Filmski krtičar - osoba koja gleda i sere po filmovima kao što i krtica živi i sere u zemlju. Može učiniti i dobre stvari kad rangira filmove kao i krtica koja prekopa zemlju kroz koju se kreće.


Filmovi znaju biti kao neka vrsta knjige u malom. Ima različitih mišljenja pa onda jedni govore da je knjiga toliko superiornija filmu jer više potiče maštu budući da joj „fali“ vizualni dio. Drugi govore kako su filmovi bolji, ali tima se najčešće zamjera to što im se ne da čitati. Istina je; gotovo svi ljudi gledaju filmove, ali ne čitaju svi ljudi knjige. Mogao bih reći da spadam negdje između ta dva tabora. Filmovi, ali i serije, mogu stajati uz bok knjigama. Ako su kvalitetno napravljeni, naravno. Komedije i horore ne gledam, ali to opet spada pod subjektivno. O tome ne mogu ništa previše reći, a da ne padnem na testu objektivnosti.

Bio sam jučer u kinu i gledao sam film 47 Ronin. Keanu Reeves opet u ulozi „odabranog“ i ide mu to prilično dobro, mora se priznati. Čak i nakon Matrixa nije isfurano kad se njega vidi u takvoj ulozi. Treba se film pogledati da bi se znalo da on baš i nije glavni heroj iako se priča vrti oko njega. Ima se tu svašta za reći, ali mogu se na to vratiti kasnije ili u nekom drugom postu. Film je sam po sebi dobar; napunjen akcijom, rekao bih. No, ostao mi je u glavi neki okus nedorečenosti. Ne znam točno zašto.

Oznake: filmovi, Krtičar, kino

Uvijek imam neku čudnu potrebu da se opravdavam na početku tekstova. Možda je to samo zato jer me debatski, natjecateljski način razgovora naučio da anticipiram prigovore koji bi mi mogli biti dani. Zapravo, na tečaju govorništva su nas tome i učili. Istina je da taj tečaj govorništva nije bio baš nešto, ali je dao osnove. Govorili su nam to i na fakultetu. Nekako mi osjećaj za debatu i sam to govori: ako želiš dobiti pobjednički argument, najbolje je da pokušaš misliti na način na koji bi tvoji "protivnici" mogli misliti. Jednom kad shvatiš kako oni razmišljaju, sve je već odlučeno. To ne kažem samo ja; kaže to i Ender.

Dakle, želio sam samo reći da je ovo što slijedi čisto subjektivno razmišljanje, poučeno nekim osobnim iskustvima za koja ne mogu zaključiti jesu li skromna ili nisu. Napisat ću nešto iz svoje glave za što ni sam nisam siguran može li nekome pomoći ili ne. Ima nekih zaključaka u koje sam siguran i stvari za koje možemo biti sigurni jer su potvrđene iskustvom; na primjerima oko nas, a nekad i na nama samima.




Ljubav je lijep osjećaj. Ljubav mijenja ljude nabolje. Ljubav je zaliha energije (ipak, pazi na energetski parazitizam) kad ti najviše treba, a i iznenađuje te u trenucima kad je imaš toliko da uopće ne znaš otkud ona dolazi.
No, uz svu svoju ljepotu i leptiriće u trbuhu, ljubav ima tendenciju da prolazi. Možda bi nam se moglo učiniti da je to normalno kao i sa svim drugim stvarima. Svejedno, nestanak ljubavi nas pogađa (pogotovo ako smo ostavljena strana) više od drugih stvari jer nam je pružila mnogo lijepih trenutaka i mnogo, mogao bih reći, neljudskih iskustava. Moć i kreacija na svojoj najvišoj razini; teško je to izgubiti. No, osjećaji umiru. Kad se to dogodi, ljudi su sposobni svašta reći jedni drugima, ali ne samo reći nego i učiniti.
Baš sam slušao djeda kako priča o tome da nas oni najbliži mogu najviše povrijediti. Čuo sam to već i prije, naravno, ali sam malo o tome razmislio. Ako to malo okrenemo: "Zašto smo najsposobniji povrijediti one koje najviše volimo ili smo ih jednom voljeli?"
Logično je da smo najranjiviji prema onima koji nas najviše znaju. Čini se da je za ljubav bitno da se raskinu granice između dviju osoba. Kad granica nema, nema ni obrane. Ima tih nekih romantičnih spika o tome kako u ljubavi prestaju sve granice, ali budite bez brige! Naš ego je toliko jak, koliko god ga mi negirali i mislili da smo prosvijetljeni redovnici, da djeluje i onda kad mi ne vidimo. Nije to sad neka zavrzlama da bi se nešto argumentiralo. Ukinuti sebe je teško među svim tim ljudima i u našem podneblju (našem dijelu svijeta?) gdje si od malih nogu tjeran da se zauzimaš za sebe jer ako nećeš, zgazit će te drugi ili samo nećeš dobiti ono što želiš. Ne znam što je gore.
Kad obrane nema, najlakše smo i povrijeđeni. Očekivati od čovjeka, pa i od onoga kojega najviše volimo, da nikad ne učini pogrešku je ludilo. Ljudi jednostavno kad-tad pogriješe i s tim ćemo morati živjeti. Put do razočaranja je dobrano utaban kad idealiziramo neku osobu.

Dobro. Očito je zašto nas mogu najviše povrijediti (pasivnost) oni koji su nam najbliži. No, kako je moguće da smo mi sposobni povrijediti (aktivnost) one koje najviše volimo i koji su nam najbliži?
Čini mi se da je to zato jer su svi ljudi koji nam se sviđaju anđeli dok ih upoznamo. Svaki čovjek koji nam se sviđa se na prvi pogled čini idealan. Tu su onda dodani i faktori fasciniranosti i zaljubljenosti pa je pogled totalno iskrivljen i osoba koja tako gleda se najmanje od svega može nazvati racionalnom.
S vremenom upoznajemo te ljude i uočavamo njihove mane. Ako preskočimo onu fazu (a hoćemo, radi duljine teksta) kad se ljudi trude prihvatiti jedni druge i... istinski voljeti jedan drugog (?), dolazimo do trenutka kad smo upoznati sa svim greškama i znamo da ona slika anđela koju smo imali na početku više ne vrijedi. Zapravo, anđeo je sad najprljaviji demon i vrag kojeg smo ikad vidjeli. Svi nam se drugi čine kao bolji odabir od te osobe. Ne moram reći da je tu već veza dobrano pukla. Nisam ekspert za te stvari i ima možda i boljih i stručnijih riječi napisanih o ovome svemu i sličnim temama (Igniss). Kad tako gledamo na nekog, kako bi nam uopće palo na pamet pitati se: "Kako smo sposobni najviše povrijediti one koje najviše volimo ili smo voljeli?"

Sad kad smo riješili (?) taj dio, bilo bi vrijeme da se primimo ljubomore. Ljubomora je zanimljiva pojava za koju postoje neke biološke osnove. Neću sad ulaziti u sve one priče o nama, razvijenim primatima, kod kojih se muški primjerci više boje jednokratne prevare (jer postoji mogućnost da žena zatrudni pa se muški brine o djeci nekog drugog muškarca; tuđim genima), a ženski primjerci se najviše boje da se muškarci ne zaljube u druge žene pa ne odluče u njih i nihove potomke ulijevati resurse. Neću ulaziti ni u čisto suprotni pol u kojem imamo makaki majmune kod kojih je poliamorija bez ikakve ljubomore čisto normalna.
Ljubomora je nešto što ubija ljubav. Ja sam u tome dosta radikalan pa već i na malu naznaku ljubomore postajem jako zabrinut. Mislim da je to ispravno jer mala ljubomora rodi još veću ako se ne liječi. Zna se čuti da ljudi govore kako ljubav bez ljubomore nije prava ljubav i tako dalje. Mogao bih se s tim složiti jer to je definitivno znak da nešto osjećamo. Dakle, osjećajući ljubomoru možemo utvrditi da neke emocije postoje. No, jesu li to emocije koje podržavaju ljubav (bezuvjetno davanje, ali i primanje!) ili naše sebične prohtjeve? Bojim se da ću nekog izgubiti pa ga onda zagušim na sve moguće načine. Nakon nekog vremena i najtolerantnija osoba na ljubomorne ispade će otići. Kad te zmija dovoljno stisne oko vrata, prestaješ disati. Iako se slažem da je naznaka ljubomore dokaz da se nešto osjeća, tvrdim da se ljubomora treba liječiti. Najmanje što možemo učiniti je da pričamo s našim partnerom i pokušamo to zajedno riješiti. Na tome se radi zajedno. Mnogi ljudi shvaćaju veze kao nešto u što ulaze dvije potpuno izgrađene osobe i veza će biti takva kakvi je zbroj kvaliteta od pojedinaca koju ju čine. Istina, neki karizmatični i zreli pojedinac može spasiti vezu sa svojim iskustvom, ali kad-tad će mu propasti veza ako je u njoj s nekom nezrelom osobom. U vezi se raste zajedno, kako god to zvučalo, pa je glupo očekivati da će neka dva superiorna pojedinca imati vezu koja funkcionira. Ima mnogo razloga od kojih su neki potiranje interesa i nemogućnost utvrđivanja tko je nadređen, a tko je podređen (u određenim situacijama), ali sasvim je sigurno da će takva veza propasti.

Zašto ljubomora?

Ona se gleda kao neka zaštita ljubavi. Kao neka vrsta sefa u koji zatvaramo našeg voljenog da on ne bi bio u kontaktu s drugima jer smo mi, objektivni kakvi jesmo kad smo zaljubljeni, odlučili da su ti drugi potencijalni razlog za propast naše veze. Moje mišljenje je da čim se postavi taj sef, veza je već krenula putem propasti. Zašto bi netko želio dati svoju slobodu za nešto što se zove ljubav? Mislim, da! Htio bi! No, bit same ljubavi se na taj način gubi i ništa od onog lijepog više iz nje nećemo izvući ni dati ako joj ukinemo najbitniju značajku, a to je sloboda. Ona fora s otvorenim (neće otići) i zatvorenim (otići će) dlanom? Iskreno, i to mi se čini kao konstrukcija. Ako ljudi moraju otići, otići će. Postoji tu neka granica kad mi nešto možemo postići, ali kad jedom prekoračimo tu granicu djelovanja (kad možemo spasiti vezu od ljubomore ili bilo čega drugog), ništa neće vratiti našu ljubav natrag. Mene zanimaju te granice i kako ih prepoznati. Je li to individualno ili postoje neka pravila? Iskustvo kaže da ih nema jer je kod ljudi sve nestabilno. To jest, da ne širim mistiku i maglu, čovjekovo djelovanje je sustav s previše kaotičnom tendencijom. I antropologija i psihologija su znanosti, ali one u sebi sadrže čovjeka koji je nepredvidljiva varijabla. Previše je komešanja u čovjeku da bi se sa stopostotnom točnošću tvrdilo da će se sljedeće dogoditi baš to i to, a ne nešto sasvim drugo. Nije to kao kemija u kojoj imate elemente koji nemaju osjećaje i ponašaju se manje-više jednako u određenim, ali i različitim, isprobanim situacijama.
Sve je dio sustava, samo što se neke stvari daju predvidjeti, a druge ne. Zato antropologija, psihologija i sociologija, i što već sve ne, ne mogu imati takav znanstveni kredibilitet kao, recimo, kemija, fizika ili biologija. No, sve je dio sustava - bitno za zapamtiti!

Ljubomora je, zapravo, sebičan osjećaj koji odaje velike znakove nezrelosti. Jedan od znakova nezrelosti je nesigurnost u samoga sebe. Nisam siguran može li čovjek ikad do kraja biti izgrađen. Uvijek se dogodi nešto što nas može promijeniti. Čovjek je kao glinamol koji se cijeli život mijesi u različite forme. Neki se manje mijenjaju pa lakše prate svoje unutrašnje vrtloge, a neki se toliko promijene da ih ni njihovi stari prijatelji ne prepoznaju. Nekad se promijenimo toliko da se ni sami ne prepoznajemo.

"Jesam li ja dovoljno dobar za nju? Neće li on pogledati neku drugu i shvatiti da je ona bolja za njega od mene?"

Prvo: Ne znam, to ti znaš.
Drugo: Žao mi je, ali matematička vjerojatnost govori da je odgovor pozitivan. No, nemoj se opterećivati dušo. Štogod ti ja rekao, ti ćeš se i dalje nadati da je taj tvoj trenutni dečko onaj "pravi" i da baš on jaši prema tebi na bijelom konju.
"Nada umire posljednja." nam govori da je čovjek biće koje se nada. Nada se usprkos razumu i nekakvim vjerojatnostima.
Onda neki daju savjet da se živi u trenutku i nikad ne gleda, barem ne predaleko, u budućnost u kontekstu veza i ljubavi.
To je čak i najbolji savjet kojeg se trenutno mogu i ja sjetiti. Zabavljaj se i voli i to je to. Ova sva filozofija iznad je samo za bolesne umove koji imaju neki defekt pa se ne mogu opustiti.

Razgovor je uvijek nekako najbolje rješenje. Ako je to jedna od opcija, onda imam radosne vijesti za vas.
Da, tišina nekad rješava stvari jer previše pričati opet nije dobro. No, kad postoji dijalog, postoji i... nada?
Čini se da ne možemo daleko od toga.


Ljubomora je omča oko vrata naših voljenih. Ljubomora je korak do kočenja slobode drugoga. Slobode koja je princip ljubavi.
Pozitivno u svemu tome je da je ljubomora izlječiva.

Oznake: ljubav, ljubomora, odnosi, sef

Hodajući lijepim gradićem osrednje veličine, moj kapetan mi je komentirao kako je to lijep grad.
Kako je lijepo uređen ovaj novi trg i kako je još ljepše što nikoga na njemu nema. Barem ne u ovaj bezbožnički sat!
Pokušavam mu objasniti da je zapravo tako i u metropoli, ali da se slažem da je sve jako lijepo. Ulice i trgovi metropole zjape prazni u slično vrijeme kao što je ovo sad. Svane dan i ljudi ima kao crva. Ništa to nije čudno i ništa posebno što bi se dalo komentirati jer takvo je vrijeme. Vrijeme kapitalizma u svom zamahu. No, s tim ga hranimo! S tim ga održavamo na životu, a on nas usrećuje, nudeći nam smeće koje će već sljedeće godine biti zaboravljeno ili pokvareno.

Mojeg dragog kapetana muči nešto drugo. Budući da je mlad i kreativan čovjek koji je u naponu snaga, muči ga ponekad druženje s jednako tako kreativnim ljudima. To je dobro za individualnu kreativnost jer ona upoznaje nove načine kreacije, implementira je i tako sama sebe poboljšava. Ideje su uvijek dobre za ideje pa makar one bile suprotne.
Naime, u gradu mojeg kapetana, gradu seksa, roka i baroka, nema baš zabave za mlade ljude. Po nekoj anketi koja je provedena prije 2 godine (nije ni moj kapetan do kraja siguran kad je to bilo) je kapetanova županija na samom vrhu što se tiče mladalačke zloporabe alkohola i težih supstanci. Ne samo to nego i djevojke i dječaci naše županije (Čakovec je na vrhu) "najbrže" gube djevičanstvo. Tu je bio neki prosjek od 13 godina što je doista malo. Nekad smo se moj kapetan i ja čudili kako neke "napredne" Amerikanke izgledaju već s 11 godina kao naše djevojke koje imaju 15-16. Sve je to, naravno, individualno i uvijek ima pojedinaca koji odskaču od tih skala. S 13 su te "napredne" Amerikanke već nosile dijete u sebi, a ove naše djevojke to ne rade tako često, ali se zato dobrano "praše" u tim godinama. Očito koriste kontracepciju, kakve god vrste, koja radi. Nema ništa loše u tome. Dapače! Ako neka mlada djevojka nađe momka kojemu je stalo do nje i koji je neće samo iskoristiti, neka se "praše" koliko se žele. Šteta je samo što je ta dob od 13 godina premala za neko zrelo razmišljanje koje bi opstalo na testu vremena. Moj kapetan i ja se smijemo jer znamo za "balavice" od 16, 17 pa čak i 18 godina. Tijela su im narasla i sazrijela, a u glavi još uvijek nered. Nije ni to nešto čudno jer sumnje su uobičajena stvar. Mijenjanje mišljenja i... pa zapravo, mijenjanje svega je svojstveno čovjeku. Ima teorija o tome da se treba puno toga probati kao "mlad i lud" pa onda kasnije možeš mirno živjeti. Sjetim se svih onih djevojaka iz ruralnih predjela koje su "bile sa svima". Problem je u tome da mi se čini da takvi ljudi ništa nisu ionako naučili, ako se uopće ima što za naučiti. Možda to sve progovara lažni moral pa su onda te djevojke blagoslovljene s toliko... nečega. Nije bitno sad čega.

Dakle, mladi se zabavljaju kako znaju. Grad sjeverno od grada baroka ima bolju situaciju. Jedan od prijatelja koji je često tamo mi kaže kako je tzv. underground scena mnogo jača tamo nego ovdje kod mog kapetana. Ima puno koncerata i prostora na kojima bi se mladi mogli zabavljati. Centralni park (koji je valjda 3-4x veći od glavnog parka u gradu seksa, cajki i baroka) je također bolje ustrojen. Tzv. "noćna patrola" je puno bolje rješenje od dužnosnika naše drage policije. Nekako se čini da imaju više takta i nikad ne prolijevaju alkohol. U gradu cajki i baroka sam gledao kako mi prijatelja obaraju pripadnici specijalne postrojbe policije. Neugodan prizor, ali i glupi potez je da se pred takvima trči. Em brže trče od tebe, em su agresivniji i misle da si neki zločinac. Ne poznaju te svi kao što te poznaju tvoji prijatelji i to bi trebalo imati na umu kada se kroči pustoši subotnjih izlazaka. Zapravo, sad sam dotaknuo i glavni problem i moju ideju zašto grad baroka neće financirati stvari za mlade i zašto to sve, nakon nekog vremena, propadne. Bilo je tu nekih dobrih inicijativa, čak i nedavno. Podosta utjecajan dečko od jedne moje prijateljice se čak osobno primio posla oko jednog takvog "alternativnog" mjesta koje bi trebalo oživjeti grad baroka ponovno kao grad roka i metala, a ne cajki. Nisam se čuo jedno vrijeme s prijateljicom pa ne znam što se s tim događa. Možda stvari idu polako ili je opet sve propalo. Prije toga je bila neka ideja s napuštenom vojarnom, ali i to je odjednom propalo. Za ostvarenje ideja su bitni novci i netko tko će mi reći da novac nije bitan (na taj način gledajući u ovako postavljenom sistemu) neće zavrijediti ni moj protuargument. Više neću ni dotaknuti te teme jer mi nije teško shvatiti da mi je novac puno toga u životu donio i zahvalan sam na tome. Zbilja jesam!
No, ja još uvijek nemam dovoljno novca da financiram kreativne i alternativne projekte mladih glazbenika, ali i drugih umjetnika.
Za takve stvari nam je potrebna pomoć tzv. viših instanci kao što je uprava grada. Postoje tu i sponzori, ali očito i oni odustaju. Dakle, ako neće doći neki bog alternative i platiti iz svog džepa te stvari... sumnjam da će se nešto dogoditi. Barem uskoro.

Problem zabave mladih je ozbiljan problem. Možda ovo netko može protumačiti kao još jednu moju sprdanciju, ali propadanje koje zahvaća mlade je tužna slika koja će imati utjecaj na budućnost svih. Mladi su kao ti koji nose svijet dalje, a stariji su zakazali dati dovoljno dobru zabavu i potporu mladima u njihovim idejama. No, problem nemogućnosti zabave bez alkohola ili nekih težih supstanci je zabrinjavajuć. Većina mladih se zabavlja unoseći neke, koliko dopuštene, ali tako i zabranjene, supstance u svoja tijela. Imam i na to nešto reći, ali nije ovo mjesto za takva teoretiziranja. Samo ću spomenuti želju za promjenom stanja svijesti koja se ne može nikako drugačije postići jer nas nitko drugačije nije naučio. Oni koji bi nas mogli tome naučiti su marginalizirani. Istina, popiti alkohol i pomutiti si um ili popušiti travu i "razbistriti misli" ili možda uzeti LSD pa vidjeti šarenog boga na oblačićima je mnogo lakše od onog drugog puta promjene svijesti. Isto tako, sve te supstance prestaju davati željeni efekt nakon što neko vrijeme prođe. To je najčešće drugo jutro kad ljudi umiru dehidrirani, jedva dolazeći do kuhinje po čašu vode, rigajući svoj jučerašnji ručak i, uglavnom, teturajući kao zombiji. Ne kažem da su svi mladi takvi, ali zabava mladih se na kraju, u biti, svede na to. Barem zabava onih koji konzumiraju takve supstance. Naravno da takvi podaci gorespomenutih anketa zabrinjavaju "glavešine" i oni će teško odvojiti novce da bi potaknuli projekte koji bi okupili mlade da "headbangaju" i uz to budu pijani kao svinje, napušeni kao šumski jazavci i napaljeni poput mladih zečeva.
Moj kapetan kaže kako je baš zbog tih razloga zamisao s napuštenom vojarnom kao potencijalnim mjestom održavanja koncerata odlična. Kaže kako bi se na taj način mlade maknulo iz grada pa ne bi bilo incidenata u gradu nego izvan njega. Ili barem ne baš u strogom centru. Pisao sam nedavno o cajkaškom klubu u centru grada.

"Ako već razbijaju prozore ili što već ne, neka to rade tamo u vojarni da drugi ljudi s tim nemaju problema." - kaže moj kapetan.
Tužno je da se uopće nešto treba razbijati, ali takva se stanja svijesti razviju kad mladi frustrirani ljudi koji žude za promjenom u svojim glavama, ali i oko sebe, počnu piti, pušiti ili na bilo koji drugi način unositi u svoja tijela, supstance koje dovode do "brzog i trenutnog prosvjetljenja".
To je moje tumačenje toga. Svi žele biti sretni, a mlade posebno pogađa nedostatak zanimacije. Možemo spomenuti i radne navike, ali i bilo kakve druge navike. Osobno, nisam protiv ideja koje bi možda konzervativniji stariji ljudi rekli i mislili. Sve se to da implementirati u jednu veliku juhu teorije. Znanje starih i iskusnih nije nikad loše. Možda je samo malo nefleksibilno i zastarjelo, ali ništa nije toliko staro da mladi, suvremeni čovjek to ne bi mogao "pomladiti", odnosno revitalizirati. Kakve će biti navike tih mladih ljudi koji se opijaju/drogiraju jer nemaju ništa bolje?

Čini se da smo na nekom status quo terenu:
Oni koji imaju novce ih ne daju, a oni koji bi željeli te novce iskoristiti na kreativan način su ogorčeni, ne vjeruju u "politiku" i sve što je proizvod "svijeta odraslih".


Što učiniti?

Dijalog je uvijek rješenje. Dijalog je sam po sebi uvažavanje čovjeka koji govori pa makar se ne slagali s onim što on govori.
Treba odvojiti određenu svotu novca iz gradske blagajne i dati priliku mladim ljudima da nešto s tim učine. Na taj način bi se neke stvari razjasnile: kakvi su zapravo mladi i imali li rezona u mišljenju da oni samo piju i drogiraju se. Promijenilo bi se i mišljenje samih mladih o tzv. svijetu odraslih. Međusobno nepovjerenje nas neće nikud dovesti!
"Odrasli" moraju napustiti stereotipe i generalizacije u kojima su svi mladi pijani, drogirani manijaci željni silovanja.
Što kad bi to preoblikovali u: Svi mladi su željni promjene svijesti, puni su životne energije i željni ljubavi?
Dobro zvuči? Da, znam da dobro zvuči. To se zove pozitivan stav.
Mladi moraju napustiti mišljenje i generalizacije da su odrasli ljudi, koji vode ovaj grad roka i baroka, zatucani i nemaju povjerenja u mlade.
Što kad bi to preoblikovali u: Odrasli ljudi koji vode ovaj grad su oprezni, ali većinom s razlogom (sjetimo se anketa!), no voljni su potaknuti mlade u njihovim idejama i težnjama.

Čini se da se stvar svodi na to tko će prvi prići drugoj strani i pružiti ruku.

Pa... mislim da je ovaj tekst na neki način pokušao pružiti ruku.
Pitanje je kako će to pružanje biti prihvaćeno.

Oznake: Kultura mladih, Financiranje projekata

I baš kad razmišljam o tome kako je lijepo imati blog i srediti vlastite misli na način da nekad nešto napišeš, javlja se prijatelj iz grada baroka i kaže kako mu se čini da grad trune iznutra. Dolazi li trulež iz samog mjesta ili od nečeg/nekog drugog?
Mjesto samo po sebi ne mora biti ničim označeno. Ima ljudi koji se bave raznim energijama i tvrde da se na mjestima gdje su se dogodile užasne stvari ne treba boraviti i da se to "osjeća". Kao oni svi horori u kojima imate ukletu kuću. Običan scenarij za horor filmove, ali koje većinom (nadam se) gledaju djeca i mladi, uključuje u sebi neku kuću u kojoj je počinjen neki strašni zločin i sad se to u toj kući "osjeća". Da bi horor bio horor, ispadne da je jedan član poklane obitelji ostao živ i sad je on ubojica svih koji dođu tamo. Otkud sad to? Kako sam to izvukao iz glave? Ah, vjerojatno se tako nešto i u nekom hororu događa pa mi je ostalo u glavi od nekog rođendana za vrijeme osnovne škole.

Uglavnom, mislim da su ljudi ti koji su truli, a ne neko mjesto. Postoje li neka posebna razdoblja u kojima trulež posebno izlazi na površinu? Znam par ljudi koji bi to tvrdili i kao primjer izlažu baš ovo razdoblje kad smo imali taj nemili referendum. Uvijek se spominje i politika i to sve, ali kad je politika bila "dobra"? Kad je i netko bio pošten čovjek, uvijek ste imali nekog tko je pljuvao po njemu i učio svoju djecu isto tako. Pa se nađemo u situaciji kad jedno dijete kaže: "Ovaj političar je baš super jer je pošten. Tako barem kaže moj tata." Dolazi drugi i kaže: "Užas! Taj smrad! Vi niste normalni! Treba vam oduzeti prava!"

Prijatelj mi je ukazao na taj tjednik koji izlazi u gradu baroka i u okolici u kojem se uvijek nađe neki zanimljivi članak. Uvijek je tako, a ljudima je posebno zanimljivo čitati o njihovom rodnom kraju. Ne znam zašto, ali jeste li vi ikad imali osjećaj da ste otuđeni od kraja u kojem ste rođeni? Nekako vam je sve drugo poznatije od toga. Ili je taj moj prijatelj samo dovoljno asocijalan pa je otuđen i od vlastitog kraja? Ili je možda prečudan za kraj u kojem živi. U svakom slučaju, ljudi koji žive u užem centru grada se žale na dugonoćno pjevanje cajki - narodne glazbe, ali ne one etno glazbe nego one fine koje pjevaju tete u visokim petama i čizmama i jako su našminkane. Dekolte je do pupka, vidi se pola... Dobro!

Opisuje se u tom članku kako je potrebno prilično novaca da se dobi dozvola za noćni klub usred centra grada. Mislim da je potrebno i mnogo veza. Susjedi su izluđeni i dočekuju nedjeljno jutro prije odlaska u crkvu s podočnjacima. Vjerojatno ih je i u crkvi sram kad njihovi suvjernici vide njihovo stanje. "Božica pa kako to izgledaš? Jesi partijala jučer?"

Moram priznati da je meni to nekako bilo uvijek normalno da je u centru grada buka i ne razumijem do kraja zašto se ljudi bune. Periferija grada je uvijek bila ta koja je slovila za mir i tišinu. Istina, tamo je situacija sa silovanjima i požarima i krađama, ali imate ipak toliko traženi mir. Zapravo, kaže mi prijatelj da je i na periferiji grada jednom bio neki noćni klub, ali da je to bilo mjesto niskog morala i da se to na kraju zatvorilo. Tko zna iz kojih razloga, ali to je bio više striptiz-klub nego noćni klub. Sumnjam da bi netko pustio svoju djecu da idu na takva mjesta. Osim ako, naravno, ne znate kamo vam djeca izlaze :)

Iz članka se da isčitati da se ipak radi o starijim ljudima koji ne mogu shvatiti riječi pjesme "Netko će mi noćas napraviti sina".
Takvu glazbu danas shvaćaju samo mladi. Kažu da nakon što i završi radno vrijeme noćnog kluba, a to je neki sitni rani sat, horda mladih izlazi van i ulicama pjevuši hitove koje su upravo čuli. Znaju sve riječi, čak i jako pijani, jer te riječi jednostavno uđu u glavu i ne žele van. Zabrinuti su susjedi i čekaju da noćni klub pokaže dozvolu za rad.
Njih brine njihov san. Mene brine što to mladi ljudi danas slušaju. Počinjem zvučati kao neki starac?
Pitam se što bi bilo da je u noćnim klubovima popularno puštati nekakvu metaliku ili alternativnu glazbu pa da mladi po putu kući pjevuše nešto kao: "Who are you to wave your finger? You must have been out of your head."
Bi li se onda žalili?
Ma sigurno bi. Ta mladež danas nema jednostavno takta.


S druge strane grada, romsko selo bez imena i adrese. Romi su nasmijani na slici. Jebe se njima i to je to.
Mislim da oni ni neće adresu. Kakva adresa? Čemu to služi? Da mi pošaljete račun? Ma dajte, molim vas.

Oznake: Grad baroka, seksa i roka

"Koliko je ponekad teško biti hrčak samo hrčak može znati."

Dolazi opet to doba kad društvo glodavaca očekuje snijeg i zatvara se u svoje duplje nakon što potroši gomilu novaca na poklone za svoje bližnje. Grad je uređen baš u tom stilu i za tu prigodu. Hrčci se fasciniraju svakakvim svjetlucavim drangulijama i kupuju stvari koje ne trebaju ni njima samima, a ni onima kojima ih kupuju. Uz to ide i koja čašica (ili više njih) kuhanog vina.

Reklama koja je pred Đimijem poziva ljude na uranjeno kupovanje poklona. Na slici je veliki i debeli zamorac, krasan primjerak koji je kupio poklone za svoje bližnje mnogo ranije nego sam blagdan na koji se daruje bližnje. Đimiju nikad nije jasno koja je točno povezanost svih tih šarenih poklona i blagdana koji je zapravo religijski. Mislim, Đimi zna da je taj, navodno, religijski blagdan zapravo samo izlika da se kapitalistički hrčkovski mehanizam samo još malo jače pokrene. "Religijski" isto zvuči sumnjivo, ali kad znate da su razni elementi iz prevladavajuće religije u zemlji hrčaka zapravo ukradeni iz drugih religija, onda sve nekako dođe na svoje.

Na glavnom trgu u Hrčkogradu su postavili klizalište gdje se mali glodavci kližu i kliču. Postavljen je i šator u kojem možete nešto pojesti i popiti. Prikupljaju se kile i nisu samo hrčkovske kesice pune svačega. O, ne! Mnogi glodavci će biti baš poput zamorca s reklame. Samo što oni neće biti toliko sretni ni bogati. Nova meta za prodavanje kremica i čajeka za mršavljenje.

Đimi ne voli gužve. Đimi zapravo ne voli hrčke. Ljudi su mu puno više zanimljivi jer su nekako (koliko god to bilo teško) glupastiji od hrčaka. Imaju puno više iluzija u svojim životima pa Đimi može s njima raspravljati. Hrčci će se nekako izvući iz svojih problema, ali što će biti s ljudima? Ponekad se Đimi previše brine. Ljudi se, navodno, uvijek isto snađu nekako.

No, kako biti miran i sretan kad znaš da ima gladnih ljudi koji si ne mogu priuštiti nimalo od onoga što ti sam imaš?
Sistem kod hrčaka kao i kod ljudi funkcionira na taj način da zatomi suosjećanje prema bićima koja su zapravo ista kao i mi.
Pune se hrčkovske i ljudske glave sa svakakvim stvarima pa onda nekako postane lakše sebi racionalizirati da je gladan čovjek to zaslužio jer nije radio - što u biti znači: ne prihvatio postojeći materijalistički-kapitalistički-hrčkovski sistem. Ili samo nije dovoljno dobro znao igrati po pravilima.

Svakakve racionalizacije postoje. Postoje te sustavom poticane, a postoje i one religijsko-sudbinske u kojima mi vidimo nekog tko pati i ako i osjetimo nekakav osjećaj (koji se najčešće naziva suosjećanje), mi ga zatomljujemo na način da uvodimo u igru nešto što se zove sudbina. "Taj jadni hrčak pati jer ima groznu sudbinu!" Protiv sudbine se teško može ići pa moramo zatvoriti oči, nastaviti dalje svojim putem i nadati se da nas nikad neće zapasti ta sudbina u kojoj će nas drugi zaobilaziti jer "se tu ništa ne može". Đimi, ipak, zna da se uvijek može i da je gorenavedeno samo jedna vrsta predaje.
Možda je glodavcima i ljudima tako lakše.

Oznake: blagdani, šator, hrčak

Kako ne bi ispalo da se gubi previše energije na aktualne probleme i ne troši previše riječi na ljude koji ih zapravo ne zaslužuju; donosim vam, kao odmor od konstantne dekonstrukcije ljudske gluposti i religije, jednu zanimljivu temu koja mi je zapravo bliža od svih suvremenih ljudskih stvari. Na neki način sam se uvijek osjećao nekako „kod kuće“ u futurističkim stvarima i naprednim civilizacijama. Donosim vam jednu, mogu to tako nazvati, epizodu iz serijala Zvjezdanih Staza. Zapravo, ta priča bi mogla biti jednako tako religija kao i ova u našoj državi prevladavajuća. Kad bolje razmislim, ova priča koja slijedi ima više smisla nego naša dominantna religija. Možda je vrijeme da počnem skupljati potpise...

Unaprijed se izvinjavam onima koji nisu upućeni u termine i vrste iz Zvjezdanih Staza pa ne mogu u potpunosti pratiti što se događa. Pokušat ću biti što jasniji i što temeljitiji u obrazlaganju, ali ponekad ću stvari samo dotaknuti bez posebnih objašnjenja. To ću uraditi iz praktičnih razloga – duljine posta koja bi već ovako mogla biti velika.

Oznake: svemir, Voth, Čovjek i njegov položaj

Prošli tjedan se u Bednji pokrenula prava javna rasprava u vezi jednog sumnjivog groba koji se našao na tamošnjem lokalnom groblju. Naime, na spomenutom groblju se našao čudan grob i ova priča je opisana kao bizarna. Uz obične grobove, a kad se kaže obični misli se na ljudske, našao se jedan čudan grob koji je bio uređen pločicama, s malo usitnjenog šljunka i malim križem na kojem je pisalo: „Mala Lili“. Ljudi, a najviše vjernici, su se pobunili i navodno je to među njima izazvalo veliku pomutnju i nevolju. Nisu jadni mogli spavati jer su mislili da su među njihovim mrtvima pokopani ostaci pobačenog djeteta ili novorođenčeta koje nije dugo poživjelo. Pobačaj je, naravno, među vjernicima zabranjen. Među njima nisu ni kondomi preporučljivi. Svašta je zabranjeno i definirano u zemlji vjere.

Po slici groblja na kojem grobar pokazuje čudni grob se može zaključiti da groblje zapravo ni nije toliko uređeno. Svejedno, u tom tlu su pokopani najmiliji stanovnika Bednje. Na kraju je utvrđeno da se radi o truplu životinje i to mačke. Mala Lili je Felis silvestris catus koja se našla među truplima Homo sapiensa sapiensa i to je, nadasve, nedopustivo. Lokalno stanovništvo se pobunilo i mala Lili je zakopana u obližnje grmlje. Javio se i lokalni velečasni Blažon koji je rekao da je zakapanje mrtvih životinja u posvećenu zemlju neprimjereno i nedopustivo. Samo se ljudi smiju zakapati u svetu zemlju, a kako se ta zemlja posvećuje? Magijskim ritualom koji se naziva posvećenje i blagoslov zemlje uz prigodnu molitvu. Navodni civilizacijski i vjerski razlozi ne dopuštaju da se životinje pokapaju uz ljude. Ljudi nisu životinje i striček Darwin je zasigurno pogrešio u svojem djelu Podrijetlo vrsta! Velečasni Blažon kaže: „Koliko god čovjek volio svoje pse, mačke, hrčke i druge ljubimce, njihovo zakapanje u blagoslovljenu zemlju, u kojoj počivaju ljudi, posve je neprimjereno.“
Ne treba se posebno govoriti da se iz toga isčitava antropocentričko gledište crkve, ali i pripadajućih vjernika. Životinje su tu samo za iskorištavanje i kad ih čovjek treba. Zanimljivo mi je, ipak, da je velečasni Blažon spomenuo hrčke kao kućne ljubimce. Vjerujem da su mu ti mali glodavci zahvalni što ih je spomenuo.
Vjerojatno je da onaj, koji je malu Lili zakopao, nije imao neke posebne namjere. On ili ona je samo htio zakopati svoju voljenu životinju negdje, a došla mu je ta, istina – pomalo čudna, ideja da bi to mogao obaviti baš na ljudskom groblju. Netko je očito mislio da će njegovi sugrađani shvatiti to što je voljenu Lili zakopao među uzvišene ljude, odabranu i svetu vrstu na Zemlji. Bilo je to još prije referenduma pa je čovjek valjda pomislio da živi u zemlji tolerancije i prihvaćanja drugačijeg. Ne zamjerajmo mu previše, nije čovjek znao!
A što ako je taj čovjek učinio to heretičko zakapanje s nekom dubljom porukom na umu?
Moram priznati tom nepoznatom alternativcu da mu je ideja s usitnjenim šljunkom dobra, ali još je velebnija ova s pločicama iz kupaone ili otkud već s kojima je ukrasio grob male predatorice Lili. Križ je samo detalj da razjari usplahirene i ogorčene kršćanske sugrađane. Napisao je čak i datum kad je rođena i kad je umrla. Imala je samo 5 mjeseci, naša sirota Lili.
Što ako Bednja ima ultimativnog trola kojemu je ovo samo početak zajebancije s lokalnim stanovništvom?
Što je sljedeće?

Preporučam velečasnom Blažonu da provjeri kalež prije nego ispija vino na sljedećoj svetoj misi. Mogao bi naći hrčka u njemu ili nešto mnogo gore...

Jučer je bilo zanimljivo pratiti facebook statuse. U jednom trenutku su se samo nanizali. Naravno, budući da se nalazim među ljudima koji su jučer "izgubili" referendum, statusi su varirali od uvredljivih, ogorčenih pa do racionalizirajuće pozitivnih.
Što na to sve reći?

Mislim da ljudi ne shvaćaju sve posljedice ovog što se jučer dogodilo.
Nalazimo se u medijima drugih zemalja i natpisi su svakakvi. Od onih da nije bilo takve podjele među građanima već jako dugo do nekih u kojima se nalaze i neke dezinformacije. Sad je svijet samo vidio naše pravo lice.
Iza svih tih nasmijanih i prijaznih lica se skriva mržnja u srcu. Mržnja u srcu najčešće znači da u glavi baš nema puno toga ili ako želite duhovnijim rječnikom: svijest nije baš na nekom razvijenom stupnju.
Strah od drugačijih teče duboko u našoj krvi. Strah je naša karakteristična emocija. Primarna emocija koja nas navodi da radimo stvari koje će imati posljedice kojih nismo svjesni. Imali ste finu skupu kampanju, ali ste još i malo dobili koliko ste za to potrošili.
I što sad? Pitam se jesu li ti ljudi sad sretni. Vođeni onim kršćanskim Jabba the Huttom i svim tim propovjednicima s tulcima na glavi koji vjeruju da su njihove bajke istinite, a zapravo samo žele moć nad drugim ljudima. Napaljuje ih činjenica da drže sve te ljude u šaci. Jadne neobrazovane bakice i mlade ljude ispranih mozgova - da, to je vaša publika.
Religija je otrov koji ste uzeli i kojeg se nećete riješiti. Ti ljudi više nisu sposobni za normalno razmišljanje jer u sve o čemu promišljaju se uvukla infekcija. Nema dokaza i argumenata, samo vjerovanja i zamatanje tog vjerovanja u šarene paketiće.

Još od srednje škole nisam mogao podnositi stvari koje razum ne nalaže. Jedino u što sam mogao vjerovati je dobro u ljudima. Mlad i neiskusan - to su bile riječi koje su me opisivale. Najtužnije od svega je što i dalje vjerujem u dobro u ljudima samo što su mi jučer zadali težak udarac. Fizičke oči govore jedno - da, vi se smijete i prijazni ste i sretni. Što leži u umu i iza tog vanjskog?
Leži nešto što nisam želio vidjeti, ali jučer ste mi to servirali pred nos. Servirali ste cijelom svijetu pred nos.

Hrvatska - većinski katolička zemlja. Osjećao sam paletu osjećaja prema ovoj zemlji, ali sve više osjećam sram.
Neobrazovana zemlja vjernika koji žive u prošlosti i zatiru ljubav te onda nakon toga slave!

Govori se o pobjedi, ali ja vidim samo poraz.
Pali smo test humanosti i tolerancije.

Zatrli ste ono na što se pozivate - ljubav.


Vi dvolični, gmizavi crvi.
Nadam se da ste sretni.

Oznake: Buđenje u novom svijetu, dan poslije

"Do that sex(y) t(h)ing baby!"



Sasvim slučajno na dan kad mi je u studentskoj menzi ponuđeno sredstvo iskupljenja moje duše, moj prijatelj i kolega s faksa dobio je neke brošure koje bi mu trebale pomoći da konačno nađe Boga za kojim svi od nas tako jako žudimo.
Na žalost, prijatelj je brošure ostavio kod mene, a meni vrag nije dao mira.
Zapravo, žao mi je! Nekako se moje suosjećanje probudi kad vidim kako su neki ljudi nadobudni. Najviše takvih osjećaja u sebi osjećam kad se radi o tim nekim religijskim skupinama koje ne bi nikom zlo i ponekad možemo stvarno osjetiti da ti ljudi imaju samo dobre namjere. Sve što oni žele je da to da i mi sami postanemo zatrovani s tim nekim čudesnim idejama o bićima na nebu ili gdje već.
Zapitam se ponekad što bi se dogodilo da takvi ljudi nabave oružje. Svoje svete knjige tumače doslovno - jer sve što kažu npr. u jednoj takvoj brošuri kakva se trenutno nalazi na mom stolu, potkrjepljuju s napisanim u svojoj svetoj knjizi - a ona zna biti brutalna na nekim dijelovima. Pogotovo stariji dio njihove svete knjige. Zamišljam te dobroćudne ljude u bakinim puloverima kako vade kalašnjikove i traže novce, ali i našu dušu. Protuprovalna vrata da se religiju zadrži na kućnom pragu - čisto da u kući ostane fina ateistička, sterilna atmosfera.

No, pustimo sad to. U brošuri pišu svakakve stvari, ali ono najvažnije je da za sve imamo rečenice iz svete knjige kao dokaz.
Istina, ponekad je malo nejasno kako bismo logički spojili dokaze s onim što se želi dokazati, ali dobro!
Vjernici imaju djecu. Dapače, vjernici imaju puno djece. Statistika pokazuje da ateist ima manje potomaka nego vjernik, ali stvarno - za to nam ni ne treba statistika. S djecom se treba o svačemu razgovarati, a pogotovo kad dođu u te, za ljude, "osjetljive" godine.
Tako jedan članak u brošuri govori o nečemu što se naziva "sexting" i kako da svom tinejdžeru utuvimo u glavu da je to nešto loše.

Definicija sextinga iz brošure:
"Sexting - slanje erotskih ili pornografskih poruka, fotografija i videozapisa putem mobitela"
Po našem pravom i jedinom bitnom na latinici pisanom, rvackom jeziku bi to bilo: sekstanje.

"Koga sekstaš sine? Jel dobra riba? Samo mi nemoj da zna ćirilicu!"

No, nemojte ove demonske upadice smatrati relevantnima! Pravi otac ne bi nikad svom sinu dopustio da nešto seksta - barem ne onaj otac koji se brine o djetetovom moralu i čistoći... dobro, dosta!

Mobitel ni nije najveći problem! Većina mladih večernje sate (što se zna zapravo protegnuti duboko u noć) provodi na računalu, točnije na Internetu, još točnije na nekoj društvenoj mreži ili programu za chatanje. Mislite li da postoji šansa da i ondje sekstaju? Matematička vjerojatnost kaže DA, a za nju vam ne treba vjera.
Nije ni bitno do kraja što sve piše u jednoj takvoj brošuri - mogao bih toliko toga izdvojiti samo iz ove dvije male stranice i zabavljao bih se time čitav dan. Ovo sve je pisano radi toga što bi mogli imati dosta problema s dokučivanjem stvari poput:

Tko su ti roditelji koji misle da će te naivne fore upaliti kod njihove tinejdžerske djece?

"Svojoj biste kćeri mogli reći: "Zamisli da neki dečko nagovara neku curu da mu pošalje svoju golišavu fotografiju. Što bi ona trebala učiniti? Poslati mu svoju fotografiju da se on ne bi naljutio i počeo je izbjegavati? Reći mu da ne želi poslati fotografiju, ali ipak koketirati s njim? Prestati se družiti s njim? Ispričati to nekoj odrasloj osobi?""

Mama kaj stvarno? Ne samo da mi sugeriraš i to krećeš od onih stvari za koje misliš da bih najmanje trebala učiniti (poslati mu svoju fotografiju...) pa završavaš s onima što ti misliš da je najbolje učiniti (ispričati to nekoj odrasloj osobi - po mogućnosti tebi?!), nego i misliš da sam totalno socijalno i psihološki retardirana pa da ne vidim da misliš da sekstam?

Oznake: Sexting, Moral i odgoj djece, Roditelji i pomoć pri odgoju