Sjede privatni detektiv i doktor filozofije u jednom low profile kafiću...

Ne. Počeli smo previše nadobudno. Ponovno.


Sjede običan policijski službenik i student filozofije u jednom low profile kafiću u koji zalaze samo lokalni ljudi. Njih dvoje nisu lokalni pa ih onda nitko ne prepoznaje. Oboje nose iznošene marte. Čudno, no čini se da je student filozofije više gazio okolo u njima. Ili se samo policijski službenik više brinuo o svojima? Opet nadobudno.

Jedan naručuje kavu, a drugi pije čaj. Jedan se žali na dim, a drugi pripaljuje jednu.

Razgovor vrluda u svakakvim smjerovima. Ima tu malo spika o prošlosti, ali ovaj put je na tapeti "što bi bilo kad bi bilo".
Student filozofije zainteresirano priča kako je zapravo "što bi bilo kad bi bilo" jedan od osnovnih principa SF žanra kojeg on tako jako obožava. Mladi policajac klima glavom, ali njegov žanr je više realizam. Prikazivanje mogućih situacija i to što životnije što je moguće. No, ovaj put je i on raspoložen da priča o mogućnostima.


"Zamisli mene kao učitelja ili ne znam što?" - policajac
"Pa nije to tako nemoguće. Nisi li i trebao ići na učiteljski fakultet?" - student filozofije


Razgovor završava na tome da se policajac žali da nema mnogo slobodnog vremena i da mu je mučno gledati kad ljudi nakon ljeta (ljetnih praznika za koje znaju uglavnom učenici, studenti i učitelji odnosno profesori) objavljuju slike o tome kako su se provodili i bili na raznim muzičkim festivalima... a on je, praktički, čuvao ovce i znojio se u kamenjaru.
Student filozofije kaže da bi mu onda bolje bilo da je studirao na učiteljskom nego otišao na policijsku akademiju.
Mladi policijski službenik ga prekida i kaže mu da učenje nije za njega. Ima taj neki prkos prema onome što mu se kaže da mora - kao da nekako iz inata onda to ne može učiniti.


"Nazovi me - neću je nazvati. Nemoj pušiti u sobi - pušit ću u sobi."
"Pa s tobom se onda mora ići po obrnutoj psihologiji."
"Jasno. Ajmo ne piti!"
Tišina pa smijeh s obje strane.


Policajac mora danas zvati svog šefa da čuje kad mu je gotov godišnji. Student filozofije osjeća neku vrstu tuge jer to znači da njegov najdraži policijski službenik odlazi opet u osamu, daleko od civilizacije. Ne može se zaključiti kojemu je više žao.
Svaki ima svoje muke pa malo one isplivaju na površinu. Razgovor ipak zadržava svoj balans i ne prelazi u veliku tužaljku mladeži o tome kako je život sranje. Prečesto smo išli tom cestom.

Student filozofije najavljuje jedno "teško" pitanje jer policajac tako naziva pitanja kojima se muči mladi student gotovo cijelo vrijeme. Na svom studiju, ali i izvan njega, postoje ta neka gadna pitanja koja se zavuku duboko u moždani sklop i ne daju ti mira. Možeš si pokušati odgovoriti ili se predati pa ostaviti da te to pecka dok ne pomahnitaš.

Uz predugi uvod u pitanje, kao i inače, konačno je ono i postavljeno i glasi:
"Što je zapravo ljubav?

Imam jednu definiciju koja mi u zadnje vrijeme pada na pamet. Na neki način sam odlučio smanjiti kriterije jer idealistički snovi u vezi drugih ljudi, na koje nemamo nikakav utjecaj, su direktan vodič do patnje i nesreće. Ja mogu sebe idealizirati i postati ono što sanjam, ali kad idealiziram druge ljude, nikad nisam siguran hoće li se ta moja idealna slika u glavi poklapati s njihovom slikom i prilikom. Nisam baš uvjeren da ikad možemo do kraja biti sigurni što se tiče drugih ljudi jer su oni stvorovi skloni promjenama pa kad puhne onaj poetski malo jači vjetar, ljudi se okreću na razne strane. Često i suprotno od onog smjera u kojem su krenuli prije zapuha. Moja nova definicija je:
'Ljubav je niz trenutaka u kojima mi ispunjavamo drugu osobu i ona ispunjava nas.'

Taj niz ne mora biti povezan i trenuci mogu trajati godinama. Tvoja trogodišnja veza koju si nedavno prekinuo je, recimo, jedan duži niz trenutaka, makar vjerujem da vam nije uvijek cvalo cvijeće (ili korov?), pogotovo ne pred kraj veze."

Mladi zaštitnik zakona samo šuti i kima glavom. Student filozofije nastavlja svojim tokom.

"Znam, moglo bi se postaviti onda pitanje: Koja je razlika između zaljubljenosti i ljubavi?
Postoje one neke studije (smije se) o tome kako zaljubljenost traje prvih 3 mjeseca ili pol godine? Ma nemam ni sam pojma više kako je to točno išlo. Ljubav je dobra jedno dvije godine, a onda u trećoj kao da opada i na kraju i prestane. Recimo, tvoja priča bi se u to uklapala, ali čak i tu imamo dokaz da je sve to s ljudima jako nejasno i nestabilno. Da tvoja bivša nije tebe gnjavila kao što je korov gnjavio njezin vrt, možda bi još i bio s njom. Razlika između tebe i nje je samo u tome što su se ona i njezina mati dvoumile hoće li prolijati Herkulesa po korovu, a ti si bio odlučniji i sve je, eto, završilo. No, bolje je tako."

Razgovor zapravo završava bez odgovora i ni policajac ni student filozofije ne znaju što je ljubav na kraju. Policajac čak priča o nekoj fizičkoj senzaciji koju je osjetio jednom kad mu se činilo da je to ljubav. Studentu filozofije se to čini privlačnim jer bi bilo odlično kad bi naše tijelo dalo neki znak kad je prava osoba u blizini.


"Misliš, nešto kao leptirići u trbuhu?" - student
"Ma prije su to bili nosorozi, a ne leptirići." - policajac


Policajac objašnjava kako mu se taj osjećaj javlja i kad nešto totalno krivo učini. Studentu filozofije to daje svakakve ideje i u jednom trenutku želi reći svom prijatelju, čuvaru zakona, da je možda učinio pogrešku kad je osjetio ljubav. Na neki način, kad bi pitali naša tijela, ona ne bi bila zadovoljna sa svim tim intoksikacijama i stresovima pod kojima se nalazimo kad smo u depresiji (iako se majka od studenta filozofije smije kad čuje tu omraženu riječ: 'Depresija? Pfff!') koju uzrokuje prekid, odnosno odlazak nekog za koga nam se činilo da ga/ju volimo. Kao da je ta ljubav neka vrsta psihičke bolesti u kojoj se mi uvjerimo u previše lijepih stvari, a realnost ima i svoju mračnu stranu. Ne želim reći da treba uvijek ići za tim mračnijim stranama realnosti, ali ih treba biti svjestan i ne biti u slobodnom padu kad se sve sruši. Dakle, opet smo na tragu ne-idealiziranja osoba s kojima stupamo u odnose.

Nakon toga razgovor počinje biti neobavezniji (nije da je i bio nešto posebno napet) pa policajac kaže kako se nikad neće vjenčati jer on jednostavno nije za to. Student filozofije se tome smije i misli da će se vjenčati samo kad dođe neka koju će previše voljeti da joj kaže ne. Makar, danas se ljudi ne vjenčaju više jer to nije baš pametno ili bolje reći: nije realno. Mladi, ali mudri, policajac spominje imovinu i kako je nikad neće dijeliti s nekom ženom jer je to opasno. Njegov novac je samo njegov. Tako dugo dok ne dođu djeca, ako dođu, ali o tome nije bilo riječi. Činjenica je da je brak danas (već duže vrijeme) u krizi i da očito počiva na krivim načelima. Vječna ljubav i sve to. Ne možemo ni definirati što je ljubav, a kamoli da u to uplićemo nekakvu vječnost. Ne usudim se ni pomisliti što bi to bilo: vječna ljubav.

Nakon što policajac kaže da je njegova bivša htjela živjeti s njim, razgovor izgleda otprilike ovako:

"Kako ćemo mi, tzv. gejmeri, živjeti uopće s nekim jednog dana? Zamisli kad ti dođe da navesiš veš, a ti bi radije sam sebe objesio nego taj veš." - student filozofije
Policajac se samo nasmije i kaže kako on jednostavno nije mogao zamisliti da bude pod istim krovom sa osobom koja ga želi kontrolirati. Kad bi onda igrao i kad bi radio ono što želi? Na poslu ga dovoljno j*** pa da onda dolazi i doma da ga se jebe. Možda bi to i bilo lijepo, ali da je doslovno, a ne preneseno.
Mladom misliocu pada na pamet nešto što ostali ljudi nazivaju 'kompromis', ali ako je do kraja iskren sa svojim prijateljem policajcem; mladom filozofu baš i nije jasno (uz svo to navodno obrazovanje) što bi u praktičnom smislu značio 'kompromis'.
Postoji definicija kompromisa i jasno je što je to teoretski, ali kao i s toliko drugih stvari, što to praktički znači? Tko određuje parametre po kojima kompromis funkcionira? Zovu li ljudi svaki put nekog objektivnog (ako je to uopće moguće) suca koji odlučuje što je fer i brine o tome da jedna strana ne daje više od druge? Jednostavno je to sve skupa teško zamislivo!
Uvijek je netko gore ili dolje. To je disjunkcija i uopće nije bitno je li bolje biti 'gore' ili 'dolje', poanta je u tome da je to različito i da nikad nije jednako. Podređenost - nadređenost, desno - lijevo, šuti - pričaj. Jasno?

Cijelo ovo, nadasve poučno, druženje završava tako da ljudi na šanku već čudno gledaju dvojicu junaka. Gospodin policajac koristi svoju odjeću toliko kamuflažno da bi prije rekli da je s druge strane zakona, a ne s one koja ju štiti. Student filozofije izgleda kao i uvijek, ali ni njega se baš lako ne prepoznaje. Tko bi rekao da se iza takve grube i brutalne vanjštine skriva takav profinjeni umovni sklop (you wish, little wannabe philosopher).


Sjedaju obični policijski službenik i student filozofije u crni audi. Policajac vozi, a student gleda kroz prozor i razmišlja.
Kakav uspjeh se danas skrivao u tom dimu koji se mogao rezati nožem i u kojem sjede svi ti grubijani za šankom.
Misao je prekinuta...

"Znaš da se može kočiti s motorom kad ga prebaciš u nižu brzinu?" - policajac
"Evo, baš sam saznao prošli tjedan." - student filozofije

Oznake: policija, metafizika, Pendrek uma, motor u nižoj brzini

Ovo je priča o nevjernom Tomi. Možda bi bolje bilo govoriti o Tomislavu iako je njegova majka opsjednuta sa slovenskom kulturom pa je željela da joj se sinčić zove Tomaž. Kao i svi roditelji, a pogotovo majke, ona je zamislila svašta o tom djetetu. On će biti junak i on će biti nešto. Uvjerenja i iluzije koje i danas more Tomu. Možda bi bilo bolje da ga zovemo Tom nevjernik, ali to bi bilo previše "mainstream" i već iskorišteno. Skeptični Tom? U biti, zovite ga kako želite. Trebamo glavnog junaka i treba imati neko ime.

Jedan zakašnjeli zimski dan za koji shvatiš da je bolje da nije ni došao jednom kad već stigne. Zatvoren u kući, nevjerni Tom je osjetio laganu glavobolju koja se došuljala kao ubojica iz tmine. Nije da je namjeravao jako napinjati svoje moždane vijuge pa ga to nije toliko omelo. Dovoljno da ga živcira i da ga baci u omamljeno stanje. Jeste li nekad poželjeli biti bolesni? I ne mislim na one dane kad ste bili djeca pa niste htjeli u školu. Pitam se bi li netko stvarno želio biti bolestan i je li moguće sebi željeti zlo. Čini mi se da si žele zlo oni koji nisu sretni. To su misli koje su Tomu uspavale.

Probudio se sa slinom u bradi i jaukom medvjeda kojeg su zarobili da bi mu tetovirali uho i poslije ga ponovno našli. To su tzv. rejnđeri koji se navodno brinu za životinje. Ljudi su u biti idioti. No i ti koji se brinu o divljači su bolji od onih tipičnih Amerikanaca koje je netko (netko zasigurno lud ili mu je samo bilo dosadno) snimio - oh, snimio je cijelu sagu o njima i njihovim pothvatima kad golim rukama love divlje životinje koje bi, da mogu, ubile čovjeka i nahranile se njegovim mesom. Te životinje su i došle u područje naseljeno ljudima (postoji li još neko mjesto koje nije zaraženo virusom čovječanstva?) jer su gladne. Ljudi za sobom uglavnom ostavljaju smeće - i fizički i intelektualno - pa su životinje zalutale u naseljena mjesta zapravo na pravom tragu. Ima tu hrane, ali ima i zla. Nepojmljivog zla koje se manifestira u silovanjima, rezanju grkljana i provaljivanju u tuđe kuće.
Obrisao je slinu maramicom i prebacio se u sjedeći položaj.

Bolje je i gledati idiote koji love životinje nego live showove. Dobro, ima onih live showova (talk showova?) u kojima dođu ljudi pa dovedu sa sobom kućne ljubimce. Nekako je to prihvatljivije od onih gdje su ljudi koji pričaju o svojim problemima. Koliko to može samo ispiti čovjeka i ponukati ga da shvati da je ljudski život besmislen! Kakva je to tona idiota koja dolazi grijati te naslonjače i kaučeve - kao neka vrsta seanse kod psihologa, ali javno. Nema goreg od toga dok se nešto privatno prosipa po javnoj sferi.
Znam, postoje umjetnici koji rade baš to kako bi zgrozili ljude ili im pokazali da umjetnost može biti i to. No, umjetnost može biti i hrpa govana koje sam upravo ispustio u svoj wc. Ljudi su bolesni i čini se da lijeka nema.
Ne znam jesam li što sanjao, ali čini mi se da ljude nije zapravo briga za druge ljude. "Vjerujem" samo u krvne veze jer one stvaraju dublju povezanost. No, još uvijek ne "vjerujem" dovoljno u krvne veze da bih spadao pod kategoriju obiteljskih ljudi i onih klinaca koji pišu nacionalističke spike po zgradama, a nikad nisu ni bili blizu situaciji o kojoj pišu. Priče djedova i baka. Najčešće djedova, ali nađe se i koja nabrijana baka koja je spremna širiti svakakve herojske priče. Herojske priče, ha? Čini mi se da dosta štete rade te herojske priče.
Evo malo klišeja s kauča: Čini se kako svaki čovjek može biti heroj jer svaki čovjek je u nečemu poseban. Svakog čovjeka nešto zanima i svaki čovjek posvećuje ogromne količine vremena nečemu (ili nekome?). Jasno je da onda on, ako to radi kako spada, onda postaje dobar u tome nečemu. Ljudi toliko postaju ekstatični u tome da prestaju vidjeti razliku između sebe i onoga što rade. Često možemo čuti nadahnjujuće rečenice velikih umjetnika i drugih entuzijasta iz pećnice bolesti koja se naziva život kako kažu: Ja stvarno uživam u ovome što radim! Ponekad mi se čini da mene uopće nema nego da sam ja baš to što radim.
Čini se da subjekt postaje predikat, ali pitanje je gdje je onda subjekt?

Preteške su to misli za ovu hladnoću. Pogled kroz prozor me učini da drhtim. Bilo je i gorih zima i ovo se zapravo ni ne može nazvati zimom. Ipak, zlo mi je čim je temperatura otišla u minus i tamo se zadržala. Ponekad osjetim neki užitak u tome da vidim kako vani pada snijeg i sve se bijeli, a ja sam na toplom. U drugom trenutku se onda već trzam i hvata me groza jer se prisjećam kako neki nisu toliko sretni kao ja. Treba li nesreća drugih utjecati na moju sreću da ona zapravo postaje nesreća? Može li biti da sam ja jedan od onih sretno nesretnih o kojima su pisane knjige i ispjevane pjesme?
Jesam li ja moderni (anti)junak ili su samo priče moje majke ("Oh, moj voljeni Tomažek!") udarile svom silinom u moj um i pomutile mi ga pri tom udarcu?

Zašto ljudi govore i zašto se razmnožavaju samo idioti i seljačine? Zašto jedan momak ili jedna djevojka koji idu na fakultet ne razmišljaju (u prosjeku barem) o djeci? Kad razmišljaju, to je možda najviše dvoje djece. Brat i sestrica pa neka se igraju. Ili možda dva brata koji će stvarati zajedno nered. Imati dvije djevojčice je češće san budućih majki, a očevi se primaju za glavu pri pomisli na to da će trebati preživjeti 3 žene u kući od kojih su dvije tek na putu da ih nešto penetrira i da iskrvare. Ako shvaćate što govorim, vjerujem da sad negdje počinjete željeti da ne shvaćate.
Mislim da pametni ne razmišljaju o tome jer nemaju vremena, a možda su neki 'ekstra' napredni pa znaju da bi bilo bolje da posvoje neko jadno dijete nego da rade svoje. No, kako kriviti čovjeka koji želi svoje dijete? Poznavajući biologiju i čovjeka kao životinju općenito, teško je kriviti nekoga što želi ubrizgati baš svoje gene u bazen gena čovječanstva. Kraljevi (oni istočnjački legalno, a zapadnjački po skrivečki - s različitim ženama) su imali mnogo djece radi želje za širenjem svojih gena. Mislim, to je i normalno jer su oni "veliki" ljudi koji i najviše zaslužuju proširiti svoje svete gene. Blago svim seljacima ako će se zemljom proširiti geni takvih velikih ljudi! Ili im možda sve prisjedne dok kralj pukne po porezima jer treba hraniti tu svu malu bahatu dečurliju?
Zanimljivo mi je to sa zapadom i istokom. Danas se osuđuju ljudi koji imaju više žena i osuđuju se žene koje imaju više muškaraca, iako drugi primjer nije toliko "redovit". Nije ni zamisliv svim tim zapadnjačkim mačo tipovima koji bi mahali kurcem pred mnogim pičkama, ali ne bi podnesli da njihova djevojka uživa s više tipova. Bolje izgubiti život nego doživjeti takvu sudbinu.
Kako su ljudski odnosi zapravo bolesni i "posebni"! Pametni svugdje nekako teže logici i hladnoj racionalnosti, ali u odnosima sa svojim najbližima smo kao djeca koja drže svoje igračke pod ključem. Šteta što se ni ljude ne može držati pod ključem. Mislim, može se, ali ne bez toga da ti nakon nekog vremena (u nekim slučajevima se radi o 15-20 godina pa se pripremite) ne pokucaju na vrata specijalci i da ne završiš u novinama pod člankom koji nosi u sebi riječ 'monstrum'. Jebo vas vaša sloboda i sve ostalo kad se sve to razmahalo do razmjera koji su primjereni samo za nekakvu parodiju na život. Uopće više nije zabavno.
Istočnjak je izgubio svoj utjecaj i postao maleni tip kojemu dolazi zapadnjak u zemlju da mu uzme ženu koja žudi za nečim drugačijim i... većim?
Samo ekstremna politička uređenja nekih istočnjačkih zemalja drže zapadnjački pimpek daleko od svojih rasplodnih krava.
Oni su se odlučili da nas pokore na drugačiji način. Neće nam dirati naše žene, ali će nam prodavati jeftine igračke i jeftinu hranu pa na taj način otrovati nas i našu djecu.

Mnogo je ovo misli za jedan kauč na kojem sam ležao zaslinjen i ošamućen do prije 5 minuta.
Mislim da je kauču dosta i da me jedva više drži, ali ne zbog moje težine. Barem ne fizičke težine.
Čini mi se da je moja intelektualna težina (čitaj: hrpa smeća u mojoj glavi koje sam naučio + utjecaj promatranja okoline koja nije baš stimulativna ili nije samo toliko naivna kao u drugim, razvijenijim zemljama ovog mizernog svijeta) postala nepodnošljiva.

Možda je vrijeme da si olakšam bol?


Vaš zauvijek,
skeptični Toma

Oznake: Nevjerni Toma, kauč, Slina, divljina

Već duže vrijeme stoji na mom laptopu film Gravity (LINK). Odlagao sam s gledanjem toga radi dovršavanja Breaking Bada, ali sam i nedavno otkrio jednu, ne predugu, listu filmova koju je predložio pjevač Toola, James Maynard Keenan. Čovjek koji mi je neka vrsta idola i koji svira u bendu koji smatram najboljim bendom (svi imamo onaj neki naš najdraži bend, zar ne?) je rekao da su ti filmovi utjecali na njegovo umjetničko stvaranje pa sam jednostavno morao pogledati te neke filmove. Ne znam hoće li oni utjecati na mene na isti način na koji su na njega (istina je da je ta lista zapravo lista „mračnih“ filmova apsurda i besmislenosti te beznadnosti), ali vrijedi pokušati.

Dakle, to su neki od razloga zašto sam odgađao toliko s Gravitacijom. Nisam ni neki posebni fan Sandre Bollock, pardon Bullock, a ni George Clooney mi nekako nije zvučao obečavajuće u novom SF filmu. Inače sam veliki obožavatelj SF-a, pisanog i izvedenog na filmskom platnu. Budući da se u SF-ovima većinom bavi budučnošću i našom ili stranom tehnologijom, smatram da SF nekako najviše daje mjesta za maštu i kreativnost. Uz, naravno, neke kočnice poput osnovnih zakona koji vrijede u svemiru i slično – iako ni to ponekad nije granica jer se često poznati zakoni i krše. No, još uvijek se sve to događa na dosta kreativan način. Ja sam jedan od onih tipova koji je veći pobornik dolaska izvanzemaljaca (humanoida ili pak ne humanoida) nego nekakvih patuljaka i vilenjaka koji žive u nekom čarobnom svijetu. Da, obožavatelji fantasy-a bi imali neke ideološke nesuglasice sa mnom.

Oznake: Gravity, sandra, Svemirski seks, Krtičar

Moguće je da sam još pod utjecajem završetka veoma popularne serije "Breaking Bad" (LINK).
Moram priznati da uvijek preferiram prije filmove nego serije jer mi se ponekad učini da se na serije gubi jako puno vremena. Pod tu kategoriju pogotovo spadaju serije koje imaju milijun sezona i nastavaka. U početku mi se tako učinilo i za Breaking Bad (hrv. prijevod glasi: Na putu prema dolje), ali sam ipak odlučio početi gledati.
Još jedna stvar koja je kritična je to da ne volim gledati serije koje svi gledaju. To ponekad ide toliko daleko da ne gledam neke stvari jer one izgube svoju vrijednost kad ih svi gledaju; ili se barem meni tako čini. Da, moguće je da se ponekad zakinem za neke odlične stvari. To bi se dogodilo u slučaju da sam odlučio ne gledati Breaking Bad. Imam jednog prijatelja koji mi je rekao da, također, ne gleda tu seriju (pogledao je prvu, malo kraću sezonu) jer ju gledaju svi. Ima očito nešto u tome pa nije to samo moj problem da ne želim gledati megapopularne (tzv. mainstream) stvari. No, moram reći svom prijatelju da u ovom slučaju radi veliku grešku.

Ta serija jednostavno ima sve što po mom ukusu jedna serija treba imati. Tema je alternativna i devijantna, a zapravo dodiruje klasične (mogli bi čak reći tradicionalne) stvari i probleme.
Dijagnosticiran rak i neminovna smrt, briga za budućnost svoje obitelji, proizvodnja droge i ulazak u svijet kriminala. Jak osjećaj za obiteljske vrijednosti i briga za svoje bližnje povezana s kriminalnom aktivnošću jer takva donosi najviše profita u najkraćem vremenskom roku.

Sve je to Walter White (glavni lik) koji je u početku samo obiteljski čovjek. Mogli bi reći pomalo kukavica i "papučar".
Teško je uopće povjerovati kakva se transformacija dogodi u 5 sezona, koliko ih Breaking Bad ukupno ima.
Čovjek uzme stvari u svoje ruke i to u ekstremnom smislu te riječi.
Neću ulaziti u detaljnu analizu jer bi to trajalo vječno, a i neću do kraja sve pokvariti onima koji nisu gledali.
Zanimljivo mi je samo primijetiti kako se ta promjena u njegovoj glavi i ponašanju na kraju vidi i u njegovoj fizičkoj pojavi.
Žena mu u zadnjoj epiozodi kaže da izgleda užasno, ali on kaže da se osjeća odlično.
Zapravo, ni ne mogu analizirati neke stvari, a da ne pokvarim (eng. spoilam) nečiju zabavu.

Zato ću reći samo da preporučam ovu seriju svima koji vole pomalo čudnije stvari i koji žele vidjeti kakvi problemi nastaju kad se spoji nešto čisto tradicionalno i normalno (bolje reći: svakodnevno) s nečim što je ilegalno i čudno. Nabijeno osjećajima: najčešće gubitka i poraza kakav život nerijetko zna uistinu biti. Prikazana je ljudska priroda koju neće zaustaviti ništa da se neki cilj postigne - u ovom slučaju u negativnom smislu rečeno. Serija koja je napravljena zapravo kao film. Epizoda za epizodom teče i nikad nije nejasno kako je sad došlo do toga što se događa - kao što neke serije znaju imati nepovezane epizode. To je stvar ukusa, ali mislim da je bolje da priča teče neprekinuto i da se dobi neki dojam harmonije svih dijelova.
U svakom slučaju; mislim da sam dobio svog favorita što se serija tiče.

Oznake: Breaking Bad, Walter White

Ljudi se obično počnu zgražati kad se u brigu o starijima i nemoćnima (onima koji su bliži smrti) uplete razgovor o tzv. financijama i novčanim iznosima skrbi i liječenja.
Kako je naglašavano mnogo puta (i ne uzimam to kao dovoljno dobar argument na koji bi se uvijek mogli pozivati - jer moramo priznati da je to argument koji bi se lako mogao zlorabiti), u sustavu koji je na ovakav način postavljen - kapitalizam, materijalizam, konzumerizam i svakakvi drugi tvarni -izam koji ide ruku pod ruku s navedenim - realno je razmišljati o troškovima.
Novac otvara gotova sva vrata. Kod zubara se za vađenje zuba nikad ne čeka ako ideš privatniku (koji obično ima superiornije opremljenu ordinaciju nego ovaj drugi "državni"(?)). Iskeširaš neke novce (umnjak, navodno, 1000 kuna) i gotov si. Nema nekog posebnog čekanja jer i ptice na grani znaju da nemaju svi tih 1000 kuna da se razbacuju njima. Ljudi moraju jesti pa makar ne imali zube s kojima bi jeli!
Slična stvar je sa svakakvim drugim operacijama i invazivnim zahvatima, ali i običnim terapijama i liječenjima. Nikad se neće dogoditi da ti neće pomoći (postoje neki prioriteti kad se ljudima daje (pazi naziv) hitna pomoć), ali se možeš oprostiti sa svim svojim novcima ako nešto ne ulazi u tvoje osiguranje. Dakle, u društvu se potiče elitizam i ne razumijem baš kad netko kaže da je elitist ili nije elitist. Svi smo mi u neku ruku prisiljeni biti elitisti - ako ne prije, onda u trenutku kad se radi o našem zdravlju. Ili možda ima nekih ljudi koji ne cijene zdravlje više od svega? Čak i, bez namjere da se nekog omalovažava, radnik na baušteli mora uvidjeti vrijednost svog zdravlja. Nema zdravlja i snage - nema para. Jednostavno je.

Zanimaju me, kao i inače, rubni slučajevi u kojima ljudski život ovisi o tome hoćemo li nekome pomoći ili ne. Preneseno u jezik kapitalizma i materijalizma; rubni slučajevi u kojima ljudski život ovisi o tome hoće li taj netko imati potrebnu svotu novaca ili neće.
To su najčešće tužni slučajevi, ali moramo ostati objektivni pa ne uplitati svoje osjećaje u računicu. Mislim da je baš to najbolji izraz: računica.

Navodno se svi boje smrti jer život sam po sebi ide čim dalje od boli i prema užitku. Normalno je, dakle, bojati se smrti.
Čovjek u agoniji od boli može željeti smrt onda kad zna da užitak više ne može biti postignut ili je on manji od boli koja slijedi.
Da pitate umirućeg čovjeka što bi želio, on će sigurno kazati da želi da bol prestane. Čini se da on to kaže samo zato jer osjeća toliku bol da ni ne pomišlja na užitak. Da može izabrati bilo što na ovom svijetu, vjerojatno bi izabrao da bol prestane, ali i da se pojavi užitak! A nekad je samo izbivanje boli užitak; pogotovo u takvim trenucima ekstremne patnje.

Čovjek ima razvijeniji raz(um) od ostalih životinja pa je sposoban rezonirati. Ostale životinje (uz napomenu da neke vjerojatno "razmišljaju" poput npr. dupina) se vode samo po svojim osjećajima i nagonima pa je za njih gorenavedeno zakon: bježi od boli, prihvati užitak. Čovjek si može objasniti svoju bol (recimo kod nekih procedura koje se nad njim vrše da bi mu bilo bolje; kod liječenja, terapija, itd.), a životinja ne može. Ona ne shvaća što se događa. Izgubljeni pogled životinje kad se budi iz anestezije je nešto najtužnije što se može vidjeti. Životinja se boji jer ne može znati što se dogodilo, ne može si objasniti naglu bol koju osjeća i želi samo pobjeći, a npr. imobilizirana je i nepokretna. Rečeno jednostavnijim jezikom: slaganje 2 i 2 u glavi je, zapravo, prednost koja vodi k užitku.
Recimo čovjek koji se upušta u neku bolnu proceduru može u trenucima boli osjetiti utjehu i možda čak i neki užitak u olakšanju saznanja da nakon ovog slijedi primirje boli i mogući ponovni užitak. Na neki način, svaka ne-ljudska životinja je hendikepirana u tom smislu i uskraćena za tu mogućnost. Trebalo bi to imati na umu, a čini se da dosta često to zaboravljamo, kad se postupa sa životinjama.

Svatko želi živjeti, ali jedino čovjek može izračunati i shvatiti da je postao preveliki teret. Financije su realni teret i ne bi se trebali zgražati nešto posebno nad tim. Mi naše bližnje koji umiru volimo i ne možemo biti objektivni u takvim teškim odlukama i u tom jednom trenutku nam se čini da bi oni koji umiru sami morali shvatiti da u njihovim životima više nema dovoljno užitka, a previše boli koja slijedi...


Možda bih trebao maknuti masku objektivnosti koju stalno nanosim na svoje lice kao neku ratnu boju; uvijek skrivajući to da sam samo čovjek - subjektivan i jadan.
Trebao bih prestati s tim filozofskim sranjima i glupostima, ali što mogu kad je to jedino što znam - i to znam veoma loše, jedva da uopće bude prihvatljivo. No, nije to ni bitno.
30 minuta ranije od ovog što sad pišem, moj pas, Maza - njemački kratkodlaki tigrasti bokser, je umro. Moja mama kaže da će se sad reinkarnirati u nešto drugo; možda baš opet u nekog psa i možda nekako ponovno nađe način da dođe do nas. Moja sumnjičavost pada u vodu.

I sva objektivnost i strogost ovog svijeta ne može zaustaviti suze. Zaključci nisu ni bitni.

Moram priznati da mi pomisao na to da me sad nitko više njuškom neće probuditi ujutro prilično teško pada.
Nitko neće ispustiti vjetar toliko jako da se skoro ugušim ili ne pomislim da nam je pokvareni frižider.
Nitko me neće vući u šetnji i nitko me neće srditi kad juriša za drugim psima.


Jedino što mogu je odati počast dobrom psu i zahvaliti se za vrijeme koje je bio s nama.

Hvala ti Maza!

Oznake: smrt, računica i posljednji pogled

Moram priznati da osjetim neku čudnu muku kad vidim da je lokalni tjednik stavljen na ogradu moje kuće.
Nemamo nikakav poseban sandučić za novine pa mi to ti dobri ljudi stavljaju direktno na ogradu. Nekad me kućna beštija razveseli pa rastrga to na komade i onda ja ne dolazim u napast da zavirim i čitam te "neke" članke. No, životinja se u zadnje vrijeme jako disciplinirala i više ne trga papire. Kao da više nije ljuta na to što nutra piše, ali ja znam da bi bila ljuta da joj dam da pročita. Imam neki osjećaj da beštija dobro kuži što tamo piše, ali mi namjerno to ostavlja čitavo da bi se ja nervirao.

Pregledavam ja tako te lokalne novine i dolazim već prilično opasno kraju i mislim si: "Je li moguće da je njihova novogodišnja odluka (ili kako se to već zove što ljudi rade kad u jednom danu odluče da će se radikalno promijeniti) uključivala manje napisanih gluposti za lokalni narod?"
Iako gubim volju za životom kad čitam što su ljudi sposobni napisati, nisam osjetio neku posebnu radost kad sam vidio da su se, navodno, poboljšali u pisanju ili su samo postrožili odabir onog što objavljuju. Na kraju krajeva, to je tiskovina za prosječan narod i nema neke posebne kritičke obrade iznesenog. Novinama nije to ni cilj - objektivno iznošenje činjenica, ne? Onda kad malo sazrijemo, shvatimo da nije stvar u objektivnom ili subjektivnom, makar je veoma ružno vidjeti neki subjektivni ispad u nečem što bi trebalo biti objektivno. Stvar je zapravo u biranju objektivnih činjenica. U novinama je debela crna kronika, na "dnevniku" (može i množina; dnevne vijesti) se samo priča o lošim društvenim trendovima i ubojstvima. Pričajmo o motivaciji ljudi da se pokrenu u pozitivnom smjeru. No, uzevši sve to u obzir, mora se priznati da je čitanje takvog dnevnog ili tjednog smeća dobra vježba za predatore poput mene - divlje životinje koja jedva čeka da netko napravi logičku pogrešku pa da skoči i drži se toga kao pijan plota.

Obično je psihološka/društvena/samopomoćna stranica najgora po tom pitanju i obično ako to prođem, onda sam probavio sve što je napisano. Naravno, moram se suzdržati da ne komentiram kako veliki biznismeni kradu i kako drugi, zbog spomenutih biznismena ili nekih drugih "vukova", nemaju što jesti (uobičajena je slika nekog starijeg čovjeka koji pokazuje svoj prazni frižider).
Ovaj put je zakazao tzv. ženski svijet.

Neću se previše bacati na analizu tih "članaka" (zapravo su samo mala dva tekstića/kvadratića teksta) jer je ovo samo primjer na kakvim stvarima se bullshit detektor najviše upali.
Prvi ima crveni (pod)naslov: OTKRIVAMO, koji nekim ljudima očito nešto znači jer se to uvijek pojavljuje nad takvim "člancima".
Poljubac sve otkriva - mnoge djevojke i žene ne vjeruju da ih njihov dečko/muž voli dok im to neće reći na način koji bi shvatio bilo tko tko nema neki defekt s audio receptorima, a ako ima onda mora samo čitati sa usana. Mnogim muškarcima, mlađim i starijim, je teško reći te riječi. Ako imate takvog neotesanog balavca (koliko god godina imao) koji ne može izreći dvije jednostavne riječi (koje, navodno, imaju jako veliko značenje - kad se to izgovara i stvarno misli, naravno), onda gledate neke druge znakove na njemu. Po tom tekstiću je poljubac jako bitan pa ako vas ljubi strastveno, to je znak da vas voli. Moj osobni self help (jer mi nitko drugo neće pomoći pa si moram sam/a) dodatak je: ima i ona fora sa zatvorenim očima dok se ljubite. Ne znam je li to neka lokalna vračarija ili je to prihvaćeno i u velikom svijetu, ali ako partner ima otvorene oči dok se ljubi s vama, to je znak da je neiskren u onome što radi s vama i da vas zapravo ne voli (?). Još jedna stvar je poljubac u čelo koji navodno znači: "volim te". Nemam pojma otkud mi te stvari koje polako korodiraju moj mozak. Valjda sam mlad i zainteresiran za ljubav pa onda te informacije uvijek nekako prođu kroz barikade razuma.
Da bude stvar gora (zapravo puno gora), voli li vas vaš dečko ili ne vam može reći i činjenica (to više nije moja ideja, stvarno!) kako se odnose njegovi prijatelji prema vama. Naime, ako su oni prijateljski raspoloženi i prihvaćaju vas, ne treba vam reći da vas voli jer ste vi već njegova i to je potvrdila i okolina. Kakav je to j***ni k***c???

Analiza i Đimi (hrčak u mojoj glavi koji sve pokreće) kažu sljedeće:

Što je s lažima i pretvaranjem? Kako bi, pobogu, neke dvije riječi mogle nekome garantirati da ih netko drugi voli? Ljudi se pretvaraju i mogu reći nešto što ne misle. Možda su neki ljudi iskreni, ali kad nam je nešto u interesu, ne trebamo biti nešto previše "otvoreni prema zlu" da bi nam se učinilo kako je baš SAD u ovom trenutku korisno izreći nešto što racionaliziramo kao svjetla laž. Svjetla laž je na dobrom putu da izađe iz svjetla i da postane... ona prava laž?
Možda naši postupci mogu manje lagati (ili trebamo biti veći majstori da prikrijemo prave namjere - glumačka akademija je vjerojatno dobro mjesto za vježbu tih stvari - korisno za stvarni život), ali i njih je moguće krivotvoriti. Možda se vaš dečko ljubi strastveno jer je napaljen i brzo mu treba snošaj, a zna da vama paše kad vas ljubi onako vatreno. Postoje ljudi koji se ševe, a ne vole se, ne?
Ovo s prijateljima i ekipom vašeg dečka neću ni komentirati. Ima ljudi koji ne podnose druge ljude i ako netko ne podnosi curu od prijatelja, hoće li ona iz toga zaključiti da ju njezin dečko ne voli ili da ona nije njegova?

Drugi tekstić govori o novogodišnjim odlukama koje su same po sebi apsurdan koncept.
Tu je sve puno nekakvog ljudskog međuodnosnog smeća i "korisnih" savjeta kako biti sretan u ljubavi. Nemojte se natezati s bivšima, nemojte podnositi vezu koja vam ne paše - pa makar s tim čovjekom imali dijete i obavezu prema mladom životu, a ne samo vašim osobnim hirovima? Nemojte ni patiti za nekim koga nikad nećete imati. Kako ste uopće došli do tog nekog?
Ja ne znam je li to inače tako normalno, ali ja sam, donekle, trenirao svoje srce (koliko je to moguće) da nikad ne biram ljude koji mi nisu dostupni. Zaljubiti se i željeti nekog tko je u orbiti drugog planeta je za mene kao dok se djevojčica od 6 godina zaljubi u nekog pjevača (recimo Gibbonija dok je još bio mlad i dugokos) - nerealno i nezrelo. Što onda ja imam neke klase ljudi u glavi? Jesam li ja ljubavni fašist koji ima posebna mjesta (ljubavne logore) za one koji su mi nedostupni (ili s kojima ja ne bih želio biti, a oni sa mnom bi) pa vidim samo one koji su mi pristupačni? Pa i ne bih tako rekao, ali jako kreativno zamišljeno, svakako! Ja sam samo u svoju neobuzdanu strast dodao malo kočnica razuma i to je sve. Kočim li tako ljubav i potencijale koje imam ja ili oni koji bi željeli sa mnom nešto pokušati? Ne bih rekao. Olakšavam nam život samo; to bih rekao.
Bitno je naglasiti da je tako kod biranja partnera. Kasnije kad se vatra rasplamsa, nitko ne može garantirati ništa. To je rizik koji moramo biti voljni preuzeti - iako nam neki nude i savjete za to razdoblje veze.


Za kraj ću samo reći da su ti tekstići preuzeti iz časopisa Cosmopolitan. Čini se da se nitko lokalan nije dosjetio da bi takvo nešto napisao. Ne znam je li to dobro ili loše. U svakom slučaju, pitam se: tko piše to? Ili bolje; tko plaća te ljude (vjerojatno žene?!?) da pišu takve stvari? Htio sam pokucati na vrata uredništvu tih novina, ali sad vidim da moram na višu instancu.
Ma zapravo... tko su ti ljudi, te žene, koje to čitaju? Tko vjeruje u to i kome to pomaže?

Želim ja pisati takve stvari; možda je to moj životni put!
Umni predator, savjetnik za žene - čast mi je biti vam na usluzi!

Oznake: ljubav, savjeti, self help i other help

Jučer je bio dan kao i svaki drugi. To je bitno napomenuti za početak.
Drugo što je bitno za znati je to da ovaj post nije neka kritika ljudi koji slave i zabavljaju se.
Neka se ljudi zabavljaju; većini je to i cilj, ne? I nema ništa loše u tome.

Ljudi su različiti i zabavljaju se na različite načine. Svakoga "pali" nešto drugo i ako netko voli gledati TV, ne smijemo ga osuditi. Ako čovjek voli izaći van iz kuće, napiti se i biti mamuran cijeli drugi dan, ne smijemo ga osuditi.
Zapravo, čini se da ljude uopće ne smijemo osuditi jer oni teško to prihvaćaju. Kad netko nekog osuđuje, pa makar se radilo o dekonstruktivnoj kritici (o čemu je na ovom blogu na kraju i riječ), ljudi kažu da su oni koji kritiziraju samo frustrirani svojim životima. Nezadovoljstvo u njihovim životima ih gura naprijed i van pa onda pljuju po drugim ljudima umjesto da poboljšaju sebe.
Trebamo se složiti s tim da uvijek treba raditi na sebi, a druge pustiti uz njihove vlastite muke i nauke.
Ponekad ne moramo učiti na vlastitoj koži pa onda možemo pogledati živote drugih i naučiti nešto od njihovih pogrešnih odluka.
Čini se da se stvari jače urežu u pamćenje kad se osjete na vlastitoj koži, ali može se učiti i iz tuđih pogrešaka... ako smo dovoljno mudri.

Dakle, zaključio bih da je ponekad dobro analizirati tuđe živote i da to nije odmah znak da smo nezadovoljni svojim vlastitim životom. Možda su oni koji nam to govore previše uplašeni da im ne bi racionalno dokazali da ne znaju živjeti - tko zna?!

Postoji ipak jedna nedodirljiva klasa ljudi. U tu klasu ne možemo zadirati jer čak i kad ju analiziramo i damo joj argumente, ona nastavlja svojim putem. Vidio sam to na nebrojeno primjera i, na čudan način, još uvijek sam ljut dok iz dana u dan nailazim na nove. Možemo mi gledati i analizirati njihove živote koliko želimo, ali ništa se neće dogoditi. Mislim, mi možda i nešto naučimo, ali nismo mi ti koji su bitni. Životni stil takvih ljudi se prodaje svaki dan u novinama, internetu i na TV-u. Utjecaj je toliko velik da je nepojmljivo da bi se nešto moglo učiniti, a onda opet pišem ovaj tekst. Nekako se čovjek ne prestaje truditi iako sve govori da bi mu bilo lakše da samo digne ruke od svega.

Zabava elite je izmodelirana i brusi se svakog dana da bude bolja i ljepša i da ide brže i da ide jače. Sve ostalo što čujete su samo glasovi onih drugih, onih zavidnih. Gledam vijesti i vidim slike velikih slavlja i velike nade. Hrpetine ljudskog mesa su nabacane jedna na drugu i kliču i urliču i stenju i predu u orgiji zajedništva. Jesam li ja ovo upravo napisao?
Ma ni nije to najveći problem. Da, istina je da me podsjeća na to da je ljudi na ovom svijetu previše. Ne, ne kažem da trebamo poubijati neke ljude. Čak nit ne kažem da treba doći neka katastrofa i pol ljudi samo pokositi kao travke i tratinčice koje padaju ničice prilikom košnje trave. Ne kažem da ljude treba baciti na gnoj sa ostalim otpadom. Ne kažem da se od ljudi napravi kompost. Naravno da se ljude treba pokopati u betonske grobnice u nekakvim drvenim kutijama koje nabijaju kredite onima koji su voljeli, sad, pokojnu osobu. Kakva su to divljačka pitanja uopće?!? Pa ljudi smo; ovo je civilizacija!

Potrošeni su milijuni dolara na 6 minuta zabave za elitu. Jesam li ja nešto krivo shvatio i nahranili smo sve one gladne ljude na ovom svijetu? Što? Počeli ste slati kondome u Afriku, a ne više kruh i makovnjaču? Pa kako će sad živjeti ti jadni ljudi i množiti se kad nema hrane? Jest će lateks?

Ne trebamo ni ići tako daleko. Gledam kroz prozor pa vidim kako netko iz bližeg susjedstva punih 5 minuta (skoro pa je kao onaj u Dubaiu - ovi od tamo bi se mogli zapitati i uplašiti jer je susjed dovoljno blizu za rekord) puca i pali domaću artiljeriju. Brojim jedno 2000 kuna minimalno u zraku kad se raspršuju i netko opet kliče. Nekoliko urlika košta par tisuća kuna sigurno.
Djeca, ali i drugi koji koriste pirotehniku, ostaju bez prstiju, dlanova, ali i cijelih ruku zbog tih finih radosnih bombica.
Kako je lijepo platiti nekom idiotu da bi si u radosti mogao osakatiti tijelo! Ima tu skitnica, a oni otvoreniji (koji smatraju da su i životinje vrijedna bića - čudesno je kako se nitko ne zapita što je zapravo čovjek - uvijek me to fascinira) bi mogli nahraniti mačke i pse lutalice. Ako već nemaju koga hraniti, neka daju novce u azile.

Oni koji su to gledali uživo su izvan sebe. Oni koji su to gledali na malim (ali i većim) ekranima su oduševljeni. Kakav sjaj i kakav život! Kakva kvaliteta života je to! To je ono što svi žele, a ako i nisu toliko entuzijastični oko toga, slažu se da bi trebalo neke stvari u životu doživjeti. Na mnogim listama je odlazak u Dubai i možda baš u vrijeme finog vatrometa. Neka nebo gori kad mi ispijamo šampanjac. Gotovo nevidljivim i podlim metodama, stvari koje moramo doživjeti prije smrti se na našoj listi samo gomilaju. Razum zna popustiti pod pritiskom raznolikih boja i oblika.


Par milijuna dolara je eksplodiralo u zraku. Razmišljam o tim novčanim svotama koje se broje u milijunima ili tisućama dolara i kuna. Razmišljam i o milijunima gladnih. Razmišljam o napuštenima i onima koji pate. Razmišljam o onima koji nemaju krov nad glavom. Kako oni vide tu vatru na nebu? Kojim očima? Kojim mislima prate to sve?

Zašto ste pobogu gladni?!? Uzmite naš barut!

Oznake: Barut, želje i pozdravi za gladne i nemoćne