Jučer navečer smo dobili posjetitelje u našem dvorištu. Imam doma psa, sibirsku haskicu imenom Snow, ali sam tek jučer shvatio da mi je srce malo otvrdnulo na patnje drugih. Čitajući sve te knjige koje se bave socijalno osjetljivom tematikom; gladnima, žednima, potlačenima i općenito žrtvama sadašnjeg sistema, nikad ne zaboravljam na ljude koji pate. Čini se da mi se ipak dogodi da zaboravim druga bića koja su također gladna i nemaju mjesto koje bi zvalo domom. Većina ljudi misli da je dovoljno da udomi psa/e, mačku/e ili oboje u neodređenom broju i ja se slažem s tim. Unatoč tomu, previše ih je kao i ljudi pa se čini kao da nikad neće biti dovoljno i na jednu sretnu mačku dolazi još barem pet nesretnih koje lutaju i na kraju najčešće nastradaju. Svi koji udome životinju su heroji, to nije uopće upitno. Svejedno, divim se najviše ljudima koji rade i/ili volontiraju u azilima gdje je masa napuštenih bića. Pogotovo u ovo vrijeme, mnogi psi su bačeni na ulicu jer su ih "gazde" uzeli nepromišljeno i uopće ne zamišljajući da će se za svoje četveronožne drugove trebati brinuti i kad dođe vrijeme da se zbriše iz vrućih betonskih gradova. No, imamo i udruge i kampanje danas koje se za to bore pa ne moram duljiti. (Prijatelji životinja)
I tako je jučer u naše dvorište došetala odrasla bijela mačka koja i nije u tako lošem stanju. Baš je moja družica komentirala kako su ove primorske mačke nekako žilavije za razliku od onih naših zagorskih debelih. Fino one papaju pa izgledaju deblje. Mamasita, kako smo nazvali bijelu mačku, izgleda okej, ali vidi se da joj treba malo ljubavi i brige. Uz nju su plašljivo stupala dva mala mačeta. Mogu imati najviše par mjeseci i jedan je bijeli, a drugi bijeli s crnom bojom po glavi i po tijelu. Ne znamo spol, ali smo odlučili* da je bijela žensko i zove se Šukla (skraćeno Šuki), a crno bijeli je Batman (po naški Betkec). Kupio sam im ujutro konzerve mačje hrane od govedine i peradi i sve što smo im stavili su vrlo brzo smazali. Brine me jedino to što mi za deset dana idemo kući i ne znam što će s njima onda biti, ali eto. Mislim da im barem malo treba pomoći iako mi je to slaba utjeha. Kući ih ne mogu uzeti zbog prije navedenog sibirskog predatora koji, nažalost, na sve manje od sebe gleda kao na plijen. Moja majka bi vam mogla napričati priče i priče o ponoćnim avanturama kad ispod mjesečine mali vuk stoji i vreba ježeve koji prolaze kroz naše dvorište. Ne znam veseli li me ili ne taj urođeni, jaki instinkt kod naše vučice.
Prisjetio sam se i priča kako su moji roditelji, dok su tek hodali, često spašavali mačke beskućnice. Djed jako voli mačke pa je onda šupa bila prirodno stanište za mnoge odbjegle mačke. Neke su nažalost nastradale od automobila, a neke su nekud odlutale. Par ih je ostalo, ali sve mi je to jako mutno jer sam imao svega dvije, tri godine kad su djed i baka zadnji put imali mačku.
Primi me nekakva tuga kad pomislim na sva ta bića koja su osuđena na patnju. Što napraviti kad svi ti azili postanu prepuni kao što već mnogi i jesu? Unatoč tamnim mislima i prognozama koje nadaje razum o nemogućnosti kontrole razmnožavanja divljih/lutajućih/beskućničkih mačaka, osjećam da je ispravno nahraniti mačku koja je gladna. Ispravno je pomoći biću koje je u nevolji. Tko zna? Možda je baš ovo vrijeme presudno za mačiće da odrastu i prežive. Ako i nije, zaslužuju barem malo ljubavi pa makar ona bila samo usputna.
p.s. - slike slijede kad to bude moguće.
Ovaj post je posvećen svim borcima za one koji se ne mogu sami boriti, a posebno među njima izdvajam svog dragog kolegu i prijatelja, velikog mačkoljupca Borisa Kvaternika koji je na fakultet uvijek u džepu jakne nosio hranu za mačke i koji je hranio mačke koje su drugi odbacivali.
Post je objavljen 20.07.2015. u 11:39 sati.