U zadnje vrijeme sam često u kinu i mogu priznati da sam sretan što je tri od četiri puta bilo u kinu koje nije Cinestar. U Varaždinu se sad već dvije godine imamo priliku boriti protiv "ogromnog, almost blockbuster only" kina, a mjesto borbe je Kino Gaj koje je član grupe Europe Cinemas. Ponekad još uvijek završim u elitnim stolicama Cinestara, ali preferiram naše manje, lokalno kino.

Jučer sam pogledao film Zelena knjiga: Vodič za život za kojega sam pogledao najavni video (trailer) i odmah vidio u kojem smjeru će film ići, a to je upravo smjer moje preferencije. Ozbiljna tematika ispričana kroz tragične, ali i, što je bitno, komične elemente što sasvim solidno opisuje ovaj život koji svi na svoj način proživljavamo. Priča je to o transformaciji koja se događa ljudima kada dođu u kontakt s pojedincima iz skupina prema kojima gaje razne predrasude. Dakle, nešto što bi dobro došlo ljudima našeg podneblja. Viggo Mortensen (Tony Lip) bio je odličan i u "Kapetanu Fantastičnom", ali mislim da ga nikad nisam vidio u tolikom sjaju kakvog pokazuje u Zelenoj knjizi. Igra besprijekorno i fascinantno ulogu izbacivača talijansko-američkog podrijetla, čovjeka koji nije završio ni osnovnu školu, ali ima ono što se inače na engleskom govornom području naziva "street smart" (najjednostavnije rečeno: praktična inteligencija). S druge strane imamo uštogljenog dr. Shirleya (nagrađivani Mahershala Ali) koji ima tri doktorata i previše se drži (društvenih) pravila.

Neću ulaziti u detalje same priče jer bih svima toplo preporučio da pogledaju ovaj film. Međutim, potrebno je ukazati na već spomenuti moment transformacije likova koji detektiram kao glavni moment filma. Tony Lip i dr. Shirley predstavljaju dvije krajnosti - hrabrost, iskrenost te spontanost i strah, suzdržanost te artificijelnost ponašanja. Iako na početku dolazi do mnogih nesporazuma, što nije čudno budući da je razina (službenog i neslužbenog podjednako) obrazovanja itekako faktor u diferenciranju ljudi, likovi zajedno rastu i mijenjaju se. Tony Lip pronalazi mjeru u svojim ishitrenim postupcima koji su u globalu dio njegovog dobrog karaktera. Dr. Shirley pak se uči opustiti i skliznuti kroz prste sustava krutih pravila kao što se to događa i s pijeskom. Tako pojedinac koji je sličniji dr. Shirleyu (a u tu skupinu svrstavam na neki način i samog sebe; nemojte zaboraviti da čitamo knjige i gledamo filmove kroz filter naše svijesti, proživljenih iskustava koja su samo naša i jedinstvena) u liku Tonija Lipa vidi što mu fali i obrnuto za one koji se prvenstveno prepoznaju u liku Tonija Lipa. Usudio bih se reći da je Tony Lip po mnogočemu učenik, ali na kraju i učitelj Zena. Spontanost i zaigranost njegovog karaktera predstavljaju ono što bi se moglo nazvati "ples sa životom" ili "igranje života", a to su stavovi prema životu koje bi valjalo usvojiti za poboljšanje njegove kvalitete. Da, velike riječi su dobre i učenost je blagoslov, ali tišina i "življenje" samo imaju svoju vrijednost koju često previđamo zbog načina života koji nam se, htjeli to mi ili ne, nameće. Tako kao ideal vidim pojedinca koji je kombinacija Tonija Lipa i dr. Shirleya - velika učenost i teorijsko razumijevanje stvarnosti, ALI i mogućnost prilagodbe, spontanost i općenito mogućnost života u trenutku. Iako se na taj "život u trenutku" obično odmahuje rukom, zapitajte se koliko svojih sadašnjih trenutaka žrtvujete na oltaru prošlosti i/ili budućnosti?

Iako sam iz njega izvadio dijelove koji opisuju osobni (duhovni) rast glavnih likova, film je društveno emancipatorske prirode. Redatelj Peter Farrelly nas uspješno vodi kroz prikaz rasnih i klasnih razlika šezdesetih godina u SAD-u. Teme su to za koje se čini da smo ih prevladali i uspješno ostavili iza nas, ali mnogo puta izgleda da je to samo prividno jer mržnja te diskriminacija i dalje postoje. Kao što sam spomenuo, predrasude prema drugim narodnostima postoje i kod nas te se kroz ovaj film onima koji gaje takve osjećaje daje jedan dobar savjet kako ih nadvladati: jednostavno provedite određeno vrijeme sa pripadnikom skupine prema kojoj osjećate odbojnost i uskoro će se dogoditi čarolija - čarolija shvaćanja da smo svi ljudi.

Oznake: Zelena knjiga: Vodič za život, kino, Vigo Mortensen, Mahershala Ali, Peter Farrelly

Filmski krtičar - osoba koja gleda i sere po filmovima kao što i krtica živi i sere u zemlju. Može učiniti i dobre stvari kad rangira filmove kao i krtica koja prekopa zemlju kroz koju se kreće.


Filmovi znaju biti kao neka vrsta knjige u malom. Ima različitih mišljenja pa onda jedni govore da je knjiga toliko superiornija filmu jer više potiče maštu budući da joj „fali“ vizualni dio. Drugi govore kako su filmovi bolji, ali tima se najčešće zamjera to što im se ne da čitati. Istina je; gotovo svi ljudi gledaju filmove, ali ne čitaju svi ljudi knjige. Mogao bih reći da spadam negdje između ta dva tabora. Filmovi, ali i serije, mogu stajati uz bok knjigama. Ako su kvalitetno napravljeni, naravno. Komedije i horore ne gledam, ali to opet spada pod subjektivno. O tome ne mogu ništa previše reći, a da ne padnem na testu objektivnosti.

Bio sam jučer u kinu i gledao sam film 47 Ronin. Keanu Reeves opet u ulozi „odabranog“ i ide mu to prilično dobro, mora se priznati. Čak i nakon Matrixa nije isfurano kad se njega vidi u takvoj ulozi. Treba se film pogledati da bi se znalo da on baš i nije glavni heroj iako se priča vrti oko njega. Ima se tu svašta za reći, ali mogu se na to vratiti kasnije ili u nekom drugom postu. Film je sam po sebi dobar; napunjen akcijom, rekao bih. No, ostao mi je u glavi neki okus nedorečenosti. Ne znam točno zašto.

"Ajme jeste glupi! Pa ća to gledate!?" Filmski krtičar ne odobrava vaš odabir.


Jedno vrijeme sam prilično sigurno izricao svoje mišljenje da su prije filmovi (dakle, stari filmovi) bili bolji nego danas. Tehnologija koja se danas koristi je jednostavno istisnula kreativnost i maštu. Naravno, to ne isključuje mogućnost da film koji je prepun tehnoloških detalja bude dobar! Ako smo prije radili filmove kao da koristimo normalnu ruku, tehnologija je kao kibernetički dodatak koji nam pomaže da idemo brže, jače, bolje. Treba i te stvari, koje se kompjuterom naprave, zamisliti. Makar, još uvijek mi filmovi poput Transformera nikako ne sjedaju. Zapravo, čudesno mi je da neki ljudi takve filmove smatraju vrhuncima SF-a. Pričajući s nekim Amerikancima, doznao sam baš to. Smatram da jedan stariji SF film kao što je recimo Star Trek: The Voyage Home, pojede sve te transformere i sjajne mehaničke dosjetke u kojima nekakvi auti koji se pretvaraju u robote i obrnuto imaju glavnu riječ. Istina je da se na kraju gleda izvedba i da ljudi vole „eye candy“ pa im priča ponekad nije ni bitna. Mislim da je to baš razlog zašto se na kraju kaže za neki film da je dobar, a zapravo mu fali osnovnih kvaliteta i to bi svaki školovani filmski kritičar (kakav ja nisam; nije mi to namjera reći) odmah vidio. Filmovi napunjeni akcijom i high tech efektima su kao fast food. Ljude to zabavlja (fino im je) pa jedu (gledaju) ne misleći o tome što je to što konzumiraju i kakve to ima posljedice. Mlađa publika je posebno zainteresirana za te sve „dobit ću epileptički napadaj“ filmove.

Iako nisu svi profesionalni filmski kritičari, mislim da svaki čovjek donekle može razlikovati dobar film od lošeg. Istina, pristranost u vezi određenih tema nas vuče da kažemo neke subjektivne stvari. Npr. ja sam ljubitelj SF-a i ne znam koliko mogu biti objektivan u vezi takvih filmova. Volim teške futurističke oklope, općenito ideje iz budućnosti skupa s naprednim civilizacijama, warp pogon, interstelarna putovanja, itd.
No, svi imaju barem neke jednake polazišne točke. Tako mi se barem čini. Da dam primjer: mislim da nitko ne bi ostao ravnodušan kad bi pogledao neki Kubrickov ili možda Tarantinov film. Ako je to tako, onda ipak postoji nešto objektivno u gledanju i rangiranju filmova. Ako nam se već ne dopada tematika tih filmova, izvedba je očito vrhunska i to nitko ne može poreći. Ipak, ima ljudi koje ta tematika (iako je široki spektar tema kojima se bavi, recimo, Kubrick) ne zanima. Možda neće biti dobra usporedba, ali Kubrickovi filmovi su kao knjige iz filozofije. Svi znaju za filozofiju, čini im se da nešto ima u tome, ali jednostavno ne vole to svi čitati i ne razumiju to svi. Kažem, možda nije dobra usporedba jer filozofija zna biti zamagljena i neke stvari se teško dešifriraju (Kubrick je ipak malo dostupniji prosječnom gledatelju nego Hegel prosječnom čitatelju), pa čak i od filozofa koji su općepoznati i svjetski priznati. Htio sam reći da su Kubrickovi i Tarantinovi filmovi intelektualno umjetnički. Dok, recimo, komedije i horori, po mom mišljenju, tu gube pozitivne bodove. Zabava za mase mi se teško može činiti kao nešto kvalitetno. Opet, to nikako ne znači da nema nekih dobrih horora i komedija koji odskaču od prosjeka.





U zadnje vrijeme kad odem u kino, čini mi se da su traileri postali nekako više spektakularni. Dolazi film o Noi (priča iz Biblije), Herkulu, drugi nastavak „300“, neki novi SF s Tomom Cruiseom (Oblivion zapravo nije razočarao!), Jupiter Ascending, itd.
Što se događa?
Sve izgleda toliko... privlačno oku i tako su dobro izabrane scene iz filma da mi se čini kako ću puno novaca baciti na kino u skoroj budućnosti. No, onda odem nešto od toga pogledati i kao da doživim razočaranje. Ne, mislim da Nou neću ići gledati jer mi izgleda kao neki propagandni akcijski pokušaj da se tema približi i čak i u traileru je sve puno klišejastih rečenica poput: „I am not alone“ (u smislu: bog je sa mnom). Zamišljam mlade kršćane kako vrište dok gledaju taj film. Naći će, zasigurno, svojeg novog heroja. Russell Crowe je uvijek odličan odabir za takve uloge.
Većina od toga će biti razočaranje iz istog razloga zbog kojeg imam taj neki osjećaj nedorečenosti nakon 47 Ronina. 47 Ronin je zapravo dobro napravljen i to što je taj neki isprazni osjećaj na kraju filma je možda i zato jer Japanci moraju provesti svoj kodeks časti do kraja pa film i nema happy end – barem se nama zapadnjacima, koji cijenimo nastavak života i užitka iznad svega, tako čini. Dakle, u najboljem slučaju će i s ovim filmovima koji dolaze biti isto tako. Posebno mi se svidio prvi „300“ i sjećam se da sam ga gledao nebrojeno puta, ali nekako nemam dobar osjećaj u vezi nastavka koji dolazi. No, bolje da pustim takvu vrstu komentara za nakon odgledanog filma. Vjerojatno je to samo trauma od dosadašnjeg iskustva koje mi govori da nastavci sve samo razvodne; kako kod serija, tako i kod filmova. „Što je previše ni s kruhom nije dobro.“


Kako god bilo, ako me i svi ti novi filmovi razočaraju, imam Marlona Branda, Scarfacea, Star Warse, Francisa Poolea, Mariju iz Metropolisa i umjetničko nasilje od mr. Browna.

Oznake: filmovi, Krtičar, kino