Jučer je bio dan kad sam se potpuno sam uputio na vrh Ivanščice po najtežem putu koji je poznatiji kao "Struja". Naziv potječe od činjenice da "put" prati stupove dalekovoda koji s vremenom, s povećanjem nadmorske visine, postaju obični drveni stupovi koji vode struju do trafostanice kraj Pasarićevog doma. Nije ovo moj prvi susret sa Strujom: Nikola i ja smo zajedno jednom prevalili ovu planinarsku kalvariju. Ljudsko sjećanje je krhko pa s vremenom zaboravite koliko je volje potrebno da se po ovom putu dođe do vrha. Problem više nije kondicija nego strmina koja doseže urnebesne razmjere i bez zabijanja štapova u zemlju ne mogu ni zamisliti kako bi se netko dočepao vrha. Išao sam dovoljno rano da izbjegnem paklene vrućine koje su nas ove godine već snašle.

Spust i izlazak s Konja također je i mjesto početka Tamnog dola i notorne Struje

Ubrzo počinju problemi jer je sama "crta" koju slijedi dalekovod zatrpana drvećem i prilično zarasla

Upozoreni ste odmah na početku, ali uskoro shvaćate da su vam kotrljajući trupci najmanji problem

Cilj se jasno vidi - to Ivanščica doziva i vabi: "Još malo zagrizni i tu si." Ne laži učiteljice!

No, dogodio mi se jučer i jedan od ozbiljnijih padova na mojim planinarskim pohodima i, srećom, osim ogrebotina po nogama i rukama, nije ništa slomljeno i veće štete nema. Uspio sam otkvačiti dio ruksaka za koji se nadam da se može složiti. Dogodilo se to negdje na 70% cijele rute, pred sam kraj gdje strmina postaje najnemilosrdnija. Lišće koje se ovdje zadržava gotovo cijele godine opasno je i treba ga se pod svaku cijenu kloniti - naravno, ukoliko je to moguće. Prepustit ću ipak da zapis u mojoj Zelenoj knjizi planinarenja iskaže osjećaje koji su se vrzmali unutar mene kad sam na vrhu ispijao hladno Velebitsko pivo.
Postaje definitivno ozbiljnije...

Ova fotografija jako dobro opisuje stanje stvari na Struji

Trebalo mi je jedno vrijeme da dođem k sebi i priberem se, ali trebalo je još jedan dio puta odvaliti - uz dosadašnju bol u nogama, sada se tu priključio i osjećaj finog i lijepog pečenja na mjestima ogrebotina. Pravo stanje sam vidio tek kad sam došao u Kneginec i otuširao se. Najviše ogrebotina imam po lijevoj nozi koja je najviše stradala prilikom pada.

Zapis počinje u 9:00. Pasarićev dom. Stol 28.

"Nema nikog na vidiku... ni na putu ni u knjizi posjetitelja. Strujni čovjek je samo jedan. No, Ivanščica, moja alma mater, zahtijeva danak, a njezini najvjerniji učenici to znaju. Dok dođe naplata nema pogovora. Duboki uvidi i nadljudska snaga imaju svoju cijenu. Poderana ljudska koža, krv koja je podsjetnik da sam samo smrtnik. Ipak, hrabri, neustrašivi i, u paketu s tim, budalasti smrtnik. Jauk u šumi, rika ljudskog medvjeda, pričanja sa samim sobom, patnja fizičkog tijela i obogaćivanje duše. Učiteljica Ivanščica uzima mi tlo pod nogama i tuče me, ali dopušta da se popnem na nju. Ima povjerenja u mene jer ga ja imam u sebe. Um reflektira ideju u vidljivu stvarnost. Ako misliš da si jak, to je već dobar put da to stvarno i postaneš."
Oni koji revno i uporno prate Struju, pred kraj će biti dočekani sa širokim putem popločenim koprivama...

Prizor koji svaki pohodnik Struje dočekuje s radošću - trafostanica kod Pasarića znak je za kraj strujnog puta

Srećom pa ti svi ljudi koji su sjedili kod Pasarićeva doma nisu mogli vidjeti što zapisujem. Samo je jedna gospođa došla do mene, pitala me jesam li gotov s knjigom posjetitelja, a onda i što mi se točno dogodilo? Zabavljen njezinim interesom, promrmljao sam da sam pao jer sam išao po Struji, vrlo je strmo i poskliznuo sam se. Imala je suosjećajni izraz lica, ali nisam do kraja siguran je li znala što je Struja. Bio je to sigurno neuobičajen prizor kod Pasarića: svi mirno jedu i piju, a onda iza trafostanice, iz gustog grmlja dolazi mladić - poderani, pomalo krvavi i prljavi. Vrijedilo je svakog zgroženog izraza lica i pogleda!
Smjer dolaska: Struja - iako vam ruka drhti, zapisujete to pomalo ponosno

GPS zapis uspona i spusta

Gledajte, Ivanščica ima zube! Najveća greška koju ikad možete učiniti je podcijeniti planinu. Mrzljak, Prekrižje, Konj pa čak i Pionir - to su male bebe. Dobrodošli na Struju!

Fotografski post scriptum:
Iva je s Ivanščice spašena iz polja kukuruza koje zasigurno ne bi preživjela. Sad već ima i malog Iveka... Možda smo sad Ivanščica i ja kvit: ja sam spasio život, ona je spasila moj.

Nikola gleda moje ogrebotine, zaključuje da se ne smijemo razdvajati te mi daje utjehu u obliku domaće kneginečke IPA-e koja je nebesko zahmeljena i ima IBU do neba...

Oznake: Ivančica, struja, planinarenje

Sunce je već na zalasku u trenutku kada se vraćam u Varaždin. Prolazim nadvožnjakom i u daljini se vidi silueta Ivanščice, a mladenački vid me još toliko služi da vidim i repetitor na vrhu. Predivna je Ivanščica, a cijelom doživljaju dodaje plamteće nebo nad njom i oko nje. Zalazi još jedan dan i to samo kakav! Struja života sad struji našim tijelima više nego ikad.

Tu još traje ona "nije to ništ" faza

Kada Maja ne želi ići na planinu s nama, imam već za Nikolu i sebe spremne nekonvencionalne i ekstremne rute uspona. Najviše poznajem Ivanščicu, a ona nam je i najbliže pa se tako većinom radi o njoj. Tako smo krajem rujna ove godine pošli u istraživanje Tamnog dola koji slovi kao jedan od najtežih uspona na vrh Ivanščice sa sjeverne strane (detaljni izvještaj možete pročitati OVDJE). Iako smo malo skrenuli s puta (malo previše istočno pa izbili negdje na Pionir), uspjeli smo iskusiti kako taj notorni Tamni dol izgleda. Ostao je tu onda još put "po struji" ili samo "struja" koji prati stupove dalekovoda od podnožja u Prigorcu (pratiti stupove koji idu u početku gotovo paralelno serpentinastom usponu po Konju) pa sve do Pasarićevog doma na vrhu Ivanščice. Da, u pravu ste, danas je bio taj dan.
Paranoično traženje gustih izohipsi

Baš sam naišao na jedan, očito, zastarjeli forum o Ivanščici i njezinim stazama gdje planinar pod nadimkom Ursus Actor pita za stazu "po struji", ali poruka ostaje neodgovorena od veljače 2015. godine. Ne želim biti prekritičan, ali čini se da sa dosta informacija o planinarenju na Ivanščici tako stvar stoji. Naime, ovaj blog postoji kao neka vrsta svjetionika u mraku i ažurira podatke o stazama koje prođemo na našim pustolovinama. Gospodina Ursusa je zanimalo je li staza zarasla i može li se njome proći? Iako odgovor dolazi skoro 3 godine prekasno (nadamo se da je gospodin dosad otkrio i sam u kojem je stanju "struja"), bilo kakav odgovor bolji je od nikakvog odgovora. Na dijelovima "struje" nalazi se porušeno drveće koje morate zaobilaziti i tako raditi malo obilaznice oko onog što bi se moglo nazvati "glavnom" stazom iako takvo što ne postoji u istraživačkom planinarenju po neoznačenim stazama - cilj je doći do vrha, a po putu si otežati koliko god je to moguće (pogoditi put gdje su izohipse najgušće znači upravo to - naći najteži uspon do određenog vrha).

Možda se ovo nameće samo od sebe, ali "struja" definitivno nije za planinare koji žele imati ugodan dan u prirodi, malo prošetati te s vrha imati prekrasne poglede i daleke vidike. "Struja" u početku daje nadu (repetitor izgleda stvarno na dohvat gojzerica kad krećete), a pred kraj testira vašu planinarsku volju do krajnjih granica. Štapovi su apsolutna nužnost, a pogotovo sad u zimskoj sezoni kada ima snijega (trenutno su samo ostaci, ali očekuje se još bijelog pokrivača uskoro - na planini je to uvijek češće i žešće nego u nizinama) i sraslog lišća koje skriva tlo. Na trenutke više nismo bili bipedalni nego smo se cilju morali primicati na sve četiri. Jedan vrh* se po putu ističe, a u GSS-ovoj karti Ivanščice ovaj dio nažalost nije detaljno prikazan pa ne mogu dokučiti kako se točno zove. No, nalazi se na 820 mnv i na GPS tragu koji ću priložiti na kraju zapisa označen je brojkom jedan. Tu uspon ne završava, a odahnuti možete tek negdje na 1003 mnv kad vaš pogled pada na jedan od zadnjih stupova prije male trafostanice kod Pasarićevog doma.Spasonosni trenutak malo iznad 1000 mnv

Uspon je (s uračunatim pauzama - oko 15 minuta) trajao sat i pedeset. Izbili smo direktno pod sjeverni vidikovac i repetitor. Moram priznati da smo Nikola i ja bili dosta zbunjeni kad smo se Pasariću prišuljali sa strane suprotne od one koju smo očekivali. U prvi mah Nikola nije vidio repetitor zbog grana iznad nas, a onda dok ga je ugledao njegovo čuđenje bilo je iskonsko i iskreno - "Pa kak? Gde smo to mi?" Uistinu prekrasan moment, a umjesto da pokušavam bilo što objasniti (jer sam i sam, na kraju krajeva, bio iznenađen) uživao sam u trenutku. Ne moram ni reći da je pogled na prehodano i savladano bio fenomenalan. To je znači ta "struja"! Nikola podno sjevernog vidikovca

U Pasarićevom domu nema gužve. Naručujemo sir s vrhnjem i lukom te litru crnog kuhanog vina. Pokraj nas sjedi grupa muškaraca koja radi topli bambus - miješa coca colu zero sa crnim kuhanim vinom. Bolje da to sve skupa iz hedonističkog kuta ne komentiramo. Nećemo ni iz razloga što smo se na kraju s gospodom iz Međimurja sprijateljili na piramidi te smo ih čak i poučili gdje se nalazi Čevo, gdje je Strahinjščica, gdje je Ravna gora i slično. Nikola postaje majstor u snalaženju, a ja dalekozorom gledam kamene divove prekrivene ledom i snijegom. Srce kuca sve jače. Prostiru se u smjeru Slovenije, točnije u smjeru sjeverozapada u dalekoj daljini. Jesu li to Julijske Alpe? Bistri pogled pruža se u svim smjerovima. Naprosto je savršen dan za nadgledanje i daljnje planiranje pohoda.
Što finog Pasarić nudi?
Dio južne Ivanščice i pogled prema Strahinjščici (ako netko zna zašto se rotiraju ovako fotografije, neka mi pomogne)

Panorama (za iskriviti vrat, da)

GPS trag puta "po struji"

Usporedba "struje" i Tamnog dola od kraja rujna

Nadam se da i vi ovih dana uživate u prirodi i planinama! Sretni vam blagdani i imajte na umu da spalite sve te silne kilokalorije koje će ovih dana neminovno postati dio vas!

Oznake: Ivančica, planinarenje, put "po struji", struja, predivni vidici