prema Šibeniku. S južne strane te uvalice je mala luka. Kraj obale je mala borova šumica koja vrlo brzo tokom popodneva daje hlad i zaštitu od sunca. Mislim da je to glavni razlog, ali ne mogu se prestati čuditi tim ljudima koji između otvorenog i čišćeg mora biraju tu lučicu koja je puna usidrenih brodića i čamaca. Ima ih barem pedeset i svi povedu svoju djecu pa je buka nepodnošljiva, a čitanje knjige gotovo pa nemoguće. Nedavno su postavili i skaline pa je to dodatni mamac. Plaža sama po sebi u biti služi kako bi netko s prikolicom doveo brod i spustio ga u vodu. Sad je to onemugućeno, vjerojatno postoji drugo mjesto za to, a plaža je posipana sitnim šljunkom da bi ulazak u vodu bio lakši. Svejedno, još uvijek mi nije jasno zašto netko pliva kraj usidrenih brodova. Valova gotovo i nema, a to valjda dovoljno govori o tome koliko voda može biti čista kad prirodnih strujanja nema.

No, nas zanima sjeverniji dio te uvalice na kojoj počinje pravo uživanje za romantične duše. Tu i tamo je koji molić na kojem se nalaze ljudi. Uglavnom kamen i samo uporni ljudi dođu do tog osamljenog dijela. Nesrećom, imam neki osjećaj da će se Jadrija širiti i u tom smjeru. Na početku putića postoji već jedna lijepo uređena kuća, mislim da su to čak apartmani za iznajmiti. Blizu je turistički ured, dućan i pizzeria pa se čini da je mamac bačen. Treba samo imati novaca pa investirati. Barem taj dio ljude zaustavlja da prodiru dublje u šumicu i napuštene i divlje sjeverne plaže Jadrije. Postoji još jedan puteljak kojim nisam nikad išao, a vodi još sjevernije. Vjerojatno se i kroz tu šikaru može doći do Martinske koja je tokom osmog mjeseca poznato okupljalište za lokalne, ali i dalje punkere i ostale pripadnike te subkulture. Tu stazu tek namjeravamo izučiti, moja družica Maja i ja. Kad smo već kod toga, Maja je jučer počela sa svojom službenom podukom iz badmintona i moram priznati da joj ide prilično dobro. U biti, savladala je sve što sam joj pripremio za prvi put, a i uspješno smo prebacili* lopticu pedeset puta! Danas moramo doći do sto, a skoro smo to obavili već i jučer, ali je loptica pala negdje nakon osamdesetog puta. Malo ju boli ruka danas, ali to je normalno.
Vrijeme nas služi prilično dobro. More je hladno do ugodno, a vjetra većinom nema. Ono što nas čeka je izlet na Zlarin i pješke do Vodica.

p.s. - uz post su trebale biti priložene i tri slike, ali internet je ovdje na trenutke, ali i većinom toliko slab da jedva otvara blog editor. Stoga, ostaje samo tekst, a kad se dočepam boljeg interneta ili signala, stavit ću i slike

Oznake: Jadrija, usamljene plaže

"Ako neće Muhamed brdu, brdo će k Muhamedu."

Zadnji put smo pedalirali u Konjšćinu i Zlatar 24.6.2009. Onda nam je to bio priličan pothvat iako sam onda mislio da vozim puno bicikl. U biti i jesam! Vozio sam skoro svaki vikend do nekog drugog mjesta. U međuvremenu smo pomalo zahrđali i ja se tek u zadnje vrijeme vraćam opet u kondiciju. U zadnjih dva mjeseca sam izgubio oko pet i pol kila. Zadatak je još minimalno 9, a dalje ćemo vidjeti.
2009. smo išli samo herr Buć i ja jer ostatak ekipe nije mogao ili nije htio. Ostalo mi je to sve malo u negativnom sjećanju jer smo se vraćati morali vlakom. Onda sam se smijao ljudima koji nose sve te stvari u torbama i imao sam stav: "Pa idemo voziti bicikl malo dalje, ništa nam posebno ne treba!"
Mladost je naučila na vlastitoj koži u ovom primjeru jer sam se taj dan prehladio i na kraju negdje na cestama nakon Konjšćine zaradio sunčanicu. Nikakav ručnik za obrisati se kad voziš kroz šumu kod Bele i izvora, nikakva marama da zaštitiš tjeme kad već imaš kosurinu kao divljak, nema ni kreme za sunčanje. Dobro da sam onda uzeo vodu. Danas je sve to toliko drugačije; vjerojatno bi onaj mladi ja ismijavao ovog sad. Reći ću samo da je otišlo toliko daleko da uz sendviče nekad u posudicama nosim male kuruzice, masline, a nekad i kuhane žitarice za uz sendvič.
Naučiš s vremenom da nije pametno negdje daleko od doma, u divljini biti nepripremljen. Sad ne nosim samo za sebe nego i za druge!
Ipak, ni to me nije jučer spasilo jer sam uspio stati na pčelu na našem odredištu - na dvorištu našeg domaćina, Vinka plemenitog Gršića.

Oznake: Veleškovec, bazen, biciklizam

Prvo ću zahvaliti svojem dugogodišnjem kolegi koji me nosi na sve te lijepe staze i nikad me dosad nije jače iznevjerio. Neću ga ureći jer nikad ne znaš što se može dogoditi, ali eto, dobar je. Moram ga pohvaliti. Radi se o mom Giant Warpu kojeg sad već cca 8 godina vozikam okolo po svakakvim stazama.
Stariji je to gospodin i sad ga već nadobudni mladići nadmašuju opremljenošću u njegovoj kategoriji. Unatoč tome, još uvijek može konkurirati tim mladićima, a i čini mi se da će ti mladići davno zakržljati dok će on još uvijek juriti. Održavanje vašeg bicikla radi čuda! Nemojte nikad zanemariti svoje dvokotačne ljubimce.

Nakon Grčke i avantura na dasci, bilo je vrijeme da se vratim opet u betonsku realnost. Za zonske treninge je bicikl općenito najbolji jer lako pritisnete pedale malo jače, a i prestanete pedalirati da se srce smiri na željeni broj otkucaja. Iz tog razloga mi je nekako suđeno mnogo družiti se s biciklom. No i bez korisnosti za zonske treninge, još od srednje škole sam rado lutao okolo biciklom. U srednjoj školi smo Lazar i ja odlučili otići do svakog sela gdje živi netko iz našeg razreda. U razredu smo imali 80% putnika pa je onda tu bilo puno posla. Mislim da na kraju nismo sve obavili, ostala je samo Ljubešćica. Nekako se na tu stranu nikad nismo okrenuli. Ne znam zapravo iz kojeg razloga je to bilo tako.
U zadnje vrijeme sam, usudim se to reći, se počeo prilično ozbiljno baviti planinarenjem, trekkanjem i svakojakim hodanjem po prirodi. Bicikl je pomalo pao u sjenu jer smo do podnožja većine planina išli autom. No, nedavno smo obavili Čevo i to do podnožja biciklom. Ivanščica je nekako bila logičan odabir za dalje, ali za to je već trebalo skupiti dovoljno hrabru ekipu. Za ljude koji se ne bave previše sportom ni bilo kakvom rekreacijom (a pod takve spada najveći broj mojih dragih prijatelja), to je prilično veliki napor. Od Varaždina do Ivanca i nije toliko strašno, ali u Prigorcu počinju muke. Najgore je kad čovjek uzme preveliki zalogaj i onda posljedice osjeća tjedan dana i duže. Ovo mi nije bilo prvi put da sam išao do podnožja Ivanščice biciklom pa onda gore pješke. Bili smo prije par godina i uzeli smo jednog prijatelja koji 90% svog vremena sjedi pred kompjutorom. Onda nismo bili toliko iskusni (mladi i ludi) i nismo znali što bi nas moglo čekati. Na kraju je taj prijatelj vrištao od boli kad su ga hvatali grčevi, morao je popiti tablete za bol i mi smo ga nosili do vrha. Srećom je pao negdje nakon Zletišća Coprnic pa smo ga neki manji dio puta nosili na ramenima. Nakon tog puta sam odlučio da više neću vući ljude sa sobom za koje mislim da nikako nisu sposobni proći zadanu rutu. Tu priču, kao što se može i vidjeti, uvijek pričam kao upozorenje onima koji bi nekud išli, a nisu razmislili jesu li fizički sposobni za to.

Oznake: Ivančica, Ahat, biciklizam, planinarenje