Marketing
Vilinska špica i dedek Deus ex machina
Nisam uspio pisanjem pratiti svoje noge i ne znam je li to pohvalno ili nije, ali sad je vrijeme da Vam donesem izvještaj i svojevrsni review još jedne planinarske staze koja vodi iz Lepoglave.
Radi se o planinarsko-rekreativnoj i biciklističkoj stazi "Vilinska špica". Cilj ovog izvještaja je pomoći mladim planinarima, ali i starim koji još nisu prošli ovim stazama da se snađu i odluče je li ova staza vrijedna njihovih koraka. Svakako, lijepo bi bilo proći sve te staze i doživjeti svu dotičnu prirodu osobno. No, ljudi koji nisu iz ovih krajeva i koji bi se trebali voziti automobilom ili nekim drugim prijevoznim sredstvom relativno dugo, mogli bi cijeniti barem neke podatke o stazi koju će obići i znamenitostima, ako ih uopće ima, koje će moći vidjeti.
Oni koji su čitali prošli zapis znaju da smo tražili rutu kojom bi proveli naše volontere iz međunarodnog kampa. Vilinska staza je radi svoje duljine i vrlo vjerojatne zamornosti otpala. Ostalo nam je da provjerimo Vilinsku špicu te smo tako u utorak (9.8.) krenuli u ekspediciju. Vilinska špica ima deset kontrolnih točaka (KT). Ukupna udaljenost za obilazak cijele staze je nepoznata i na internetu, koliko je meni poznato, nema nikakvih informacija. Nisam dublje kopao po planinarskim forumima, ali postoji mogućnost da bi netko, kad bi dovoljno pozorno isčitavao sve relevantne i nerelevantne postove, naišao i na taj podatak. Mi smo prošli ukupno sedam KT, a preostale tri smo ostavili za neki drugi put. Zašto bi izostavili tri kontrolne točke zadanog puta, saznat ćete u daljnjem tekstu.
Vilinska špica počinje na mjestu gdje počinje i Vilinska staza - Vinogradska ulica u Lepoglavi. Na tabli se nalazi donekle detaljni prikaz rute pa ga je pametno slikati fotoaparatom kao što smo i mi napravili u slučaju da nam zatreba konzultacija po putu što se i dogodilo. Vilinska staza skreće u zapadni dio Lepoglavske Vesi, a Vilinska špica ide ravno u brdo po asfaltiranoj cesti. Kontrolne točke su označene tablama koje Vas prate cijelim putem. Prva zamjerka je početno asfaltno tabananje koje traje kojih kilometar-kilometar i pol te se staza pretvara u makadamski put. Mnogi planinari koji su se našli u našem društvu su rekli da im čak ni takvi makadamski putovi ne pašu, ali nekad treba pregristi jezik i prehodati do ljepšeg dijela staze. No, ova Vilinska špica je prilično uporna u svojem makadamskom dijelu pa ljubitelji uskih, planinarskih i šumskih staza (kakva je staza na Mrzljaku, Pioniru i Konju) neće biti previše očarani. Dakle, slijedeća barem dva kilometra su po makadamskoj, na dijelovima serpentinastoj, cesti. Dosad ste već prošli četiri KT.
Malo prije pete KT dolazite do dobrih vidikovaca na okolno područje i dosad prijeđenu stazu. Onaj najviši je, naravno, i najbolji. Dočekat će Vas plava vrećica nabijena na štap koja vijori na vjetru. Bilo bi ovo dobro mjesto za nekakvu vilinsku zastavu. Pogled se pruža na Lepoglavu, a u daljini se može vidjeti i Ravna Gora - treniranom oku je lako zapaziti gdje se otprilike nalaze Filićev dom te Pusti Duh. Ovdje nas je preletio i jedan helikopter, nadamo se ne HGSS-a na zadatku. Put dalje vodi na laganu strminu i tek ovdje možete biti sigurni da nećete naići na bilo kakav kamion s trupcima. Jedan dio ceste nastavlja za Vilinsku špicu (vrh i navodna kulminacija Vilinska špice je istoimeni vrh - 726mnv), a drugi prema osmoj KT koja ide u smjeru kamenoloma Očura. Mi skrećemo za Vilinsku špicu (vrh) i tu negdje počinju naši navigacijski problemi.
Nažalost, moram opet reći da je ovo jako veliki promašaj što se tiče markacija. Naša krivica je što nismo neprestano gledali u kartu, ali nečija tuđa je to što nema nikakve jasne oznake da bi se sa glavne staze trebalo skrenuti oštro udesno. Problem je zapravo nastao kad su nas "glavne" markacije nastavile voditi prema vrhu Ivanščice (jer na planinskom masivu koji nazivamo Ivanščica sve markacije vode na vrh). Prošli smo pored livade koja spada pod zaštićeno područje i na kojoj inače rastu orhideje. Tri kilometra smo se kretali u krivom smjeru i uvijek se nadali da će iza ugla biti ta famozna Vilinska špica. Taktički sat je pokazivao krivu nadmorsku visinu i sve je bilo jasnije da smo zalutali. Tu je negdje Kapunu (jednom od mojih hrabrih suputnika) ponestalo vode te nas je i to počelo moriti. Ostati bez vode na planini gdje se znojiš cijelo vrijeme je svojevrsna noćna mora.
Počeli smo se vraćati natrag, slomljeni tijelom, ali ne i duhom. Ja sam počeo vrludati s glavne staze i prema obližnjim vrhovima samo da bih vidio okolicu i možda vizualno prepoznao vrh koji nikad nisam vidio. Svugdje je bila šuma, a ja sam bio previše nadobudan. No, instinkt nas je doveo ispred one livade s budućim orhidejama. Onda još nismo znali da smo promašili izvor krasne, hladne vode za kojih sto metara. Dovukao sam se do obližnjeg vrha na kojem, pogađate, opet nije bilo ničeg. Sad je vrijeme da Vam ispričam o jednoj praksi koju imam dok sam na planini. Znam da to nije po planinarskim pravilima i planinari ne smiju bučiti dok su na planini (iako se uvijek pitam što znače svim tim planinarima oni lončići koji ruže i cvokotaju svaki put kad nositelj napravi korak, a radi ih mnogo), ali ustalilo se. Naime, u trenucima veličanstvene pobjede ili trenucima neminovnog poraza, počinjem ispuštati taj ratni poklič zbog kojeg su mi moji suputnici dali nadimak Chewbacca (fanovi Star Warsa, sad je vrijeme kad vi sjajite!). Ako znate kako se taj popularni dlakavac glasa onda Vam je otprilike jasno kako ratni poklič zvuči.
Poraženi, spustili smo se na livadu s orhidejama i malo zatim vidjeli da prema nama ide neki dedek. Prve riječi koje je progovorio su bile bezobrazne ("Noge su vam brže radile od mozga jer ste se samo strmoglavili na ovo zaštićeno područje"), ali uskoro se smilovao jer vjerojatno ne vidi često tako mlade i nadobudne planinare. Zapravo, bilo mu je fascinantno kako mi tražimo Vilinsku špicu s krive strane planine. Pokazao nam je put, a Kapun je jedva dočekao da pita ima li neki bunar u blizini. Čovjek se nasmijao i rekao nam da imamo velike sreće te da je bunar u blizini. No, znate što je još rekao? Rekao je da se spustio do livade jer je čuo neku buku iz šume! Ratni poklič je bio zapravo poziv upomoć, a Bog planine je uslišao molitvu svojih najvjernijih podanika.
Oprostili smo se od spasonosnog dedeka te smo Bogdan, Kapun i ja otišli napuniti boce s vodom. Marek (poznatiji kao neman Ivanščice) je rekao da nas čeka u hladovini. No, kad smo se vratili, više Mareka nije bilo. Nije se odazivao, a mobitel isključen. Ja sam sjeo na prašnjavi put dok su dečki nastavili tragati za Marekom. Onda je došao sms u kojem je napisao da je na vrhu. Pišem ovo samo zato jer mislim da je jedno od prvih pravila: nikad se ne odvajaj od glavne skupine, pogotovo ako si na nepoznatom terenu. Našli smo vraga kod vrha Vilinska špica. Bezbrižno je jeo sendvič, a ja sam već onda počeo naslućivati da vrh i neće biti nešto posebno.
Totalno razočaranje koje je došlo u obliku jedne male klupice, table za oznaku šeste KT te puno pčela i muha. Sunce je udaralo kao ludo, a vidika nema jer je sve obraslo drvećem dovoljno da zakrije pogled, ali ne i sunce. Ubrzo smo nastavili dalje prema sedmoj i našoj zadnjoj KT - Generalski stol (644mnv). Od vrha Vilinska špica do Generalskog stola nema puno hodanja. Uskoro smo stigli te smo bili zadovoljni onim što smo imali za vidjeti. Lepoglava je bila na dlanu, a Ravna Gora vidljivija nego prije. Nikakvog posebnog stola nema osim jednog običnog drvenog, ali generali su svejedno za njega sjeli kao da je od zlata. Naša prvotna misija je sad bila obavljena i konačno smo našli mjesto gdje ćemo odvesti volontere.
Zaključne misli
Staza Vilinska špica od prve do sedme KT ima malo preko šest kilometara. S povratkom po istom putu bi to bilo oko dvanaest kilometara. Isplati se proći tom rutom radi vidika koje imate nakon serpentinaste ceste, livadice s orhidejama te pogleda s Generalskog stola gdje postoji i mogućnost boravka za veći broj ljudi. Mislim da ipak plusevi na kraju prevladavaju minuse te pozitivno ocijenjujem Vilinsku špicu.
No, što se na kraju dogodilo s vođenjem volontera na planinu? Sva ta lutanja po planini su me dovela do prehodanih dvadeset i dva kilometra što bi s onim nedjeljnim izletom na Vilinskoj stazi činilo četrdeset prehodanih kilometara tokom tri dana. Odlučio sam ostati kod kuće te prepustio kapetansku palicu svojim suputnicima. Nažalost, vrijeme ih nije služilo te je tako u srijedu (10.8.) bilo oblačno i kišno. Detaljni izvještaj bi trebao doći od njih, ali ono što sam čuo je skrivanje u spremištu od kamenoloma za vrijeme proloma oblaka te da se Zrinka morala vraćati s jednom od volonterki jer "je bila u kurcu" (ispričajte me, prenosim ono što čujem). Do vrha nisu došli, ali do Generalskog stola jesu.
Je li misija na kraju uspješno obavljena ili nije? Prosudite sami!
p.s. - morao sam Vas zakinuti za neke od fotografija jer mi alat za unos slika stalno radi probleme. Jednostavno mi izvrće, cijepa i zagušuje boje na slikama te me to ponekad onemogućuje da objavljujem zapise na vrijeme (ovaj stoji već dva dana jer se alat za unos slika nije htio primiriti). Primjera radi: pogledajte zadnju sliku. Kao da prijenos podataka ne uspije do kraja pa se dijelovi izgube i iskrive. Ako netko ima slične probleme, bio bih zahvalan za povratne informacije!
Post je objavljen 12.08.2016. u 12:50 sati.