Pregled posta

Sol u kosi po iglicama bosi

Vratio sam se u civilizaciju nakon dva tjedna izbivanja. Još se akomodiram, ali smo danas već lijepili neke plakate za koncert po gradu pa sam vidio nešto ljudi. Varaždin ljeti nekako zjapi prazan, a sve će to tako biti do špancirfesta i malog milijuna mrava s, nadajmo se, dubokim džepovima da nam malo ubrizgaju resursa u turizam. Kolovoz nam kuca na vrata pa onda imamo još jedno tri i pol tjedna mira. Izgleda nekako da dosta ljudi ide na ljetovanje početkom osmog mjeseca. No, vrijeme je da se vratimo s onu stranu planina, na ljepšu stranu na kojoj je još uvijek lijepo i toplo vrijeme.

Pregledavam slike koje sam snimio tokom našeg boravka izvan civilizacije. Nakon avanture s mojim dobrim drugovima, tzv. konjicom na dva kotača i naš put u Veleškovec, noga mi baš i nije bila u dobrom stanju. Očito sam alergičan na ubod pčela, ali uvijek se nekako poklopilo da sam prenapregnuo mjesto uboda drugi dan pa nikad nije bilo jasno je li oteklina samo reakcija na ubod i koliko je napor pridonio lošem stanju. Prije par godina sam išao na jedan humanitarni turnir iz badmintona, a dan prije me ubola pčela i to negdje kod desnog lakta. Ja sam dešnjak i ne moram pričati kako mi je ruka nakon turnira naotekla na barem dvostruku veličinu koju ima u normalnom stanju. Ista priča se sad ponovila s našim putom do Veleškovca. No, možda me sam ubod i nije toliko udesio koliko me vožnja do doma. Dan nakon Velsa sam odmarao i onda odmah na put za jug. Obukao sam najlakše ljetne patike koje sam imao, jer i ne preferiram toliko sandale, ali ni to nije pomoglo. Onda kao za inat, pokvario se bus s kojim smo išli do mora. Put se produžio za kojih 45 minuta do sat vremena, a moji živci su bili tanki, tanki. Prva tri dana na moru sam proveo u poluležećem stanju i u tim nekim trenucima se činilo kao da bol nikad neće proći. Ima nešto frustrirajuće u tome kad gledate druge oko sebe kako moraju sami raditi stvari, a čak ni neke svoje ne možete samostalno obavljati. Taban mi je bio u balvanskom stanju pa se sva težina prebacila na gležanj koji mi je i danas malo bolan dok iskrivim nogu, ali proći će to.


A evo i Šukle i Betmena koje smo jedno vrijeme hranili mačjom hranom, a davali smo im i ostatke naše hrane. Oni su sad, nažalost, ostali tamo, ali snalažljivi su i naći će već nešto za jesti. Mučilo me jedno vrijeme to sve skupa s njima jer smo im na neki način dali nadu, a znali smo otpočetka da ćemo otići. No, njihova mama će im pomoći da nađu hranu i da prežive do kritičnog trenutka, a onda će već i sami moći živjeti. Imam prijenosni internet na sticku koji nije imao baš dobar signal u Jadriji pa nisam mogao već prije objaviti neke slike. Neću se zamatati u tehničke poteškoće, ali kad je već takva situacija, bolje da ju ispričam kako najbrže mogu. Naime, blogeditor mi je užasno spor na laptopu i jedno vrijeme sam mislio da je to zbog slabog interneta, ali sad sam se vratio u civilizaciju i koristim njezine pogodnosti u obliku superbrzog interneta, ali opet mu dugo treba da uploada slike. Mislim da je u biti stvar u ovom zaslonu i prozorčićima koji se naknadno otvaraju. To muči moj stari laptop pa mi se nekako čini da opet neću biti u mogućnosti objaviti sve slike koje bih želio. Zašto jednostavno ne prenesem slike na svoj ultra-jaki (iako mi beba pomalo stari i to me brine) kompjutor pa od tamo napišem post kao čovjek? Situacija je komplicirana s laptopom već jedno vrijeme jer ima onaj neki užasno dosadni virus koji napada prijenosne diskove i stickove pa originalne fileove pretvara u shortcutove. To mogu zahvaliti svojoj gluposti, ali i svom dobrom prijatelju Luki koji je uspio to negdje prije godinu i pol, dvije napraviti mom laptopu i kompjutoru. Beba je očišćena, stickovi također, ali laptop je ostao u tom stanju. Ne mogu spasiti neke word dokumente pa sam odlučio to tako imati, ali vidim da neću još dugo moći. Nostalgičan sam tip pa ne volim brisati stare stvari. Negdje po putu se zarazila i memorijska kartica od fotoaparata i jednom sam već zatražio stručnu pomoć, ali mi je rečeno da budem sretan što ta kartica još radi te da ju bacim i kupim novu. Ja sam odlučio pružiti staroj kartici priliku i čini se da je radila dobro. Do trenutka kad se nije opet zbližila sa zakuženim laptopom. Podsjetila se očito na svoje stare boljke i sad se nalazi u laptopu i s nje stavljam slike ovdje. Beba ima zaštitu pa antivirusni program divlja čim približim okuženu karticu na metar od kompjutora. Videe koje sam snimio sam spasio na način da sam uploadao na svoj youtube kanal. U svakom slučaju, vi se ništa ne morate bojati jer nisam siguran da se virus nalazi u pojedinačnim fileovima nego u cijelom folderu kojeg je pretvorio u shortcut. No, dosta s tim informatičkim problemima koji će ionako uskoro biti riješeni, evo nabildane Maje koja je počela igrati badminton i prilično joj se sviđa:


Kakvi mišići! A postaju sve bolji i bolji. A i Majina serva je na kraju postala majstorska. Sad joj još treba igra na pravom terenu i onda samo vježbanje, vježbanje i vježbanje. Imamo uskoro već dogovoreni termin s Lazarom i njegovom družicom pa trening sigurno neće izostati. Osim što smo igrali badminton, trčali smo, hodali okolo i puno smo plivali. Moja družica je u jednom trenutke bila ljuta na mene jer je naše ljetovanje i "odmor" izgledao više kao gonjenje divljih pasa nego nešto mirno i opuštajuće. A eto, čini se da jesam takav i da preferiram sportske praznike. Sjećam se Grčke i toplo mi je pri srcu i to ne samo radi Mythosa! Moram odmah iskoristiti priliku pa pohvaliti svog oca, windsurfera majstora koji se ganja u speedsurfingu s najboljim windsurferima svijeta.
No, vratimo se mi u realnost našeg "izvan civilizacije". Pustimo Grke da se valjaju sa svojim problemima koje su očito njihovi radikalni i, u početku, obečavajući vođe odlučili riješiti na "klasičan" način i primiti banku u svoju revolucionarnu guzicu. Ispričajte me!
U planu smo imali Šibenik, Vodice, Martinsku i Zlarin. Od toga smo ostvarili Šibenik i Vodice, a Martinska i Zlarin su na kraju ispali iz igre. Nije ni bitno, imamo drugu godinu ili još i ovu ako se odlučimo za neku hladniju varijantu na jugu. Šibenik je ispao čisto turistički i na kraju sam ja opet zagrizao preveliki zalogaj i pojeo pizzu s tri tone sira koja mi baš i nije onda pomogla dok je sunce pičilo kao da nas pokušava ubiti. Uličice u tim primorskim gradovima su lijepo uske i dizajnirane da sunčanih dijelova bude čim manje, ali kad sunce udari u beton, ništa vas ne spasi. Popili smo ne znam koliko litara vode, ali i dalje je bilo pakleno. Otišli smo na kraju na brodić i doteturali se do našeg brloga pa onda u more koje nam je taj put valjda bilo najdraže od svega. Vodice su u biti isto na kraju bile paklene jer smo krenuli dovoljno rano i zaobišli najveće vrućine, ali natovareni kao magarci, odlučili smo otići natrag do našeg brloga (hodanje po jakom suncu koje je trajalo sat i pol barem - uz stanke u kojima smo se kupali u Srimi, a Maja i u nekom zaljeviću pred Jadrijom) po najvećem suncu. Bilo je to kojih 14:00, ali smo na kraju nekako došli. Maju je štitio njezin šešir, a ja moram reklamirati svoju bufficu s high UV zaštitom. Moram priznati da uvijek nekako podcijenim to sunce. Zbog toga sam i platio visoku cijenu kad smo prije 5 godina išli u Konjšćinu s biciklima. Sunačnica je prilično gadna stvar, ali ovaj put je buffica obavila svoj posao. Ima taj jedan osjećaj muke koji se javlja u trenucima kad si zadate prevelike zadatke ili ste jednostavno na dijelu svojeg puta ili treninga kad vam energija padne. No, na kraju se uvijek sve nekako posloži i snaga se vrati. Neću opće razmišljati kako će biti jednom kad se snaga i entuzijazam neće vratiti. Možda samo stanem u tom užarenom kamenjaru, kažem: "jebi ga" i zaspim. Evo jedna lijepa jutarnja fotka Maje koja ide do Vodica:


Moram spomenuti i kako smo fino i krasno nadoknađivali potrošenu energiju. Zapravo sam htio staviti dosta slika hrane koju smo Maja i ja pripremali. No, Maja je uglavnom pripremala glavna jela, ja sam začinio salate, napravio juhe i snimao usput kuhinjsku propagandu za internet. Imam i jedan video spreman, ali mislim da će Maji biti dosta popularnosti koju će dobiti putem ovih slika koje objavljujem. Maja se ispostavila kao vrsna kuharica, a i odgovaralo joj je to što mora kuhati samo za dvije osobe. Dobro, jedna od njih jede kao rasplodni bik u doba parenja, ali pustimo to. Kuhala je tjesteninu s umakom od rajčice u kojem je bilo tikvica i mrkve. Salate su nam varirale od rajčica, paprike, bijelog graha i krastavaca. Da, jeli smo mnogo graha, ali zdravo je to. Restani krumpir, krumpir iz rola, vrući sendviči i brusketi, Majine palačinke i hajdina kaša s lukom i mrkvom. Pržene tikvice i pohani sir. Pa... moram priznati da sam čisto fino jeli. Ovim putem moram spomenuti i vegefino čevapčiće koji su posebno pikantni i zaista vrhunska hrana za vegetarijance i vegane. Više možete pročitati na: VEGEFINO


Prošlo mi je tih dva tjedna kao da su bila samo 2-3 dana. Jedno vrijeme smo se žalili na to što nemamo masku za ronjenje pa nam je sudbina poslala i to. Na jednom od molova u Jadriji, upoznali smo jednog dečka imenom Fran. Pitao me koliko dugo puštam kosu, a i općenito su ljudi dobro reagirali na frizuru norda i/ili divljeg jahača iz stepe. No, uz Frana je na molu kraj skalina bila i tamna maska za ronjenje. Pitali smo sve moguće je li to njihovo i poznaju li vlasnika. Odlučio sam na kraju uzeti tu masku i zadnja tri dana mi je dobro služila. Izronio sam Maji dosta školjki i mrtvih ježinaca, a bilo je tu i oklopa i klješta od rakova. Posebno se tu isticao znamen tamnog gospodara Ariocha. Oklop od raka koji je sa strane imao špice. Proglasio sam tamnu masku prokletom maskom plitkih voda. Dobio sam inspiraciju i napisao i skoro uglazbio pjesmu o toj prokletoj masci. Sad moram samo vidjeti hoće li se mojim prijateljima iz Sten Mola sviđati.


Već sam skoro dva dana na sjeveru. Čim smo prošli Velebit, temperatura je drastično pala i dočekala nas je... gusta magla.
U metropoli smo već morali nositi duge rukave. Još se nisam do kraja klimatizirao, ali nekako je sad ovdje ugodnije kad je zahladilo. Ne prima me tolika nostalgija kao nakon moje Grčke, ali moram priznati da sam bio pomalo tužan pišući ovaj post. Svako podneblje ima neke svoje prednosti, svakako. Primorje je fino jer more rashlađuje kad je prevruće. No, ima i sjever svoje čari! Sad nas opet čekaju zelene planine i zagorske ceste. Neka nove avanture počnu!

Post je objavljen 31.07.2015. u 16:33 sati.