Konačno je na red došla i Strahinjščica koju pikiram već jedno duže vrijeme. Za stanovnike Krapine i obližnjih gradova i sela Strahinjščica je vrlo popularna destinacija za planinarenje. Kako su povezani Ivanec i Ivanščica, tako su povezani Krapina i Strahinjščica. Ona spada pod srednje visoke planine (najviši vrh 846 mnv) i ima izuzetno strme strane koje izgledaju prilično atraktivno i impozantno, pogotovo kad se automobilom približavate Krapini. Na našem pohodu obišli smo planinarsku kuću Strahinjščica (618 mnv), vidikovac Dedek te vrh Sušec. Jelenske pećine smo vidjeli, ali nismo ih uspjeli detaljno istražiti jer se nije najpametnije penjati po stijenama bez kacige i ostale opreme, a pogotovo kad je tlo trusno i nesigurno.

Dio Strahinjščice i vidljive Jelenske pećine (stijene na sredini)

Izlet smo obavili prilično školski. Vožnja automobilom iz Varaždina traje jedan sat. Čini se da su web stranice planinarskog društva “Strahinjčica” redovito ažurirane te smo tamo našli prijedlog staze do planinarske kuće preko Jelenskih pećina. Ta staza je navedena kao najugodnija i uspon traje jedan sat i četrdeset pet minuta. Do planinarske kuće možete i preko Rudnika za što Vam je potrebno petnaest minuta manje. Staza je izvrsno markirana pa su Vam šanse da se izgubite prilično male. Ipak, prije samog početka uspona treba paziti na markacije koje vode kroz livade. Staza vodi nenadano ulijevo, a kojih deset metara naglo skreće naglo udesno i u šumu.


Slijedi serpentinasti put kroz šumu, a budući da su strane Strahinjščice strme, to olakšava uspon. Jelenske pećine nalaze se na kojih trideset minuta od početne točke. Nakon što vijugavi put prestane, slijedi lagani, ali uporni uspon sve do planinarske kuće Strahinjščica. Na parkiralištu pred planinarskom kućom čeka Vas raspelo i mnoštvo smjerokaza od kojih je najbliži vidikovac Dedek, a najdalji izvor rijeke Sutle do kojeg je procjena šest i pol sati hoda. Malo smo se odmorili kod planinarske kuće gdje su bile pripreme za nadolazeći roštilj. Dežurni domari su bili vrlo ljubazni i pričljivi. Tko je ikad vidio mrzovoljnog planinara? Ako nekog zanima kako se može “proći” Kajbumščakov put (malo preko dvadeset četiri kilometra) u roku pet minuta, može me osobno pitati.
Kratki dio sa sajlom prije Jelenskih pećina
Smjerokazi kod planinarske kuće Strahinjščica

Prilično strmom stazom krećemo prema vrhu Sušec. No, prije toga dolazimo do vidikovca Dedek koji pruža nevjerojatan pogled prema Medvednici. Mislim da je vidik s Dedeka jedan od onih koji čovjeka zauvijek vežu za planine i planinarenje. Treba nam dvadeset minuta od Dedeka do Sušeca koji je najviši vrh Strahinjščice. U planinarskim priručnicima ćete naići na informaciju da Sušec nije atraktivan jer nema apsolutno nikakav vidik. Potvrđujemo Vam njihova upozorenja, ali je Sušec svejedno točka interesa jer malo tko želi ne obići najviši vrh gorja po kojem planinari.
Pogled s Dedeka (hvala alatu za unos slika koji ne radi pa ne mogu ovdje staviti bolju sliku)
Vrh Sušec

Vraćamo se prema planinarskoj kući i jedemo hranu iz ruksaka te pijemo pivo na planini (namjerno nisam napisao “planinarsko pivo”). Maja i ja se penjemo na toranj koji pruža pogled prema Maceljskom gorju, a iza pogled seže duboko prema Sloveniji (možda i prema Pohorju?). Dan je bio idealan, a kasnije smo sreli više skupina planinara. Pri povratku nismo bili sigurni idemo li do vidikovca Slon pa smo bacili novčić. Nažalost, slučajnost je rekla da ne idemo do Slona pa ćemo to obaviti neki drugi put. Slon navodno također nudi lijepi pogled na okolicu.
Pogled s tornja kod planinarske kuće Strahinjščica
Pokušaj dolaska do Jelenskih pećina pri povratku

Ukupno smo prehodali jedanaest i pol kilometara, a sve je to (aktivno vrijeme, neuračunati duži periodi pauze) trajalo tri sata i četrdeset pet minuta. Toplo preporučamo stazu kojom smo prošli, a lako bi se dao u to uključiti i Slon što bi Vam povećalo vrijeme za kojih trideset minuta. Svakako, dalo bi se Strahinjščicu i mnogo detaljnije istraživati, ali ovo je idealan izlet koji će Vam oduzeti jedno cijelo jutro, no zato će Vam i dati mnogo toga zauzvrat. Naše je mišljenje da planinarska kuća Strahinjščica ulazi u uži izbor za najljepšu planinarsku kuću u našem kraju. No, u to ćete se morati uvjeriti sami!

A za kraj u stilu prijatelja blogera po putu i azimutu, iako daleko od njegovih finih eksperimentiranja sa salatom, malo hrane:
Domaći pomidori i kravlji sir

Oznake: planinarenje, Strahinjščica, Jelenske pećine, pl. kuća Strahinjščica, Dedek, Sušec, VAKUUM MET

Nisam uspio pisanjem pratiti svoje noge i ne znam je li to pohvalno ili nije, ali sad je vrijeme da Vam donesem izvještaj i svojevrsni review još jedne planinarske staze koja vodi iz Lepoglave.
Radi se o planinarsko-rekreativnoj i biciklističkoj stazi "Vilinska špica". Cilj ovog izvještaja je pomoći mladim planinarima, ali i starim koji još nisu prošli ovim stazama da se snađu i odluče je li ova staza vrijedna njihovih koraka. Svakako, lijepo bi bilo proći sve te staze i doživjeti svu dotičnu prirodu osobno. No, ljudi koji nisu iz ovih krajeva i koji bi se trebali voziti automobilom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom relativno dugo, mogli bi cijeniti barem neke podatke o stazi koju će obići i znamenitostima, ako ih uopće ima, koje će moći vidjeti.

Početna tabla i mapa Vilinske špice

Oni koji su čitali prošli zapis znaju da smo tražili rutu kojom bi proveli naše volontere iz međunarodnog kampa. Vilinska staza je radi svoje duljine i vrlo vjerojatne zamornosti otpala. Ostalo nam je da provjerimo Vilinsku špicu te smo tako u utorak (9.8.) krenuli u ekspediciju. Vilinska špica ima deset kontrolnih točaka (KT). Ukupna udaljenost za obilazak cijele staze je nepoznata i na internetu, koliko je meni poznato, nema nikakvih informacija. Nisam dublje kopao po planinarskim forumima, ali postoji mogućnost da bi netko, kad bi dovoljno pozorno isčitavao sve relevantne i nerelevantne postove, naišao i na taj podatak. Mi smo prošli ukupno sedam KT, a preostale tri smo ostavili za neki drugi put. Zašto bi izostavili tri kontrolne točke zadanog puta, saznat ćete u daljnjem tekstu.
Bezbrižno hodanje Lepoglavom do početne točke Vilinske špice
Ekipa VAKUUM MET kod početnih tabli - Marek je vidljivo spreman

Vilinska špica počinje na mjestu gdje počinje i Vilinska staza - Vinogradska ulica u Lepoglavi. Na tabli se nalazi donekle detaljni prikaz rute pa ga je pametno slikati fotoaparatom kao što smo i mi napravili u slučaju da nam zatreba konzultacija po putu što se i dogodilo. Vilinska staza skreće u zapadni dio Lepoglavske Vesi, a Vilinska špica ide ravno u brdo po asfaltiranoj cesti. Kontrolne točke su označene tablama koje Vas prate cijelim putem. Prva zamjerka je početno asfaltno tabananje koje traje kojih kilometar-kilometar i pol te se staza pretvara u makadamski put. Mnogi planinari koji su se našli u našem društvu su rekli da im čak ni takvi makadamski putovi ne pašu, ali nekad treba pregristi jezik i prehodati do ljepšeg dijela staze. No, ova Vilinska špica je prilično uporna u svojem makadamskom dijelu pa ljubitelji uskih, planinarskih i šumskih staza (kakva je staza na Mrzljaku, Pioniru i Konju) neće biti previše očarani. Dakle, slijedeća barem dva kilometra su po makadamskoj, na dijelovima serpentinastoj, cesti. Dosad ste već prošli četiri KT.
Družina ulazi u Moriu - staro spremište obližnjeg kamenoloma

Malo prije pete KT dolazite do dobrih vidikovaca na okolno područje i dosad prijeđenu stazu. Onaj najviši je, naravno, i najbolji. Dočekat će Vas plava vrećica nabijena na štap koja vijori na vjetru. Bilo bi ovo dobro mjesto za nekakvu vilinsku zastavu. Pogled se pruža na Lepoglavu, a u daljini se može vidjeti i Ravna Gora - treniranom oku je lako zapaziti gdje se otprilike nalaze Filićev dom te Pusti Duh. Ovdje nas je preletio i jedan helikopter, nadamo se ne HGSS-a na zadatku. Put dalje vodi na laganu strminu i tek ovdje možete biti sigurni da nećete naići na bilo kakav kamion s trupcima. Jedan dio ceste nastavlja za Vilinsku špicu (vrh i navodna kulminacija Vilinska špice je istoimeni vrh - 726mnv), a drugi prema osmoj KT koja ide u smjeru kamenoloma Očura. Mi skrećemo za Vilinsku špicu (vrh) i tu negdje počinju naši navigacijski problemi.
Epski pogled
Marek u akciji

Nažalost, moram opet reći da je ovo jako veliki promašaj što se tiče markacija. Naša krivica je što nismo neprestano gledali u kartu, ali nečija tuđa je to što nema nikakve jasne oznake da bi se sa glavne staze trebalo skrenuti oštro udesno. Problem je zapravo nastao kad su nas "glavne" markacije nastavile voditi prema vrhu Ivanščice (jer na planinskom masivu koji nazivamo Ivanščica sve markacije vode na vrh). Prošli smo pored livade koja spada pod zaštićeno područje i na kojoj inače rastu orhideje. Tri kilometra smo se kretali u krivom smjeru i uvijek se nadali da će iza ugla biti ta famozna Vilinska špica. Taktički sat je pokazivao krivu nadmorsku visinu i sve je bilo jasnije da smo zalutali. Tu je negdje Kapunu (jednom od mojih hrabrih suputnika) ponestalo vode te nas je i to počelo moriti. Ostati bez vode na planini gdje se znojiš cijelo vrijeme je svojevrsna noćna mora.
Zaštićena livada na kojoj će rasti orhideje
Teški povratak natrag na stazu
Šetnja čarobnom šumom

Počeli smo se vraćati natrag, slomljeni tijelom, ali ne i duhom. Ja sam počeo vrludati s glavne staze i prema obližnjim vrhovima samo da bih vidio okolicu i možda vizualno prepoznao vrh koji nikad nisam vidio. Svugdje je bila šuma, a ja sam bio previše nadobudan. No, instinkt nas je doveo ispred one livade s budućim orhidejama. Onda još nismo znali da smo promašili izvor krasne, hladne vode za kojih sto metara. Dovukao sam se do obližnjeg vrha na kojem, pogađate, opet nije bilo ničeg. Sad je vrijeme da Vam ispričam o jednoj praksi koju imam dok sam na planini. Znam da to nije po planinarskim pravilima i planinari ne smiju bučiti dok su na planini (iako se uvijek pitam što znače svim tim planinarima oni lončići koji ruže i cvokotaju svaki put kad nositelj napravi korak, a radi ih mnogo), ali ustalilo se. Naime, u trenucima veličanstvene pobjede ili trenucima neminovnog poraza, počinjem ispuštati taj ratni poklič zbog kojeg su mi moji suputnici dali nadimak Chewbacca (fanovi Star Warsa, sad je vrijeme kad vi sjajite!). Ako znate kako se taj popularni dlakavac glasa onda Vam je otprilike jasno kako ratni poklič zvuči.
Tu već Kapunu opasno ponestaje vode

Poraženi, spustili smo se na livadu s orhidejama i malo zatim vidjeli da prema nama ide neki dedek. Prve riječi koje je progovorio su bile bezobrazne ("Noge su vam brže radile od mozga jer ste se samo strmoglavili na ovo zaštićeno područje"), ali uskoro se smilovao jer vjerojatno ne vidi često tako mlade i nadobudne planinare. Zapravo, bilo mu je fascinantno kako mi tražimo Vilinsku špicu s krive strane planine. Pokazao nam je put, a Kapun je jedva dočekao da pita ima li neki bunar u blizini. Čovjek se nasmijao i rekao nam da imamo velike sreće te da je bunar u blizini. No, znate što je još rekao? Rekao je da se spustio do livade jer je čuo neku buku iz šume! Ratni poklič je bio zapravo poziv upomoć, a Bog planine je uslišao molitvu svojih najvjernijih podanika.
Još mi malo fali dlaka, ali to je to

Oprostili smo se od spasonosnog dedeka te smo Bogdan, Kapun i ja otišli napuniti boce s vodom. Marek (poznatiji kao neman Ivanščice) je rekao da nas čeka u hladovini. No, kad smo se vratili, više Mareka nije bilo. Nije se odazivao, a mobitel isključen. Ja sam sjeo na prašnjavi put dok su dečki nastavili tragati za Marekom. Onda je došao sms u kojem je napisao da je na vrhu. Pišem ovo samo zato jer mislim da je jedno od prvih pravila: nikad se ne odvajaj od glavne skupine, pogotovo ako si na nepoznatom terenu. Našli smo vraga kod vrha Vilinska špica. Bezbrižno je jeo sendvič, a ja sam već onda počeo naslućivati da vrh i neće biti nešto posebno.
Bezimeni spasonosni izvor
Prvi čovjek na vrhu Vilinska špica - zavodnički pogled za djevojke

Totalno razočaranje koje je došlo u obliku jedne male klupice, table za oznaku šeste KT te puno pčela i muha. Sunce je udaralo kao ludo, a vidika nema jer je sve obraslo drvećem dovoljno da zakrije pogled, ali ne i sunce. Ubrzo smo nastavili dalje prema sedmoj i našoj zadnjoj KT - Generalski stol (644mnv). Od vrha Vilinska špica do Generalskog stola nema puno hodanja. Uskoro smo stigli te smo bili zadovoljni onim što smo imali za vidjeti. Lepoglava je bila na dlanu, a Ravna Gora vidljivija nego prije. Nikakvog posebnog stola nema osim jednog običnog drvenog, ali generali su svejedno za njega sjeli kao da je od zlata. Naša prvotna misija je sad bila obavljena i konačno smo našli mjesto gdje ćemo odvesti volontere.
Hrabro prema Generalskom stolu
Pogled prema Lepoglavi s Generalskog stola
Zaključne misli

Staza Vilinska špica od prve do sedme KT ima malo preko šest kilometara. S povratkom po istom putu bi to bilo oko dvanaest kilometara. Isplati se proći tom rutom radi vidika koje imate nakon serpentinaste ceste, livadice s orhidejama te pogleda s Generalskog stola gdje postoji i mogućnost boravka za veći broj ljudi. Mislim da ipak plusevi na kraju prevladavaju minuse te pozitivno ocijenjujem Vilinsku špicu.

No, što se na kraju dogodilo s vođenjem volontera na planinu? Sva ta lutanja po planini su me dovela do prehodanih dvadeset i dva kilometra što bi s onim nedjeljnim izletom na Vilinskoj stazi činilo četrdeset prehodanih kilometara tokom tri dana. Odlučio sam ostati kod kuće te prepustio kapetansku palicu svojim suputnicima. Nažalost, vrijeme ih nije služilo te je tako u srijedu (10.8.) bilo oblačno i kišno. Detaljni izvještaj bi trebao doći od njih, ali ono što sam čuo je skrivanje u spremištu od kamenoloma za vrijeme proloma oblaka te da se Zrinka morala vraćati s jednom od volonterki jer "je bila u kurcu" (ispričajte me, prenosim ono što čujem). Do vrha nisu došli, ali do Generalskog stola jesu.

Je li misija na kraju uspješno obavljena ili nije? Prosudite sami!




p.s. - morao sam Vas zakinuti za neke od fotografija jer mi alat za unos slika stalno radi probleme. Jednostavno mi izvrće, cijepa i zagušuje boje na slikama te me to ponekad onemogućuje da objavljujem zapise na vrijeme (ovaj stoji već dva dana jer se alat za unos slika nije htio primiriti). Primjera radi: pogledajte zadnju sliku. Kao da prijenos podataka ne uspije do kraja pa se dijelovi izgube i iskrive. Ako netko ima slične probleme, bio bih zahvalan za povratne informacije!

Oznake: planinarenje, Lepoglava, Vilinska špica, VAKUUM MET

Neke stvari započnu suncem, a završe u sivilu i kiši. Iako nismo spremni za potpuni prelazak na novi, eksperimentalni način izražavanja i podastiranja izvještaja s planine, donosimo Vam kombinaciju proze i poezije. Kao bard level 10, donosim samo opjevanu i ukrašenu verziju stvarnosti. Za sve dodatne fantastične elemente ćemo se obratiti našem Bogdanu koji je poznat po povremenim bljeskovima krasne fikcije.

Polako, ali sigurno hodaj
Dugo već nisi i svaki mišić je bolan
Kroz snijeg već jesi
Oblak daleki, sad blizu se desi.

Mudraci kažu: “Nije to ništa!”
Ostati suh danas, sreća je čista
No i mudraci su pali
I neznalica svoje idole zapali.

Znojan, mokar, pun boli
Bog planine baš to voli
Voda s neba, pod nogama blato
Osmijeh na licu vrijedi zlato.


U slobodno vrijeme se bavim opisivanjem sadističkih božanstava koja nekad dolaze u obliku dobronamjerne majke, a nekad u obliku mučiteljice gladne krvi i znoja.
Većina je zove Ivanščica i mnogi za nju imaju samo riječi hvale. Uvjerljivosti radi, pjesnik mora imati duboku spoznaju o onome o čemu piše. Mogao bih reći da Ivanščicu poznam u njezinu dušu pa sam tako vidio i njezine ispade bijesa (mećava na vrhu piramide), ali i nježno milovanje po licu (glas u laganom vjetriću koji mi želi dobrodošlicu).
U slučaju da bi se krv stvarno pojavila, uzeli smo ovaj put s nama mladu doktoricu Kreč. Prinova je bio i Goran i izuzetno nam je drago da se na VAKUUM MET planinarskoj sceni pojavljuju neka nova lica, mlade nade planinarenja.


Nakon poduže pauze, krenuli smo opet planinarskim putem. Iz Varaždina smo krenuli u 7:00. Naime, bježali smo od kiše koja je najavljena kasnije tokom dana. Kaotična kako ona uvijek biva, vremenska prognoza nije bila do kraja točna te nas je kiša ulovila ranije nego što je predviđeno. Odabrana ruta za uspon: Pionir. Bogdan je izvadio svoju bijelu halju, doktorica Kreč je stavila vrećicu na glavu, a ja sam zaštitio mamuta. Svi ostali su nastavili koračati kao da nije ništa.

Iza crnog objektiva on se skriva
Svoju njušku svugdje riva
Fotografira ljude, zvončiće i tratinčice
Lovac na kilometre – neman Ivanščice.

Bogdan viče: “To je posveta s neba!
Ovaj uspon za nas je mala beba”
No, čuo sam već jednom te riječi
Džungla pred nama, put priječi

Hrabra skupina kroz blato se valja
Zrinka, doktorica i Maja
Nema milosti, mokri do kože
Daj sad jednu pivu, što se drugo može?


Pasarić je došao kao krasno utočište. Ljudi koji su bili već ondje nisu izgledali toliko mokri kao mi. Maja je zapazila da su svi pogledi na nama kad smo ušli. Naravno da jesu! Mi smo popularna, sebeprozvana, planinarska, entuzijastična ekipa o kojoj svi uvijek čitaju na našem webu. Znate one scene na westernima kad notorni pljačkaši uđu u salon? Ako to možete zamisliti onda znate kako smo mi u tom trenutku izgledali. Uskoro nam se priključuje ostatak ekipe te zaposjedamo jedan od stolova. Uskoro se ispostavlja da smo najglasniji u cijelom domu (“Jede se i pije, svi znaju tko su kraljevi birtije”). Roba se sporo suši. Kaminsku vatru, pazikuća uguši. Ništa. Mislim da poezija navire kroz retke proze pa se uskoro približavamo apsolutnoj kulminaciji ove zabavne i poučne prezentacije. Želio bih prije toga našim dragim čitateljima postaviti današnje nagradno pitanje. Nagrada je mogućnost priključenja jednom od naših budućih pothvata pa pozorno pazite i razmišljajte! Navedite naziv sela koje je popularno izletište varaždinskih studenata i onih koji se tako osjećaju! Hint: Hogwarts – Hogsmeade. Varaždin – ???


Svaki planinar u domu me gleda
Djevojke, ljubomorni momci i deda
Znam sve, putevi su to drevni
VAKUUM MET – Za Pasarićev dom spremni!

Sve je mokro, skidaj hlače
Topless u Pasariću, može i gaće
Crni mamut, marama vojna
Prokleta majica je jednoslojna

Što si bliže vrhuncu
Napetost je sve veća
Kiša pada, remen puca
Banjica je ljudska, mesna je štruca.

Kiša je na trenutke pojačavala, a na trenutke popuštala svoj stisak. Kad tad smo morali krenuti prema podnožju. Izabrana ruta je bio Mrzljak pa je onda GPS trag današnje rute jedan lijepi krug po Ivanščici. Sveukupno smo prošli osam kilometara. Do vrha nam je trebalo otprilike jedan sat. Do podnožja nam je trebalo sat i pol. To su ti neki tehnički podaci koji ne mogu NI PRIBLIŽNO opisati urnebes i količinu zabave koju smo danas priuštili sami sebi. Dotaknuli smo i neke ozbiljne teme koje se tiču današnjih veza, materijalizma vs. idealizma u odnosima te samih pojmova ljubavi i slobode – koji su, zapamtite, nerazdvojni! Ako Vas je sve ovo zaintrigiralo, želite biti dio planinarske avanture i proslaviti se kroz prozu i poeziju Vašeg dobrog barda – ovo je LINK za Vas!


Vozi me kroz Prigorec u leru
Grdi Bilbo kvari atmosferu
Nasmij publiku, dotakni je po nozi
Kad je ljuta, pomozite mi bozi

Doktorici je malo vruće, malo zima
Mjesec lipanj, čudna klima
Kisik polako udara u glavu
Riječi donose propast, ali i slavu

Tko je rekao da planinar nikad ne pjeva?
Viče, doziva medvjede čak i kad sijeva
Kad se po planinarskim putevima kreće
Nigdje stvarno nema takve sreće.

Oznake: planinarenje, Ivančica, Pionir, VAKUUM MET