Već duže vrijeme stoji na mom laptopu film Gravity (LINK). Odlagao sam s gledanjem toga radi dovršavanja Breaking Bada, ali sam i nedavno otkrio jednu, ne predugu, listu filmova koju je predložio pjevač Toola, James Maynard Keenan. Čovjek koji mi je neka vrsta idola i koji svira u bendu koji smatram najboljim bendom (svi imamo onaj neki naš najdraži bend, zar ne?) je rekao da su ti filmovi utjecali na njegovo umjetničko stvaranje pa sam jednostavno morao pogledati te neke filmove. Ne znam hoće li oni utjecati na mene na isti način na koji su na njega (istina je da je ta lista zapravo lista „mračnih“ filmova apsurda i besmislenosti te beznadnosti), ali vrijedi pokušati.

Dakle, to su neki od razloga zašto sam odgađao toliko s Gravitacijom. Nisam ni neki posebni fan Sandre Bollock, pardon Bullock, a ni George Clooney mi nekako nije zvučao obečavajuće u novom SF filmu. Inače sam veliki obožavatelj SF-a, pisanog i izvedenog na filmskom platnu. Budući da se u SF-ovima većinom bavi budučnošću i našom ili stranom tehnologijom, smatram da SF nekako najviše daje mjesta za maštu i kreativnost. Uz, naravno, neke kočnice poput osnovnih zakona koji vrijede u svemiru i slično – iako ni to ponekad nije granica jer se često poznati zakoni i krše. No, još uvijek se sve to događa na dosta kreativan način. Ja sam jedan od onih tipova koji je veći pobornik dolaska izvanzemaljaca (humanoida ili pak ne humanoida) nego nekakvih patuljaka i vilenjaka koji žive u nekom čarobnom svijetu. Da, obožavatelji fantasy-a bi imali neke ideološke nesuglasice sa mnom.

IMDb daje 8,3 filmu Gravity. Mislim da je zapravo između 7,5 i 8,0 dovoljno.
Film je zapravo jedan dugi i zamorni seks sa Sandrom Bullock koja me u onoj astronautskoj kapici (ona koja izgleda kao ona koju nose igrači vaterpola) dosta podsjeća na malo svjetliju Halle Berry. Naša Sandra stenje više nego što stenju pornoglumice i kao da uživa u svemiru! A kad skine astronautsko odijelo... Nosi ona američko, ali i rusko i moram priznati da rusko vizualno izgleda bolje i udobnije. Uz koitus ide glas Georgea Clooneya i tu i tamo glas Indijca Shariffa koji dosta rano u filmu ostane bez pola lica.
Ono što bi vam se moglo sviđati na filmu je kamera. Prizori su zapanjujući, a pogotovo oni koji su kao iz prvog lica glavne junakinje. Film počinje u zavidnoj tišini i to je definitivno jedna od pozitivnih stvari. Naviknut već od Zvjezdanih Staza da se zvuk ipak čuje u svemiru – zapravo, zvuk se i može čuti u svemiru, ali u mnogo manjoj (gotovo zanemarivoj) mjeri nego recimo na Zemlji – nisam previše obraćao pažnju na to da su se eksplozije ipak čule. Kad bi sve bilo realnije u tom smislu, gledanje SF-a u svemiru bi bilo kao gledanje nijemog filma. To baš ne bi pomoglo gledanosti danas kad sve što ne „miluje“ naša osjetila do maksimuma, nije dovoljno dobro i dovoljno zabavno. No, povremena tišina je pohvalna.
Sandra Bullock nije pravi (trenirani) astronaut, ali čak ni to ne opravdava njezinu brojalicu na kraju kad bira koju će tipku stisnuti da bi se odvojila od glavnog dijela kineske svemirske stanice. S te strane je film dosta naivan, ali može se to oprostiti. Ili možda ono kad na početku filma ostane skoro na 1% kisika pa dahće kao da sprinta i kisik nikako da nestane? Isto, njezini monolozi, kojih treba biti jer ostali likovi zapravo brzo umru, ponekad zvuče pomalo glupo. Možda ne glupo, ali ni ne baš previše mudro. No, to je valjda pokušaj prikazivanja čovjekove reakcije pri susretu s nepoznatim.

Film završava tzv. happy endom i kraj je zapravo prilično dobar. Dobro je sve usklađeno kad naša Sandra ispliva iz „evakuacijske“ kapsule i pokuša stati, ali zbog Zemljine gravitacije joj ide malo teže. Na kraju prigrli mulj u koji se usidrila i stane na svoje noge. Fair enough!





Drago mi je da u zadnje vrijeme ima dosta najava SF-ova. Ima jedan s Tomom Cruiseom, poludjelim scijentologom koji jede posteljicu svojeg djeteta, ali od njega ne znam što da očekujem. Jupiter Ascending bi mogao biti dobar; zvuči barem tako. Sve je to hollywoodska produkcija i znam što bi neki od vas mogli reći – prava filmska avantura počinje tek kad se pogled odmakne od Hollywooda, a to je ponekad teško jer je sve Hollywood... ili Bollywood. Ne znam što je gore!

Oznake: Gravity, sandra, Svemirski seks, Krtičar

Filmski krtičar - osoba koja gleda i sere po filmovima kao što i krtica živi i sere u zemlju. Može učiniti i dobre stvari kad rangira filmove kao i krtica koja prekopa zemlju kroz koju se kreće.


Filmovi znaju biti kao neka vrsta knjige u malom. Ima različitih mišljenja pa onda jedni govore da je knjiga toliko superiornija filmu jer više potiče maštu budući da joj „fali“ vizualni dio. Drugi govore kako su filmovi bolji, ali tima se najčešće zamjera to što im se ne da čitati. Istina je; gotovo svi ljudi gledaju filmove, ali ne čitaju svi ljudi knjige. Mogao bih reći da spadam negdje između ta dva tabora. Filmovi, ali i serije, mogu stajati uz bok knjigama. Ako su kvalitetno napravljeni, naravno. Komedije i horore ne gledam, ali to opet spada pod subjektivno. O tome ne mogu ništa previše reći, a da ne padnem na testu objektivnosti.

Bio sam jučer u kinu i gledao sam film 47 Ronin. Keanu Reeves opet u ulozi „odabranog“ i ide mu to prilično dobro, mora se priznati. Čak i nakon Matrixa nije isfurano kad se njega vidi u takvoj ulozi. Treba se film pogledati da bi se znalo da on baš i nije glavni heroj iako se priča vrti oko njega. Ima se tu svašta za reći, ali mogu se na to vratiti kasnije ili u nekom drugom postu. Film je sam po sebi dobar; napunjen akcijom, rekao bih. No, ostao mi je u glavi neki okus nedorečenosti. Ne znam točno zašto.

"Ajme jeste glupi! Pa ća to gledate!?" Filmski krtičar ne odobrava vaš odabir.


Jedno vrijeme sam prilično sigurno izricao svoje mišljenje da su prije filmovi (dakle, stari filmovi) bili bolji nego danas. Tehnologija koja se danas koristi je jednostavno istisnula kreativnost i maštu. Naravno, to ne isključuje mogućnost da film koji je prepun tehnoloških detalja bude dobar! Ako smo prije radili filmove kao da koristimo normalnu ruku, tehnologija je kao kibernetički dodatak koji nam pomaže da idemo brže, jače, bolje. Treba i te stvari, koje se kompjuterom naprave, zamisliti. Makar, još uvijek mi filmovi poput Transformera nikako ne sjedaju. Zapravo, čudesno mi je da neki ljudi takve filmove smatraju vrhuncima SF-a. Pričajući s nekim Amerikancima, doznao sam baš to. Smatram da jedan stariji SF film kao što je recimo Star Trek: The Voyage Home, pojede sve te transformere i sjajne mehaničke dosjetke u kojima nekakvi auti koji se pretvaraju u robote i obrnuto imaju glavnu riječ. Istina je da se na kraju gleda izvedba i da ljudi vole „eye candy“ pa im priča ponekad nije ni bitna. Mislim da je to baš razlog zašto se na kraju kaže za neki film da je dobar, a zapravo mu fali osnovnih kvaliteta i to bi svaki školovani filmski kritičar (kakav ja nisam; nije mi to namjera reći) odmah vidio. Filmovi napunjeni akcijom i high tech efektima su kao fast food. Ljude to zabavlja (fino im je) pa jedu (gledaju) ne misleći o tome što je to što konzumiraju i kakve to ima posljedice. Mlađa publika je posebno zainteresirana za te sve „dobit ću epileptički napadaj“ filmove.

Iako nisu svi profesionalni filmski kritičari, mislim da svaki čovjek donekle može razlikovati dobar film od lošeg. Istina, pristranost u vezi određenih tema nas vuče da kažemo neke subjektivne stvari. Npr. ja sam ljubitelj SF-a i ne znam koliko mogu biti objektivan u vezi takvih filmova. Volim teške futurističke oklope, općenito ideje iz budućnosti skupa s naprednim civilizacijama, warp pogon, interstelarna putovanja, itd.
No, svi imaju barem neke jednake polazišne točke. Tako mi se barem čini. Da dam primjer: mislim da nitko ne bi ostao ravnodušan kad bi pogledao neki Kubrickov ili možda Tarantinov film. Ako je to tako, onda ipak postoji nešto objektivno u gledanju i rangiranju filmova. Ako nam se već ne dopada tematika tih filmova, izvedba je očito vrhunska i to nitko ne može poreći. Ipak, ima ljudi koje ta tematika (iako je široki spektar tema kojima se bavi, recimo, Kubrick) ne zanima. Možda neće biti dobra usporedba, ali Kubrickovi filmovi su kao knjige iz filozofije. Svi znaju za filozofiju, čini im se da nešto ima u tome, ali jednostavno ne vole to svi čitati i ne razumiju to svi. Kažem, možda nije dobra usporedba jer filozofija zna biti zamagljena i neke stvari se teško dešifriraju (Kubrick je ipak malo dostupniji prosječnom gledatelju nego Hegel prosječnom čitatelju), pa čak i od filozofa koji su općepoznati i svjetski priznati. Htio sam reći da su Kubrickovi i Tarantinovi filmovi intelektualno umjetnički. Dok, recimo, komedije i horori, po mom mišljenju, tu gube pozitivne bodove. Zabava za mase mi se teško može činiti kao nešto kvalitetno. Opet, to nikako ne znači da nema nekih dobrih horora i komedija koji odskaču od prosjeka.





U zadnje vrijeme kad odem u kino, čini mi se da su traileri postali nekako više spektakularni. Dolazi film o Noi (priča iz Biblije), Herkulu, drugi nastavak „300“, neki novi SF s Tomom Cruiseom (Oblivion zapravo nije razočarao!), Jupiter Ascending, itd.
Što se događa?
Sve izgleda toliko... privlačno oku i tako su dobro izabrane scene iz filma da mi se čini kako ću puno novaca baciti na kino u skoroj budućnosti. No, onda odem nešto od toga pogledati i kao da doživim razočaranje. Ne, mislim da Nou neću ići gledati jer mi izgleda kao neki propagandni akcijski pokušaj da se tema približi i čak i u traileru je sve puno klišejastih rečenica poput: „I am not alone“ (u smislu: bog je sa mnom). Zamišljam mlade kršćane kako vrište dok gledaju taj film. Naći će, zasigurno, svojeg novog heroja. Russell Crowe je uvijek odličan odabir za takve uloge.
Većina od toga će biti razočaranje iz istog razloga zbog kojeg imam taj neki osjećaj nedorečenosti nakon 47 Ronina. 47 Ronin je zapravo dobro napravljen i to što je taj neki isprazni osjećaj na kraju filma je možda i zato jer Japanci moraju provesti svoj kodeks časti do kraja pa film i nema happy end – barem se nama zapadnjacima, koji cijenimo nastavak života i užitka iznad svega, tako čini. Dakle, u najboljem slučaju će i s ovim filmovima koji dolaze biti isto tako. Posebno mi se svidio prvi „300“ i sjećam se da sam ga gledao nebrojeno puta, ali nekako nemam dobar osjećaj u vezi nastavka koji dolazi. No, bolje da pustim takvu vrstu komentara za nakon odgledanog filma. Vjerojatno je to samo trauma od dosadašnjeg iskustva koje mi govori da nastavci sve samo razvodne; kako kod serija, tako i kod filmova. „Što je previše ni s kruhom nije dobro.“


Kako god bilo, ako me i svi ti novi filmovi razočaraju, imam Marlona Branda, Scarfacea, Star Warse, Francisa Poolea, Mariju iz Metropolisa i umjetničko nasilje od mr. Browna.

Oznake: filmovi, Krtičar, kino