Ivanščica je jedna od onih djevojaka koje nikad ne dosade... čak i kad su naporne i zadaju puno muka.

Dokaz velike ljubavi prema Ivanščici, ljubavi koja prkosi zubu vremena

Vrijeme je za obnoviti zavjete i to na više fronti. Ne sjećam se kad smo zadnji puta zajedno u planine pošli srednjoškolski kolega, prijatelj Lazar koji spada u moj uži krug ljudi od povjerenja i ja. Malo ih je, treba čuvati one koji su još tu. E sad, kad bi netko bio dugogodišnji pratitelj ovog bloga i imao izrazito istančano pamćenje, vjerojatno je već imao prilike čuti za starog, dobrog Lazara. Imamo zajedno dosta utakmica u nogama, ali zbog životnih situacija (i moje prebukiranosti drugim ljudima, rezervacijama za odlaske na planine - za razliku od svog ovog vremena kad nismo na planini, čini se da sam na planini poželjno i zabavno društvo) sad nas već jedno vrijeme planine ne viđaju. Bilo je krajnje vrijeme da se to promijeni pa smo se odlučili za lutanje po južnoj strani Ivanščice.
Mini karta područja i točaka od interesa koja se može naći unutar dnevnika Belečkog planinarskog puta

Jutarnji pogled prema mističnoj Medvednici

Krećemo u 08:00 iz Varaždina prema selu Belec (273 mnv), s južne, zagorske strane Ivanščice. Naš plan je prvo obići zanimljivu srednjovjekovnu utvrdu Belecgrad (539 mnv), a nakon toga preko Babinog zuba (638 mnv) i Beliga (974 mnv) doći do vrha Ivanščice (1062 mnv). Put kreće asfaltnim tabananjem jer se mora od Beleca preko Juranščine uspeti do makadamske ceste po kojoj se automobilima može doći sve do pl. kuće Belecgrad. Mi ne idemo automobilom do kuće jer smo hardcore, a i dobro dođe malo zagrijavanja. Kod planinarske kuće se već jedan gospodin sa zagrebačkim registarskim tablicama sprema kući što je pohvalno, pogotovo ako je već došao do vrha i spustio se. Bilo bi zanimljivo znati kojom je rutom obavio svoj uspon, ali preferiramo tišinu i mir, pogotovo ujutro pa komunikacija izostaje. Vrata planinarske kuće otvorena su, ali je prerano za piće, a i uspon još nije obavljen pa nema razloga za opuštanje i prepuštanje. Već hodajući po makadamskoj cesti koja vodi do pl. kuće možete vidjeti impozantni Stari grad Belecgrad.
Dobro izgleda i izdaleka

Iz ove perspektive je prilično jasno zašto je ovakve utvrde u njihovom punom sjaju (XIV. stoljeće) bilo nevjerojatno teško za osvojiti

Do same utvrde ima jedan mali usponić kojeg savladavamo i uskoro se nalazimo unutar zidina utvrde Belecgrad. Nije me bilo ovdje jedno vrijeme pa nije čudno da su se dogodile neke promjene. Prirodna zaraslost je malo istrimana i dobio se osjećaj da ima više prostora. Klupica i stolice su postavljeni unutar utvrde pa se ovdje može i lijepo prizalogajiti. Međutim, mi se ne zadržavamo dugo jer valja se još popesti do vrha.


Superiorna pozicija utvrde i nadgledanje pristupnog puta

Valjalo bi jednom ovdje doručkovati ili ručati



Ovdje se vidi naš put do vrha Ivanščice - planinarska staza koja vodi preko Babinog zuba i Beliga

Spuštamo se s utvrde i dolazimo do ovih putokaza

Sada bi se na sekundu valjalo vratiti na mini kartu koju sam priložio na početku ovog zapisa. Obratite pozornost na manje zadebljanu crtu/stazu koja vodi okomito od pl. kuće Belecgrad i konačno sječe zadebljanu crtu na mjestu gdje na karti piše KT 6 Belige. To je, dame i gospodo, tzv. (svinjska) Kopanja ili Brana (ako sam dobro vidio i shvatio na tablama koje se mogu naći na križanju puteva za Belige i Hanjžicu, a koja je obično ulazna točka sjevernjaka, tzv. ćuka, na južnu stranu - barem je to bio moj početak, davno, koketiranja sa južnim ispupčenjima i udubljenjima Ivanščice), a neslužbeni kuloarski naziv ovog mjesta je Belečki kanjon smrti. Neiskusni planinari, neupoznati s ovim terenom, često pomisle da bi bilo bolje ići kroz Kopanju, to jest ovaj naizgled prečac, iako će tada propustiti Babin zub i Belige koje, istini za volju, ako niste sakupljač žigova ili fanatik koji mora sve obići iz nekih drugih razloga (npr. iz enormne ljubavi prema djevi Ivanščici) i ne nude neke poglede pa ni veselje. Međutim, taj pričin da je put kroz Kopanju lakši jest velika pogreška stoga što je ovaj uspon prilično zahtjevan, a tijekom današnjeg planinarenja mi se učinilo opet da je zaista tako; moglo bi biti da je ovo jedan od najtežih uspona na Ivanščicu nakon Struje i Tamnog dola iako se oni nalaze sa ćukovske, sjeverne strane. Lazar i ja smo odabrali uspon preko Babinog zuba i Beliga jer on nije nikad bio na Beligama. Vodio sam davno ovim putem jednu rođendansku povorku koja je brojila oko četrdeset ljudi (a među njima je bio i Lazar koji je već tada prednjačio uz par drugih utreniranih mladih tjelesa). Malo nakon Babinog zuba, a pred same Belige, slavljenici je (da, tako je, od svih ljudi BAŠ slavljenici) pozlilo i morala je sjesti. Povraćala je, popila vode te smo nakon malo odmora svi nastavili dalje. Nadao sam se da je ta slabost od uzbuđenja i sreće što smo svi skupa na planini, ali nekako mislim da to ipak nije bio slučaj. Određene osobe bile su ljute na mene, bilo je dosta njurganja i gunđanja, ali sve se na kraju završilo dobro. Postoji obilazni put oko Beliga koji vas odmah dovodi do Černih mlaka, Zletišča coprnic te sam to izabrao kao tadašnju opciju kako bih ljudima olakšao put. Jedina tragedija je ta da se na jednu stijenu prije Beliga teže popesti nego na same Belige, a ta se stijena ne može zaobići jer put u svakom slučaju ide preko nje. No, pustimo sada loša prijašnja iskustva.
Pogled s Babinog zuba. Na putu do gore mi je Lazar pričao jedan vic o babi i njezinom novom zubalu, ali lascivnog je sadržaja pa ću ga ispričati samo onima koji to zatraže u komentar sekciji (koji trikovi, ha? Pfffffff)

Lazar na Beligama gleda sadržaj gotovih sendviča iz dućana. Zaključak baš i nije bio dobar

Kutija sa potpisnom listom na Beligama - ne diramo je jer ako nam se nešto dogodi, nećemo da nas nađu

Kao što na fotografijama možete i sami vidjeti, Babin zub kao i Belige spadaju pod tzv. šumovite vrhove pa pogledi nisu filmski ili drugim riječima nisu toliko zanimljivi ljudima kao otvoreni, "gologlavi" vrhovi. Planine su jedno od mjesta gdje se preferiraju ćelavci i nije sramota, dapače, poželjno je, da malo ima pokrova, a malo nema - tako dugo dok se ne zaklanja pogled. Moj suputnik i ja smo to blago rečeno, uz blagu uspuhanost na trenutke, pregazili i uskoro se našli na već spomenutom prijevoju gdje se skreće za sjeverne puteve Ivanščice. Od tamo nema mnogo do vrha gdje nalazimo umjerenu količinu ljudi. Vrijeme je za prizalogajiti nešto i popiti jedno pivo, a u jednom je trenutku počeo padati i slabi, rijetki snijeg. Ako ovaj sljedeći blagdanski vikend ne donese nešto drukčije, pomislio sam kako bi ovo mogao biti zadnji snijeg koji vidim da pada ove godine. Ne volim te na-pol stvari pa onda ako misli padati (ili je mislio padati), neka padne kako spada ili neka ne padne uopće. Ekstremizam u više životnih područja. Na vrhu smo sreli i gospodina Klipića o kojemu bi priča sad zahtijevala još malo vraćanja u prošlost i jedan drugi rođendan slavljen na putevima i vrhovima Ivanščice, ali sad u to ulaziti ipak nećemo. Ajmo samo reći da je čovjek prvo odbio, a onda ipak uzeo ponuđene, domaće varaždinske klipiće koje je radila slavljenikova majka. Klipići su stvarno dobri. Bili su prošli vikend i na Kleku. Dobro se provode ti klipići. Još jedna zanimljiva činjenica je da je gospon Klipić danas na toj, još uvijek, zimi skinuo čarape i bos sjedio na klupici na vrhu Ivanščice. To mora da su neke Wim Hof tehnike.
Lazar i ja se odlučujemo za spust po Kopanju, Belečkom kanjonu smrti

Isprva je moj suputnik rekao kako mu se ovaj put čini baš pitomim i lijepim i zaista je lijep, ali uskoro su počele strmine pa je čak i pri spuštanju trebalo paziti kud se staje što je bilo dodatno otežano činjenicom da je posvuda po stazi bilo otpalo lišće. Sreli smo po putu do dolje jednu ekipu mladića i djevojaka koji su hrabro išli prema gore, ali u trenutku našeg mimoilaženja su se svi odreda posjedali na jedno palo deblo. Odmor je itekako dozvoljen tijekom uspona po ovakvoj stazi.
Pogled prema gore

Lako je nama, mi se spuštamo, trčkaramo i pjevušimo. Raspoloženje je općenarodno veselje

Posebno su me zabrinula dvojica planinara koji su na samom početku Belečkog kanjona smrti, nedaleko pl. kuće Belecgrad, stali (jedan od njih je sjedio i tipkao po mobitelu) i pitali nas koliko ima do gore te da su oni ovdje prvi put. Pomalo mi ih je bilo žao jer će ovo biti vatreno krštenje, ali s druge strane to je najbolji način da se bilo što nauči o stazi, ali i vlastitoj kondiciji. Jesu li na kraju došli do vrha ili su odmah na početku odustali? Ostat će to ipak misterij. Mi smo brzim maršom odvalili put po makadamu, mahnuli za pozdrav utvrdi Belecgrad te dojurili do Beleca i parkiranog automobila. U planu nam je bio još posjet kolegi i također srednjoškolskom drugu Vinku iz Veleškovca. Dobro je vidjeti stare i vjerne prijatelje, a pogotovo s njima planinariti. Prešli smo sveukupno 16 kilometara i dobro se zabavili. Sljedeći put kad smo ovdje slijedi uspon preko Belečkog kanjona smrti. Treba imati visoke ciljeve.
Vinko i grofica Mimi

Za kraj jedna prigodna pjesma:


Ja sam samo neženja
Tražim partnericu
Neku koja zna jahati
Bez da ispadne iz sedla

Moramo si odgovarati
Tjerati me preko granica
Đevojko, kad te primim
Obećajem ti da nećeš htjeti sići

Ak' si spremna, učinimo to
Jaši ga, mojeg ponija
Moje vruće sedlo čeka
Dođi i skoči

Oznake: belec, Belecgrad, Babin zub, Belige, Kopanja, Belečki kanjon smrti

Naravno, proslava rođendana na planini je nešto što je izvedeno već mnogo puta (o jednom od njih možete pročitati OVDJE - iako za to imate još malo vremena budući da se stranica vakuum.space, za koju sam često pisao o planinarenju i svemu ostalome, uskoro gasi). Za takvo što se odlučuju ljudi kojima je dosta uobičajenih (zapravo razlika između dječjih i odraslih ima jako malo) proslava u kojima prijatelji slavljenika dolaze do njegove kuće (ili gdje već slavi) i on ih ugošćuje s neprirodnim količinama hrane i pića te se to proteže najčešće dugo u noć, a često i do jutra drugog dana. Moram priznati, ja sam jedan od takvih ljudi.

Moja reakcija na uobičajene proslave rođendana

Istina, morate biti okruženi ljudima koji su voljni znojiti se i provesti par sati u prirodi, često pod teškim fizičkim naporom. Tko se, pobogu, na taj način zabavlja? Imam sreću da nisam trebao koristiti nikakve eksterne motivacije i kolačiće za svinje da bih našao četvero ljudi koji bi htjeli poći na rođendansko planinarenje sa mnom. Maja i Nikola su moji uobičajeni suputnici na fizičkom i spiritualnom putovanju po planinama. Maja i ja već dugo gazimo vrhunce zajedno i mislim da kroz to rastemo za-jedno. Nikola je poseban fenomen koji je u kratkom vremenu postao jedan od najvećih zaljubljenika u prirodu i planine koje ja poznajem. Iako učimo jedan od drugog, moglo bi se reći da je on neka vrsta mojeg naučnika za planinu - uz Maju, jedina osoba na koju se mogu 100% pouzdati da neće reći NE mojim ludim idejama za rute. No, tempom kojim napreduje uskoro bi učenik mogao postati mnogo iskusniji od učitelja, što, nadam se, znači da radim dobar posao kao motivator. Igor (publici poznatiji kao Buć) i ja dijelimo neke od prvih pohoda na planinu dok smo još pohađali srednju školu. Čevo, Ravna gora, Ivanščica - naši davni usponi na te vrhove i planine su začetak moje ljubavi prema planinarenju. Igorova bolja polovica Ivana (slavljenica na najmasivnijem rođendanu na planini - pogledaj poveznicu iznad) se, sad već više puta, pokazala kao dostojna bilo kojeg uspona i pohoda za koji ja znam. Nikola je baš danas izrekao jednu lijepu rečenicu koja ukratko opisuje tim koji sam izabrao za današnji pohod:

"Slon nas je sve spojio." - Gospodar Čeva
Za referenciju pogledaj: Slonovska surla Strahinjščice

Ivana, Maja, Igor, Borna, Nikola

Naša skupina od pet planinara ima i šestog člana. Nisam bio siguran hoćemo li se i ovaj puta promašiti na planini ili nećemo, ali dok sam, tamo negdje već u blizini Oštrcgrada, dobio poruku, znao sam da je danas baš taj dan. Pričam već dugo o svom prijatelju planinaru i mudrom poznavatelju buddhizma i Istoka. Zapravo, pričam o njemu već toliko dugo da su neki, uz nedostatak njegove fizičke prisutnosti i pojave, počeli sumnjati da on uopće postoji. Možda je Borna konačno skrenuo pa sad umišlja da ima neke savjetnike ruta i prijatelje online. Pomutio mu se um. Vrag mu šapće na uho. No, Jelenko je stvaran i sad za to imam svjedoke.
Obratite pozornost na lijevi dio slike - živ je, smije se i skriva se na Oštrcgradu

Nakon kratkog razmišljanja i odbacivanja ideje da skupinu vodim od Lujčekove hiže preko Male Ivanščice na vrh Ivanščice, došla je ideja za Oštrcgrad te planinarsku kuću Majer. Nitko iz ekipe tamo nije bio pa se ta opcija odmah učinila i edukativnom. Ručak je bio planiran kod gospodina Pasarića na vrhu Ivanščice pa je tako trebalo nakon obilaska Oštrcgrada i Majera doći do vrha. Budući da dolazimo iz Varaždina i bliže okolice, automobilom smo se dovezli do Žganog Vina te krenuli po Mrzljaku gore. Kod groba neznanog junaka kratko se skreće na put Luke Baretina (tzv. magistralu Ivanščice po kojoj prevaranti idu automobilima do vrha) te se prati oznaka za Oštrcgrad i Majer. Da bi ovaj dio priče imao smisla, moram napomenuti da sam se odlučio nositi točno 47 klipića u nečemu što se naziva multi-box kako moji suputnici ne bi ostali gladni do ručka koji nas je čekao na vrhu. Bio je to neuobičajen prizor koji je potaknuo Buća da izmisli novu planinarsku titulu: piknik-vehabija. Nedavno sam bio i podvrgnut operaciji ruke (unazad povučena metakarpalna kost na četvrtom prstu lijeve ruke) te još uvijek nosim povez. Trebao mi je i štap da smanjim šanse da padnem. Kako vam ne bih dalje golicao maštu, slika će pomoći. Doktore, ako slučajno ovo gledate, nisam držao štap s lijevom rukom - ovo je bilo samo za potrebe slikanja!
Piknik-vehabija

Uglavnom, kod groba neznanog junaka smo sreli jednog čovjeka čiji je fenotip neki mix Balaševića i Bućevog susjeda Žeca. Ja sam stavio multi-box na stol i rekao dobrim ljudima neka se ponude i na taj način mi pomognu da ne teglim toliko do Oštrcgrada. Nasmijali su se, ali apsolutno nitko nije uzeo klipić. Gospodin Žec Balašević je rekao da ne može jesti po putu jer će si pokvariti tempo. Sportaši ne žele ugljikohidrate već samo proteine te je tako prvo pitao ne nosim li ja to u kutiji pohance. Ne, iako tako ne izgledam, ja sam vegetarijanac cijeli svoj život. Uskoro zatim otišao je prema Majeru, ali preko grebena. U tom trenutku nitko od nas nije znao što mu to znači i koji je to put. Svi su otišli, a na našem odlasku je do ovog mjesta došla jedna mlađa djevojka koja se čudila kako se svi na planini pozdravljaju s "bok". Rekla mi je 'bok', a ja sam se, stavivši ruksak na leđa, nasmijao i rekao 'ajde bok'. Kad smo se probili do ceste za Oštrcgrad i Majer, trebalo nam je kojih 40 minuta hodanja do Oštrcgrada (3.7 km).
Naš prijatelj Žec Balašević na odlasku i odbijanju klipića te gužva kod groba neznanog junaka

Popeli smo se na utvrdu. Buć i Nikola su bili prvi i čuo sam neke glasove te vidio da si netko suši majicu. "Gde ste vikinzi?" - mislim da je to bilo prvo što je Jelenko rekao. Znoj je curio u potocima dok sam došao do centralnog dijela utvrde te pružio svom blog prijatelju ruku kako bismo se upoznali, službeno barem kad se ovako znamo već dugo. Ne znam, ne želim sad ulaziti u filozofije online prijateljstava i odnosa, ali, uz normalnu nelagodu dok nekog upoznaješ, osjećao sam da poznajem tog čovjeka kojem pružam ruku. Je li to planinarsko prepoznavanje ili neko drugo, nije bitno. Prva tema je (a što bi drugo bilo?!?) bila kako doći do vrha. Jelenko je pričao o nekom koritu (zaboravio sam prokleto ime, bio je ovo dugi dan) i kako ga to privlači. To je to. Nisam trebao dalje tražiti znakove - ovo je definitivno planinar. Privlače ga vražje šipražje, bijesna korita i teški usponi. Ubrzo smo došli do zaključka da bi bilo bolje da idemo samo po grebenu, preko Beliga, gore prema vrhu. Jelenko je počeo pričati o planovima za pohode, a Nikola je bio oboren s nogu dok je čuo da se ide preko 2000 metara. Naime, Nikola misli da će se na tim visinama nešto posebno dogoditi. Možda i hoće, tko zna?
Utvrda Oštrcgrad

Bube su nas htjele pojesti te smo krenuli prema Majeru do kojeg od Oštrcgrada ima najviše petnaest minuta (sa istočne strane utvrde Oštrcgrad pažljivi promatrač može vidjeti krov pl. kuće Majer). U Majeru radi Ivanina frendica iz osnovne škole, a tamo je bio i gospodin Žec Balašević kojemu sam rekao da ovaj put stvarno mora uzeti barem jedan klipić jer ga pratim okolo po planini kako bi se to konačno i dogodilo. Nasmijao se i uzeo par klipića. Naručili smo pivo, ali neke su bile tople, a neke ohlađene. Srećom, uzeo sam ohlađenu. Jelenko je proučavao kartu Ivanščice te mi pokazao kud moramo ići do vrha. Nakon što smo popili pivo, Jelenko je rekao da danas neće ići do vrha te smo se pozdravili i dogovorili da ćemo se čuti u svezi budućih pohoda.
Ekipa kod pl. kuće Majer, Jelenko se sprema za tumačenje karte

"Da, ali nakon te rampe gdje ti je oznaka za vrh, moraš paziti da ne bi samo nastavio misleći da ideš po dobrom putu. Postoji skretanje na greben i to je vaš put."

Uzalud, prijatelju moj! Na našem putu do vrha, promašili smo naglo skretanje za greben i nastavili po nečemu što stvarno izgleda kao dobar put. No, nema planinarskih oznaka. Mislim da smo baš u tom trenutku Nikola i ja raspravljali kako se najbolje uči kada zalutaš... da, to je bila neka vrsta self-fulfilling prophecy-a. Došli smo do dijela na kojem nije bilo moguće nastaviti, drva razbacana na sve strane, staza naglo prestaje. Uskoro smo uočili da već jedno vrijeme oznaka boga planine nema. Vratili smo se istim putem i ovaj put uočili naglo skretanje na greben. Zapravo je vrlo lako zalutati jer se na tu stazu praktički morate popesti (pomoći si rukama). Predlažem markacistima da se to bolje označi. Nikola i ja smo baš onda i pričali o tome kako se na internetu ne može naći fotografija jedne lovačke kuće koja se nalazi na trasi Lujčekova hiža-Milengrad. Treba poslikati tu kuću i staviti je na internet! Korisnici su ti koji potpomažu stvaranju sadržaja. Tražilice su samo mašine, kontejneri za hrpu podataka, ali mi smo ti koji podatke unose. Na tom tragu razmišljanja, prilažem ovdje kartu koja sadrži GPS trag cijelog današnjeg pohoda i close-up skretanja na greben tako da budući pohoditelji ne zalutaju :)


Greben je uvjerljivo najteži dio našeg današnjeg pohoda. Cijelo vrijeme praktički hodate gore dolje te to dovodi do priličnog umaranja. Dijelovi su strmi pa se preporuča i korištenje štapova. Od početka grebena do vrha Belige (974 mnv) ima 1.6 km te smo mi to prevalili za 40 minuta. Od Beliga do vrha ima... hm, oko 1.6 km i trebalo nam je 30 minuta. Jelenko mi uvijek govori kako mi zapravo dosta brzo hodamo, a ja sam uvijek skeptičan. No, možda ima nešto u tome. Danas mi se činilo da je cijela skupina držala brzi i postojani tempo hodanja. Mislim da smo negdje oko 13:00 bili kod Pasarića, a količina posjetitelja je bila relativno prihvatljiva. Naručili smo hranu i piće te se najeli. Klipiće smo konačno pojeli pa sam do podnožja mogao bezbrižno nositi prazan multi-box bez straha da će se nešto prosipati.
Momenti s grebena: Buć - piknik vehabija/Maja si počiva/pinklec s klipićima/otkrivenje i prosvjetljenje na Beligama/Umor kod Pasarića i ekipa za stolom 18

Želio bih zahvaliti svojim prijateljima koji su išli sa mnom i hrabro prošli rutu koja se na kraju i nije ispostavila tako laganom. Želio bih također zahvaliti Jelenku na navigaciji i stalnoj podršci - nije ovo prvi put da ga u nevolji zovem mobitelom na planini gdje imaš sreće ako uloviš signal. Sveukupno smo prošli oko 16 kilometara i obišli jednu staru utvrdu Ivanščice, pl. kuću i pl. dom. Nije loše, zar ne?

Uživajte u prirodi i planinama!

Oznake: planinarenje, Ivančica, Žgano Vino, Mrzljak, grob neznanog junaka, Oštrcgrad. pl. kuća Majer, greben, Belige, vrh Ivanščice, Pasarićev dom