Marketing
Veleškovec Resort
"Ako neće Muhamed brdu, brdo će k Muhamedu."
Zadnji put smo pedalirali u Konjšćinu i Zlatar 24.6.2009. Onda nam je to bio priličan pothvat iako sam onda mislio da vozim puno bicikl. U biti i jesam! Vozio sam skoro svaki vikend do nekog drugog mjesta. U međuvremenu smo pomalo zahrđali i ja se tek u zadnje vrijeme vraćam opet u kondiciju. U zadnjih dva mjeseca sam izgubio oko pet i pol kila. Zadatak je još minimalno 9, a dalje ćemo vidjeti.
2009. smo išli samo herr Buć i ja jer ostatak ekipe nije mogao ili nije htio. Ostalo mi je to sve malo u negativnom sjećanju jer smo se vraćati morali vlakom. Onda sam se smijao ljudima koji nose sve te stvari u torbama i imao sam stav: "Pa idemo voziti bicikl malo dalje, ništa nam posebno ne treba!"
Mladost je naučila na vlastitoj koži u ovom primjeru jer sam se taj dan prehladio i na kraju negdje na cestama nakon Konjšćine zaradio sunčanicu. Nikakav ručnik za obrisati se kad voziš kroz šumu kod Bele i izvora, nikakva marama da zaštitiš tjeme kad već imaš kosurinu kao divljak, nema ni kreme za sunčanje. Dobro da sam onda uzeo vodu. Danas je sve to toliko drugačije; vjerojatno bi onaj mladi ja ismijavao ovog sad. Reći ću samo da je otišlo toliko daleko da uz sendviče nekad u posudicama nosim male kuruzice, masline, a nekad i kuhane žitarice za uz sendvič.
Naučiš s vremenom da nije pametno negdje daleko od doma, u divljini biti nepripremljen. Sad ne nosim samo za sebe nego i za druge!
Ipak, ni to me nije jučer spasilo jer sam uspio stati na pčelu na našem odredištu - na dvorištu našeg domaćina, Vinka plemenitog Gršića.
Skupina od 4 je krenula s trga Kapucina u 07:00 prema Jalkovcu. Bili su tu naš basist Luka, hrabri majstor Kreč, prije spomenuti i već odlikovani herr Buć i ja - skupina me izabrala kao navigatora i Fahrrad Fuhrera. Luki je ovo bilo krštenje u vatri pa ga treba posebno pohvaliti. Kreč se dokazao na Čevu, a ovog puta su njegove mogućnosti testirane do krajnjih granica. Izdržao je i mogao bi još!
Cijela ruta je izgledala ovako: Varaždin-Jalkovec-Beretinec-Sv. Ilija-Beletinec-Završje Podbelsko-Bela-Podrute-Pece-Gornji Kraljevec-Budinščina-Krapina Selo-Galovec-Jelovec-Konjščina-Turnišće-Veleškovec.
Na kraju dana smo odvozili 87.5km s tim da su nam prosječne brzine bile oko 18km/h, a maksimalna je bila 54km/h.
Put natrag smo, očito, malo skratili jer smo nakon Sv. Ilije skrenuli za Turčin pa kroz Brezje za Varaždin. Čini se da se kroz Jalkovec i zavoje nakupi jedno 3-4 dodatna kilometra. Što se samog puta do tamo tiče, ne bi to bilo toliko naporno da odmah na početku nema Sv. Ilije koji je i danas muka za mnoge bicikliste. Vjerojatno za profesionalce nije, ali amaterski biciklisti će sigurno imati problema. Jedan duži uspon putnike čeka i nakon Bele, ali tamo je i izvor pa se može stati i odmoriti, napuniti vodu zasigurno. Mi smo tamo nešto pojeli, napunili vodu i krenuli na uspon. Uspon nije tako strmi koliko je uporan i, rekli bi, dosadan. No, jednom kad se prevali taj dio puta, ide najbolje spuštanje na cijeloj ruti. Spuštanje sa Sv. Ilije je zabavno, ali ne toliko koliko spust prema Podrutama. Skupina se jednoglasno izjasnila da je to bio najbolji dio puta. Nakon toga je manje više ravnija cesta s povremenim manjim usponima jer se ipak nalazimo u Zagorju. Negdje nakon 10:30 smo došli na naše odredište, Veleškovec. Sunce je onda već pošteno pičilo, ali je dan sveukupno bio povoljan za bicikliranje. Dio našeg puta nas je skrivala šuma, drugi dio oblaci, a kad je Sunce pripeklo, imali smo šešire, marame, kacige i kape.
Vinko nas je ugostio carski. Jeli smo i pili, možda malo previše pili. Bućnica od gospođe Gršić bi trebala biti nadaleko poznata! Smazali smo sve, nije ostao ni komadićak. Na dvorištu nas je dočekao mali bazen u kojeg smo svi stali. Bila je i njihaljka jer Vinko ima mladog nećaka. Njihaljku je isprobao naš Luka u košari za mačke. Negdje u međuvremenu sam stao na pčelu pa mi je naotekao taban. Pive su malo ublažile osjećaj boli, ali kad smo se vraćali kući, požalio sam i sebe i tu pčelu. Svaki upor u pedalu mi je zadavao bol, a silazak s bicikla je bio posebno naporan. Ipak, odvozili smo na kraju sve kako spada. Prosječna brzina nam je bila malo veća na povratku kući, ali uvijek nekako ide lakše kad se vraćaš doma. Ne znam jel netko dijeli sa mnom taj osjećaj, ali nekad na kraju dana - kad sva ta muka pritisne, a otrov pčele ili glavobolja od sunčanice udara svom silom - se pitam: "Što mi je sve to trebalo?" Na kraju se uvijek sve nekako posloži, ali je činjenica da je taj povratak kući uvijek nekako naporan. Vjerujem da se svi želimo vratiti čim prije kući pa onda svi pedaliraju jače i bolje. Ja sam kod svoje jazbine bio negdje nakon 20:30. Otuširao sam se i nešto pojeo te pao u krevet. Danas jedva hodam (hvala čmeli), ali bilo je i gore. Već sutra ću se okupati u moru pa će biti sve bolje :)
Iznimno mi je drago da sam mogao ovu avanturu podijeliti sa svojim dobrim prijateljima i nadam se da ćemo se još puno puta okupiti na cesti i osvojiti nova mjesta i prevaliti nove epske udaljenosti. Još jednom hvala Vinku i obitelji Gršić što nas je ugostila i izdržavala popodnevno drečanje prevelike djece u bazenu s pivama.
Što sljedeće?
Postajem primorac na jedno vrijeme pa ću pokušati napraviti izvještaje iz mjesta na kojem ljetujem i bliže okolice. Bit će tu vjerojatno hodanja do Vodica, izlet na Zlarin brodom i slično. Čitamo se i uživajte! :)
Post je objavljen 15.07.2015. u 07:56 sati.