Kažu mi da je na kontinentu sve teže podnositi paklene vrućine, a stalno najavljuju neke toplinske valove. Da sam tamo, sakrio bih se na vrh planine. Ovako, primorac kakav sada jesam, hladim se u moru svaki put dok mi postane nepodnošljivo. To i je najveća prednost mora. Ono nam šapuće stvari na uho cijele godine, ali poziv mora je posebno jak preko ljeta.
Oduvijek sam bio morski tip čovjeka (kao morski čovik), a to je valjda i zato jer sam rođen u vrhuncu sezone. Ne znam je li to bilo planirano ili nije, ali ispalo je čisto dobro ako se mene pita. Daleko od bljuzge i zime, od prvih dana me grlilo more i gladio topli vjetar. I kako da čovjek ne bude onda pozitivan i optimističan? Baš jučer, ležeći tako na nekoj zaboravljenoj plaži ispod borova, postalo mi je jasno da ja jednostavno moram pisati. O mjestima, o ljudima i najviše o pustolovinama koje uključuju oboje. Nepopravljivi hedonist koji mora iskusiti brže, jače i bolje.

Nalazimo se u Jadriji. Pisao sam već o staroj dobroj Jadriji jer tu ljetujemo već jedno dobro vrijeme. Iako mlad, gledao sam od svoje dječačke dobi pa do mladenačkih dana kako Jadrija prerasta iz nepoznatog kupališta za Šibenčane u vrlo popularno mjesto. Ne mogu reći da mi to odgovara, ali to je valjda neki prirodan tok stvari. Sve više ljudi shvaća potrebu da se malo udalji od gužvi i žamora ljudskih stvari, ali, naravno, ima i onih „nepopravljivih“ koji će uvijek izabrati velike gradove gdje se može naći gomila ljudi. Svakom treba određena doza društvenosti, ali ja spadam pod tipove koji preferiraju svoju plažu napuštenu. Dopušteni su samo dobri prijatelji i ostali ugodnici, a nemam ni ništa protiv drugih avanturista koji mogu uživati u tišini i divljini. Kako je Jadrija rasla tako su postale i sve brojnije plaže.
Moglo bi se reći da glavna plaža Jadrije gleda na jugozapad prema otoku Zlarinu. Sjevernije se kreće prema Srimi i Vodicama, a samo malo južnije je šibenski kanal. Jadrija ima mali poluotok na kojem je svjetionik, a odmah blizu, preko šibenskog kanala se nalazi poznata tvrđava sv. Nikole. Nas zanima uvalica koja se nalazi odmah nakon svjetionika, dakle sjevernije prema Šibeniku. S južne strane te uvalice je mala luka. Kraj obale je mala borova šumica koja vrlo brzo tokom popodneva daje hlad i zaštitu od sunca. Mislim da je to glavni razlog, ali ne mogu se prestati čuditi tim ljudima koji između otvorenog i čišćeg mora biraju tu lučicu koja je puna usidrenih brodića i čamaca. Ima ih barem pedeset i svi povedu svoju djecu pa je buka nepodnošljiva, a čitanje knjige gotovo pa nemoguće. Nedavno su postavili i skaline pa je to dodatni mamac. Plaža sama po sebi u biti služi kako bi netko s prikolicom doveo brod i spustio ga u vodu. Sad je to onemugućeno, vjerojatno postoji drugo mjesto za to, a plaža je posipana sitnim šljunkom da bi ulazak u vodu bio lakši. Svejedno, još uvijek mi nije jasno zašto netko pliva kraj usidrenih brodova. Valova gotovo i nema, a to valjda dovoljno govori o tome koliko voda može biti čista kad prirodnih strujanja nema.

No, nas zanima sjeverniji dio te uvalice na kojoj počinje pravo uživanje za romantične duše. Tu i tamo je koji molić na kojem se nalaze ljudi. Uglavnom kamen i samo uporni ljudi dođu do tog osamljenog dijela. Nesrećom, imam neki osjećaj da će se Jadrija širiti i u tom smjeru. Na početku putića postoji već jedna lijepo uređena kuća, mislim da su to čak apartmani za iznajmiti. Blizu je turistički ured, dućan i pizzeria pa se čini da je mamac bačen. Treba samo imati novaca pa investirati. Barem taj dio ljude zaustavlja da prodiru dublje u šumicu i napuštene i divlje sjeverne plaže Jadrije. Postoji još jedan puteljak kojim nisam nikad išao, a vodi još sjevernije. Vjerojatno se i kroz tu šikaru može doći do Martinske koja je tokom osmog mjeseca poznato okupljalište za lokalne, ali i dalje punkere i ostale pripadnike te subkulture. Tu stazu tek namjeravamo izučiti, moja družica Maja i ja. Kad smo već kod toga, Maja je jučer počela sa svojom službenom podukom iz badmintona i moram priznati da joj ide prilično dobro. U biti, savladala je sve što sam joj pripremio za prvi put, a i uspješno smo prebacili* lopticu pedeset puta! Danas moramo doći do sto, a skoro smo to obavili već i jučer, ali je loptica pala negdje nakon osamdesetog puta. Malo ju boli ruka danas, ali to je normalno.
Vrijeme nas služi prilično dobro. More je hladno do ugodno, a vjetra većinom nema. Ono što nas čeka je izlet na Zlarin i pješke do Vodica.

p.s. - uz post su trebale biti priložene i tri slike, ali internet je ovdje na trenutke, ali i većinom toliko slab da jedva otvara blog editor. Stoga, ostaje samo tekst, a kad se dočepam boljeg interneta ili signala, stavit ću i slike

Oznake: Jadrija, usamljene plaže